Drama naše naučne dijaspore

Piše Ljiljana Bogdanović

Dok režimski stratezi razvoja zemlje u zanosu tvrde da će decenijskoj reci bez povratka – kako se često imenuje odlazak u svet najdarovitijih i visokoobrazovanih – promeniti smer, i to tako da će ka matici poteći med i mleko, skeptici uzvraćaju: te priče su tek jedan od mnogobrojnih spiskova lepih želja, iz jednog od mnogobrojnih „lutkarskih pozorišta vlasti“

Srbija je naučna zvezda u usponu, kazao je nedavno pred velikim auditorijumom (Centar „Sava“, skup „Naučna zajednica i budućnost Srbije“) predsednik zemlje, a na istoj pozornici to je hitro ponovio i potpredsednik Vlade Srbije i ministar za nauku i tehnološki prosperitet. Obojica tvrde da „samo“ prenose ocenu merodavnih stranih faktora.
Status „svetske naučne zvezde u usponu“ Srbija je inače stekla u proteklih pet godina, najviše snagom činjenice da je u tom periodu skoro tri puta povećala broj međunarodno priznatih publikacija, što je rekord u Evropi!
Recimo ipak da ovu muziku umilnu nacionalnom uhu već kvare pojedini eminentni „sluhisti“ koji tvrde (i opširnom elaboracijom „amandman“ potkrepljuju) da se povećanjem broja radova objavljenih u međunarodnim časopisima „sumnjivog ugleda“, dostigao i prestigao naučni nivo nekih naših suseda, ali sve to pretežno zaslugom domaćih „resavskih naučnih škola i centara“! Saznanje neugodno, čak i uz pretpostavku da je malo dosoljeno ličnom surevnjivošću!

SEZONA LOVA
Navedena kritika biće nezaobilazna tema u svakom budućem poštenom razmatranju uspeha naše nauke, ali za sudbinu „zvezde u nastajanju“ ima i mnogo drugih opominjućih aspekata. Kako zvezde, osim što blistaju i greju, ponekad i burno sagore, ili se apokaliptički uruše u tzv. crnu rupu, ostanemo li pri rečenoj semantičkoj igri, moramo razmotriti hoće li štogod slično i ovu zadesiti!  O jednoj od latentnih crnih rupa, u kojoj može iščeznuti sjaj nove balkanske zvezde, na pomenutom samitu se pred tri hiljade naučnika i drugih uticajnih „subjekata“ – ćutalo.  Reč je o „lovu na srpske talente“. Eho nebeske krilatice jedva da je zamro, a kroz pojedine medije istog trenutka, provučena je priča o raspomamljenom jurišu stranaca na domaću mladu pamet. Sezona naime traje, a lovostaja nema kad dođu mature i diplomski ispiti. „Sada smo počeli da „izvozimo“ i najtalentovanije studente jer Srbiji očigledno nisu potrebni – napisao je autor „Srpske politike“: „Kembridž je obezbedio stipendije za sedam maturanata Matematičke gimnazije, Norvežani skupljaju sve najbolje studente završnih godina medicine i odvode ih u Norvešku da tamo nastave studije uz ugovor da posle studija tamo specijaliziraju i rade 10 godina. Šveđani, Amerikanci, Holanđani, Austrijanci nude stipendije najboljim studentima elektrotehnike, mašinstva, fizike… Tako iz Srbije odlazi „intelektualni kajmak“, a mi ćemo da kusamo surutku i privlačimo strane investicije jeftinom radnom snagom.“ Uz ovo nabrajanje, pisac optužuje upravo ministra za nauku Božidara Đelića da često deluje (i diluje) kao „menadžer“ koji izuzetnim talentima, ali i već afirmisanim domaćim naučnim zvezdama, nalazi solidne angažmane, mesta  i „tezge“ u inostranstvu!

BORBA ĆE NAS ODRŽATI
Da li je takvim sudijama ministar sada konačno i javnim govorom „zapušio usta“? Na konferenciji u organizaciji uticajnog i moćnog Beogradskog fonda za političku izuzetnost posvećenoj našoj naučnoj dijaspori, ministar nauke i tehnološkog razvoja Božidar Đelić u ponedeljak je naime najavio: Borba ove decenije biće borba i rat za talente i rad, a Srbija će morati da stvori uslove za povratak svoje naučne dijaspore. Moramo se boriti za meritokratiju, a ne nepotizam u našim vodećim naučnim institutima.
Gledištima prvog čoveka vladinog resora za nauku, shodno svom zaduženju i temperamentu, srčano su se za ovim okruglim stolom pridružili Jasna Matić i Ivan Vejvoda, ministarka za telekomunikacije i informatičko društvo, te direktor Balkanskog fonda za demokratiju.
Stanje na „frontu“ domaće nauke, i dakako ovde razmotrenih širih prilika u zemlji i svetu, nagoveštava da će ministrov „rat“ biti težak, a ishod borbe, makar ona bila i decenijska – potpuno neizvestan. Evo šta je „stanje stvari“ koje je stvarni Đelićev „prtljag“ , a on će ga, u mislima neizostavno, poneti i na netom najavljeni  put (krajem juna) u Silicijumsku dolinu,„ kako bi razgovarao sa naučnicima iz Srbije koji tamo rade, ali i kompanijama o mogućim investicijama u Srbiju“.

Patriotska obećanja i zaklinjanja svake vlasti nemaju snagu dobro opremljenih laboratorija

LABORATORIJA PRE PATRIOTIZMA
Trbuhom za zaradom (ponekad i opstankom), iz Srbije je tokom minule dve-tri decenije otišlo preko 300 hiljada stručnjaka. Tako je siromašna zemlja častila bogati svet milijardama dolara.
U glasilu srpske dijaspore lane je objavljen obiman pregled činjenica o „najvećem srpskom gubitku“.
Natprosečni najlakše odlaze, a patriotska obećanja i zaklinjanja svake vlasti nemaju snagu dobro opremljenih laboratorija, navodi se u ovom osvrtu.
Amerika je oduvek bila najpoželjnija destinacija, tvrdi se i u prilog tome navodi „statistika“: Samo za godinu dana, od 2003. do 2004, SAD je odobrio imigracione vize za oko tri hiljade mladića i devojaka iz Srbije. Među njima je bilo 205 eksperata iz oblasti tehničkih nauka, najviše inženjera informacionih tehnologija, kao i 75 menadžera. Godinu dana kasnije, od 2004. do 2005. godine, iz Srbije je otišlo još 800 vrhunskih stručnjaka, od kojih 283 iz informacionih nauka. Citirajući slavnog Rusa Pjotra Kapicu, uverenog da je „nauka jedne zemlje obezglavljena kad iz nje ode 50 vrhunskih naučnika“, autori podsećaju da iz naše zemlje godišnje ode oko 4.000 mladih ljudi koji su završili fakultete, dok na evidenciji Nacionalne službe za zapošljavanje uredno čeka „postojani“ broj od dvadesetak doktora nauka. Ponovimo da prema računu koji je priložen na konferenciji javnih službi za zapošljavanje zemalja Jugoistočne Evrope, obrazovanje samo jednog visokokvalifikovanog stručnjaka košta oko 300 hiljada dolara, pa otuda i ubistvena računica: od 1990. odlivom mozgova, Srbija je poklonila svetu, odnosno izgubila 12 milijardi dolara uloženih u njihovo školovanje.
„Svoje“ pak podatke o emigraciji naučnika iz Srbije, ima i ministar Đelić, mada je predočavajući ih na ovom skupu, napomenuo da „ nisu najprecizniji“ – Od 2000. godine do danas, u Sjedinjene Države, Kanadu i Australiju otišlo je oko 70.000 ljudi, od kojih je 10 odsto visokoobrazovanih. Od 7.000 naučnika koji su dobili stalne iseljeničke vize, 34 odsto radi u sektoru informacionih tehnologija, 23 odsto u sektoru biomedicine, a 20 odsto je našlo zaposlenje u prirodno-matematičkim disciplinama.

IMA LI NADE?
Kako i šta učiniti da se u tuđinu odliveni med i mleko vrate kući, svojima? Može li to Srbija koja, iako ovih dana, sa najvišeg mesta, najavljuje velike planove i Strategiju dugoročnog ekonomskog razvoja i oporavka, a istovremeno, kako ekonomisti zanovetaju,  „drži u tajnosti“ najvažnije: šta i kako bi se trebalo da pokrene taj razvoj i oporavak.
Zanimljivo je i neobično da se na konferenciji o borbi za talente čulo i da je, pored stvaranja materijalnih uslova i odgovarajućih prilika, stabilnosti i prosperitet u državi, jedan od važnih uslova za povratak naučne dijaspore, rešavanje, kako je Đelić rekao, problema njihove zabrinutosti za bezbednost svoje dece i stvaranje mogućnosti da u Srbiji imaju kvalitetno školovanje, kakvo su oni stekli u inostranstvu.
Da li je ovde reč o grešci, jer mnogi od svetski uspešnih srpskih naučnika i roditelja te hipotetično ugrožene dece najsolidniji fundament svog obrazovanja i usmerenja dobili su upravo u domovini? No, biće da je reč o nečem drugom i važnom. Uz gledanje kroz prste prividno egoističnoj neodmerenosti i nevaspitanoj gluposti ovako demonstriranog strahovanja (bez demagoškog  „napora“,  možemo se složiti oko ideje da ne samo deca odabranih moraju imati neupitno pravo na bezbednost i kvalitetno obrazovanje!), ovom zahtevu se zapravo nema šta prigovoriti. Dijaspori su naravno dobro poznate domaće prilike, pa i one u obrazovanju – nižem, srednjem, visokom. Da li  upravo zbog toga  i okleva da sudbinu svoje dece prepusti kreatorima prilika u ovdašnjem školstvu? Kada je reč o visokom školstvu, ministar Đelić je na ovom skupu obelodanio da se slaže sa njima. Glasao sam na sednici Vlade Srbije za Predlog zakona o izmenama i dopunama Zakona o visokom obrazovanju, poentirao je Đelić.

SVE ZA PROGRAMIRANU – PROSEČNOST
Sa kojom je motivacijom ministar glasao za izmene u obrazovanju može se  nagađati, ali, razlozi za strahovanja visokoobrazovane dijaspore ovim povodom,  upućenijima nisu nejasni. Navedimo jedan ubedljiv razlog. Nije tajna da se uporedo sa instaliranjem i zagovaranjem „evropskog modela visokog školstva“, odnosno Bolonjske deklaracije, ovde sve ubedljivije citiraju argumenti, ponekad vrlo stručno obrazloženi, o opakoj „latentnoj funkciji“ aktuelnih reformi obrazovanja. Evo šta u obimnoj analizi „Virus neoliberalizma i obrazovanje na platformi Bolonjske deklaracije“ između ostalog piše Ljubiša  Mitrović:
„Kao posledica neoliberalne orijentacije u reformama visokog školstva, nastaje slom klasičnog sistema obrazovanja i radikalne restrikcije u sadržajima opšteg i humanističkog obrazovanja (filozofije, sociologije, kulture, istorije…), koje vode razaranju uma i ostvarivanju u sistemu obrazovanja efekta jednodimenzionalnog čoveka, specoždera, stručnjaka zarobljenog uma, lakše adaptiranih aktuelnoj podeli rada, pacifikovanih i integrisanih u poredak moći.
Pod firmom pokretljivosti u sistemu obrazovanja, ostvario proces nejednake razmene, lakšeg „usisavanja“ („krađe i prekrađe“) najdarovitijih diplomiranih stručnjaka od transnacionalnih korporacija, čime bi se zemlje svetske periferije dalje devastirale i blokirale u njihovom razvoju. I kao što je u uslovima Otomanske imperije postojao „danak u krvi“, kojim su podanici u imperiji, između ostalog, plaćali Porti svoju okupaciju i vazalstvo, jer je kako za održavanje, tako i za dalju ekspanziju imperije bila potrebna mlada i snažna vojna sila, danas su za opstanak i novu neoimperijalnu misiju megakapitala potrebni visoko profesionalni stručnjaci kao nosioci razvoja. U ovom kontekstu treba razumeti procese globalizacije obrazovanja: gde zemlje svetskog centra, rukovođene logikom krupnog kapitala, zahtevaju liberalizaciju u zemljama poluperiferije i periferije, a sebi ostavljaju pravo na selektivni protekcionizam (po meri interesa svojih korporacija) i za geostrateške interese svojih država. Rečju, Evropska unija se centralizuje fragmentacijom svoje periferije i eksproprijacijom njenih resursa, tj. bogatstva…“

KADA KRAGUJEVAC BUDE JEJL…
Čini se da je od Mitrovića, radikalniji zagrebački profesor Lino Veljak, kada u svom tekstu „Bolonja – štancovanje radne snage“ tvrdi: „Iluzorno je vjerovati da će Bolonja dovesti do rasta kvalitete visokog obrazovanja u osiromašenim i siromašnim zemljama, da će Kragujevac postati Jejl, a Kosovska Mitrovica makar Mekgil, ili da će Osijek u kvaliteti doseći Prinston, Pale Berkli, Tuzla Kolumbiju, a Pula Harvard. Nema, međutim, nade ni za Zagreb ni za Beograd, u svakom slučaju ne bez radikalne preraspodjele državnih budžeta u korist visokog obrazovanja. Dok socijalni status mladih istraživača ne bude takav da najbolji studenti prestanu sanjati o odlasku u svijet, a oni manje dobri o zapošljavanju na radnim mjestima koja nude bolje zarade od bijedne asistentske plaćice, dotle će razina visokoškolskog obrazovanja i dalje padati: na univerzitetima će raditi oni koji nisu u stanju naći nikakav bolje plaćen posao. A ako se obistine tendencije da se nove uštede u državnim budžetima potraže u daljem smanjivanju sredstava za znanost i visoko obrazovanje – taj će pad postati strmoglav.“
Tragom zaključaka sociologa Mitrovića i filozofa Veljaka, a uvažavajući intencije srpskog ministra nauke rešenog da aždaji odliva mozgova pogleda u oči, možemo da zaključimo da naše vlasti, rešene da rade na polzu  „matica-dijaspora-raspolućenog“ naroda čeka gotovo uzaludan posao. Ovo je samo jedna, možda ne i najvažnija zamka. Kako će naše a svetske genijalce oni uopšte ubediti da pristanu na stanje u kojem se preko nakazne reforme obrazovanja lobira za rečeni „danak u krvi“? Da od svoje dece naprave „specoždere“ i neke buduće „stručnjake zarobljenog uma“? I može li neko da dosluti – kada će to Kragujevac biti Jejl, te kada će neki tata ili mama koji su stasali na primer u Mladenovcu ili Šapcu, a bistrinom i slobodnim duhom, stigli do Berklija ili Prinstona, svoje jedince i mezimce, bez velike nevolje, da vrate u Mladenovac i Šabac – ovakve kakvi su oni danas, u tranzicionoj, te proevropskoj i demokratskoj zemlji?!

Leming – ljupki lik koji ime pozajmio neuspešnima

ZAŠTO I KAKO – LEMINZI
Ideja o borbi za rentiranje pameti naučne dijaspore u zemlji nagoveštena je inače već i u Strategiji naučnog i tehnološkog razvoja Republike Srbije za period od 2010, do 2015. godine (usvojena februara ove godine). Tada su, po mišljenju brojnih eksperata, u gotovo „nepristojnoj žurbi i brzopleto“ predočeni i u Skupštini usvojeni novi zakonski okviri za nauku i inovacije, uz potpisivanje  „sporazuma sa Evropskom investicionom bankom za 200 miliona evra za naučnu i tehnološku infrastrukturu“. Sporazum o zaduživanju, takođe je -po nezvaničnoj a  jednodušnoj oceni naučno-stručne javnosti,  skandalozno zbrzan i kontroverzno obrazložen.
Polemišući oštro sa ovakvim („ishitrenim, neutemeljenim i štetnim“!?) odlukama Vlade, jedan od retkih iz redova naučnika, koji je svoje stavove javno zastupao, bio je ugledni fizičar i istraživač iz Vinče Filip Vukajlović. Vukajlović je tada polemisao i o temi agitovanja za povratak naučne dijaspore. Povodom tačke koja u  predloženoj Strategiji eksplicitno kaže :
„U okviru rešavanja problema odliva mozgova i jačanja ljudskih resursa naše naučne zajednice, ključni projekat je izgradnja stambenih zgrada namenjenih istraživačima. Ovaj projekat je već započeo i uspešno su završene dve od sedam stambenih jedinica u Beogradu i nekoliko u Nišu i Novom Sadu.“  Vukajlović je izneo neka zanimljiva zapažanja i stavove koji zaslužuju pažnju.
„Što se tiče srpskih naučnika u rasejanju i najboljih studenata na fakultetima prirodno-tehničkih nauka ovde i u inostranstvu, neznatne su šanse da će oni koji su već tamo i oni koji su naumili da u pečalbu pođu, u značajnijem broju svoju budućnost ikad tražiti u nauci Srbije. …Mnogo je verovatnije da će u planiranom masovnom povratku doći do prirodne antiselekcije i da će se ovamo vratiti neuspešni rođaci sadašnje političke „elite“, koji će više pričati o tome kako je „tamo“ nego što će se svojim poslom baviti kako se inače radi na mestima sa kojih su pobegli. Najezda „leminga“, uslovljena ovom poslednjom ekonomskom krizom, uveliko traje i mnogi su već došli. Nepošteno je, zaista, prema našim mladim istraživačima koji su srpsku nauku ovde koliko-toliko održavali, da nemaju bar iste uslove kao povratnici.“
Da li je upozoravanje na već započetu „najezdu leminga“ (pojam i simbol u psihologiji vezan za simpatične male glodare koji slepo slede vođu i teže sigurnosti okrilja vođinog autoriteta), odnosno neostvarenih i neuspešnih koji se iz sveta, ponešto mrzovoljni i nadmeni, vraćaju, da bi „mudrovali o prednostima velikog uređenog sveta nad domaćim provincijalnim haosom – nadahnulo Božu Đelića da napomene da sada više neće biti nepotizma, već da će „meritokratija“, kao standard visokog kvaliteta i izvrsnosti, biti odlučujući kriterijum? Ako, i kada, nabujala reka bez povratka – kako inače često imenuju takozvani odliv mozgova, odnosno decenijski i danas sve ubrzaniji odlazak školovanih, pametnih i talentovanih iz Srbije – stvarno promeni smer, znaće se i odgovor na ovo pitanje.

4 коментара

  1. Poštovana gospodo političari,

    Siđite na zemlju, poljubite je i pomolite se za Srbiju i za budućnost sviju nas.

    Toliko ste slepi kod očiju da prosto ne mogu da poverujem da to radite slučajno. U Srbiji se poslednjih godina intenzivno vrši negativna selekcija kadrova u svim oblastima, i to je jedan od najvećih razloga zbog koga odlaze mladi obrazovani ljudi.

    Strategija o kojoj se govori je za neverovati. Prvo, obratite malo pažnje na ove ljude u Srbiji koji uprkos svemu i dalje rade, žive i postoje. Drugo, zaposlite mlade i sposobne ljude, koje ste oterali ili im ne date da rade.

    Nemojte biti tolike gerantokrate, zamenite krv i pustite one generacije za koje smatrate da ne znaju ništa.

    Toliko je negativna selekcija u Srbiji uzela maha, da se bojim da kroz 5 do 6 godina u pojedinim oblastima ćemo morati da uvozimo stručnjake azijate. Samo vas gospodo pitam, ko će to da plati?

    Želim vam uspeha sa održivošću koju ste prilagodili svojim merilima.

    Srbija će preživeti i postojati uprkos svim torturama koje sprovodite, budite sigurni u to. Jedan znak toga su i ljudi koji su i dalje Srbi iako ne žive u Srbiji.

    Neka vam je bog na pomoći!

  2. Zemlja koja nema industriju ne moze imati ni razvijenu nauku, niti posla za inzenjere (tj. strucnjake koji se ne bave neposredno istrazivanjem, ali se bave razvojem u industriji). Pa gde ce ti ljudi da rade? U soping molovima? I za koga ce da rade? Za Sarica, Cumeta, Koleta? Pogledajte samo strukturu obrazovanja najmocnijih ljudi u zemlji i najezicete se. Nauka je nadgradnja. Najpre treba obnoviti privredu, organizovati drzavu na zdravim temeljima, a zatim pokusati sa privlacenjem strucnjaka koji su vec otisli. Oni najtalentovaniji nece se ni vratiti, nijedna zemlja osim najbogatijih ne moze da finansira ta istrazivanja. Ali ima mnogo strucnjaka naseg porekla koji na Zapadu peru sudove, ali i tako zive bolje nego kao veciti podstanari u Srbiji trazeci godinama zaposlenje iako imaju doktorat.

  3. Vec dvadest godina, molitva je *obavezan predmet*, i koliko vidim ljudi semole..a za pomenute ljude, decu,niko se nemoli niti adekvatno buni…od *coravih kutija*, preko *vlada* u produzetku..*odavde do vecnosti*, levicari se nsu molili bogu, istina neki *krisom* jesu, ali smo donekle stigli..a dalje, je nasa sudbina u *bozijim rukama*, a i on se kao malo *ulenjio*..

  4. Noruega, 100% se slazem. Sta ce nauka jednoj drzavi koja nema ni zakrpljene puteve i kojoj se i mostovi raspadaju? Nauka je samo nadgradnja, kao sto kazete. Mislim da treba privremeno smanjiti ulaganja u nauku, da ne bismo trosili ogromne pare iz svojih plitkih dzepova da bismo finansirali ljude koji posle ili odu napolje pa rade za strance (a mi nemamo nista od toga) ili ovde rade totalno van struke (kao prodavci). U oba slucaja je bacen novac na njihovo obrazovanje. Dok ne uposlimo vecinu ljudi sa fakultetima koji su vec ovde, budzet za drzavne fakultete treba skresati na minimum (po 20 do 50 studenata najvise, po fakultetu).

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *