JOAN FLORA „Doručak pod travom“, megdan s apsurdom

Piše Srba Ignjatović

Poetska „alhemija“Joana Flore nije samo spekulativna i eruditna, što bi bio amblem nekih od najznačajnijih metafizičara tzv. anglosaksonske škole. Joan Flora je veliki pesnik koji ne zaboravlja „rodno mesto“, Banat, u užem smislu, u širem da je znalac oslonjen na velike drevne tradicije – grčku i rimsko-vizantijsku a najneposrednije na rumunsku i srpsku

Počev od samog naslova knjiga Joana Flore „Doručak pod travom“ najavljuje jedan utopijski, nemoguć projekat. Koristeći posuvraćenu parafrazu naziva Maneove slike pesnik naznačuje da će se posvetiti ispitivanju smislenosti života – pre svega vlastitog, ali i života uopšte – i to s onu stranu postojanja. Nepoštedno, surovo, cinično i autoanalitično, kao da je sâm (već) obavio tu metamorfozu.
Ovo je zamisao dostojna jednog Kafke. Naravno, i pesnika Joana Flore. Ona Floru uznosi u red najvolšebnijih, najodrešitijih bojovnika spremnih da se s apsurdom suoče kao s apsolutom.

NEMI POBUNJENIK
Namerno ne želim da govorim o predosećanju, o naslućivanju, o pesničkoj vidovitosti: izlizan je taj kliše, postao je patetično opšte mesto. Branislav Petrović je govorio o mirisanju ljubičica „odozdo“, što je, u osnovi, jedna sasvim pomirena, ljupka slika. Robusni Flora, opori Flora, onaj „energetski pesnik“ u rasponu od ranih radova do zrelih knjiga koji je umeo da „opredmeti“ jezik i da ga u isti mah učini telesnim, nadasve živim, na „analitički“ poetski sto ispostavlja smrtnost i istražuje je (kao fenomen) i kao sudbinsku neumitnost. Njegov motiv nije (pervertovano) proživljavanje smrti zarad hipotetičnih komentara već njeno agoničko nadživljavanje – u jeziku, jezikom.
U nemoguću avanturu pesnik, između ostalog, zakoračuje posredstvom sna (pesma „Kuća“). San je fluid što omogućava komunikaciju s precima. Naoko je to još jedno jungovsko „opšte mesto“ znano od Homera do danas, s tim što je kod starih pesnika san ujedno mogući medij: način predskazivanja i prenošenja božanskih poruka.
U Florinoj pesmi san je veoma personalizovan i naizgled simbolički posve čitljiv. U njemu se javljaju najpre deda (životan, „rumenog obraza“), potom otac. Bliska porodična loza i vertikalna osa čiji je izdanak sam pesnik.
Postupno saopštavan (opisivan) taj san postaje stepenasta vizija. Po tome se razlikuje od ukrštenog paradoksa o filozofu i leptiru iz „Leptirovog sna „Čuang Cea koji je Flori mogao biti poznat i posredstvom Borhesa.
Zamršaj, karakteristična Florina „zavrtka“ i element lirske fantazmagorije sadržan je, međutim, u tome da jedan spavač (on sam, poetski subjekat) sanja drugog spavača, dedu (pri čemu „šta je on video u svom snu ne mogu kazati“). Težina distance naglašena je time što deda „spava u nekoj novoj kući“. Simbolično značenje te druge kuće je koliko naslutivo, toliko i neizvesno. Ona svakako nije „dom bića“ već neka vrsta razvaline i stoga je dovoljan razlog da se snevani spavač, deda, „naglo probudi, nastojeći da se digne na noge“.
Nastojeći, ali ne više od toga. Zato sam motiv (nalik na začetak lirske „pričice“) hotimice ostaje neokončan, otvoren, kako priliči minijaturnoj paraboli.
Novu strofu otvara novi motiv: „Zatim sam usnio oca“. Simbol kuće vezivo je ta dva motiva. Otac i sin, sa vrha „nekog brega“, pri čemu bi se breg mogao shvatiti koliko kao kulminacioni, toliko i kao razdeoni momenat i simbol, posmatraju: „kuću, nalik na moju, sa četiri prozora,/ ali iskrivljenu i sklonu padu“.
Ta kuća je već dom bića, simbolička slika vlastitog života procenjivanog iz gornjeg rakursa, iz vazdušne ili, kako slikari kažu, „ptičije“ perspektive.
Pesnik je tu nemi pobunjenik; njegovo nezadovoljstvo je više podrazumevano nego iskazano. Otac je, međutim, retorik koji zagovara neminovnost ponavljanja sudbine oslanjajući se na „formulu“: tvoje je to („tvoja kuća“), i moraš tako da ga prihvatiš. Neminovnom se ne može izbeći.
Joan Flora, naravno, ne bi bio pesnik koji jeste kada i u tu retoriku nalik na vajkanje i narodsko umovanje ne bi uneo element nesaglasja, nemirenja. I u predvidivom postoji element (crne) nepredvidivosti! Stoga je, u očevu tešiteljsku retoriku o ustaljenom (otkad je sveta i veka) poretku stvari ugrađena pesnikova bitna intervencija, upozorenje da i u izvesnom ima (još) neizvesnosti, odnosno nepredvidivosti u predvidivom: ako je ta kuća, „nalik na moju“, zaista moja, ona je „tada nagnuta na sve strane, odjednom“.
Tako su se, u okviru istoga diskursa, naoko jedinstveno stilizovanog i usmerenog, prepleli i sučelili iskazi (tvrdnje, poimanja) i iznedrili nešto dramatično novo, i dalje oporo ali i mnogoznačno: paradoks nalik na personalnu poetsku filozofemu.

MAJSTORSTVO PORTRETISANJA SVAKODNEVICE
Sa pesmom „Kuća“ na neobičan način korespondira pesma naslovljena „šifrom“, datumom svog nastanka „20022002“. Ona se začinje jednim od Florinih omiljenih postupaka: deskripcijom, nabrajanjem. To je čitava jedna mala litanija običnih, banalnih životnih fakata (onih od kojih je sam život većma i načinjen – ili, obratno, na koje ga trošimo).
Zatočen u kući – parafraziram – „čitavo popodne“, lirski narator nadgleda pečenje („orlovskim okom“, dakle unapred se sladi), cedi limune, gustira piće i krajičkom oka prati nešto što ga očito malo zanima, neki hokejaški meč. Bio bi to običan dan, nekakvo zbivanje u životu ovovremenog „urbanog fauna“, inventar njegovih prohteva, potreba i kolokvijalnih zadovoljstava.
Pesnik Joan Flora je, uostalom, dao dovoljno dokaza o svom majstorstvu „portretisanja“ kolokvijalne svakodnevice. Umeo je, u isti mah, da bude njen mnogoznačni hroničar, zapisivač, i pobunjenik protiv ustaljenog reda stvari, večnog vraćanja istog. Zbog toga se njegova „šifrovana pesma“ iznenada, a sasvim skladnim obrtom – kako to inače u poeziji Joana Flore biva – preobraća u nešto drugo, otvara novi motiv.
Taj motiv nije nepoznat ali je, držim, u Florinoj poeziji nov. Njegovo je ime sloboda akcije, sloboda izbora, pri čemu je artikulisan kao pomisao:
Kako bi bilo da izađem na terasu, da zakoračim u prazno
pred drugim spratom,
da potvrdim Ikara, makar za tren.
Ono što pripada podrazumevano neumitnom ovde je pad. Ali, oslanjajući se, kao i dosad, na prevod maestra Adama Puslojića, ističem da se u ovoj pomisli pred pesnikom nije otvorila ponorna praznina, ambis podno drugog sprata, već neomeđeni prostor, sloboda vazdušnog prostranstva. Samo tako Ikar može biti „potvrđen“, bez obzira na fatalni ishod njegovog pobunjeničkog leta.
Ili, drugim rečima, slediti Ikara je jedno, to je akt slobode, način prevazilaženja kolokvijalne svakodnevice i svih banalnih elemenata urbaniteta (terasa, sprat), nešto različito od pukog pada.
Još drugačije: i u svakom padu sadržan je izvestan momenat, element pokušaja i oponašanja leta, baš kao što je sam pomišlju prizvani, hipotetički čin, čin izbora i oslobađanja, negacija ustaljenog poretka stvari (onog na koji se unekoliko pozivao otac u pesmi Kuća).
Završna strofa „šifrovane pesme“ ima smisao epiloga.
Opis jednoga dana i određene pomisli (hipotetičnog čina) preobratili su se u poetski iskaz, zapis koji:
može jedino da se strovali ovde
na moj sto.
Pri tome je „strovaljivanje“ oznaka iznenadnosti ali i oštrine doživljaja (saznanja). Pesnik je u magnovenju ispitao sva ishodišta svoje pomisli i sublimirao ih u zapis vredan datiranja. U svoju pesmu ugradio je, međutim, i izvesnu enigmu. Sa njom se suočavamo ukoliko se vratimo na početni stih, na ono: „Sad znam zašto sam ostao, juče, zatočen“. Jer to juče kazuje nam da je otkrovenje stiglo naknadno.
U tom slučaju pesma je nastala, i datirana, danas. Ona je, drugim rečima, danas „uzela meru“ jučerašnjem zbivanju i jučerašnjoj pomisli.
Otkrovenje je, u svakom slučaju, bilo takvo – ranjivo kao „ranjiva kora“, ona na kojoj neminovno ostaje beleg – da je bilo dostojno datiranja.

PESNIK NE ZABORAVLJA SVOJE „RODNO MESTO“
Projekcija slobode izbora i čina predočena u pesmi „20022002“ u biti je najneposredniji odgovor pitalicama implicitno datim u pesmi „Kuća“.
Ali pitanjima i odgovorima tu nije kraj. Neupućeni ili i nepromišljeni čitalac zastaće, moguće, i iščuđavaće se nad Florinim numeričkim „imenovanjem“ pesme.
Šta bi ovom jezgrovitom no jeziku tako odanom pesniku? Zar je moguće da mu je ponestalo invencije?
Mislim da ovde treba podsetiti na onaj eruditni i „alhemičarski“ naboj bitan u određenim pesmama i knjigama Joana Flore, kao i na značajan ludički, igrivi impuls, u osnovi ne manje bitno obeležje uočivo počev od pesnikovih ranih radova. Numerička igra pripada tim sferama.
Nije Florina poetska „alhemija“ samo spekulativna i eruditna, što bi bio amblem nekih od najznačajnijih metafizičara tzv. anglosaksonske škole. Joan Flora je veliki pesnik koji ne zaboravlja „rodno mesto“, Banat, u užem smislu, u širem da je znalac oslonjen na velike drevne tradicije – grčku i rimsko-vizantijsku a najneposrednije na rumunsku i srpsku. Zato je kod ovog pesnika (i, naravno, ne samo kod njega), da tako elementarno kažem – „koren“ metafizike u fizici, u fizisu i u čulnom doživljaju opazivog sveta.
Odgovarajuća mikstura osnova je najbolje Florine poetske „alhemije“. Njen raskošni primer pruža pesma koju Adam Puslojić prevodi kao „Romanski trg“.
Pesma je, najpre, opis zbivanja i izbivanja u konkretizovanom urbanom prostoru. Opis dana združen je s opisom vlastitog fizičkog stanja. Sve to preseca banalan incident: kratka izmena neprijatnih reči sa slučajnim sabesednikom pri ulasku u vagon metroa. Sledi opis sadržine pijačne mreže, tereta što poetskom subjektu dodatno uvećava „bol u lopaticama i butnim kostima“.
Bezrazložnu žurbu i mrzovolju – jezgrovito skicirano stanje – u pesmi podstiču udari, „rafali vetra“.
Pesma u celini nalikuje na brzu skicu – čitav niz skica.
Naoko u njoj ništa posebno niti sudbonosno nije rečeno. Po njenim obrubima, više u nagoveštenom nego u rečenom, valja se breme alijenacije, naličje čoveka koji je postao „urbana životinja“. Reč je, u stvari, o ambijentu u kojem je sve programirano i limitirano: žurbe, neljubaznost, sadržaj pijačne mreže. To je situacija u kojoj fizički bol postaje metafizički jer se ovaj prvi naoko bezrazložno, apsurdno umnožava i uvećava.
Pesnik drugačijeg sentimenta ovde bi uveo pojam „duša“ ili nešto slično. Joan Flora, pesnik „rane jezika“, onaj što je izjednačio mesnati organ u ustima s bezgraničnim čudom živoga govora i izražajnog jezika znao je da postavi vlastitu među – visoku, osobenu i izbirljivu.

_____________________

Pesnik, prevodilac i urednik Joan Flora (1950-2005), rumunski pisac koji je znatan deo života delovao u okviru srpske kulture, bio je jedan od najistaknutijih pesnika nekadašnje Jugoslavije. Posebnu pažnju pobudile su njegove knjige „Terapija rada“, „Činjenično stanje“ i „Izdaja metafore“, dok je za knjigu „Mlada sova na samrtnoj postelji“, kao i njegov prevodilac, pesnik Adam Puslojić, dobio uglednu Nolitovu nagradu. Poseban doprinos dao je recepciji srpske književnosti u Rumuniji prevodom kompletnog opusa Vaska Pope i sačinjavanjem Antologije srpske poezije od XIII do XX veka (od Svetog Save do danas). Poslednje godine života proveo je u Bukureštu, gde je jedno vreme bio sekretar Saveza pisaca. Na prevođenje čekaju knjige koje je tih godina objavio – između ostalog „Ljubičasti tabani“ i „Doručak pod travom“. Centar za dijalog kultura i Društvo književnika Vojvodine u maju su Joanu Flori posvetili simpozijum uz učešće dvadesetak književnika.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *