VELIKO GRACKO Odsečeni od sveta!

Piše Biljana Živković

Reporteri „Pečata“ posetili su Staro Gracko jedno od najizolovanijih srpskih getoa, smešteno u centralnom Kosmetu, mesto u kojem su u leto 1999. godine izmasakrirani žeteoci srpske nacionalisti

Kome god u Srbiji pomenete Staro Gracko, setiće se užasa leta 1999. kada su izmasakrirani Srbi žeteoci. Njih četrnaestoro prekinuto je zverski u ubiranju letine. Postali su na svojim njivama žrtve paklenih kosača. Učinile su to njihove komšije Albanci, ali do danas niko za ovaj neviđeni zločin nije odgovarao. Najmlađi Novica Janićijević imao je 16 godina. Tog dana ubijeno je četvoro Janićijevića. I većina nedužnih žetelaca bila je na pragu mladosti. Đekići, Jankovići, Odalovići, Živići, Jovanići, Stojanovići, Tepšići, Cvejići – velike familije zavijene u crno. I celo selo sa njima. Pokošeni rafalima mitraljeza, pa onda masakrirani.
Međutim, to, da nesreća bude veća, nije jedini krvavi danak Starog Grackog. Kako kažu, kao da je te 1999. godine i Bog na njih zaboravio. Tokom maja u NATO bombardovanju stradalo je 10 meštana i jedna četvorogodišnja devojčica, tek izbegla sa roditeljima iz svog metohijskog zavičaja. I svi oni postali su „vojno-strateški cilj“ koji „ugrožava“ mir i bezbednost u svetu.
Danas, posle 11 godina, ovo pitomo selo sa živopisnom okolinom, koje lepotom mami i nikoga ne ostavlja ravnodušnim – postalo je najusamljenije i najizolovanije. Vele kosmetski Srbi, da je možda samo na Novom Brdu teže.

LAKA SUZA I TEŽAK OSMEH
Staro Gracko se nalazi u centralnom Kosmetu, 22 kilometara udaljeno od Prištine, 16 od Čaglavice, kuda nas je put vodio. Ovde su Srbi potpuno odsečeni od sveta. Žive bez adekvatnog organizovanog prevoza, bez telefonskih veza, bez ikakve brige države. Utisak je da ih strpljenje napušta, i neki su se već odlučili da kuću i zemlju prodaju Albancima koji naviru u talasima. Selo je do 17. marta 2004. godine imalo preko 500 stanovnika. Danas broji jedva 200, i nezadrživo se osipa. Odlaze oni koji su 17. marta hrabro branili kućni prag. Tada niko nije želeo da napusti rodni Kosmet. Sada, govore uglas, svega im je dosta. Čame, strepe, a pomoći ni od kuda. I mobilni telefoni su umukli. Struju dobiju kad se „tamo neki“ smiluju. A ko ono beše gradio silne elektro-centrale u slobodnoj, nesvrstanoj, demokratskoj SFRJ!? Valjda zbog toga Srbi na Kosmetu ne mogu po noći da gledaju televizor. Uz sveću ili bateriju provode godine. Toga su pošteđeni samo oni koji imaju agregate. A njih je malo.
Ipak, ove divne, usamljene ljude krasi jednostavnost, iskrenost i dobrota. Otići kod Živića, a ne posetiti Odaloviće, Torbice, bio bi pravi greh. Porodicu Janićijević, majku Jovanku kojoj je za jedan dan smrt otela četvoricu muškaraca, nismo našli. Otišla je iz sela. Valjda joj je tamo negde u Srbiji lakše, makar oči ne gledaju selo, koje stalno podseća na smrt. Zbog toga ćete ovde videti suzu kao dan, a osmeh je težak, ne zato što oni ne vole ljude, već zbog toga što puno vole i sećaju se najdražih kojih – nema.

Susret sa bolom majke: Ljubica Živić (72) izgubila je u leto 1999. godine dva sina

Zakucati na vrata 72-dvogodišnje Ljubice Živić znači susresti se sa bolom majke. Ljubica je 23. jula 1999. izgubila dva sina. Njene plave oči blage su i potresno tužne.
„Teško mi je da pričam o stradanju Jovice i Radovana. Jovica je imao 30, a Rade bio godinu stariji. Na groblje, od zla ne mogu sama, rizično. Onda čekam da sva čeljad odu iz kuće – da zakukam. Ponekad pomislim da bi bilo bolje da nisam živa. Ali kada mi moja divna unučad kažu ‘bako, moraš da živiš zbog nas, da nas čuvaš kad smo sami, ti si nam sada zaštita’, sakupim snagu. Živim zbog njih. Zorana sada ima 11 godina. A kada je Jovica stradao bila je tek tromesečna beba.“
Ljubica živi sa Jovičinom porodicom, snajom Sonjom, unučadima. Lazaru je četrnaesta, a Aleksandra je godinu starija. U dvorištu je kuća u kojoj je Vesna Radovanova. Ona brine o troje. Iliji je 20, Nikoli 17, a Miljana mlađa jedno leto.
Starica u dubokoj crnini briše suze. Gleda da neko od ukućana ne naiđe. Ne sme da plače. Obećala je.
„Najmlađa Zorana, moja je zakletva. Pogledajte u kakvu je lepoticu izrasla. Najteže mi je kada se sa strahom borim. Oni odu u školu, a ja zebem. Sve dok se ne vrate. Tako svakog dana. Ne dao Bog nikome. Pitam se, ponekad, kako je moguće da čovek sve to preživi, da ga bol ne pokosi. Valjda Bog da veliku snagu onda kada je najteže.“
Ulazi Zorana. Pita nas kako je u centralnoj Srbiji, u Beogradu. Odgovaramo. Interesuje se da li se mladi puno druže, jesu li uvek veseli?
„Bila sam veoma mala, kada je tata ubijen, ali otkako znam za sebe u kući, selu priča se o tom strašnom događaju. Navikla sam, ali često pomislim kako bi bilo lepo da je tata živ, i striko Rade. Imao bi ko da nas čuva, voli, da zemlju obrađuje. Bio bi srećan da nas vidi. Svi smo dobri đaci. Volimo mamu i baku.“

Spomen ploča ubijenim srpskim žeteocima iz Starog Gracka koje su Albanci masakrirali na njivi

MASAKRARIRANI, U DELOVIMA, U GOMILI
Zorana na kratko menja temu.
„Idem u osnovnu školu Braća Aksić. Četvrti sam razred. Naš učitelj Zoran Ćirković je odličan. Razume on nas, a i mi njega. Ovde nikome nije lako. Naša škola ima malo đaka. Svega 17. U mom razredu ja sam jedini đak. U istoj učionici su tri učenika drugog razreda. Ali, kada bih i poželela da nakratko zaboravim, svakog dan kad uđem u školsko dvorište na glavnoj fasadi vidim crnu mermernu spomen ploču. Susretnem se imenima 14 ubijenih žetelaca, a tamo je ugravirano i ime moga tate.“
Pričaju u selu da su Albanci uhvatili tada jednog Bošnjaka, vezali ga i terali da gledaju šta rade žeteocima. Taj čovek je umro od straha i užasa.
Baka je nemo posmatra. Prati je do izlaznih vrata. I kazuje o crnom  danu.
„Radili su prepodne na našoj njivi. I završili žetvu. Stigli su kući. Nisam ni sanjala da tog podneva ispod vinove loze u našem prostranom lepom dvorištu, poslednji put ručam sa svojim sinovima. Bili smo velika srećna porodica. Deca su trčkarala po dvorištu. Snaje služile. Potom su rekli da idu samo do komšije, zbog kombajna. Obećali su da će se brzo vratiti. Molila sam ih da ne idu. Ispratila sam ih oko pet. Oko srca – neka zebnja. Srce mi se sledilo od slutnji. Mogli su da se kreću jedino uz zaštitu KFOR-a. Kasnije sam ih videla na kombajnu, ipak su rešili da pomognu jednom našem Srbinu, izbeglici. Mahali su mi sa kombajna. Ubili su ih na smo dva kilometra od kuće. Sećam se, tog popodneva, odjednom je nastupilo veliko nevreme. Selo je bilo okovano crnim oblacima. Vetar je zavijao, lomio grane. Munje sevale, nebo je treštalo. Ali oni nisu dolazili. Već tada su bili mrtvi. Njih 14 nedužnih, radili su sveti posao – žetelački. Završili su žetvu, saznali smo kasnije, pre nego što ih je smrt dograbila. Otrčala sam kod komšije zabrinuto. Onda se oglasio seoski dobošar. Javio je da svi hitno idemo u Dom kulture. Odjednom je pristigao i KFOR. Bez milosti, grama ljudskosti, jezivo kao zmije saopštili su nam ledeno i nadmeno, kao da se radi o životinjama, da je njih 14 ubijeno. Skoro svi su bili mladi, na pragu života. Ostavili porodice, majke, sestre, braću. Izgubila sam svest. Niko od tih stranaca ničim nam nije pomogao. Čak ni ljudska reč saučešća. Celo selo je kukalo. Našli su ih masakrirane, u delovima, u gomili! Niko nije odgovarao za zločin. KPS i KFOR sedeli su skrštenih ruku. A vojnici KFOR-a imaju helikoptere, džipove, oklopna vozila, mašinke, pse; da su hteli, počinioce su mogli brzo da pronađu.“
Starica briše suze. One ponovo naviru.
„Kasnije nam je ministarstvo pomoglo da izgradimo kuće, da se deca školuju, obuku, obuju. Da nekako zlo pobedimo. Sada nas se niko više ne seća. Tada su nam se javljali ljudi iz celog sveta. Pisali. Slali pomoć. U ovom selu za nekoliko meseci ubijeno je 24 ljudi. Treba se sa tim nositi. Ipak, možda je Staro Gracko jedinstveno po solidarnosti. Ovde ljudi pomažu, a da ih ne zoveš. Te strašne godine njih 27 sakupili su naš pasulj. Prosejali ga. Pripremili za zimu. Jovica i Rade su posejali puno – za prodaju. Celo selo nas je pomagalo. U jesen kukuruz obrali, dovukli u ambare. Obezbedili nam ogrev za zimu. Isekli drva i sve uredno složili. To su ljudi velikog srca. I sada je tako.“

Nekada je u ovom mestu radio Dom kulture, postojao je čak i fudbalski klub, a danas je otvorena samo osnovna škola Braća Aksić

O ALBANCIMA SVI BRINU, O NAMA NI SRBIJA
U domu smo čestitih Odalovića. Dragana (69) i Slobodanke (65). U gostima kod njih je  Ilinka Krstić, sestra Draganova, izbegla sa porodicom iz Vučitrna u Užice.
„Došla sam da obiđem snaju i brata, jer sam se uplašila kada sam shvatila da su potpuno odsečeni od sveta. Ni mobilnim više ne mogu da ih čujem. Ovako, kada ih vidim – lakše mi je. Slobodanka je bolesna. I usamljeni su. Dođem budem mesec-dva, pa odem unučadima. Malo im pomognem, drugačije ne mogu“, veli Ilinka.
Odalovići su izgubili sina Andriju (29). Jedan je od stradalih mladih žetelaca. Rešio  Andrija da ostane i živi sa roditeljima, a završio ekonomski i pravni fakultet.
„Te jeseni naš Andrija trebalo je da se ženi. Devojka isprošena. Radovali smo se. Dva sina smo Slobodanka i ja othranili. Vlado je u Novom Sadu sa porodicom. Samo neka su na sigurnom, imamo i dvoje unučadi. Toga dana Andrija je radio našim kombajnom, svi oni su otišli drugom da pomognu. Janićejevićima. Kad su nam javili otišli smo mi muškarci. Strašno. Ne mogu da pričam… Prvo su ih pokosili po nogama rafalima, a onda su ih mrcvarili. Na kraju su kombajnima prelazili preko njihovih iskomadanih tela. Oni su morali da imaju KFOR-ovu pratnju, ali zatajila je! Čudno je da su, ipak, bili na mestu zločina, pre svih. Nisu posle ništa učinili da se krivci pronađu. Kao da su očekivali, ako su znali, što nisu sprečili? Na godišnjicu je postavljena spomen-ploča. Sami nosimo svoju bol. Nema ko imanje da obrađuje. Dao sam polovinu zemlje našim izbeglicama iz Metohije. Nas dvoje nekako živimo. Sada mobilnim telefonom ne mogu ni unučad da čujem. Fiksni telefoni nama Srbima ne rade još od bombardovanja. Albanci odavno imaju svoju mrežu. O njima svi brinu, i Priština, i KFOR, i EU, i NATO. O nama ni Srbija. Za dve godine u 12 kuća u selu doselili su se Šiptari. Pokupovaše srpske kuće. Komotno dolaze, kucaju, pitaju da li je za prodaju. Kupe. I tako jedan za drugim.“
Pitamo Dragana da li ih makar neko obilazi.
„Postoji divan čovek i sjajan lekar-humanista. Nemojte to zaboraviti da napišete. Doktor Zvonko Stašević nesebično, požrtvovano nam pomaže. Ne štedi ni sebe, ni vreme, a ponekad ni svoj novac. Jer neretko svojim automobilom zaputi se iz Gračanice, gde radi u bolnici. Dođe i noću. Leči, brine o svima nama, starim, bolesnim. O deci. Bio je lekar u Prištini, pa izbegao sa porodicom. Takvi se rađaju jednom u sto godina. Ne znam šta bismo bez njega.

CRNI VETROVI MRŽNJE
Dragan nam kazuje o Starom Grackom.
„Staro Gracko je nastalo kolonizacijom još 1920. godine. Aleksandar Karađorđević je posle Prvog svetskog rata tako Kosmet naseljavao nama Srbima iz Crne Gore, Like, Banije, Korduna, Krajine. Selo je projektovao jedan Rus. Svi su od države dobili po 10 hektara. Kuće brzo nikle. Ovo je jedinstveno selo po arhitektonskom rešenju. U centru je veliki negovan travnjak, stadion, škola, Dom kulture, fudbalski klub. Okolo u krug – kuće. U srećna vremena bilo je preko dve i po hiljade meštana. Škola više od 150 đaka. Stasalo je na desetine generala, doktora nauka, pesnika, pisaca, inženjera. Nekada je bila privilegija ovde živeti. Lepota i berićet. Sve oduvali crni vetrovi mržnje!“
Priseća se dana bombardovanja. I ponovo srpskih žrtava.
„NATO agresija je oduzela i živote 10 naših meštana, 11. maja 1999. godine stradali su moja rođena sestra Jevrosima Janković i zet Božidar na kućnom pragu. Istog dana je poginula mala Dragana u svom krevetiću. Imala je samo četiri godine. Draganin otac je ostao težak invalid. Moj bratanac Radovan Odalović takođe je poginuo, i Milorad Stojisavljević. Ubijeni su i Gojko i Slobodan Perenčević, i njihova sestra Slobodanka. Jedan Srbin iz Topličana kidnapovan je u Starom Grackom. Ne može više čovek sve zlo da upamti. Mnogo je za ceo grad, a kamoli za malo selo.“
Dragan Torbica (70) poreklom je sa Korduna. Sin i ćerka su u Srbiji. Otišli posle bombardovanja.
„Moja snaja Olga o meni vodi računa. Ona živi ovde sa mnom, ponekad ode u Srbiju da vidi decu. Ona je profesor, putuje svakog dana na posao. Sada nam je još teže. Nemamo nikakvog kontakta sa svetom. Ne možemo da čujemo porodice. Juče sam išao u Gračanicu, da bih telefonom razgovarao sa unučadima. Kad nam tako preseku sve veze, kako to čovek da shvati, nego kao još jedan pritisak na kosmetske Srbe. Naše selo se odbranilo samo 17. marta. Niko nije hteo da napusti Staro Gracko. Sami smo se organizovali. Noćima nismo spavali. Bilo je puškaranja. Jedna Srpkinja bila je ranjena, ali nisu nam kuće zapalili. Nismo se dali. Tog 17. marta došao je KFOR u selo da nas sve pokupi i prebaci negde. Ali nismo nikome verovali. Prebaciti negde, znači obezbediti teroristima da nesmetano pale i uništavaju naše domove. Onda je svaki meštanin bio heroj. Nije lako doneti takvu odluku, a ceo Kosmet gori. Sada ljudi više nemaju snage. Odlaze, jer nas niko ne vidi, ne sluša, kao da ne postojimo. Gde su oni srpski političari koji su se godinama tako gromoglasno zaklinjali u Kosmet, i govorili da nikad neće priznati nezavisnost divlje države na našoj zemlji. Gde su sada, pitam ja vas!? Ućutali se! Lepo im je! Ko još da misli o nama. Pa kome onda Srbi iz Starog Grackog, Novog Brda, Velike Hoče, Gračanice, Goraždevca, Ropotova, Parteša, Štrpca – da veruju!?“

5 коментара

  1. Branko Popivoda

    Sjajan tekst! Hvala Vam Biljana što brinete o našem Kosovu i Metohiji

  2. Biljana Živković je trenutno najprofesionalniji i najhrabriji novinar u Srbiji! Samo napred!

  3. Vidi se šta je za nas značila nekadašnja politikina škola. Ko bi još od srpskih novinara smeo da ode u Veliko Gracko i da još napiše sve što je Biljana napisala, bez dlake na jeziku…

  4. Ovaj post širite po svim srpskim forumima i šaljite meilom prijateljima rođacima i poznanicima.
    Srpski narod mora naučiti lekciju od šiftara ” čije su ovce onoga je i livada ” niskim natalitetom jedincima i sa dvoje dece gubimo teritoriju za teritorijom i to će se nastaviti. U Hrvatskoj delom zbog proterivanja ali puno većim delom zbog izumiranja izgubljen je srpski teritorij i ljudstvo. Nekada su Srbi bili 30 % hrvatske. To piše u hrvatskim novinama Gospodarski list a danas ? Samo hrpa nemoćnih bakica i dekica bez potomstva. Kosovo smo isto tako izgubili kao i Makedoniju. U Crnoj Gori Srbi prizovite se pameti i svaki par minimalno petero dece i nedajte se. Republika Srpska će kao i Kosovo i Hrvatska biti izgubljena baš zbog velike površine a premalog broja srba. BH federacija na istoj površini godišnje ima oko 25.000 beba a Srpska od 10.000 do 11.000 i sve je jasno da bi zadržali taj teritorij moramo imati minimalno beba kao i druga polovica države. U Vojvodini isto tako Srbi treba da puno više rađaju jer samo ako brojčano ojačaju mogu spriječiti secesiju. Znači ako si rodoljub, srbin, srpkinja prihvatite se ljubavi i pobjedimo neprijatelje njihovim oružjem visokim NATALTETOM.

  5. Slava poginulima ne samo u Starom Grackom nego svim nastadalim od teroristicke ruke.Bio sam u Starom
    Grackom te proklete 1999-te kao redovan vojnik.Jedan sam od mnogih koji su preziveli pakao kad su padale kasetne bombe 11.maja.Nazalost neki nisu.Malu Draganu sam licno video kad su je izneli iz kuce.Taj prizor nikad necu zaboraviti.Oziljak ce na srcu ostati zauvek.Nije ni pocela zivot kako treba.Sad sam i ja roditelj,a taj prizor nikad nece izbledeti.Voleo bih da nadjem njene roditelje,bar da se ispricamo,mozda bas u Starom Grackom….

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *