NADEŽDA PETROVIĆ Ratnica i ljubavnica

Piše Laura Barna

Niko tako snažno, i telesno i duhom, osim Njegoša, nije ušao u samu suštinu svetlosti, urinuo u njeno stvarno osetilno biće, omirisao ojalovljelo balkansko tlo minhenskim i pariskim profumom – kao što je to s početka 20. veka učinila Nadežda Petrović

Prvi smeli impresionistički koraci i opredmećivanje svetlosti kao samostalne realije začinju se u Srbiji istraživačkim, pa i eksperimentalnim postupcima, a i novim temama, kroz niz umetničkih akcija i inicijativa – osnivanja slikarskih škola i ateljea po ugledu na zapadnjačke, angažmana oko umetničkih grupa i udruženja (Jugoslovenska umetnička kolonija, Srpsko umetničko udruženje, Medulić, Lada), ali pre svega zalaganjem na otvaranju kolektivnih izložbi: od Prve (1904) do Četvrte jugoslovenske izložbe 1912. godine, na kojima će svoje slike izlagati mladi umetnici školovani na Zapadu (Mališa Glišić, Nadežda Petrović, Kosta Miličević, Milan Milovanović). Impresionizam je poslužio kao konačno oslobođenje, možda čak i kao brutalan obračun sa akademskim slikarskim tradicijama u kojima su figurirale istorijske teme, i upravo je sa njima Srbija kaskala na Pariskoj izložbi 1904. godine.

IMPRESIONIZAM SA NIJANSOM RATA
Možda bi i srpski impresionizam dosegao onu prevratničku smelost potpunog razmrvljavanja i raščlanjivanja sveg postojećeg – u svetlost, odnosno na suštinske sastavke putem sirovih kolora: bojenih tačaka, crtica i mrlja – u otpor – da nije zatečen u zamku lične drame, da ga u pretpubertetu nisu presekli Balkanski ratovi, odmah potom i Prvi svetski rat. Zrnca peščanika zaglavljuju se u usko grlo suštinske egzistencije. Srpski impresionisti zaokupljeni su održivošću, opstankom jednog naroda, a postupak francuskih impresionista za njih, nažalost, biva luksuz, nikako otpor jer nije isti materijal ljudstva jednog Zapadnjaka i jednog Balkanca – drugačije primaju, očekuju, ali i daju.

Slikom „Dereglije na Savi“ (1907) Nadežde Petrović počinje okasneli ali buran i svojevrstan revolucionaran impresionistički period u srpskoj umetnosti

Srpski slikari vođeni su minhenskim akademizmom i naturalizmom po bestragiji izranjavljenih a uporno forsiranih pejzaža Srbije, u kojima su težili po patriotskom porivu da uspostave realnost mesta, zaogrnutu islikavanom atmosferom i nekim stidljivim lirizmom zadržavanog sramom, doduše, donekle i manirima Monea, Manea, Renoara, Pisaroa, Van Goga, ali i dalje otvrdnutu racionalnom disciplinom naučenom kod Ažbea u Minhenu kroz nametnute teme. Ali od viška zadatosti i nametnutoga eksperiment često izmiče, čak i zataji. Biće ga, ipak, naročito u Miličevićevim i Milovanovićevim pejzažima, prepunim osunčanog vazduha, prenetog s Krfa, Italije i juga Francuske. I moglo bi se reći, Milovanovićevim platnom „Most cara Dušana u Skoplju“, kao i slikom „Dereglije na Savi“ (1907) Nadežde Petrović, počinje okasneli ali buran i svojevrstan revolucionaran impresionistički period u srpskoj umetnosti, oslonjen na uticaje francuskih i italijanskih impresionista, ali snažno podstican i oblikovan elementima secesije koja je odgovarala umetničkim izražajima, okolnostima mesta i vremena, temperamentu ali i ambicijama naših slikara.

Svi su je imali, niko je imao nije: Nadežda petrović

PATRIOTA I KOSMOPOLITA
Ipak, niko tako snažno, i telesno i duhom, osim Njegoša, nije ušao u samu suštinu svetlosti, urinuo u njeno stvarno osetilno biće, omirisao ojalovljelo balkansko tlo minhenskim i pariskim profumom kao što je to s početka 20. veka učinila Nadežda Petrović (1873–1915). Radoholična, kakva je bila, po povratku iz Minhena, gde je studirala u ateljeima čuvenog Antona Ažbea i jednog od osnivača minhenske secesije Julijusa Ekstera (1903), naročito iz Pariza (1912), grozomornom brzinom islikavala je platno za platnom, kao da je naslućivala prerani odlazak. I njeno sunce je izgaralo u trenu, plamenom buktinje zaslepljivalo i nutkalo se, drveće saučesnički krvarilo naočigled konvencionalnih i strogih srpskih kritičara opterećenih tradicionalizmom i akademističkim utegom, putevi se sužavali u šumske bogaze koje nikuda nisu vodile, osim u bleštave snove neke nove budućnosti, za kojom su žudeli i čeznuli zamoreni od ratovanja i umiranja, a nebo otvaralo u transcendentnost vizantijskoplavog, s premnogo simbolike. Moglo bi se reći da je to ta istočnjačka eklektička srčanost, demistifikacija dekorativne hromosomske šare mesta s dugim pamćenjem, drugačija od precizne hromosomske cikcak dorečenosti zapadnjačkog impresionističkog sunca sabijenog u krvav kotur Kloda Monea. I to sunce smo u neznanju prihvatali kao pretnju, uneli ga u krvnu grupu kao opominjuću konstantu do danas. Zapad nije naša pretnja! On je različitost, drugost, suprotnost, leukocit, i večito se privlačimo a da se ne mirišemo, ostajemo nedorečeni u izvrnutoj simetriji, ali harmoniji.
Žena za sve i svja, kako su je još ocenjivali, stroga i stamena, svom težinom stala na zemlju, žena koja se davala odmereno, ali nesebično i nepredumišljajno. Ratnica, ljubavnica, patriota, nacionalista, poetesa, pitoresa, neobuzdani romantičar, modernista po svemu, retoričar, kritičar, ne baš perfekcionista ali ipak nadasve vrstan organizator, izgarala bi za svaku, pa i najprostiju stvar, ogoljena do srži, preko noći se obnavljala kao feniks. I svi su je imali, i niko je imao nije. To je zapravo ona krvna receptura, kolajuća alhemija velikih a malih žena, koje svojom neiscrpnom tvoračkom snagom zadivljuju, pa i najveće zavidljivce a kojih je ovo podneblje izrađalo, a izrađa i danas kao kukolj.
Heroina mesta i vremena, Nadežda Petrović je energično i drsko nadrastala svoju sredinu, kao po Božjoj zapovesti migoljila iz mentaliteta palanke u prvu poslekišnu dugu i odonamo crpila svetlost preobražavajući je u boju, stavljajući je pred Srpstvo kao što će je i Njegoš iz kamena premetati u luču. Fanatično oduševljenje prirodom, izazovno podstaknuto grubim i nefingiranim srbijanskim predelima, umnogome su pomogli slikarki da oformi individualan, jedinstven stil i da sve naučeno školovanjem u drugim sredinama, mnoštvene uticaje i akademsko obrazovanje kanališe i odmeni slobodnim stilom i pronađe sebe u sebi, prevaziđe čak i nadmaši srpski plenerizam koji je svetlost doživljavao i predstavljao na arhaičan i pomalo monoton i staromodan način, i obogati ga eksplozijom svetlosnih boja zrelog impresionizma i ekspresionizma, uvodeći instinktom korifeja srpsku umetnost na velika vrata u savremene evropske tokove. Otuda i studiozan i dalekosežan njen slikarski uticaj na savremenike (Branko Radulović, Natalija Cvetković, Danica Jovanović, Ana Marinković, Vidosava Kovačević).
Nadežda Petrović je još od Prvog balkanskog rata bila bolničarka. Okružena umiranjima i nadanjima, pratila je srpsku vojsku na svim frontovima, isto kao i 1913. i 1914. u Prvom svetskom ratu, kada je na dužnosti dobrovoljne bolničarke obolela od tifusa. Smrt je zatiče u Valjevu 3. aprila 1915. godine. Zagazila je bosonoga s pariskih pločnika – pravac u srpski kalež i okusni čemer. I oko nje nikada nije bilo nedoumica. Nacionalista u svakom pogledu. Patriota – odličje koje je tako prirodno i ponosno nosila, zajedno sa kosmopolitizmom, na levoj strani – uz srce!

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *