Evroatlantsko prepariranje Srpstva

Piše Dragomir Anđelković

Naši evroatlantski propagandisti govore da su jedine granice koje Srbi treba da brane one EU, prema Istoku, i da je za nas sveta zemlja međa Estonije sa Rusijom, a ne Kosovo. To čine pokušavajući da unište naš izvorni nacionalni identitet. Ako bi se kojim slučajem to desilo, hrvatsko i litvansko iskustvo nas tome uči, biće oživljen „srpski nacionalizam“. Razume se – nakaradni!

Krajem 15. i početkom 16. veka nastala je „jagelonska imperija“. Ona se protezala od Smolenska do Praga, i od Baltika do Beograda, tj. obuhvatala je današnju Poljsku, Ukrajinu, Litvu, Belorusiju, Hrvatsku, Češku, Slovačku, Severnu Srbiju i Zapadnu Bosnu. Prvo su se krajem 14. veka ujedinile Litva i Poljska, tako što se litvanski vladar Jagelo oženio Jadvigom, naslednicom poljskog prestola. U narednih stotinak godina, uglavnom putem nasleđivanja, prinčevi iz jagelonske dinastije zavladali su Češkom i Ugarskom.
Ostali jagelonski vladari priznavali su vrhovnu vlast poljskog kralja, a svoju dinastičku „konfederaciju“ doživljavali su kao katoličku tvrđavu prema islamskoj Turskoj i pravoslavnoj Rusiji. I, ujedno, kao odskočnu dasku za širenje katoličanstva, kako na pravoslavnom području kojim su vladali (Ukrajina, Belorusija, Severna Srbija), tako i za pokatoličavanje ostalih ruskih, srpskih i rumunskih zemalja. Tako je stvoren tzv. jagelonski mit, koji se u narednim vekovima, preko katoličke crkve, ukorenio u narodu. On je do današnjeg dana živ u rubnim, ostrašćenim, katoličkim zemljama (tj. Hrvatskoj, Litvi i Poljskoj).
Tamošnji verski ekstremisti svoje države doživljavaju kao „stubove Vatikana“, i smatraju da je misija njihovih naroda beskompromisna borba protiv pravoslavlja. Drugim rečima, da im je zadatak da „ognjem i mačem“ prošire katoličanstvo. Ipak, većina građana spomenutih zemalja nije na tako radikalan način pokretana verskim razlozima. No, to ne znači da ih, u mutiranom, geopolitičko-(kvazi)civilizacijskom vidu, ne motiviše „jagelonski mit“. Mnogi Litvanci, Poljaci i Hrvati, svoje zemlje i nacije doživljavaju kao predstraže tzv. zapadne civilizacije, dok istočne pravoslavne susede vide kao strani, često i neprijateljski element, koji treba ili da se prikloni Zapadu ili da bude pokoren. Naravno, danas su personifikacije Zapada Vašington i NATO.

IDENTIFIKACIJA SA AGRESOROM
Istorijski cinizam je da su mnogi od najkrvoločnijih zapadnih vukova i sami bili žrtve ideje kojoj sada služe. Vekovima su zapadni krstaši napadali Litvance kako bi im nametnuli katoličanstvo. Njihova sela su nemilosrdno paljena, a žene i deca klani ili odvođeni u ropstvo. Takva politika je dovela do potpunog uništenja njima srodnog baltičkog plemena – Prusa, čiju zemlju ne samo da su potom naselili Nemci već su oni i preuzeli njihovo ime kao svoj regionalni naziv. No, za razliku od izvornih Prusa, borbeniji, a od Nemaca ipak udaljeniji Litvanci, odoleli su na bojnom polju. Međutim, Vatikan je drugim sredstvima postigao ono što je želeo.
Litvanskom knezu je ponuđena poljska kruna (uz ruku kćerke kralja te zemlje koji nije imao muškog naslednika), uz uslov da prihvati katoličanstvo, i potom ga nametne svom narodu. Ambiciozni vladar to je prihvatio, i pogodbu realizovao. Naravno, pokatoličavanje njegove zemlje nije išlo bez otpora, ali se on ništa manje nemilosrdno od inostranih krstaša obračunao, ali, oslanjajući se na svoje pristalice unutar zemlje, mnogo efikasnije od njih, sa oponentima ideološko-političke dominacije tadašnjeg versko-političkog centra zapadne moći. Tako su Litvanci bili temeljno indoktrinirani, i to ne samo verom, već i poljskom kulturom – kulturom naroda koji je ranije dospeo pod zapadni uticaj i postao njegov rasadnik. Na taj način su i Litvanci postali katoličko koplje na evropskom istoku. Razume se, okrenuto prema Rusiji.

ODNAROĐIVANJE HRVATA
Sličan slučaj imao je i u svom susedstvu. Rimska kurija dugo je Hrvate, kao i ostale Slovene verne svojoj narodnoj baštini, smatrala „zlim porodom“, „pomorskim banditima“, „neprijateljima hrišćanstva“. A oblasti u kojima su Hrvati živeli rimske pape su nazivale „zemlja šizmatika, jeretika i zaverenika“. Naravno, i svaka zapadna sila, bilo da se radilo o Veneciji ili državi Franaka, koja je ratovala protiv Hrvata, uživala je podršku Katoličke crkve. Ništa nije pomoglo ni to što su Hrvati prihvatili zapadnu varijantu hrišćanstva. Cilj nije bio da oni formalno postanu katolici, već da njihov civilizacijski kod i nacionalni identitet suštinski budu prekomponovani. Dok se to nije desilo, svaki njihov ustupak shvatan je samo kao etapa ka glavnom cilju, kao osvajanje bolje pozicije za narednu „ofanzivu“, a ne kao čin kojim su postali prihvatljivi za Zapad.
Crkveno središte hrvatske države bio je Nin. Tamošnji episkopi bili su pod jurisdikcijom rimskog pape, ali su insistirali na bogoslužbenoj upotrebi slovenskog jezika i pisanju glagoljicom. Rim je to doživljavao gotovo kao jeres. Ćirilo-Metodijevsko nasleđe je nema sumnje osnovano shvatao kao branu za ideološku indoktrinaciju Hrvata. I sistematski je radio na tome da ga uništi. Korak ka tome predstavljalo je ukidanje Ninske episkopije. Hrvatski knez Tomislav (na vlasti je bio od 910. do 930. godine) u početku se tome opirao. No, diplomatskim manevrima Rim je uspeo da otupi podršku koju je taj hrvatski vladar pružao biskupu Grguru, doslednom borcu za očuvanje narodnog jezika i pisma. Na Drugom splitskom saboru, održanom 928. godine, odlučeno je da Ninska episkopija bude ukinuta a hrvatske zemlje dođu pod crkvenu vlast splitskog biskupa. Zabranjena je i zvanična upotreba narodnog jezika.

DRUGA SREDSTVA, ISTI CILJ
Hrvatska elita se priklonila tuđem uticaju, ali narod je dugo istrajavao u borbi za očuvanje slovenske tradicije. Niži kler, kao intelektualni sloj naroda, uporno je koristio glagoljicu i slovenski jezik. Tako, ali i na druge načine, hrvatsko-slovenski identitet suprotstavljao je stranoj premoći. Kotrljale su se glave glagoljaša, proganjani su narodni lideri, ali izvorni slovenski duh nije mogao da bude iskorenjen. Uostalom, nisu svi hrvatski vladari bili spremni da gase plamen narodnog nasleđa. Neretko su samo na rečima bili eksponenti Rima. No, ni Kurija nije sedela skrštenih ruku. Uvidevši da unutrašnja borba za prekomponovanje hrvatskog identiteta ne daje zadovoljavajuće rezultate, ponovo se odlučila za spoljni vid delovanja. Podržala je mađarsku politiku prodora ka moru, tj. u tom kontekstu osvajanja Hrvatske.
Rim nije pogrešio u proceni. Mađarski kraljevi su mnogo efikasnije iskorenjivali glagoljicu i druge elemente izvornog hrvatskog identiteta od hrvatskih vladara. No, stratezi zapadne ekspanzije nisu skloni društveno-istorijskom slepilu. Blagovremeno i vešto se prilagođavaju okolnostima i menjaju sredstva, kako bi svoju misiju mogli da vrše uspešno i u novim okolnostima. Vekovima su podržavali asimilaciju Hrvata, a pre svega njihove elite, ali kada su uvideli da to postaje kontraproduktivno promenili su taktiku. Uostalom, rezultati „minulog rada“ tome su pogodovali. Hrvati su već bili „preparirani“ tako da su od objekta ideološke obrade bili „zreli“ da se preobrate u sredstvo zapadne ekspanzije.
Tokom 19. veka nastupila je era nacionalnog buđenja. Zato je krajem 19. i početkom 20. veka, od strane Katoličke crkve, definisan moderan koncept hrvatske nacije, prema kojem su svi južnoslovenski katolici (velikim delom srpskog porekla) Hrvati. Dalje širenje katoličanstva trebalo je da bude omogućeno nacionalnom ekspanzijom tog južnoslovenskog naroda na račun srpskog, pravoslavnog etničkog područja. O tome koliko se takva taktika pokazala efikasnom svedoče Jasenovac, Jadovno, egzodus Srba iz Krajne 1995. godine.

SRPSKI NATO-JEZUITI
Ipak, i takva taktika, ma koliko u jednoj fazi bila vrlo uspešna, ima ograničeni domet. Ognjem i mačem mogla je da bude pokorena Lika, kao što je nekada bila i srpska Južna Dalmacija, ali ne može da bude preobražena Šumadija. Srpski prostor može da bude krunjen odnarođivanjem Crne Gore, ali ne može da bude poništen. Zato, oni kojima su mrski slovenski duh i svaki vid samobitnosti, a žele unifikaciju evropskog prostora po zapadnim standardima, smatraju da srpsko jezgro mora da doživi metamorfozu – da Srbija mora da prođe sličnim putem kao i Hrvatska. Otuda se na preostalom srpskom prostoru potire ćirilica, kao što je na hrvatskoj zemlji nekada satirana glagoljica. Stoga se Srbima uporno nameće tuđa kultura dok se srpski jezik sakati nekritičkim usvajanjem stranih reči. Konačno, zato se radi i na uništavanju Srpske pravoslavne crkve, tako što bi ona bila podeljena na nekakve amorfne pravoslavne crkve u Srbiji, Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori, i inficirana nakaradno shvaćenim ekumenizmom.
I ni to sve nije dovoljno. Kao što je Hrvatska morala da bude progutana od strane Mađarske da bi elementi unutrašnje indoktrinacije bili zaokruženi i cementirani u uslovima spoljne okupacije, tako i srpski NATO-jezuiti imaju zadatak da nam stave evroatlantske okove. Tek tada će biti stvoreni uslovi za suštinsku „evropeizaciju“ Srba. Posle će na red doći i sledeći korak – naše pretvaranje u topuz Zapada. Već sada neki naši evroatlantski propagandisti govore da su jedine granice koje Srbi treba da brane one EU, prema Istoku; i da je za nas sveta zemlja međa Estonije sa Rusijom, a ne Kosovo. To čine pokušavajući da unište naš izvorni nacionalni identitet. Prvo moramo da postanemo anacionalni, da bi bili upregnuti u kola zapadne ekspanzije. No, ako bi se kojim slučajem to desilo, hrvatsko i litvansko iskustvo nas tome uči, i te kako će biti oživljen „srpski nacionalizam“. Razume se – nakaradni!
Prošla su vremena kada je bilo neophodno da Srbi budu pokatoličeni. Danas je dovoljno da budemo uvučeni u NATO, i da se okonča proces naše tzv. vesternizacije, pa da postanemo ono što kreatori zapadno-ekspanzionističke politike žele, a to je – antirusko sredstvo. Oni srpski političari i javni delatnici koji sada gaze naš identitet, u novim okolnostima bi gorljivo počeli da podstiču srpski nacionalni ponos, i da nam propovedaju da je naša misija da rasprostiremo tzv. evroatlantske vrednosti na Istok. Srpski vojnik na kapijama Moskve, za njih će biti simbol našeg nacionalnog uspeha. Zato, danas dok još imamo mogućnosti, ne dozvolimo da postanemo novi Hrvati. Da se poistovetimo sa tuđim interesima i odreknemo svoje tradicije, pa da onda, uz iluziju da smo verni svojoj naciji, za račun sopstvenih dušmana, narodima koji su nam po etničkom poreklu i izvornom duhovnom kodu bliski, činimo zlo. Oni Srbi koji rade u prilog toga, ne samo što suštinski nastavljaju ono što je činio Ante Pavelić, već od Srba prave i potencijalne ustaše, koje će krenuti u krvavi pohod na Istok.

5 коментара

  1. Avatar

    Живела Србија која воли Достојевског!

  2. Avatar

    RIM – Papa Benedikt XVI. najavio je u ponedjeljak uvečer, na misi u Papinskoj ostijskoj bazilici sv. Pavla izvan zidina uoči blagdana svetih Petra i Pavla, osnivanje novoga papinskog vijeća za reevangelizaciju Zapada, potvrdivši tako glasove koji su kružili Vatikanom i koje smo već prenosili.
    http://ad.hr.doubleclick.net/click%3Bh%3Dv8/39c9/3/0/%2a/b%3B225111655%3B0-0%3B0%3B38310163%3B2928-180/150%3B36842612/36860490/1%3B%3B%7Eaopt%3D2/1/fb3f/2%3B%7Esscs%3D%3fhttp://www
    VEZANE VIJESTI
    Vijesti

    * Belgijska policija provalila u katedralu; Vatikan: Toga nije bilo ni u komunizmu
    * Korumpirani kardinal bez podrške Vatikana
    * Papa: Molimo oproštaj od Boga i od žrtava pedofilâ
    * Papa Benedikt XVI. napokon formira svoj tim u Vatikanu

    Poglavar Katoličke crkve je precizirao da će svrha novog dikasterija (“ministarstva”) biti “promicanje obnovljene evangelizacije u zemljama u kojima je vjera već objavljena, u kojima je Crkva davno utemeljena, ali proživljavaju progresivnu sekularizaciju društva i neku vrstu ‘pomrčine smisla za Boga’”.
    Nova evangelizacija

    U Vatikanu se očekuje da će naziv novog dikasterija biti Papinsko vijeće za novu evangelizaciju, te da će na njegovu čelu biti nadbiskup Salvatore “Rino” Fisichella (58), teolog blizak po gledištima papi Ratzingeru, pomoćni biskup u Rimu, rektor arhidijecezanskoga Papinskoga lateranskog sveučilišta, te predsjednik Papinske akademije za život.
    Google oglasi

    * Kosovo
    Kosovo: Država u nastajanju Specijalni dodatak vesti
    http://www.setimes.com

    Monsignora Fisichellu nazivaju “Papinim pretorijancem” u vatikanskim krugovima koji bi voljeli da se sve nastavi kao u posljednjim godinama pontifikata Ivana Pavla II. Nedavno je, kao kapelan Zastupničkog doma, pričestio talijanskog premijera Silvija Berlusconija, davši znati da je raskidom svoga drugog (i stoga necrkvenog) braka s Veronicom Lario Berlusconi vraćen u krilo vjernih sinova Matere Crkve (afere s ergelom ljubavnica, zbiljskih ili reklamnih, od kojih je najnovija na državni trošak otputovala s premijerom na G20, rješavaju se običnom ispovjeđu i nisu neoprostiv preljub kao kad brakolomac ostaje samo s jednom novom ženom).

    Fisichellinu “glavu” su zahtijevali članovi Papinske akademije za život kad je javno pokazao mnogo više razumijevanja i sućuti za abortus 9-godišnje djevojčice u Brazilu koju je oplodio njezin očuh serijom silovanja, ali ekskomunikacija nije pogodila njega nego žrtvinu majku i liječnike.
    Čeka se kardinalski šešir

    Moguće je da će, unatoč kritikama, Fisichella uskoro postati kardinalom kao predsjednik Papinskog vijeća.
    Kršćanstvo i Europa

    Objavio je knjigu koja se sada doima kao program: “Rastopljeni identitet: Kršćanstvo, materinski jezik Evrope”. Podnaslov duguje Goetheu, jer je knjigu počeo ovom Nijemčevom rečenicom: “Evropa je rođena u hodočašću, a njezin materinski jezik je kršćanstvo”.

    Time se mons. Fisichella svom snagom pridružio bitci Ivana Pavla II. i Benedikta XVI. za očuvanje i reimplementaciju “kršćanskih korijena Evrope”, u sklopu duge borbe protiv “relativizma”, tj. etičke ravnopravnosti vjerski ravnodušnih, a kamoli agnostika ili ateista.
    Vrhovni sud SAD-a: Proces protiv Svete Stolice se može nastaviti

    Američki Vrhovni sud odbio je danas zahtjev Svete Stolice za imunitetom u slučaju u kojem jedan Amerikanac tuži Katoličku crkvu zbog prikrivanja pedofilskih zločina svećenika Andrewa Ronana.

    Sud je bez obrazloženja odbio čak i razmotriti zahtjev Svete Stolice koja je pred sudom u saveznoj državi Oregon optužena da je odgovorna za zločine koje je Ronan počinio šezdesetih u Portlandu, jer je znala da je prije bio sumnjičen za njih u Irskoj i Chicagu, ali ga je unatoč tome premjestila na novu dužnost. Tužitelj je osoba koja je identificirana pod pseudonimom kao John V. Doe i kojeg je Ronan (svećenik je umro 1992.) zlostavljao više puta, te koji Katoličku crkvu smatra izravno odgovornom za to.

    Vatikan je tvrdio da je imun pred američkim sudom na temelju zakona iz 1976. koji stranim državama omogućuje da izbjegnu tužbe u SAD-u. Odvjetnik tužitelja pozdravio je hrabrost sudaca i sutkinja (6 od 9 njih su katolici) i rekao da je njihova odluka odgovor na “molitve tisuće žrtava pedofilije”. Odvjetnica Vatikana tvrdi da će dokazati da svećenik nije bio zaposlenik Svete Stolice. ( G. An.)

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *