IZBEGLICE Nomadi iz našeg sokaka

Piše: Nataša Jovanović

Šta govori činjenica da je Srbija prva zemlja u Evropi po broju izbeglica, koliko će novi zakon o interno raseljenim licima promeniti filozofiju da je izbeglištvo beg u nigde, te da li je na delu integracija ili nešto drugo?

Izbeglička istorija Srba nikada nije napisana. Ili, ako je negde ima, onda je to u fragmentima opšte istorije srpske države i njenog naroda. Od prve seobe sa Kosova na čelu sa patrijarhom Arsenijem Čarnojevićem, preko stalnih prebega pod otomanskom imperijom do solunskog izbeglišta vojske, vlade i naroda u Prvom svetskom ratu i zbegova u Drugom svetskom ratu ispisana je izbeglička epopeja. Ništa manje dramatična od dve hiljade godina lutanja jevrejskog naroda. Ali nikada se do ovih vremena izbeglička tragedija nije sručila na Srbiju tako snažno, tako nedvosmisleno, tako izričito i toliko dugo. Čak je i leksika srpskog jezika obogaćena novim cinizmom: interno raseljeni!

NOĆ KADA SU LETELI KROVOVI
I dok povodom Međunarodnog dana izbeglica, most na reci Ibar koji deli Kosovsku Mitrovicu, svrstavamo tik uz njujorški oblakoder Empajer stejt bilding i Koloseum u Rimu, osvetljavajući ga plavom bojom, u Krnjevcima kod Stare Pazove dešavala se izbeglička drama. U mraku, bez električne energije. I možda baš dok je generalni sekretar UN Ban Kimun izgovarao istorijske reči da izbeglice „ne smeju da budu lišene svoje budućnosti“, u selu Krnjevci kod Stare Pazove leteli su krovovi sa improvizovanih kuća.
Vest o životu u ovakvim okolnostima potisnuta je činom doterivanja novog Zakona o izbeglicama i izjavama zvaničnika koje su se našle u javnom diskursu, a koje govore o smanjenom broju kolektivnih centara i utabanom putu ka integraciji izbeglica.
Radenko Popić iz Udruženja izbeglica Vojvodine navodi da se iz budžeta Srbije za izbegla lica dnevno po osobi izdvaja 50 dinara i da u takvim okolnostima, a bez ozbiljnog angažovanja više ministarstava, problem integracije ostaje na nivou retoričke figure političara.

I možda baš dok je generalni sekretar UN Ban Ki Mun izgovarao istorijske reči da izbeglice „ne smeju da budu lišene svoje budućnosti“, u selu Krnjevci kod Stare Pazove leteli su krovovi sa improvizovanih kuća.

„Pitanje integracija izbeglica moglo bi da se reši ukoliko bi se za ova lica obezbedili neophodni krediti za smeštaj ili za konačno rešenje stambenog pitanja. Do sada je bila praksa da se izbegličkoj porodici u zamenu za mesto u kolektivnom centru ponudi 120 hiljada dinara za privatni smeštaj. Novi Zakon o izbeglicama u većem delu bavi se problemom rešavanja pitanja stanovanja, ali na jedan nakaradan način koji svedoči da novac poreskih obveznika širom sveta nije zadovoljio svoju namenu. Naime, novac za rešavanje stambenih pitanja raseljenim licima koji Vlada propagira kao svoj projekat došao je u Srbiju pre pet, deset godina kao donacija stranih vlada, koje najčešće i ne znaju na koji način se troše njihova sredstva. Sada ovim zakonom država je za početak sebe proglasila vlasnikom ove pomoći, regulisala da stanovi koje izbeglice mogu dobiti po povoljnim cenama i uz kreditno zaduženje u konačnoj verziji mogu postati i vlasništvo ovih zakupaca“, navodi Popić.
Predstavnici Koalicije udruženja izbeglica u Srbiji povodom donošenja ovog zakona izneli su stav da je reč o diskriminaciji, jer je njim predviđeno pravo na otkup stanova za 2.800 raseljenih lica dok 530 porodica iz Niša, Valjeva, Čačka, Kraljeva, Kragujevca, Pančeva i Stare Pazove, stan mogu koristiti samo na određeno vreme.
Pitanje izbeglica ovim zakonom se ne rešava. Zbog ratovi vođenih u zemljama bivše Jugoslavije, ranih devedesetih u Srbiji je boravilo oko milion izbeglica. I na početku novog veka u takozvanu „užu Srbiju“ (kako je zlurado krstila birokratija umiruće Jugoslavije), stiglo je oko više desetina hiljada Srba sa Kosova i Metohije. Ali zadržimo se na pitanju izbeglica iz Hrvatske, njih je, naime, najviše registrovano u Srbiji.
Dovoljno je pogledati popis srpskog stanovništva iz Hrvatske u vreme bivše Jugoslavije i uporediti ga sa današnjom statistikama, pa zaključiti da uprkos milostivom rukovanju zvaničnika ove dve zemlje pitanje izbeglica nisu rešile ni Dejtronskim sporazumom niti Sarajevskom deklaracijom.
Kao takvo ovo pitanje, smatra Popić, ostaje kao balast i ozbiljna pretnja.
„Ako je Bosna uspela da vrati 95 odsto imovine izbeglim licima iz ove bivše republike, zašto to isto nije pošlo Hrvatskoj zarukom koja je bliža EU, te kakav je odnos Međunarodne zajednice prema toj činjenici. I dok UHCR u svom izveštaju napominje da se u njihovoj organizaciji u Hrvatsku vratilo na hiljade ljudi, ja ponavljam da izbeglice nisu zadovoljne njihovim radom, svestan da svaka kritika upućena takvoj organizaciji znači jeres, po principu kod koga je vreća para, te i ne diraj“.

Kupatilo u izbegličkom kampu Krnješevci pokraj Stare Pazove

A NEKO REČE DA SMO KSENOFOBIČNI
Nekoliko godina posle dolaska izbeglica iz Hrvatske uredbama Evropske unije o povratku emigranata, mahom Roma i muslimana Bošnjaka u matične zemlje, u Srbiju stiže novi talas od nekoliko desetina hiljada beskućnika. Na taj način u Srbiji je stvoren, jedan do tada nezapamćenih sabirnih centara, pa tako Srbija postaje država sa najvećim brojem izbeglica u odnosu na broj stanovnika. Paradoks ili ne, tek reč je o državi i narodu koji, zahvaljujući surovoj propagandi protekle dve decenije, biva obeležen kao genocidan i ksenofobičan. Čudno, a Srbija je prepuna izbegle braće Roma i Bošnjaka sa Kosova kojima na pamet ne pada da se vrate i žive sa Albancima. Iz budžeta Srbije uredno se izdvaja novac za njihovo zbrinjavanje i novu socijalizaciju. Stalno strahujemo da će strane humanitarne organizacije otići usled takvih okolnosti.
Po broju izbeglih i raseljenih Srbija je prva u Evropi, a peta u svetu među zemljama sa produženom izbegličkom krizom. Srbija, Hrvatska, BiH i Crna Gora nedavno su se obavezale da će konačno usaglasiti statističke podatke i do kraja godine uraditi zajednički projekat kojim bi se konačno zatvorilo izbegličko poglavlje na Balkanu. Trenutno  86.000 izbeglih u Srbiji ima status izbeglica, a ostali, njih oko 250.000, ima srpske lične karte.
Ali, ni dugogodišnji prisustvo UHNCR, niti drugih organizacija globalnog milosrđa, nisu pomogli da Srbija skine sa svojih leđa teret masovnog izbeglištva. Vladajuće koalicije primenjivale su metodu takozvane reparticije (povratak kući), integracije u sredinama u kojima izbeglice inače žive i pomaganje oko odlaska u neke treće zemlje.
Ni to nije rešilo problem.
Ali, što su se više srpske vlade i političke koalicije na vlasti trudile da ovaj problem reše, to ih je birokratija iz Brisela sve više pritiskala da rade na projektima podizanja međuetničke saradnje, tolerancije, razumevanja i drugih oblika prilagođavanja činjenici da su izbeglice u Srbiji sve manje izbeglice. Tako je cilj skoro ostvaren. One koje takozvana Evropa ne želi u svom dvorištu, Srbiji nameće kao obavezu. Na sceni je nova preraspodela siromaštva, a u meri u kojoj to Srbija podnese, globalni tutor daće ovoj napaćenoj zemlji za pravo da sebe vidi u nekom komonveltu povlašćenih. Je li u pitanju san ili java, znaće se uskoro…

Један коментар

  1. Europska unija i Amerika centar sotonizma na sve načine želi uništiti srpski narod nesmemo to dozvoliti.Ući u savez sa Rusijom jedini je garant da će srpski narod preživeti. Najbolji Srbin kojeg sada imamo je Dodik drugo su sve nesrbi, petokolonaši i vazali zapada . Srpski se narod treba pokazati zrelim , ljubavlju i potomstvom osigurati našu Republiku Srpsku , Srbiju, Vojvodinu , Srpsku Crnu Goru i staru Srbiju ( Makedonija ) kao trajnu državu Srpskog naroda.Srpski narod mora naučiti lekciju od šiftara “ čije su ovce onoga je i livada “ niskim natalitetom jedincima i sa dvoje dece gubimo teritoriju za teritorijom i to će se nastaviti. U Hrvatskoj delom zbog proterivanja ali puno većim delom zbog izumiranja izgubljen je srpski teritorij i ljudstvo. Nekada su Srbi bili 30 % hrvatske. To piše u hrvatskim novinama Gospodarski list a danas ? Samo hrpa nemoćnih bakica i dekica bez potomstva. Kosovo smo isto tako izgubili kao i Makedoniju. U Crnoj Gori Srbi prizovite se pameti i svaki par minimalno petero dece i nedajte se. Republika Srpska će kao i Kosovo i Hrvatska biti izgubljena baš zbog velike površine a premalog broja srba. BH federacija na istoj površini godišnje ima oko 25.000 beba a Srpska od 10.000 do 11.000 i sve je jasno da bi zadržali taj teritorij moramo imati minimalno beba kao i druga polovica države. U Vojvodini isto tako Srbi treba da puno više rađaju jer samo ako brojčano ojačaju mogu spriječiti secesiju. Znači ako si rodoljub, srbin, srpkinja prihvatite se ljubavi i pobjedimo neprijatelje njihovim oružjem visokim NATALTETOM.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *