Skulptorski svet nalik gradu

Piše Dejan Đorić

Isključivši iz svog sveta bilo kakve prizemne dnevne i političke poruke, parole sadašnje ispolitizovane umetnosti, Ratko Vulanović se bori za slobodu umetnosti i neku svoju čistu likovnost, a time i za prastaru skulptorsku formu koja je prognana iz naših galerija

Sa nestankom sholastike, srednjovekovnog kulta „prelepe dame“, estetike vitraža, katedrala i oltarskih poliptiha, otpočelo je moderno doba. Odavno su mislioci i stručnjaci utvrdili da je renesansa u osnovi moderne epohe koju određuje obesvećenje umetnosti, prezir prema ikoni i upliv popularnog u visoko umetničko. Umesto religije, umetnost se od tada sve više obraća magiji pa se u 17. veku obrazuju kabineti čudesa, zbirke neobičnih predmeta, kristala, fosila, materijalnih ostataka kojima se nije znalo poreklo ni svrha. Ta groblja kurioziteta, poznata kao vunderkamer, zanimala su mnoge  jer predstavljaju žive spomenike ljudske radoznalosti, tragalaštva, kolekcionarske strasti i potrebe da se razume svet i u najneobičnijim formama ispoljavanja.

HOD PREMA „SOBI ČUDESA“
Organizujući početkom osamdesetih godina Venecijanski bijenale kao vid prožimanja umetnosti i alhemije, selektor i pisac teksta u katalogu Arturo Švarc simbolički je označio prestanak vladavine minimalizma i konceptualizma i početak postmoderne u umetnosti, doba cvetanja raznih „izama“, upliv okultnog na umetnost, toliko sa religijskim omraženim u avangardi 80-ih. Umetnost se vratila i na slikarstvo i to za avangardiste najgorem, eklektičnom, muzejskom vidu, kakvo su zastupali slikari memorije ili anahronisti. To se događa u trenutku kada se Jozef Bojs ponadao da umetnik više nikad neće uzeti kist u ruke. Švarc je sa selekcijom Bijenala „Umetnost i alhemija“ upozorio i na nešto drugo. Kao najoriginalniji tumač dela oca avangardne umetnosti Marsela Dišana, u njemu je video ezoterijske, duhovne osnove, nasuprot popularnog i preovlađujućeg pozitivizma, strukturalizma i neomarksizma u vrednovanju avangardne. I danas većina kritičara i teoretičara ne razume Švarcovu ideju pa tekstovi o (post)moderni  ne mogu ni da započnu a da se ne citira Valter Benjamin.

Vulanović nam omogućuje da uđemo u skulpturu, što i nije nešto novo, ali istovremeno ulazimo u drveni grad i pejzaž, a da smo pri tom rasterećeni od bilo kakvih izvanumetničkih poruka, kojima obiluje današnja likovna scena, a to je već novost i izuzetnost

Od čarobnih kolekcija renesanse i baroka, od kolekcionarskog manirizma, samo je jedan korak do asamblaža, nagomilavanja i zdruzgavanja materije u postkonceptualnoj, procesualnoj umetnosti. Ideju umetnosti kao zbirke, aglomeracije, kao izraza vizuelnog bogatstva i predmetne raskoši, uočavamo u baroknom vunderkameru (na nemačkom „soba čudesa“) kao i u umetnosti kraja dvadesetog i početka dvadeset prvog veka, u aktuelnoj ideji likovne kolekcije, kojoj su posvećene brojne veće i manje izložbe i kapitalni katalozi. Takvu estetiku je poznavala još neodada a njoj su prethodili Leonid Šejka sa svojim đubrištima i skladištima i Vojislav Jakić sa svojim policama za koje neki tvrde da ih je videla Lujza Nevelson i mada estetski i vizuelno slabije, na njima izgradila svoje zlatne oltare koji su joj doneli slavu jedne od najvažnijih modernih vajarki. Jakić je to mnogo bolje radio kao i Dado Đurić u svojim ambijentalnim islikanim postavkama.
Kako ovih dana vidimo u beogradskoj Galeriji ULUS-a, vajar Ratko Vulanović (Laz kraj Nikšića, 1941) je ovoj večnoj umetničkoj ideji dao svoj, sasvim lični pečat. Vulanović, jedan od najpoznatijih crnogorskih i srpskih vajara, autor brojnih spomenika, učesnik mnogih kolonija i dobitnik za likovnu umetnost najprestižnije „Politikine“ nagrade 1988. godine, publici je poznat po ogromnim skulpturama koje su se više puta mogle videti u Knez Mihajlovoj prilikom njegovih beogradskih izlaganja a koje su i u stalnoj postavci ispred jezera na Adi Ciganliji. Naglašen vertikalizam njegovih formi preobražen je na ovoj izložbi u monumentalizam horizontalnih oblika. U njima lako prepoznajemo igru sa osnovnim likovnim oblicima, kao što su puno i prazno, linija i volumen, svetlo i senka, uspinjanje i padanje.

Kameni i drveni gradovi - istovremeno i predlog za arhitektonska rešenja i skoro dečja igra slaganja kubusa „kuća“ i „crkava“: deo postavke u galeriji ULUS

PRINCIP STVARANJA OLATARA
Iza formalne razigranosti je Vulanovićev svet ideja, nastojanje da se elementarnim, euklidovskim, geometrijskim oblicima izgradi skulptorski svet nalik gradu ili pejzažu. Njegovi kameni i drveni gradovi su istovremeno predlog  za arhitektonska rešenja i skoro dečja igra slaganja kubusa koji predstavljaju kuće i crkve. U postmodernom, elektronskom dobu, arhitektura je izgubila dostojanstvo i estetsku neprikosnovenost pa se mnoge građevine danas projektuju kao skulpture, arhitekti posežu za vajarskim rešenjima i stvaraju gigantske skulpture o čemu postoje i stručne estetičke studije. Vulanović ne predlaže jedno građevinsko delo već u malom stvara čitave gradove i umetnički, ni prirodan ni urban pejzaž. Njegovi gradovi i trgovi imaju organsku, ljudsku dimenziju i mogu biti zanimljivi deci koliko i iskusnim poznavaocima, a princip ređanja ili nagomilavanja je istovremeno i svetovan i sakralan. U strukturi je otpada, deponije, galerijske i muzejske postavke ali, kako se iznosi u nedavno objavljenoj knjizi na nemačkom, to je i princip stvaranja oltara u paganstvu i u objavljenim religijama.
Vulanović nam omogućuje da uđemo u skulpturu, što i nije nešto novo, ali istovremeno ulazimo u drveni grad i pejzaž, a da smo pri tom rasterećeni od bilo kakvih izvanumetničkih poruka kojima obiluje današnja likovna scena, a to je već novost i izuzetnost. Ni staro ni (post)moderno, istovremeno i aktuelna ambijentalna galerijska postavka, instalacija koji je u prostoru postavio Vladan Martinović, jedan od naših najznačajnijih i najiskusnijih vajara, ali i drevno, prirodno, nalik formi složenih cepanica, vajarstvo Vulanovića ne prestaje da iznenađuje, da provocira i otvara neke nove saznajne i estetske vrednosti. Isključivši iz svog sveta bilo kakve prizemne dnevne i političke poruke, parole sadašnje ispolitizovane umetnosti, Ratko Vulanović se bori za slobodu umetnosti i neku svoju čistu likovnost, a time i za prastaru skulptorsku formu koja je prognana iz naših galerija ali koja, kako vidimo, ima budućnost.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *