Srbija – naše a tuđe

Srpska vlada ne ume da posluje imovinom javnih preduzeća, ne ume da upravlja  nacionalnim resursima niti da brine o održavanju elementarne infrastrukture koja omogućava građanima normalan i civilizovan život. Da nije tako ona bi bar očistila odvodne kanale širom Srbije i ne bi se odlučila na prodaju „Telekoma“.
Predsednik vlade Srbije Mirko Cvetković, koji više nego ubedljivo deluje kao najopušteniji i najbezbrižniji čovek u državi, pokušava na razne načine da se liši brige o poslovanju jednog od preostalih javnih preduzeća u Srbiji. Srpska vlada se svojski potrudila da dokaže ideološku premisu na kojoj počiva neoliberalni dogmatizam da je država loš vlasnik i da je zato privatizacijom neophodno svojinske odnose podići na viši civilizacijski nivo. Jedino tako se, navodno, može povećati ekonomska efikasnost i socijalna odgovornost. I jedino tako možemo izbeći optužbu da je Srbija zarobljenik socijalizma, dubokomisleno kaže dotični premijer.
Poseban je problem što srpska država ne ume da proda „Telekom“, pa se ministarka telekomunikacija Jasna Matić ponaša kao da gazduje nekom piljarskom tezgom na pijaci ili vašaru, te priziva mušterije od Nemačke do Kine („Đuvegije gde ste da ste, hoću da s’ udam“). A najveći „podvig“ napravila je onog trenutka kada je počela da doziva egipatski „Oraskom“ kao mogućeg kupca našeg „Telekoma“. Njena izjava nije naišla na poseban odziv u Egiptu, ali je, kažu, potresla ne samo naše vrle već i evropske analitičare, i zabrinula sam Brisel i Vašington. Počinje li to Srbija već ovako otomanizirana i sklona turčenju proces balkano-afričkih integracija, odustajući tako od svog evroatlantskog puta koji „nema alternativu“? A taman su hteli da nas prime u Evropsku uniju. Zašto? Zato što bi mi onda bili jedina zemlja Unije koja je, po izjavama srpskih zvaničnika, izašla iz krize i recesije.
Vlada Srbije pokazuje još jednu sklonost vrednu pažnje. Ona subvencioniše i finansira sve što nije umela da proda ili je loše prodala, pa je bila primorana ponovo da uzme u svoje ruke. Takva preduzeća u državnoj svojini ona gleda da ponovo oživi. I što je posebno interesantno, pokušava da u ovim slučajevima pokaže kako je država dobar i izdašan vlasnik. Ta ista država i vlada dugove (a prvenstveno one za električnu energiju i gas) tih neuspešnih preduzeća pretvara u svojinu javnih preduzeća („Srbijagasa“ i EPS-a), trošeći uzaludno velike količine društvenog bogatstva. Dugovi javnim preduzećima koje je trebalo ili otpisati ili prinudno naplatiti iz stečajne mase, pretvaraju se u državnu svojinu nad preduzećima koje je, inače, na taj način nemoguće pokrenuti. Tako se polako celokupna Srbija pretvara u stečajnu masu koja čeka da dođe neki strani vlasnik ili da njome upravlja neki imenovani protektor.
Da bi sve bilo još neverovatnije, u tim preduzećima koje država na ovaj način spasava, plate zaposlenih znatno su veće nego u uspešnim privatnim preduzećima koja rade punim kapacitetom i posluju na domaćem i međunarodnom tržištu. To se lako može ustanoviti poređenjem plata u Boru i Sevojnu. Ostaje pitanje da li uspešnost u poslovanju Vlada dokazuje isključivo velikim platama na teret budžeta, ili, pak, želi da pokaže da privatni vlasnici preko svake mere izrabljuju radnike kako bi maksimizovali svoj profit.
To da privatni vlasnici (i domaći i strani) eksploatišu radnu snagu opštepoznato je, i u samoj je prirodi postojanja i funkcionisanja kapitalizma. To najmanje zavisi od naravi ili privatnih sklonosti samog kapitaliste. Dokle god je kapitalista, on ništa ne može raditi „besplatno“, i to ne stoga što je dobar ili loš čovek, već zato što je kapitalista, i što živi i radi u kapitalističkim proizvodnim i društvenim odnosima. Ovo zna i svaki pobornik kapitalizma, ali i svaki njegov protivnik.
Za principe kapitalizma, a posebno onog divljeg, srpske vlasti otvoreno se bore od oktobra 2000. godine do danas. Znači li sada da ti principi ne važe, i da ta ista država hoće da dokaže da je državna svojina efikasnija od privatne, da je država bolji vlasnik od privatnog vlasnika, te da je državna svojina i bolja i efikasnija od drugih svojinskih oblika. Ako su preduzeća, koje je država na opisani način preuzela, uspešnija, čak i onda kada ne rade, od privatnih firmi kada rade, nameće se zaključak  da sve treba ponovo podržaviti, i to baš zbog efikasnosti. Da li je tu reč o običnom neodgovornom politikantstvu na trošak budžeta, ili o nečemu drugom – lako je zaključiti.
Ali onda je još aktuelnije pitanje zašto vlada sa ovakvim sklonostima i ideološkim i praktično dokazanim namerama istovremeno prodaje državno-javno preduzeće koje na našem i regionalnom tržištu uspešno posluje. Imajući u vidu da „Telekom“ obavlja i svojevrsnu nacionalnu integraciju s obzirom na svoje učešće u Republici Srpskoj, stvari postaju još protivrečnije, ali i još gore po Srbiju.
Država istovremeno ne plaća dugove sopstvenoj privredi, terajući na taj način domaća  preduzeća u propast ili na uzimanje skupih bankarskih kredita radi likvidnosti ili pukog preživljavanja. Ta ista, privredi dugovana sredstva ministarstva neracionalno i krajnje voluntaristički investiraju, neskriveno favorizujući strani kapital i omogućavajući mu privilegovan status na tržištu, ali i u zakonskoj regulativi.
Ta ista država svoje devizne rezerve, koje je trebalo još pre dve godine da usmerava u proizvodnju u Srbiji, nemilice troši na održavanje kursa dinara, i povrh svega se još i preko svake mere zadužuje kod MMF-a. Zamislimo samo kakva je to vlada kada u odnosu na nju i sam predator kao što je MMF izgleda racionalno i prosrpski orijentisan. Milijarde evra koje se na ovaj način upotrebljavaju, naprosto se prelivaju u špekulantske biznise i strane banke, te odlivaju iz Srbije u inostranstvo.
Taj isti režim moraće uskoro da po EU i vlastitim zakonima izvrši restituciju, povraćaj imovine ranijim vlasnicima, na šta će morati da potroši sve ono što bi zaradio prodajom Elektroprivrede i preostalim deviznim rezervama. Ako tome dodamo i obaveze prema folksdojčerima u Vojvodini – dobijamo odista pravu i grozomornu sliku naše budućnosti.

JUG SRBIJE BEZ STRUJE
Vlada ne čini gotovo ništa da bi smanjila svoju administraciju. Naprotiv. U Srbiji trenutno 439.179 zaposlenih prima platu iz republičke kase. U državnoj upravi zaposleno je oko 28.000 ljudi, dok je 2000. godine u njoj radilo samo njih 8.099. Tako država postaje najveći poslodavac, a budžet najveći finansijer takve skupe a loše i neracionalne državne potrošnje. Državna služba pretvara se u partijsku apanažu. Zaposlenje se dobija kao naknada za partijsku pripadnost.
Istine radi, država je rešila da prištedi kada je u pitanju bezbednost. Zato ovako duboko „reformiše“ vojsku. Investiraćemo u one vojnike koji idu u međunarodne „mirovne“ misije, po mogućstvu one NATO-a. Uštedelo se nešto i time što nije do kraja ispoštovana odluka srpske vlade da naši oficiri odu na protivruske manevre u Gruziju.
Kada je već o istinama i priznanjima Vladi reč, mora se istaći i njena štedljivost koja se iskazuje tako što centralne nacionalne kulturne institucije već godinama ne rade. Ne radi Narodni muzej na čijoj su rekonstrukciji zaustavljeni radovi. A ne radi ni Narodna biblioteka. U odsustvu njihovog rada, i još više u prisustvu načina rukovođenja njima, iskazuje se kakvom to nacionalnom identitetu zvanična Srbija teži.
Ovakvo ponašanje Vlade i njeni odgovori  na našu današnju situaciju i svetsku ekonomsku krizu koja traje, nema valjano utemeljenog odgovora, niti bilo kakvog ideološkog i sistematskog obrazloženja. Ovde je reč o propagandi, neznanju, neodgovornosti, nesposobnosti, nedoraslosti i grubom voluntarizmu vlasti. Od toga je satkana ekonomska i državna politika srpske vlade koja navršava svoju dvogodišnjicu.
Preglomazna Vlada, sa 27 ministara i stotinama državnih sekretara, ima još jedan problem. U njoj oni koji nešto možda i znaju to prepredeno kriju, ili, pak, ne rade ništa. Ali zato oni koji su neposredni izvršioci ekonomske destrukcije Srbije, poput Mlađana Dinkića ili Božidara Đelića, prosto pucaju od energije i drsko demonstriraju da su radi ispunjavanja postavljenog cilja – na sve spremni.
Ali ovde nije kraj „doslednosti“ naše „nacionalno i socijalno odgovorne vlade“, kako je ona sama sebe na početku nazivala. Vlada se pokazala gvozdeno doslednom u sprovođenju svojih opakih namera. Pošto se novac za trošenje države i njenih ministara mora nekako namaći, ova „nacionalno i socijalno odgovorna“ vlada odlučila je da uvede disciplinu u naplati potraživanja Elektrodistribucije Srbije.
Pala je odluka da se „iseče struja“ selima oko Kuršumliji zbog neplaćanja računa od kojih neki datiraju još iz doba agresije NATO-a na Srbiju! Vest glasi: „Pored sedam kuršumlijskih sela, na administrativnoj granici Srbije i Kosova, koja su ostala bez ijednog stanovnika – i selu Rastelica preti iseljavanje. Naime, svi stanovnici ovog sela ovih dana ostali su bez struje. Struja je isključena i stanovnicima drugih kuršumlijskih sela uz administrativnu granicu Srbije i Kosova“.
Tu vlada nije spremna da pretvori dug za struju u državne akcije za očuvanje vlastite teritorije. Tu joj nije stalo da održi svojinu nad državnom teritorijom. Ona, inače, i svoje teritorije tretira kao stečajnu masu koju treba ustupiti nekom stranom kupcu, ili dati besplatno na upravljanje ili staranje nekom stranom protektoru.
Na jugu Srbije opustelo je oko 800 sela, nema puteva, ili se ne održavaju već deset godina, pa se tako sada u nekim mestima ukidaju i pojedine državne pošte „koje su bile jedina veza sa svetom“. Doduše, pošto je ovde reč o seoskim domaćinstvima, to se potpuno uklapa u principijelnu politiku uništavanja poljoprivrede i sela. Kada se u vojvođanskim selima iz godine u godinu smanjuje broj stanovnika zašto se to onda ne bi činilo i na jugu Srbije. Zašto da se srpski seljaci u kuršumlijskom kraju muče, kao oni u Toplici i u drugim delovima Srbije, sekući svoje višnjike, šljivike i malinjake, kada mogu  jednostavno i bez muke da se isele i napuste svoja imanja. O prednostima situacije u kojoj seljaci neće morati više da brinu o uzgoju stoke ili proizvodnji mleka i sira – nije potrebno ni trošiti reči. Pošto ćemo Vojvodinu i druge poljoprivredne krajeve zasejati genetski modifikovanim semenima, što ne bismo to učinili i na opustelim krajevima juga Srbije. Naravno, pod uslovom da je pre toga ne zaposednu građani albanske nacionalnosti, bilo iz Preševa bilo sa Kosova i Metohije.
Bilo bi odista nepravedno lišiti zadovoljstva srpsku javnost da se suoči sa imenom i likom onoga ko je neposredno naredio da se u kuršumlijskim selima iseče dotok struje. Taj čovek odista zaslužuje da mu se zapamti i ime i lik, i da se to prenosi sa kolena na koleno.

NACIONALNO I SOCIJALNO NEODGOVORNI
Ali ovde nije kraj „doslednosti“ naše „nacionalno i socijalno odgovorne vlade“, kako je ona samu sebe na početku nazivala. Država ne ume da upravlja „Telekomom“ koji je profitabilan ali će zato, kaže, znati da pametno i ekonomski efikasno investira novac koji će dobiti od prodaje ovog preduzeća kojim, opet po vlastitom priznanju danas ne ume da upravlja! I onda će novcem od loše prodaje „Telekoma“ napraviti nešto novo čime će, navodno, umeti dobro da upravlja! Šta li je samo sa onim što je napravljeno zahvaljujući novcu iz Nacionalnog investicionog programa, iliti NIP-om? Koje su njegove tekovine?
Da bi nešto novo napravila, Vlada neće koristiti postojeće institucije i preduzeća, pa ni NIP i ministarstva, nego unapred pravi nove organizacije i agencije u kojima zapošljava nove rukovodioce i nameštenike koje će sve te nove investicije i radove voditi. Govori se da će najveći deo tog novca ova nova administrativna struktura trošiti na izgradnju infrastrukture, posebno autoputeva i koridora. U tom cilju Vlada je već obavila ozbiljne predradnje tako što je gotovo u potpunosti devastirala domaću građevinsku operativu (ne plaćajući svoje dugove tim preduzećima i donoseći zakone koji su već zaustavili stanogradnju), otvarajući tako put stranim firmama koje će na tenderima dobijati sve velike poslove. Pri tome će neka naša najvećim delom već upropašćena firma biti tek uzgredni i utešni podizvođač radova, skupa, sa najjeftinijom radnom snagom.
Vlada u međuvremenu svuda gde se pojavi neki strani kapitalista – investira. Ulaže nemilice, šakom i kapom, pre svega u „Fijat“, ali ne samo u njega. Ulaže po stotinu puta više nego što to čine strani kapitalisti, i sve uz krajnje neizgledan rezultat. Ulaže čak i onda kada nema nikakvog uloga stranog kapitaliste. Strano je dobro, strano je lepo – to je jedino prepoznatljivo načelo naše ekonomske politike. Mi sve manje proizvodimo, pa ćemo tako potpuno ukinuti izvoz. Kada nema izvoza, izbrisaće se svaka granica između uvoza i izvoza. A i svi privredni subjekti će tada, kako je vlada krenula, biti u stranim i nama poželjnim rukama. U srpskim rukama ostaće samo marketinške agencije. Kad su Amerikanci mogli da izmeste najveći deo proizvodnje u Aziju, zašto ne bi mi mogli da sve prepustimo stranom kapitalu.
Tako bi se ostvario puni sklad sa našom međunarodnom politikom. Imali bi iste gazde, i u političkom i u ekonomskom životu. Pa neka oni kubure svoje brige, međusobno se natežu i glože. Doduše, preko srpskih leđa, ali našom voljom.

SRBIJA – NARODNA KUHINJA
Vlasti u Srbiji su izvršile deindustrijalizaciju zemlje. Ustanovile su da Srbija ima veoma nesposobne i neuke radnike i zato zbog tih njihovih osobina u proizvodnji radi samo oko 330.000 ljudi. Eto još jednog dokaza šta stvarno radi Vlada. Stopa nezaposlenosti u Srbiji je oko 20 odsto, a među mladom populacijom oko 60 odsto. Znači, narod nije sposoban da ozbiljno radi.
Dakle, zvanična srpska politika pokazuje da je nesposobna da upravlja svojom imovinom i da ima neradni narod i nesposobne radnike kojima ne vredi dati da rade.
Delovi Srbije ovih dana izgledaju kao nagrđeni krajolik neke zaostale azijske zemlje u monsunskim predelima. Poplave i odroni od severa do juga. Cunami talasi vode i blata od tri metra. Većina teških posledica po narod u poplavljenim delovima Srbije nastala je zato što današnja država i njeni neodgovorni ladoleži iz raznih službi nisu čistili odvodne kanale i podizali ili obnavljali nasipe i brane. Ni to država Srbija nije u stanju da obavi. Ni tu ona ne vidi i ne vrši svoju osnovnu funkciju. Groteskno izgledaju pozivi domaćim kapitalistima i preduzetnicima da investiraju u Trgovište, i da tako pokažu svoj patriotizam i solidarnost, a da, pri tome, država nije u stanju ni da očisti odvodne kanale i obnovi neki davno napravljeni nasip ili uredi i obezbedi tok neke reke.
Ovo je delom razumljivo kada se ima u vidu da su naši gradonačelnici, od Beograda do Zaječara, i dalje zabavljeni vlastitim provodima, kučićima, sečom platana, uništavanjem parkova, koncertima ili kursom dinara, a pre svega evroatlantskim integracijama. Ko bi od njih sa tih visina spustio pogled na banalnosti kao što je prljavština, zapuštenost, na groblja pod vodom, na poplavljene ljude, fekalije koje plivaju po Paliluli i drugim naseljima prestonog grada, ili na čišćenje odvodnih kanala.
Vlada je svoju socijalnu politiku svela na otvaranje narodnih kuhinja i sigurnih kuća. U Srbiji ima preko milion siromašnih, a Odbor za smanjenje siromaštva Skupštine Srbije sastao se samo jednom u četiri meseca.
Današnja vlada i pored kritičnog odsustva odgovornosti i sposobnosti uočava da postoje i neki problemi u srpskom društvu. U tu svrhu izvodi već dobro poznatu operaciju svaljivanja krivice na prethodnike. Miloševićev „režim devedesetih“ bio je opšti alibi za svaku nepodopštinu koja se čini, ali pošto je već mnogo vremena od tada prošlo, sada je krivac pronađen u „Vladi Vojislava Koštunice“, koja se optužuje za sve i svašta. Tako današnji režim misli da je moguće, radeći ono što radi, i govoreći ružno o drugima, popraviti sliku o sebi.
Posle, po vlastitom priznanju nesposobne vlade, nesposobnih radnika i naroda, na red su došli i zli i nesposobni domaći kapitalisti. Oni se ne uklapaju u sliku srpskog kapitalizma koju bi želeo današnji režim. U zvaničnoj Srbiji veruje se da je kapitaliste moguće razvrstati po omiljenosti, ili po bliskosti s vlastima. U principu su svi kapitalisti sumnjivi i kriminogeni, osim ako nisu u samom vrhu vlasti, i ukoliko nisu svoje bogatstvo višestruko uvećali u proteklih nekoliko godina.
Režim u Srbiji pokazuje da samo strani kapital zadovoljava sve kriterijume poželjnog kapitalizma. On ima sva prava: da kupuje firme po mizernoj ceni; ako neće da kupi – dobiće na poklon; da masovno otpušta koga i kada god hoće; da obustavi proizvodnju, kao „Ju es stil“ u Smederevu; da ne zapošljava nikoga; da ucenjuje državu, kao što su to uradili „Filip Moris“ i „BAT“, da joj preti prekidom proizvodnje i određuje joj ucenjivački akciznu politiku; da iznosi novca koliko god hoće, i po kojim osnovama hoće…
Sumnjiv je i sporan „srpski elemenat“, i to je više nego jasno kada se malo zaviri iza demagoških i propagandnih zastora.
Sve rečeno upućuje na to da je Srbija, nastavi li ovim putem, spremna da prihvati da je za nju dobro sve ono što je strano i sve ono što joj je tuđe. Kako u privredi tako i u politici. Iz tunela na kraju tranzicije smeši nam se strani i tuđinski protektorat. Možda nam za to nisu ni potrebni izbori. Možda i posle njih, kako stoje stvari, dođemo do istog.

6 коментара

  1. * Na osnovi iskustva stečenog boravkom na ovim prostorima, kakva vam se ona čini?
    ———————
    – Političari su gotovo svugdje na Balkanu potpuno beskorisni. U Beogradu sam gostovao u jednoj od onih vrlo popularnih i veoma glupih televizijskih emisija u kojima vam prelijepe, krasno odjevene djevojke postavljaju beskrajno glupa pitanja. Tako mi je voditeljica postavila pitanje: ‘Evo, sad ste došli u našu zemlju. Jeste li se susreli s nekim od naših političkih vođa?’ Odgovorio sam joj: ‘Slušajte, da sam želio razgovarati o kriminalu, razgovarao bih s kriminalcima, da sam htio sklopiti neki posao, obratio bih se poslovnim ljudima. Ne trebaju mi političari kao svodnici.’

  2. Političari kao svodnici… ???

    Isprva mi se samo nasmiješila, onda joj je doprlo do glave pa se vidno užasnula. Poslije mi je rekla da joj nitko u emisiji nije rekao takvo što.

    To je moje mišljenje o političarima na Balkanu – koliko ja shvaćam, oni se samo bogate, a radi toga i ulaze u politiku. Jedina razlika u izmjeni različitih opcija jest u tome da različite grupe, različite bande dolaze i bogate se. Politika se ne mijenja, uvijek je ista i nimalo ne vodi računa o životu običnih ljudi.

  3. nebrinite, ako vas neprime u EU,NATO, moj deda Baja ce da vas primi u Diznilend, tamo je sve lepo…!

    vhttp://upload.wikimedia.org/wikipedia/en/thumb/6/6f/Donald_Duck.png/135px-Donald_Duck.png

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *