DANIJEL CVJETIĆANIN Narko-ekonomija

Piše Danijel Cvjetićanin

Država naučena na inostrane kredite, prekomernu potrošnju i uvoz, brzo će postati gotovo narkomanski zavisna od tih kredita, a kada se mogućnosti zaduživanja umanje, odreći će se sopstvenih resursa

Pitajte bilo kog narkomana da li je svestan da će ga droga, u ne tako dalekoj budućnosti, dovesti ne samo do finansijske propasti, nego i do teških zdravstvenih problema, nemerljivih patnji i najzad – verovatno do tragičnog i preranog kraja. Po pravilu, dobićete potvrdan odgovor. Ali uz napomenu  da, ni pored najbolje volje, ne može, nekada ni uz lekarsku pomoć, da se oslobodi zavisnosti.

MODEL RAZVOJA
U ekonomskim sistemima, naročito na makronivou, može se uočiti odgovarajuća analogija. Država naučena na inostrane kredite, prekomernu potrošnju i uvoz, brzo će postati gotovo narkomanski zavisna od tih kredita, a kada se mogućnosti zaduživanja umanje, odreći će se sopstvenih resursa – prodajući ih budzašto, samo da bi obezbedila dodatne prilive u devizama. Postoji veliki broj zemalja obuhvaćenih ovim scenariom. Makroekonomija, srećom ili na žalost, ne zna za pojam smrti, nego samo za ravnotežu na sve nižem nivou, pa makroekonomski sistemi nastavljaju da tavore u siromaštvu decenijama, a katkad i vekovima.
Najrazvijenije zemlje imaju dobre razloge da podstiču potrošnju i zaduživanje manje razvijenih, te da na taj način prošire svoja tržišta i stave pod svoju kontrolu privredne resurse celoga sveta. Neki analitičari se trude da u ovome vide zavereničku ruku neke moćne grupe, ne shvatajući da logika kapitala, bez ikakve zavereničke organizacije, jednostavno nameće opisani proces. Nema tu nikakve zavere, nego samo lako prepoznatljivih ekonomskih i političkih interesa.
Evroatlantske vlade u Srbiji prihvatile su, poslednjih desetak godina, sugerisani „model razvoja“. Na osnovu zaduživanja, prodaje resursa i potrošnje ostvarene su visoke stope rasta BDP-a, (u proseku između 5 i 6 procenata godišnje). U tom su rastu dominirale usluge – trgovačke, transportne, a naročito finansijske, dok su poljoprivredna i industrijska proizvodnja uglavnom stagnirale. Građani su takođe povećavali svoju potrošnju, a mogućnosti izbora robe na domaćem tržištu rasle su do neslućenih razmera. Od međunarodnih institucija naši evroatlantski ministri i predsednici dobijali su gromke pohvale i aplauze. Nastala je trka oko toga ko će ugovoriti više kredita, ili prodati veći broj preduzeća. Što je Srbija postajala siromašnija i poniženija, vlade i ministri su dobijali sve bolje ocene na međunarodnoj areni.

VAŠINGTONSKI KONSENZUS
Razvojni model koji su usvojile i sledile sve naše evroatlantske vlada imao je svoju idejnu podlogu u Vašingtonskom konsenzusu. Ovaj  sporazum MMF-a, Svetske banke i administracije SAD-a podrazumeva makrostabilizaciju, liberalizaciju (cena, kursa, tokova robe, rada i kapitala) i strukturno prilagođavanje (odnosno privatizaciju kao njegov najvažniji deo). U vreme formiranja Vašingtonskog konsenzusa (1989. godine), glavnu reč u administraciji SAD-a, takođe u MMF-u i SB-u, vodili su neoliberalno orijentisani ekonomisti. Verovatno je ovo bio razlog da naša stručna javnost prepozna nametnuti model razvoja kao „liberalni“, iako se pokazalo da on na najsuroviji način guši privredne slobode. Tako je i ekonomska politika naših evroatlantskih vlada, u skladu sa ovim pogrešnim uverenjem, tretirana kao „liberalna“ politika, pa su se i njeni kritičari najžešće okomili na liberalni model i posledice njegovog funkcionisanja. Za to vreme, na privrednoj pozornici Srbije suvereno su gospodarili (i jačali) najmračniji oblici državnog  intervencionizma, koji bi se, u pojedinim manifestacijama, mogli lako prepoznati kao modeli partijsko – komandne privrede.
Teško da bismo mogli da objasnimo iole obrazovanijim ekonomistima da je politika evroatlantskih vlada u Srbiji posle 2000. – liberalna, osim možda u oblasti spoljne razmene (uzgred, ovo je poslednja oblast ekonomije koja je liberalizovana – pa i to samo delom – u danas najrazvijenijim zemljama). Kako u jednom liberalnom modelu objasniti masivne interventne mere vlasti: NIP, industrijsku politiku, subvencionisanje svega i svačega, gotovo administrativno formiranje kursa (na osnovu inostranih kredita), državno–partijsko podsticanje zaduživanja, uvoza i potrošnje – preko svih realnih mogućnosti. Dodajte ovome i uporno održavanje, i dalje urušavanje, slabog pravnog poretka, nesigurnost svojine i ugovora, kao i otvorenu podršku vlasti kršenju pravila prostornog reda…
Pa ipak je ta i takva politika imala snažnu podršku MMF-a i drugih učesnika Vašingtonskog konsenzusa, tih poznatih zaštitnika liberalizma u svetskoj ekonomiji. Opravdano je postaviti pitanje da li su liberalizacija, kao i ekonomska (i druga) demokratija u Srbiji, istinski ciljevi naših evroatlantskih saveznika, ili je njihov pravi cilj jačanje novih oblika kolonijalizma, uz oslonac na autoritarne snage u zemlji i totalitarni privredni model? Nove svetske gazde i njihove kompradore možda najviše raduju oni domaći kritičari koji, bespoštedno satirući „liberalni“ model, guraju Srbiju u naručje novih kolonijalnih gospodara.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *