LAURA BARNA Belim prikrivena belina

Piše Aleskandar Dunđerin

Krhotine užasa trećemilenijumske postmoderne stvarnosti u romanu ove spisateljice popunjavaju ekspresionistički toposi (ludila, smrti, preobražaja), a dodatno pojačava i srednjovekovni simbolizam boja, među kojima posebno naglašenu funkciju ima bela, kao oznaka nečega uzvišenog, ali i beskonačnog i zastrašujećeg

„Crno telo“ (2007) i „Moja poslednja glavobolja“ (2008), pozicionirali su Lauru Barnu u savremenoj srpskoj književnosti kao jednog od reprezentativnijih predstavnika „art romana“. Iako je tema pomenutih knjiga smeštena u istoriju (prva skicira sudbinu Laze Kostića, dok je druga posvećena poslednjim danima Isidore Sekulić), brojna oneobičavanja u književnom postupku, asocijativnost, reminiscencije i parafraze (ponekad razumljive samo uz odgonetanje baroknih metafora), česte promene perspektive pripovedanja, te raspršena i nepregledna kompozicija (više paralelnih radnji i tehnika montaže) – daju rukopisima eksperimantalni ton, obeležavajući ih kao štiva koja, stilski besprekorno, sublimiraju esencije različitih modernističkih pokreta prve polovine 20. veka: od impresionizma, preko simbolizma, do ekspresionizma.
Najnovije ostvarenje ove autorke, roman „Sanatorijum pod belim“, može se, u tom smislu, posmatrati i kao nastavak Barninog larpurlartističkog traganja u neizrecivo.

U TALOGU BEZNAĐA
„Čitanje romana ‘Crno telo’ Laure Barne nalikuje razgledanju fine rezbarene kutijice koja u sebi sadrži, jednu unutar druge, nove kutijice, i tako stavlja čitaoca u stalan položaj neizvesnosti pronalaženja skrivenog jezgra“. Ova konstatacija Biljane Ćućko, mogla bi objasniti i komplikovanu strukturu romana „Sanatorijum pod belim“. I u svom novom delu Barna, ukidajući linearni tok naracije, neprestano balansira između nekoliko tokova radnji i konstantno menja perspektivu pripovedanja. Preplićući prvo i treće lice pripovedanja, ali i muškog (glavni junak) i ženskog pripovedača (autorka), Barna zapravo sebi daje ulogu aktera imaginarnih dešavanja, sugerišući time i na zaključak da se celovita slika o jednom događaju može dobiti samo ako se on sagleda iz različitih uglova. Otuda događaji u „Sanatorijumu“ nisu poređani hronološki, već se razumevaju samo ukoliko se uspostavi red između haotično pomešanih odeljaka koji mogu da se grupišu u dve celine.
Prvu čine „Priče“ („Moderni starci ili stari modernisti“), koje sadrže filozofske i umetničke refleksije glavnog junaka Stankov dr Bogdana, a drugu „Zapisi“ („Sanatorijum pod belim“), kojim bi sasvim lepo mogao da pristaje i naslov „Beleške jednog ludaka“, budući da previše podsećaju, kao i struktura dela, na fragmente Kišovog „Peščanika“. „Priče“ obuhvataju period života (tačnije razmišljanja) Bogdana Stankova od 1997. godine do 22. marta 2002, i u njima je sadržan uzrok boravka glavnog junaka u Sanatorijumu „Van Gog“ (2002-2003), o kojem govore „Zapisi“.
Razlog bolesti glavnoga junaka (ali na simboličkoj ravni i čitavog Beograda, odnosno Srbije), zbog čega je i smešten na neuropsihijatriju, mogao bi se tražiti i u njegovom neprihvatanju nadmoći kolektivno nesvesnog nad individualno svesnim, u njegovom strahu od suočavanja sa spoznajama do kojih su došli geniji poput Arhimeda, Sokrata, Leonarda da Vinčija, Vinsenta van Goga, od toga da prihvati „istinu“ do koje su došli Pekić u „1999“ i Pavić u „Hazarskom rečniku“, ali pre svega u njegovoj nemoći da pojmi i prihvati užas svakodnevice kraja 20. i početka 21. veka, koji je, u idejnoj podlozi dela to se da jasno uočiti, zapravo istorijska konstanta i dominanta. Bombardovanje Srbije 1999. godine biće samo izvor spoznaje tog užasa, ali istovremeno i ono skriveno jezgro romana. Tada je Beograd ličio „na užasan i strašan kavez, beli sanatorijum, učvoran u godini sa troistim brojem (1999). Učvorana tragičnost pod belim. Nerazmrsivi čvor stoji u grlu kao sipina kost, zbog koje smo nemušti, nevični pravilno da izgovaramo glasove, pa ih grcamo i ispljuvavamo kao zaostalo trunje. Avalski toranj se obnoć premetnuo u belu sipinu kos i ostao popreko, zaglavljen – u guši.“ Ipak, na mestu gde pominje Avalski toranj, pripovedač oseća potrebu da potcrta jednu suptilnu jezičku razliku („Srušen je Avalski toranj. Pardon, neprecizno! Srušili su Avalski toranj. Precizno!“), čime nedvosmisleno stavlja do znanja da vrlo dobro zna ko je tog proleća 1999. godine počinio zločin nad Beogradom i Srbijom, ali da ga ne želi imenovati. Samo će u „ratnom dnevniku“, maja 1999. zapisati: „Strah od Zla koje više i ne pokušava da prikrije Mefistofelovo lice dovodi me do apsolutne bespomoćnosti i u taložini beznađa uglibljen je uzrok mog velikog straha“.
I tim će strahom pripovedač obrazložiti povod zbog kojeg će, ne samo glavni junak romana, nego i čitava Srbija završiti u „Sanatorijumu pod belim“.

BEOGRAD PODVUČEN BELIM
Krhotine užasa trećemilenijumske (postmoderne) stvarnosti popunjavaju ekspresionistički toposi (ludila, smrti, preobražaja), a dodatno pojačava i srednjovekovni simbolizam boja, među kojima posebno naglašenu funkciju ima bela, kao oznaka nečega uzvišenog, ali i beskonačnog i zastrašujućeg.
„Eksperiment BELO, u umetničkom ambijentu duševnog lečilišta ‘Van Gog’, neuspela je, još bolesna, jalova, šizofrena, pride i psihodelična namisao, kadra jedino da naudi i razludi i najrazboritije, i najčvršće, i najpredanije, i najdoslednije i najsrčanije čeljade“.
Ipak, belu boju Laura Barna ne koristi samo u svrhu potcrtavanja specifične atmosfere u duševnoj bolnici, za nju je belo „čudesnost ravna življenju“, „dragocenost prisustva svih kolora jednovremeno“, „sve i svja, alfa i omega, simbol jednog sveta u kom boje kao svojstva materijalnih supstanci prividom iščezavaju“. „Belo uspe da zaokupi dušu poput apsoluta tišine“. U tom kontekstu „Sanatorijum pod belim“ predstavlja i svojevrsni omaž ruskom slikaru Kazimiru Maljeviču, poznatom i po tome što je slikao „belim na belom“. Maljevičeva slika „Belo na belom“ predstavlja najbolji primer njegove teorije bespredmetnosti, oslikava prostor bez granica i u prvi plan uzdiže čistu duhovnost. Takvoj prečistoj, rafinisanoj umetnosti teži u svom stvaralačkom opusu i Laura Barna. Sa druge strane ovaj roman je u velikoj meri i dijalog sa Savom Šumanovićem. Ekspresivnim metodama, nanoseći deblje nanose belog na svoja platna, neretko i u slojevima jedno preko drugog, Šumanović je, u svom poslednjem slikarskom opusu „Kako znam i umem“, simbolično istraživao ulogu slikarstva kao metafore za dešavanja, stanje stvari i okolnosti mesta i vremena. I za Barnu, baš kao i kod zrelog Šumanovića, belo je postalo izraz ekstatičnog lirskog doživljaja sveta, ali i sadržaj putem kojeg će, u ekspresionističkom maniru, biti neraskidivo spojeni ludilo i umetnost („ludnica je još jedino mesto na svetu u kojem može da opstane čista umetnost“), i, istovremeno, i sam Beograd postati metonomijska zamena za duševnu bolest, za začarani krug haosa iz kojeg nema izlaska. Imajući to u vidu, naslov ovog romana mogao je da glasi i „Sanatorijum pod belim gradom“ („A ima takvih sanatorijuma mnoštvo. I svi su oni smešteni po šumovitim obroncima Avale“).
Ukoliko čitalac pomisli da će bez muke uspeti da razmrsi sve ove značenjske čvorove „Sanatorijuma pod belim“, te da će mu Barnino delo ponuditi nešto više od konstatacije da se zlo slobodno razliva po svim kutovima naših života, trujući nam duše, i čineći nas svakim danom sve bolesnijim („jer od zla smo satkani i rođeni, zli smo oduvek i bili“) – razočarano će na kraju zaklopiti korice knjige. Osim ako nije ljubitelj artificijelne modernističke proze koja egzistira radi sebe same, koja eksplicitno sebe definiše upravo ovom replikom jedne od junakinja romana: „U ćudi pisaca je da ostave utisak nejasnosti i smutnje nad kojom se otvara dilema kao nadnošenje nad nepoznatu, jasno je jedino – sa lošim ishodom ranu“. Tek ukoliko uživa u ovim ranama umetnosti, čitalac će ponovo otvoriti knjigu i nastaviti da se naslađuje  opsenama o postojanju bezinteresne književnosti čija je jedina svrha da bude lepa (odnosno natopljena estetikom ružnog) i dopadljiva. Primer proze Laure Barne potvrđuje da je takva literatura i danas moguća, ali svedoči ujedno i o tome da je njenih čitalaca sve manje; ne samo zato što se čitalački ukus iskvario, nego i zbog toga što takva književnost naprosto ne korespondira sa duhom vremena.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *