Telekom gerila

Piše Aleksandar Pavić

Ili ćemo danas zaustaviti otimanje Telekoma, ili ćemo se za koju godinu, poput bolivijskih paćenika nekad (a i u sličnom ekonomskom stanju), boriti za pravo da koristimo kišnicu, a možda i da dišemo „privatizovani“ vazduh

U vezi sa najavljenom prodajom Telekoma, osim da je reč o napadu na same temelje države, treba ustanoviti dve bitne stvari. Prvo, da sadašnja Vlada nema mandat da ga proda. Jednostavno, prodaja Telekoma nije bila predočena u predizbornom programu sadašnje vladajuće koalicije (na stranu, u ovom trenutku, činjenica da nijedan predizborni program nije ni nagovestio pravljenje sadašnje koalicije stranaka na vlasti). Dakle, prodaja Telekoma nema demokratski legitimitet, i predstavlja drsku obmanu biračkog tela u Srbiji. Drugo, ma koliko stručnih i ekonomskih argumenata ponudili svi koji se najavljenoj prodaji protive, sadašnja vlast će ih ignorisati, što joj praktično uništena javnost i monopol nad svim medijima s nacionalnom pokrivenošću i omogućava. Dakle, sadašnji premijer će moći nesmetano i nekažnjeno da izriče notorne gluposti poput one da bi zadržavanje Telekoma u državnim rukama „značilo da smo mi komunistička zemlja“, a potpredsednik Vlade i čigra MMF-a i ostalog međunarodnog oligarhijskog kapitala moći će da tvrdi da će „Vlada znati kako da zaštiti interese države“ prilikom prodaje Telekoma (kao što je to činila i dosad?) bez obaveze da tu svoju tvrdnju i argumentuje i izloži je kritičkoj javnosti i nezgodnim pitanjima.

ZAKUCAVANJE „POSLEDNJEG EKSERA“
Imamo posla, dakle, s ljudima koji vole protivnike čije su obe ruke – a, po mogućstvu, i noge – vezane, i koji neće prezati ni od čega da bi izvršili naloženi im zadatak. Osim, naravno, istinski probuđene javnosti, koja je spremna da s reči krene na dela. No, pre nego što dođemo na taj deo, dugujemo prvo objašnjenje veze između Telekoma i kišnice. U objašnjenju takođe leži i mogući putokaz. Jer, čini se da je najavljena prodaja Telekoma važan, možda prelomni događaj, pokušaj zakucavanja poslednjeg eksera u kovčeg u kojem se želi sahraniti Srbija. To je oduzimanje najprofitabilnijeg državnog preduzeća. To je oduzimanje mogućnosti daljeg razvoja domaće telekomunikacione industrije i pameti, i još mnogo toga. A, ne manje važno, novac od eventualne prodaje je nova hrana za zver koja nas tlači i spolja i iznutra, produžavanje njenog života i našeg kolektivnog umiranja. No, krenimo redom, od kišnice.
MMF je 1998. godine Boliviji odobrio zajam od 138 miliona dolara za „strukturne reforme“. Jedan od uslova za dobijanje zajma bila je i „prodaja svih preostalih javnih preduzeća“, tj. njihova „privatizacija“. Jedno od preduzeća koje je trebalo privatizovati bila je i SEMAPA, preduzeće za vodosnabdevanje u Kočabambi, trećem po veličini gradu u zemlji. U ekonomskom izveštaju Svetske banke za Boliviju iz juna 1999, „savetovano je“ da država „ne treba da daje subvencije koje bi amortizovale povećanje cena vode u Kočabambi“. U septembru 1999, iza zatvorenih vrata, vlada Bolivije je potpisala ugovor u vrednosti od 2,5 milijarde američkih dolara sa multinacionalnim konzorcijumom Aguas del Tunari, u kojoj je dominantna bila firma u vlasništvu američkog infrastrukturnog giganta Bechtel, za 40-godišnju koncesiju na upravljanje vodom i kanalizacijom u Kočabambi. Aguas del Tunari je, inače, bila jedina firma koja je konkurisala za koncesiju. U oktobru, kada je koncesija i ozvaničena, bolivijski parlament je doneo zakon kojim se legalizuje privatizacija vodosnabdevanja i kanalizacije u zemlji.

Demonstracije u Boliviji, posle kojih je na vlast došao Evo Morales, započele su zbog privatizacije vodovoda

PRIVATIZACIJA BUNARA I KIŠNICE
Već u januaru 2000, stanovnici Kočabambe su izašli na ulice, blokirali ih i organizovali štrajkove i proteste zbog novih cena vode, koje su se mnogima udvostručile pa čak i utrostručile, uprkos obećanjima kompanije Aguas del Tunari da će cene porasti za „svega“ 35 odsto. Uz to su čak i bunari koje su lokalne zajednice iskopale o svom trošku obuhvaćeni privatizacijom, tj. naplaćivala se voda koja se vukla iz njih. Vrhunac bezobrazluka je ipak bila klauzula po kojoj čak ni skupljanje kišnice na teritoriji grada nije moglo da se obavlja bez dozvole novih vlasnika vodovoda.
Prvi protest je paralizovao grad tokom četiri dana. Pošto je centralna vlada ignorisala protest, u februaru su građani, predvođeni sindikalnim aktivistom Oskarom Oliverom, organizovali mirnu šetnju do centralnog gradskog trga. Reakcija oklopljene policije je izazvala nerede koji su trajali dva dana, u kojima je nekih 175 ljudi povređeno, uključujući i dvoje koji su izgubili vid. U martu je La Coordinadora, koordinaciona grupa protesta, organizovala neformalni referendum, na kojem se 96% od 50.000 ljudi koji su u njemu učestvovali, izjasnilo protiv „privatizacije“ svog vodovoda i kanalizacije, što je centralna vlast takođe ignorisala. Do aprila su se protesti proširili i na druge gradove, uključujući i prestonicu La Paz, prerastajući u opšti bunt protiv katastrofalne ekonomske situacije u zemlji. Tokom aprilskih protesta, ukupno je ubijeno šest, a ranjeno na desetine ljudi, proglašeno je vanredno stanje, a vođa protesta Olivera je nakratko uhapšen. Međutim, intenzitet protesta je već 10. aprila naterao vlast da popusti: centralna vlada je, u pisanom sporazumu sa Oliverom, pristala da se Aguas del Tunari povuče i da vodosnabdevanje i kanalizacija u Kočabambi pređu u ruke La Coordinadore, da pusti sve pritvorene demonstrante i da poništi zakon o privatizaciji. Takođe je obećano da će se poništiti zakon po kojem se naplaćivala voda vučena iz lokalnih bunara, a revidirana je i „privatizacija kišnice“, tako da je Bog ponovo mogao da je neometano i besplatno šalje tamo gde i kome je hteo.
Naravno, vlast i multinacionalni „privatizatori“ (što je, inače, originalni naziv za gusare – privateers) se nisu lako pomorili s ovim raspletom. Aguas del Tunari je 2001. tužio državu Boliviju za odštetu, a u novembru iste godine je uhapšen i vođa protesta, Olivera, pod optužbama za „pobunu, zaveru, podsticanje javnog nereda i zločinačko udruživanje“. Međutim, ubrzo je pušten, a na stotine pisama građana koji su zahtevali njegovo oslobođenje od optužbi iznudilo je njegovo puštanje na slobodu, kao i obećanje vlasti da će optužbe biti povučene.

DOK SE NE DIGNE KUKA I MOTIKA…
Posle ovog narodnog ustanka, Bolivija više nije bila ista. Demonstracije protiv ekonomskog stanja i poretka su postale sve češće, žešće i organizovanije. U oktobru 2003, tadašnji predsednik, Gonzalo Sančes de Lozada, inače ujak bivše guvernerke NBS Kori Udovički, je, posle masovnih protesta, podneo ostavku, napustivši zemlju, odletevši avionom za SAD, gde i danas živi, uprkos zahtevima za njegovo izručenje u Boliviju, radi odgovornosti za smrt više desetina demonstranata. U decembru 2005. na predsedničkim izborima je izabran Evo Morales, jedan od glavnih protagonista otpora koji se razvio tokom prethodnih godina. Ali, kao što ga je već 2006. javno podsetio Oskar Olivera, bez Kočabambe ne bi bilo ni Eva Moralesa.
Šta možemo da naučimo iz bolivijskog primera? Osnovnu i notornu stvar: dok se ne digne kuka i motika, nikakvi argumenti kod necivilizovane, marionetske vlasti ne pomažu. Što, naravno, ne znači da se mora uraditi „kopi-pejst“ sa Anda na balkanske planine i doline. Dovoljno smo kreativni da možemo da napravimo sopstveni pristup. A nešto je neophodno uraditi, jer će se, inače, Telekom prodati, a zajedno s njim i celokupni komunikacioni spektar Srbije, i dela Republike Srpske i Crne Gore, i to jednom od neprijatelja koji su i podsticali izbijanje rata na ovom prostoru i zločinačko bombardovanje zemlje i koji se neće smiriti dok svoj posao ne završi. Dodatno, a ne manje važno, ovo neće biti kraj „privatizacije“, već uvod u njeno veliko finale, u kojem će biti oteti Elektroprivreda, a zatim i javni komunalni sistemi. Tako da se, u krajnjem ishodu, na kraju stvarno možemo suočiti sa bolivijskim scenarijom. Dakle, ili ćemo danas zaustaviti otimanje Telekoma, ili ćemo se za koju godinu, poput bolivijskih paćenika (a i u sličnom ekonomskom stanju), boriti za pravo da koristimo kišnicu, a možda i da dišemo „privatizovani“ vazduh.
Kakva bi, dakle, bila varijanta srpskog otpora daljem otimanju nacionalnih resursa, daljem porobljavanju od strane zveri globalizacije koja je i uzrokovala sadašnju svetsku ekonomsku krizu? U skladu sa ovdašnjim tradicijama borbe protiv raznih zavojevača, kao i činjenicom da najavljena prodaja nema nikakav demokratski legitimitet, predlažem – Telekom gerilu. I, evo kakvu – za početak. Ako bi budući kupac shvatio da se bar milion ljudi obavezalo da neće da plaća svoje telefonske račune okupatoru – a to kupac kome je Telekom već unapred obećan jedino može da bude – da ne samo da neće da ih plaća, već će se boriti dok Telekom opet ne bude državno telekomunikaciono preduzeće u vlasništvu građana Srbije, teško da bi se odlučio na takav rizik, na borbu koju bi sigurno, na kraju izgubio. Jer, mada narod s ovog prostora teško izlazi na kraj s mangupima iz sopstvenih redova, teško prepoznaje izdaju, a još teže priznaje mogućnost da je sprovodi neko ko govori njegovim jezikom i živi u istoj zemlji, on i te kako ume, u više nego dovoljnom broju, da se bori protiv otvorenog, očiglednog okupatora, koji više ne može da se krije iza domaćih lutki.
Ovakva akcija bi u isto vreme bila i test i način okupljanja. Test za sve one koji su verbalno protiv privatizacione piraterije koja je uzela maha poslednjih dvadesetak godina, kao i one koji se protive samoj ideji i praksi globalizacije po receptu Vašingtonskog sporazuma, uništavanju nacija i nacionalnih privreda za račun finansijskog kapitala, „spasavanju“ finansijskih špekulanata novcem običnih poreskih obveznika. A način okupljanja za sve koji su instinktivno protiv strane dominacije/okupacije, a koji nisu nalazili načina da joj se dosad uspešno suprotstave. Takvo okupljanje bi prešlo sve lažne ideološke linije koje nas još uvek negde dele, i napravilo bi novu, zdravu, neophodnu i neizbežnu podelu – na one koji su pravi, istinski saradnici i sluge okupatora, i na one koji to nisu i ne žele da budu. Uostalom, neka ovi drugi samo zamisle osećaj poniženja koji ih čeka pri prvom plaćanju telefonskog računa Švabama ili nekom sličnom – posle svega što su nam radili i rade svih ovih godina.
Vreme je, dakle, da se pređe s reči na dela. Vreme je za Telekom gerilu. A gde će se završiti, umnogome zavisi od naše mašte i naše vere. U svakom slučaju, nećemo znati dok ne probamo. A, ako nešto ne pokušamo da uradimo, ako do završnice svršenog čina ipak dođe, sve, pa i najpametnije reči, odjekivaće prazninom zvona na vetru.

5 коментара

  1. Prema clanu 109. stav 1. Zakona o telekomunikacijama, Preduzece za telekomunikacije “Telekom Srbija” a.d. ima pravo da na teritoriji Republike Srbije gradi, POSEDUJE i eksploatise bilo koju i sve vrste postojecih i buducih fiksnih telekomunikacionih infrastruktura i mreza (ukljucujuci zicne i bezicne fiksne objekte).Pomenuta dobra “Telekoma Srbija” nisu u drzavnoj imovini jer ovim zakonom nisu odredjena da su od opsteg interesa?!(videti clan 87. stav 1. Ustava RS).
    Medjutim, autor ovog teksta pise kao da on i svi njegovi citaoci zive u SFRJ od pre 20 i vise godina: polazi od arhivskog Ustava SFRJ iz 1974. godine po kom niko nema pravo svojine na dobra “Telekoma Srbija” – ni drzava, ni preduzece, ni drustvo (gradjani i pojedinci) – pa ne moze ni po kom pravnosvojinskom osnovu prisvojiti, upravljati i raspolagati tim dobrom.

  2. Не смемо да се понашамо као да је ТЕЛЕКОМ већ продан, мада је можда већ обећан и неко већ за то подплаћен. Пре одбијања плаћања рачуна окупатору треба да смислимо начин да спречимо озваничење окупације.

  3. Telekom i sva uništena ili koja će tek biti, je izgrađen, hranio je i hrani pored svih i čitaoce koji rade i više od 20 i 30 godina i neće doživeti penziju.
    Nije bitno (ovo zameram autoru) da li ćemo plaćati račune “Ovom ili onom”, ko god da je oteo je i nema para koje će platiti budućnost ljudi.

  4. Se strinjam dobro napisano res.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *