Srbija, BiH i kolektivna bezbednost

Piše Aleksandar Pavić

Pre dve godine ruski predsednik Dimitrij Medvedev izneo je predlog o započinjanju razgovora o novoj kolektivnoj i nedeljivoj bezbednosti na prostoru „od Vankuvera do Vladivostoka“. Zemlje koje se još nisu priklonile nijednom bezbednosnom aranžmanu – a to su i Bosna i Hercegovina i Srbija – moraju da imaju ovaj momenat u vidu kada razmišljaju o svojoj bezbednosti

Jedan od popularnijih argumenata u korist članstva u NATO koji se može čuti u Srbiji glasi: „bolje je sedeti za stolom gde se donose odluke nego zavrišiti u jelovniku“. Mada simptatičan, pa čak i duhovit, takav stav teško može da služi kao kompliment samom Severnoatlantskom savezu, pa čak i kao preporuka za priključenje, s obzirom na to da implicira da je taj savez agresivan i da će progutati svakog ko se u njemu ne nalazi. Drugim rečima, ovakva insinuacija pre odgovara silama Osovine iz Drugog svetskog rata nego savezu koji se, bar na rečima, sam deklariše kao zaštitnik ljudskih prava i demokratije u Evropi (a i šire).
A, budući da ne postoji zemlja na evropskom prostoru koja nije pobornik upravo takvih vrednosti, onda ne bi trebalo da bude razloga da i jedna od njih brine da će završiti u „NATO jelovniku“ – ako je NATO (najzad) postao stvarno ono što njegovi čelnici tvrdi da jeste.

I RUSIJA I NATO
Istina je, naravno, i to, da su Srbi kao narod imali vrlo negativno iskustvo s ovim savezom tokom devedesetih, i možda autor dosetke upravo računa na to istorijsko iskustvo kako bi racionalno razmišljanje o novim bezbednosnim aranžmanima na ovim prostorima bilo zamenjeno porivima koji proizlaze iz straha da se ne dogodi neko novo NATO bombardovanje. Međutim, strah nikad ne treba da bude glavni pokretač u delovanju pojedinaca i država, već treba, s jasnom istorijskom svešću, širom otvoriti oči i videti kakav je svet danas i koje se nove prilike nude.
Dakle, na prvom mestu, neophodno je uočiti neka nova kretanja i nove inicijative koje dolaze i sa Istoka i sa Zapada. Novi, pomirljiviji tonovi mogu se čuti s obe strane nekadašnje blokovske podele u Evropi, i sve više dolazi do izražaja shvatanje da je jedina prava bezbednost – opšta i nedeljiva. Dakle, zemlje koje se još nisu priklonile nijednom bezbednosnom aranžmanu – a takve zemlje su i Bosna i Hercegovina i Srbija – apsolutno moraju da imaju ovaj momenat u vidu u svojim razmišljanjima, ne samo o svojoj već i o široj, evropskoj i globalnoj bezbednosti. I to ne samo da bi bile „u trendu“, već i da bi, na svoj način, pomogle stvaranju jedne nove atmosfere, u kojoj bi zaostavština hladnoratovskih, ideologizovanih odnosa konačno bila odložena u muzej, i kako bi rad na novim, kolektivnim, aranžmanima koji uključuju i Istok i Zapad mogao što efikasnije da se razvije.

Rusija sigurno ne bi dozvolila da Republika Srpska bude puštena niz vodu kao što je bio slučaj u doba Jeljcina:Dmitrij Medvedev

U junu 2010. će biti dve godine otkako je ruski predsednik Dimitrij Medvedev prvi put izneo predlog o započinjanju razgovora o novoj kolektivnoj i nedeljivoj bezbednosti na prostoru „od Vankuvera do Vladivostoka“. Može se reći da je, uprkos početnim tonovima skepse koji su poticali sa Zapada, novi ruski pristup promenio način na koji se razgovara o evropskoj i široj bezbednosti. Za zapadne sile je svakako postalo teže da na globalnu bezbednost gledaju na „NATO-centričan“ način – ako ništa drugo onda zato što bi to u javnosti dovelo u sumnju sve njihove verbalne izjave o dobrim namerama i poželjnosti „partnerskih“ odnosa sa Rusijom. Čak i stari antisovjetski ratnici iz doba Hladnog rata, poput Zbignjeva Bžežinskog, čiji su se refleksi posle pada Berlinskog zida skoro instinktivno pretvorili u anti-ruske, shvataju da je, 20 godina posle okončanja Hladnog rata, dalje postupanje po staroj matrici ne samo anahrono, već i destabilizujuće. Kada, na primer, u autorskom članku za Njujork tajms od 19. avgusta 2009. Bžežinski otvoreno izjavljuje da „Rusija više nije neprijatelj“ i da „NATO treba da konsoliduje bezbednost u Evropi tako što će uvući Rusiju u bliže odnose sa evro-atlantskom zajednicom i uključiti Rusiju u širu mrežu globalne bezbednosti“, onda je očigledno da je nastupilo novo doba, s novim mogućnostima, koje zahteva novu kreativnost u pristupu. Ovaj trenutak se, dakle, mora iskoristiti, a prostor bivše Jugoslavije, a pogotovo Bosne i Hercegovine, tu može da odigra ključnu ulogu i da upravo na ovom prostoru uvuče oba bivša hladnoratovska bloka u novi tip saradnje koji bi odgovorio potrebama novog vremena.

EVRO-ATLANTSKI POREDAK
Nagoveštaji da je moguće napraviti novi korak dolaze i iz samog Severnoatlantskog saveza. Na primer, u poseti Londonu sredinom aprila 2010, glasnogovornik saveza, Džejms Apaturaj, izrekao je dve veoma bitne stvari. Govoreći o novom sistemu protivraketne odbrane za evropski kontinent, Apaturaj je, citirajući Generalnog sekretara Saveza Andersa Foga Rasmunsena, izjavio da „Rusija treba da bude uklljučena u sistem protivraketne odbrane koji pokriva Evropu“. A zatim, još važnije, izjavio je da bi nova bezbednosna arhitektura trebalo da bude u vidu „jednog krova, koji obuhvata Rusiju“, koja bi trebalo da bude „deo iste bezbednosne porodice“. Tokom istog meseca, kako prenosi Njujork tajms (29.4.2010.), Generalni sekretar Alijanse, Anders Fog Rasmunsen, izjavio je da bi „saradnja između SAD, NATO i Rusije doprinela celokupnoj bezbednosti Evro-atlantske oblasti“, i da bi bilo poželjno postaviti „protivraketnu odbranu koja bi pokrila prostor od Vankuvera do Vladivostoka“. U martu se, pak, u nemačkom „Špiglu“ pojavilo „Otvoreno pismo“ sa veoma indikativnim podnaslovom: „Vreme je da se uputi poziv Rusiji da se priključi NATO-u“. Potpisnici su bili Folker Rije, nekadašnji Ministar odbrane Nemačke, Klaus Nojman, bivši predsedavajući vojnog komiteta NATO-a, Frank Elbe, dugogodišnji visoki diplomata i Ulrih Vajser, bivši načelnik Štaba za planiranje u nemačkom ministarstvu odbrane. Među ključnim postavkama u članku bila je i ta da bi „rusko članstvo u Atlantskom savezu bilo logično ispunjenje evro-atlantskog poretka“.
Da ovakva zamisao nije nešto što ni ruska strana potpuno ne odbacuje govori odgovor ruskog predsednika Dimitrija Medvedeva tokom posete SAD ranije ove godine. Na novinarsko pitanje da li je Rusija spremna da postane član NATO, Medvedev je zagonetno odgovorio: „Nikad ne reci nikad.“ Ne ulazeći sada u celu problematiku vezanu za eventualni ruski ulazak u NATO, sve ove izjave i predlozi zapravo predstavljaju logičan nastavak razgovora o ruskom predlogu za uspostavljanje novog sistema kolektivne, nedeljive bezbednosti na prostoru „od Vankuvera do Vladivostoka“.
Dakle, uprkos sumnjama u iskrene namere onih koji se za ovaj princip samo verbalno zalažu, oni koji su iskreni treba da iskoriste svaku mogućnost za pokretanje inicijativa u pravcu te nove bezbednosne arhitekture za evropski kontinent, koja bi postavila okvir u kojem ničija bezbednost ne bi bila ugrožena i u kojem bi bezbednost svih bila smatrana nedeljivom. A, pošto su stare ideološke podele na pomenutom prostoru prevaziđene, to je nešto što bi trebalo da se podrazumeva – iako to nije bio slučaj tokom protekle dve decenije. Jer, kako su četvorica bivših nemačkih zvaničnika izjavila, „zemlje NATO su, tokom protekle dve decenije, pokazivale sve manju spremnost da razviju saradničke pristupe bezbednosnoj politici s Rusijom – pogotovo u poređenju s atmosferom pozitivnih promena koja je preovladala u 1990, kada je vođstvo NATO ponudilo Sovjetskom Savezu ‘ruku prijateljstva’ na samitu u Londonu“.
Dakle, krenula je bar neformalna rasprava na temu opšte, kolektivne i nedeljive bezbednosti u severnoj hemisferi. I, krajnje je vreme. Po rečima ruskog Ministra spoljnih poslova Sergeja Lavrova na plenarnom zasedanju Parlamentarne skupštine Saveta Evrope u aprilu 2010, „pred evropskim kontinentom stoji izbor – preporod ili pad“. I, dalje: „Budućnost evropske civilizacije i njeno dostojno mesto u savremenom, sve konkurentnijem svetu mogu da budu osigurani samo zajedničkim naporima… Okončanje hladnog rata i globalizacija dali su relevantne argumente u korist kolektivne saradnje na čitavom prostoru od Vankuvera do Vladivostoka.“

Da li je spreman da kaže otvoreno NE daljim NATO-integracijama RS, rizikujući napetost unutar zemlje zbog povećanih pritisaka sa Zapada: Milorad Dodik

PREVAZILAŽENJE UNIPOLARNOG DOBA
Nema boljeg mesta s kojeg treba krenuti nego upravo sa glavnog evropskog žarišta post-hladnoratovskog sveta. Zašto, dakle, ne krenuti od prostora bivše Jugoslavije, preciznije Bosne i Hercegovine?
Bosna i Hercegovina, preciznije, Republika Srpska, bila je prvo mesto gde je, 1994. godine, NATO vojno delovao izvan svojih granica i izvan svoje povelje, usput kršeći i važeći međunarodni poredak uspostavljen na konferenciji u Helsinkiju 1975. godine. To se, razume se, ne bi desilo – a 40 godina „hladnog mira“ u BiH, SFRJ i celoj Evropi to dokazuje – da je još uvek postojala protivteža kakvu je prethodnih decenija predstavljao Varšavski pakt. A teško da bi se desilo i danas, kada je ne samo Rusija povratila dobar deo svoje snage, već kad i druge sile, poput Kine, Indije i Brazila, velikom brzinom guraju svet u pravcu istinske multipolarnosti. Ili, ako bi se desilo – izazvalo bi daleko veće međunarodne napetosti nego što je to bio slučaj 1994. Pomenute nove/stare sile verovatno ne bi reagovale simetrično, ali bi nesumnjivo delovale asimetrično, na nekom drugom delu zemaljske kugle (Korejsko poluostrvo, Latinska Amerika, Bliski Istok, itd.), što znači da bi destabilizacija bila mnogo šira. U svakom slučaju, nestabilnost u Bosni i Hercegovini koju je tada izazvala unipolarnost prenesena je i u današnje doba. Tom bivšom jugoslovenskom republikom se još uvek, najviše posredstvom kancelarije Visokog predstavnika i Saveta za implementaciju mira, upravlja po tom zastarelom šablonu i po tadašnjim matricama i savezništvima (konstantna podrška muslimanskoj strani, konstantan pritisak na srpsku stranu i ambivalentan odnos prema Hrvatima) koji bi trebalo da su postali anahronizmi. I, dodeljivanje BiH Mape puta za članstvo u NATO na samitu u Talinu u aprilu 2010. samo je nastavak te iste inercije po istoj, anahronoj matrici preostaloj iz unipolarnih 1990-ih. Vreme je – a i prilika – da se, u ime iskrene posvećenosti novom međusobnom poverenju na prostoru „od Vankuvera do Vladivostoka“ zauzme novi pristup. I to baš u Bosni i Hercegovini. I tu Republika Srpska može da odigra ključnu ulogu.
Jasno je da, ako ništa drugo, a onda zbog iskustva padanja NATO bombi na njenu teritoriju tokom 1994-1995. godine, ali i zbog stalnih nastojanja zapadnih sila da suzbiju, ili čak i ukinu njen entitetski status, Republika Srpska, tj. većina naroda u njoj, ne gleda na NATO-integracije s odobrenjem, što je sasvim razumljivo. Pogotovo ako se ima u vidu da se upravo dalje „evro-atlantske integracije“ stalno vezuju za slabljenje dejtonske Republike Srpske, što takođe predstavlja nastavak iste, nepromenjene politike iz doba unipolarnog sveta 1990-ih. Dakle, neizbežno je da će dalja nastojanja u tom pravcu samo povisiti napetosti u ovoj ionako nestabilnoj zemlji, tj. da će joj se iznova potvrđivati status dinosaurusa preostalog iz trajno prevaziđenog unipolarnog doba. Šta je alternativa?

Inicijativa o učestvovanju BiH u opštoj i nedeljivoj bezbednosti neće poteći iz Federacije, koja je i dalje „ušuškana“ u bezrezervnu podršku koju uživa od NATO-zemalja: Haris Silajdžić

NOVI DUH SARADNJE
Za Republiku Srpsku je, na prvom mestu, moguće da kaže jedno otvoreno NE, daljim NATO-integracijama, pa neka bude šta bude. A zna se šta bi bilo – porast napetosti unutar zemlje zbog povećanih pritisaka sa Zapada, što Rusija ne bi mogla da prihvati na isti način kao što je to Jeljcin nekad radio. Zato je sada prilika da se kaže jedno „da – ali“. Ili, žargonom razumljivom Zapadu – „i – i“. Dakle, može NATO – kao jedan od garanta mira, bezbednosti i stabilnosti – ali samo u simfoniji sa protivtežom koju zastupa Rusija. Rusija, naime, nema više ni Sovjetski Savez, ni Varšavski pakt. Ali Rusija ima sebe – što opet nije zanemarljivo – a ima i novi respektabilni savez kojem pripada, a koji je u martu 2010. od UN dobio jednak status kakav uživa i NATO, tj status regionalne bezbednosne organizacije, koja može da učestvuje i u mirovnim misijama UN. To je Organizacija dogovora o kolektivnoj bezbednosti, koja zasad broji sedam članova: Rusija, Belorusija, Jermenija, Kazahstan, Kirgizija, Uzbekistan i Tadžikistan.
Kakvi modaliteti bi se izgradili – da li simetričan status BiH kao posmatrača u oba vojna saveza, ili možda neka vrsta NATO-ODKB garancije za bezbednost i neutralnost BiH – to je stvar o kojoj tek treba razgovarati. Ali – ako su sve priče o potrebi opšte, kolektivne i nedeljive bezbednosti na prostoru Severne Amerike i Evroazije iskrene, onda jedan ovakav načelan pristup ne bi smeo da bude sporan. I tu Republika Srpska može da odigra ključnu ulogu. Sigurno je da takva inicijativa ne bi potekla iz Federacije BiH, koja je i dalje „ušuškana“ u bezrezervnu podršku koju uživa od NATO-zemalja. S druge strane, tom entitetu ne bi bilo nimalo lako da objasni zašto bi bio protiv takve inicijative, ako bi se ona pojavila. Niti bi to bilo lako drugim državama, a ni samom NATO savezu – a da se ne dovede u pitanje iskrenost nove, miroljubive retorike u kojoj se zagovara šira saradnja sa Rusijom po svim bezbednosnim pitanjima.
Nije li BiH, mesto koje je poslužilo kao povod za počinjanje Prvog svetskog rata, idealno mesto za prvi korak ka jedinom mogućem aranžmanu koji bi imao izgled da donese stabilniji mir u Evropi i Evroaziji – tj. od Vankuvera do Vladivostoka? Nije li to idealno mesto za praktičnu primenu novog duha saradnje, kakav se već neko vreme priziva na rečima? Na kraju, i sam Bžežinski je, u već pomenutom članku, izjavio da bi „dobar prvi korak [ka novom bezbednosnom aranžmanu] mogao da bude sporazum o bezbednosnoj saradnji između NATO i ODKB“. Zašto, dakle, taj prvi korak ne bi bio konkretizovan baš u sporazumu između NATO i ODKB o bezbednosnoj saradnji u Bosni i Hercegovini?
Sama Srbija bi mogla da povuče prvi takav korak, i traži status posmatrača u ODKB, koji bi bio sasvim simetričan njenom sadašnjem statusu u Partnerstvu za mir. U tom smislu, u duhu nove, kolektivne saradnje, NATO i ODKB bi mogli da sarađuju na Kosovu i Metohiji. To bi bio jedan istinski originalan srpski predlog, istinska međunarodna inicijativa koja bi imala globalni značaj i odjek. Međutim, Republika Srpska nema taj luksuz da čeka druge da povuku prvi potez, jer je sada njen položaj urgentniji, i pritisci na nju da se prikloni daljim NATO-integracijama još veći. Ako vlast u Republici Srpskoj nije spremna, iz raznoraznih razloga, da prva pokrene tu inicijativu, nema razloga da je opozicija u tom pravcu ne gurne, jasnim izjašnjavanjem u korist novih bezbednosnih aranžmana u Evropi i u samoj BiH, koji uključuju i Istok i Zapad. Dakle, Republika Srpska može da kaže: NATO, što da ne? – ali samo uz ODKB, i to u podjednakom statusu. Protivnici takvog pristupa, ne samo da bi bili van tokova novih razmišljanja o opštoj evropskoj i široj bezbednosti, već bi bili i protivnici istinske, opšte, stabilne i nedeljive bezbednosti – i u BiH, i na Balkanu, i u Evropi.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *