Odgovor V. KECMANOVIĆA Sretenu Ugričiću

Piše Vladimir Kecmanović

Kako sam oklevetao Hegela

Jednim delom svog reagovanja polemišući sa jednim delom mog teksta „Srbijanci trče počasni krug“, „Odeljenje za odnose sa javnošću“ Narodne biblioteke Srbije (u nastavku teksta „Odeljenje“) optužuje me da sam njihovu ustanovu proizvoljno optužio da srpske pisce smešta u pretinac namenjen crnogorskoj literaturi.
U svom reagovanju „Odeljenje“ iznosi dokaze da nisam u pravu i pita se zašto pre pisanja nisam istražio kako stvari zaista stoje.
U odgovoru na optužbe „Odeljenja“ biću kratak i jasan.
Ne samo da nisam policijski inspektor ili privatni detektiv nego nisam ni istraživački novinar. Ja sam pisac i – u novije vreme – novinski komentator. Kao novinskom komentatoru, posao mi nije da se bavim uhođenjem i utvrđivanjem činjenica. Moj posao je da javno prezentovane činjenice komentarišem. A činjenice koje sam u jednom delu svog teksta komentarisao – a za koje „Odeljenje“ tvrdi da su izmišljene – prezentovane su u tekstu „Njegoš strani pisac“ objavljenom u dnevnim novinama „Pres“, okačenom na sajt „Presa“ 18. aprila 2010. godine.
Citiram:
„Narodna biblioteka Srbije na mala vrata uvela je crnogorsku književnost u red svetskih nacionalnih književnih ostvarenja. Reporteri Presa lično su se u Biblioteci grada Beograda uverili da među policama postoji odeljak „crnogorska književnost“! U njemu je složeno desetak knjiga, uglavnom novijih autora, ali među njima ima i Njegoševih i dela kralja Nikole Petrovića?!
O liku i delu poslednjeg crnogorskog monarha i njegovim stavovima prema pitanju odnosa Srbije i Crne Gore može se diskutovati, ali jedino je nesporno da je pisao na srpskom jeziku, baš kao i Petar Petrović Njegoš.“
I još:
„U gradskoj biblioteci nismo uspeli da dobijemo zvaničnu izjavu, ali kako nam je objasnio stariji gospodin zadužen za sortiranje knjiga po policama, ’crnogorska književnost’ uvedena je kao samostalna još prošle godine i to je urađeno u skladu sa preporukama Narodne biblioteke Srbije.
– Ona propisuje standarde u bibliotekarstvu, pre svega oslanjajući se na svetske standarde. Bibliotekarstvo je jedna od retkih grana u kojima se standardi poštuju u celom svetu i tu nema mnogo prostora za improvizaciju. Standardi koje propisuje Narodna biblioteka odnose se na sve biblioteke u Srbiji i odeljak ’crnogorske književnosti’ nije novost samo našoj biblioteci, već u svim ostalim bibliotekama širom Srbije – rekao nam je sagovornik.
Kako nam je objašnjeno, knjige se na police ređaju ili po veličini ili po nacionalnoj pripadnosti, a svaka knjiga na svojoj poleđini ima i specijalni broj koji određuje njenu nacionalnu pripadnost.“
I još:
„Da apsurd bude veći, na polici sa ’crnogorskim ostvarenjima’, između ostalih, našli smo i ’Lutajućeg Bokelja’ Nikole Malovića, kojim je, kako su istakli kritičari, ’srpska književnost dobila jedino što joj je nedostajalo, pravi mediteranski roman’. On kaže za Pres da izričito zahteva od uprave biblioteke da skinu njegovu knjigu sa police na kojoj piše crnogorska književnost.“
Iskreno se radujem mogućnosti da tvrdnje iznesene u „Presu“ nisu tačne. I – u tom slučaju – iskreno žalim što se „Odeljenje“ nije mešalo u svoj posao i podatke za koje tvrdi da su netačni nije demantovalo na vreme i na pravom mestu. Za njihovu eventualnu netačnost, međutim, ni u kom slučaju ne može da bude odgovoran komentator.
Žao mi je i što mi obaveze ne dozvoljavaju da počnem da se bavim istraživačkim novinarstvom i utvrđujem ko je u pravu: „Odeljenje“ ili novine Pres. Ako neko kome je to posao uspe da utvrdi istinu, biću mu zahvalan. I – eventualno – napisati komentar.

Sa uvažavanjem,

Vladimir Kecmanović

P.S.
Da se „Odeljenje“ u svom reagovanju držalo rasprave o činjenicama, moje kontrareagovanje bi se na ovome završilo. Pored rasprave o činjenicama, međutim, „Odeljenje“ se u svom reagovanju bavilo i lepljenjem etiketa sa jakim mirisom naftalina.
Mogu da razumem nervozu „Odeljenja“ zbog problema u koje je upalo ne izvršavajući svoju dužnost, to jest, ne informišući blagovremeno javnost o delatnosti ustanove koja ga je osnovala. (Takođe pretpostavljam da je „Odeljenje“, zbog pomenutog propusta, izloženo opravdanom gnevu uprave biblioteke, koja je pred poreskim obveznicima ove zemlje odgovorna za rad svih svojih službi, pa i za nerad „Odeljenja“).
Ne mogu, međutim, da opravdam to što „Odeljenje“ svoju nervozu pokušava da izleči besneći na druge onda kada bi trebalo da besni na sebe. I – kao odgovor na etiketiranja sa fatalnom aromom naftalina – ne mogu da se ne zapitam šta je istinski razlog višenedeljne ćutnje „Odeljenja“ i prećutnog potvrđivanja navoda iz „Presa“ za koje sada tvrdi da su netačni (da ne govorimo o komentarima u novinama i časopisima koji su se, zasnovani na tvrdnjama iznesenim u „Presu“, u međuvremenu pojavili, a na koje je „Odeljenje“ takođe odgovorilo „mudrom“ ćutnjom).
Da li je „Odeljenje“ tako dugo ćutalo samo zato što je neažurno? Ili i zato što dugo nije nalazilo da su optužbe iznesene na račun ustanove koja ga je oformila dovoljno teške da bi zavređivale radni angažman, e da bi pre neki dan naprasno promenilo mišljenje? Ili je, možda, ključni razlog taj što „Odeljenje“ nalazi kako dnevne novine „Pres“ nisu firma s kojom je oportuno dolaziti u sukob, pa je čekalo da bes istrese tamo gde mu se može?
Ili je, možda, u igri od svega pomalo?
U svakom slučaju, u ime dela javnosti željnog novih znanja i u svoje ime, zahvaljujem „Odeljenju“ što nas je prosvetlilo informacijom da pet miliona knjiga kojima biblioteka raspolaže nije moguće poređati na police dostupne posetiocima. Zauzvrat ću pokušati da i ja „Odeljenje“ snabdem jednim korisnim saznanjem. Naime, ne samo pisci, nego i drugi ljudi koji govore i pišu, hteli to ili ne, svesno ili nesvesno koriste metaforičan jezik. Tako izjava da su Njegoš ili Nikola Malović smešteni na određenu policu, ne mora nužno da podrazumeva  policu od drveta ili drugog materijala zgodnog da se od njega polica napravi. Baš kao što, na primer, kada kažemo da je određeni tekst izašao iz pera svog autora, ne mislimo da je autor zaista pisao guščjim perom koje je umakao u tintu.

Један коментар

  1. S obzirom da mi je supruga diplomirani bibliotekar i jos zaposlena u Gradskoj biblioteci i svojevremeno radila na poslovima strucne klasifikacije, mogu potvrditi istinitost podataka ili cinjenice koje se iznosae u sva tri teksta trojce autora. Pratim vec duze vreme “slucaj Ugricic” i bavljenje njime kao paradigme unistavaca srpske kulture i jezika me ispunjava radoscu i pojacava nadu da cemo se izboriti za Srbiju. Posto je toj borbi i Sloba Antonic svojim najnovijim tekstom dao doprinos, verujem da ce srpska kultura opstati, da cemo se za nju izboriti i da ce o njoj voditi racuna nacionalno odgovorne licnosti. Hvala Vam i ne odustajte!

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *