Izetbegovićeva fabrika smrti

Piše Anja Vujević

Dokumenti i dokazi koje su objavili mediji u RS i oni kojima raspolaže MUP RS nedvosmisleno potvrđuju da su muslimanske snage u ratu u BiH koristile oružje zabranjeno Ženevskom konvencijom

Više nego groteskno bilo je gledati završnicu 21. sesije Igmanske incijative u kojoj su se četvorica lidera zaklinjala u to kako će čitav region zajedno povesti u Evropu, kako će sve nesuglasice ekspresno rešavati dijalogom.
Bosnu i Hercegovinu (BiH), zemlju koja je svetlosnim godinama daleko od uređene, pravne države, u Evropu vodi Silajdžićeva diplomatska mreža kojom diriguju on i njegov ministar Sven Alkajal, a koju čine „u ratu provereni kadrovi“. Tako se u Beogradu obreo Boriša Arnaut, koji je tokom rata delio državljanstva mudžahedinima kako bi, u ime BiH, mogli da na najsvirepije moguće načine ubijaju Srbe. Njegov sin Damir, novoimenovani ambasador u Australiji, još uvek čuva i stolicu Silajdžićevog savetnika. U to ime, o trošku Silajdžićevog kabineta, u poslednja dva meseca ne izbiva iz Londona, gde Britancima čita nimalo diplomatske lekcije jer su po poternici Srbije  uhapsili Ejupa Ganića.
Visoko na listi Silajdžićevoh kadrova kotira i lažni Jevrejin Saša Toperić, pijanista kojeg je Alkalaj na nezakoniti način imenovao za savetnika u Misiji BiH pri UN. Za razliku do oca, doktora hemijskih nauka Berislav Toperića koji je Srbe u ratu „gađao“ bojnim otrovima, mlađi Toperić je u američkom Kongresu izlobirao dve rezolucije o BiH pisane rukom Harisa Silajdžića.
Prema dokumentima koje su objavili mediji u RS, Berislav Toperić bio je mozak fabrike smrti „Behar“ u kojoj su se proizvodili projektili punjeni bojnim otrovima a kojima su gađani srpski položaji.

OTROV NA SARAJEVSKOM RATIŠTU
Korišćenje bojnih otrova u ratu protiv Vojske RS počelo je 1. septembra 1992. godine kada je po naređenju Alije Izetbegovića i komandanta bošnjačke vojske Sefera Halilovića (danas poslanika u parlamentu BiH) formirana fabrika „Behar“ koja se nalazila u zgradi Medicinskog fakulteta u Sarajevu. Iz MUP-a RS potvrđeno je da vode istragu o ovom slučaju i da imaju saznanja da je slična mini-fabrika firmirana i sredinom 1993. godine u u zgradi Građevinskog fakulteta – „Behar 2“.
Prema objavljenim dokazima, samo u fabrici „Behar“ proizvedeno je više od 200 raketnih projektila punjenih opasnim hemikalijama kojima su gađani srpski položaji na Treskavici, Zlatištu, brdu Žuč, ali i u naseljenim gradskim četvrtima Otes, Dobrinja i Grbavica.
Interesantno je i da su osim Alije Izetbegovića i Sefera Halilovića za postojanje „Behara“ znali i ministri policije i namenske proizvodnje Jusuf Pušina i Rusmir Mahmutćehajić. Ova dvojica su sa Izetbegovićem potpisali rešenja o postavljanju rukovodilaca fabrike za proizvodnju bojnih otrova.
Prvi projektili punjeni hemijskim otrovom, uz potpis Sefera Halilovića, isporučeni su u septembru 1992. braći Koldžo, komandantima bošnjačkih snaga na Grbavici. I baš kao i u slučaju Toperić i Halilović, i Nedžad Koldžo je za svoje ratne zasluge nagrađen pozicijom načelnika opštine Novo Sarajevo, koju danas vrši kao kadar SDA. Prema objavljenoj dokumentaciji, Koldžo je naredio upotrebu otrovnih projektila u napadu na ugostiteljski objekat „11 plavih“, koji se nalazi u blizini stadiona FK „Željezničar“, kada je ubijeno 10 pripadnika VRS.
Iz Tužilaštva BiH tvrde da „nemaju nikakve informacije o postojanju fabrike ‘Behar’ i upotrebi bojnih otrova na sarajevskom ratištu“.
Dokumenti i dokazi koje su objavili mediji u RS i oni kojima raspolaže MUP RS, a koji nedvosmisleno potvrđuju da su muslimanske snage u ratu u BiH koristile oružje zabranjeno Ženevskom konvencijom i dopunskim protokolima, nema mesta sumnji, čak i kada se nađu pred Tužilaštvom BiH za ovu kvazi-tužilačku instituciju neće biti dovoljno relevantni za podizanje optužnice. Jer, ni tone dokaznog materijala prikupljene u izveštaju MUP-a RS protiv muslimanskog generala Atifa Dudakovića i predate Tužilaštvu BiH još 2006. godine do danas nisu dovoljan dokaz za podizanje optužnice.

Prekršio Ženevsku konvenciju: komandant bošnjačke vojske Sefer Halilović (danas poslanik u parlamentu BiH)

MASOVNE GROBNICE
Naime, glavni tužilac BiH Milorad Barašin nedavno je izjavio da Tužilaštvo BiH još ne poseduje dovoljno dokaza za podizanje optužnice protiv bivšeg komandanta Petog korpusa tzv. Armije BiH Atifa Dudakovića, te da se optužnice ne mogu podizati na osnovu video snimaka.
Zanimljivo je da je još početkom 2007. godine, Barašinov prethodnik na mestu glavnog tužioca, Marinko Jurčević najavio da će istraga protiv Dudakovića biti okončana do septembra te iste godine.
U jesen 1995. godine, tokom krvavog pohoda na zapadnokrajiške opštine, iza Dudakovića je ostala pustoš. Prema podacima koje su prikupile institucije RS, proterano je 120.000 Srba, a samo u septembru 1995. godine u agresiji Dudakovićevog Petog korpusa nestalo je 892 Srba, od čega su pronađena 671 tela. Za sva pronađena tela postoje sudsko-medicinski i obdukcioni nalazi pokriveni naredbama nadležnih sudova i tužilaštava.
Najveća masovna grobnica otkrivena je u Mrkonjić Gradu, gde je pronađeno 181 telo, a masovne grobnice pronađene su i u Kamenu kod Glamoča, Koluniću kod Petrovca i naselju Šušnjar u Sanskom Mostu. Blizu 300 srpskih naselja potpuno je uništeno, gradski centri su opljačkani, delimično srušeni i zapaljeni. Sve to Barašinu nisu dovoljni dokazi za podizanje optužnice, kao ni više video snimaka koji su emitovani na televizijama u RS i Srbiji, a na kojima se vidi kako Dudaković naređuje paljenje srpskih sela i ubijanje.
Vlasti RS su još 2002. godine pripremale optužnicu protiv ratnog komandanta Petog korpusa Armije BiH generala Atifa Dudakovića za ratne zločine počinjene u operacijama tokom 1995. godine u opštinama u zapadnom delu BiH. Istraga je pokrenuta nakon saznanja da su ispred motela na ulazu u Bosanski Petrovac iz pravca Ključa, 14. ili 15. septembra 1995. godine, vojnici iz Dudakovićevog ličnog obezbeđenja streljali između 25 i 30 srpskih civila. Prema rečima jednog od Bošnjaka koji je posvedočio o ovom svirepom zločinu, zarobljenici su molili za spas, a jedan stariji čovek tražio je da razgovara sa komandantom, odnosno Dudakovićem.
„Jedan od vojnika mu je odgovorio da je general u motelu i da je on naredio da ih streljaju“, izjavio je svedok.

„NEK PALI SVE ODREDA“
Klupko Dudakovićevih zločina počelo je da se odmotava 2006. godine, kada je nekoliko televizija u Srbiji i RS emitovalo snimak likvidacije Srba i paljenja srpskih kuća na području Rujevca i drugih mesta u okolini Gline i Dvora na Uni, 7. i 8. avgusta 1995. godine.
Na snimku se vidi kako pripadnici hrvatske paravojne formacije „Crne mambe“ i odreda „Hamze“ iz sastava Petog korpusa Armije BiH, ubijaju, pale kuće i surovo maltretiraju srpske vojnike i civile koji su svoj spas pred hrvatskom “Olujom” pokušali da nađu u izbegličkom konvoju avgusta 1995. godine.
Po objavljivanju ovih snimaka, tadašnji predsednik RS Dragan Čavić i premijer Milorad Dodik, podneli su Tužilaštvu BiH krivičnu prijavu protiv generala Atifa Dudakovića.
Godinu dana kasnije, na svetlo dana su izašli novi snimci na kojima se vide pripadnici Petog korpusa Armije BiH kako, po Dudakovićevoj komandi, pale srpska sela u bosanskoj Krajini, u „Oluji“, 16. i 17. septembra 1995. godine.
Pored zapaljenih kuća, na snimcima se jasno čuje i vidi Atif Dudaković kako u maskirnoj uniformi naređuje da se „sve pali“.
„Ovi svi su već dole… Naredio sam selo da se popali…Pali, pali sve…. Pa to Prva pali, brate dragi… Nek pali sve odreda!“
Zatim mu neko govori: „Ono je sve srpsko, sve je pod vatrom.”
Prema podacima Komisije za traženje nestalih u Republici Srpskoj, u toj akciji u opštinama Petrovac, Bihać, Bosanska Krupa, Sanski Most i Ključ ubijeno je oko 870 srpskih civila i 400 vojnika, a spaljeno više od 30 sela.
Nekoliko zaposlenih u Generalštabu Hrvatske vojske, potvrdili su da je 200 srpskih civila ubijeno u mestu Žirovac kod Dvora na Uni na Baniji, tri dana posle „Oluje“. Oni su rekli da su za zločin odgovorni pripadnici Bužimske brigade Petog korpusa Armije BiH, unutar koje je delovao mudžahedinski odred „Hamze“.

Muslimani su u Sarajevu koristili projektile punjene hemijskim otrovom

„STRELJATI NA LICU MESTA“
Pre nekoliko meseci televizije u RS emitovale su i snimke zločina Petog korpusa nad pripadnicima bošnjačkog naroda iz Cazinske Krajine. Komandant 503. brigade Petog korpusa Armije BiH, Hamdija Delalić, potčinjeni generala Atifa Dudakovića, svojim vojnicima i vojnicima 505. Bužimske i 510. brigade, prema tim video-zapisima, naređuje da ne biraju sredstva u obračunu sa snagama Fikreta Abdića, odnosno Vojskom RS.
„Pobiti sve što se pred vama nađe. Nema biranja sredstava, koljite, davite žicom, palite. Žao mi je što nemam za sve ‘čakije’ (noževe), koljite zubima samo da se neprijatelj porazi“, naredio je Halilović svojim potčinjenima. Na snimku se vidi da to naređenje slušaju i komandanti 505. i 510. brigade Petog korpusa Armije BiH, Izet Nanić i Amir Avdić. Na pitanje vojnika da li mogu da siluju, Delalić im odgovara: “Sve imate pravo”.
U julu 2009. godine emitovani su i novi snimci na kojima je snimljeno ubistvo dvojice Bošnjaka, pristalica Fikreta Abdića, i jednog pripadnika Vojske Republike Srpske Krajine, koja su počinile snage Petog korpusa Armije BiH, po naređenju generala Atifa Dudakovića.
Na snimku načinjenom u mestu Izačić, 9. jula 1994. godine, vidi se grupa muslimanskih vojnika koja predvođena Atifom Dudakovićem dolazi iz jedne ulice kličući „Alah ekber“ i „Tekbir“. Dudaković potom vojnike pita gde su dva zarobljenika, a kada je dobio odgovor da su u kampanjoli, kratko naređuje: „Streljati na licu mesta!“.
Na ovom šokantnom snimku vidi se zarobljeni vojnik, sa rukama na potiljku, kako ga pripadnici Armije BiH udaraju rukama i psuju, kao i leš vojnika na ulici i grupa vojnika kako nose ljudsko telo u šatorskom krilu.
Ostalo je zabeleženo i kako vojnik pored Dudakovića radujući se veli: „Meni je drago što su ta krmčad pobijena“. Potom Dudaković kaže:
„Ovaj film je završen, glavni glumac Hamdija Abdić“, a pažnju mu odvlači vojnik koji je na snimku rekao da mu je „drago da su krmčad pobijena“, kojem Dudaković čestita.
„Čestitam ti prijatelju, izvršio si zadatak sa ovom grupom – rekao je Dudaković i nastavio sa predstavljanjem ‘ekipe’: Operativac Mehur (Selimovića)“ i „režiser“ – pokazujući da je to lično on – Atif Dudaković.
Član Komisije za istraživanje ratnih zločina na području Bihaća i Cazina, Esad Čović, još ranije je optužio bošnjačkog člana Predsedništva BiH Harisa Silajdžića da pruža zaštitu ratnom komandantu Petog korpusa Armije BiH Atifu Dudakoviću.
-Verujem da je i sadašnji vojni i politički vrh još uvek naklonjen pojedincima i da Haris Silajdžić pruža određenu zaštitu Dudakoviću… Jedan od osumnjičenih za svirepe zločine i za provođenje zatvorenika kroz grad već je obavio razgovor sa svojim šefom Harisom Silajdžićem, od koga je tražio spas… rekao je tada Čović.
Principijelno i istrajno, Haris Silajdžić punih 20 godina nije ni milimetra odstupio ni od jednog svog cilja. A njegov primarni cilj je bio i ostao stvoriti sliku o BiH kao zemlji u kojoj je stradao samo jedan narod, njegov, bošnjački, i nad kojim su Srbi počinili zločine, te na taj način kreirati pretpostavke za neke buduće političke odluke. I umesto da nauče od Harisa Silajdžića kako se boriti za nacionalne ciljeve, da ga zaustave u njegovom pohodu na RS i iznađu konkretne odgovore na njegove poteze, iz RS patetično kukaju, zaboravljajući da imaju čitav niz ustavno-pravnih mehanizama da ga zaustave, dok mu se Srbija servilno klanja. I zato će se bošnjački generali, koji su iza sebe ostavili smrt i pustoš, i dalje slobodno šetati i sahranjivati uz najviše državne počasti, dok će Srbi trunuti u kazamatima Sarajeva i Ševeningena. Odgovornost nije na Silajdžiću, na nama je.

2 коментара

  1. On tvrdi da mu je i Alija Izetbegović 1974. godine lično priznao da duguje život njegovom ocu.

    – Upoznao sam ga na sahrani njegove rođake Refike, žene poznatog šamačkog advokata Mehmedagića, koji je kumovao mojim roditeljima. U kući žalosti Alija mi je sam prišao da se upoznamo. Tada mi je rekao: „Vaš sam doživotni dužnik. Ja jedem ustima tvoga oca!“ – kaže Ilija Ristić.

    Inače, prijateljstvo porodica Ristić i Izetbegović datira još iz vremena Austrougarske. U Šamcu je tada punih 28 godina gradonačelnik bio Alijaga Izetbegović, deda pokojnog lidera SDA.

  2. Stankovom sinu Iliji 1974. godine

    Stanko Ristić iz Šamca, koji je bio pripadnik Ravnogorskog četničkog pokreta, spasao je 1944. godine od sigurne smrti Aliju Izetbegovića, bivšeg predsednika Predsedništva BiH i lidera SDA, koji je zarobljen kao pripadnik zloglasne Handžar divizije!

    Sin pokojnog Stanka Ristića ekskluzivno za Press otkriva kako je njegov otac Aliji Izetbegoviću spasao život!

    – Tokom 1944. godine u našoj kući krio se čuveni komunista Mitar Trifunović Učo. Ustaše su to saznale i ubile su sve Srbe u selu Tišina, među njima i mog strica! Moj otac uspeo je da pobegne na Trebavu, gde su ga prihvatili četnici. Istovremeno, četnici su zarobili i Aliju Izetbegovića, koji je tada bio pripadnik Handžar divizije!

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *