Skica portreta Meše Selimovića

Piše Dobrica Ćosić

Duhovno ukorenjen u srpskoj kulturi, pisac evropskih vidika, intelektualac kritičkog i antititovskog duha, sav okrenut Beogradu i srpskoj opoziciji, Meša Selimović je pružao otpor komunističkom bošnjaštvu, muslimansko-nacionalističko unitarističkom proglašenju jedinstvene bosanskohercegovačke književnosti i zasnivanju bošnjačkog jezika

Kada sam po oslobođenju Beograda 1944. upoznao Mešu Selimovića, skrivao sam želju da postanem pisac, a nisam znao da on to jeste, ali bez slave Branka Ćopića i Skendera Kulenovića. Tada je bio funkcioner Državne komisije za utvrđivanje ratnih zločina okupatora i njihovih saradnika. Pojavom i ponašanjem nije ličio na partizane iz Bosne, iako je dubokim, mutnim i zapevnim glasom otkrivao svoju zavičajnost. Visok, vitak, lep u elegantnoj partizanskoj uniformi, gospodstvenog držanja, svojstvo koje je odlikovalo retko koga od nas u partizanskoj vojsci. A Mešu Selimovića je toliko odlikovala gospodstvenost da ga je činila dostojnim društva Veljka Petrovića, Milana Bogdanovića i velikih glumaca Raše Plaovića i Ljubiše Jovanovića, s kojima sam ga često viđao u Mažestiku i Klubu književnika.
Od Riste Tošovića pesnika, saznao sam da je iz Tuzle i da je profesor književnosti, da je s dva brata bio u partizanima od početka ustanka, Bosanci su mi šaputali da mu je jedan brat zbog nekog moralnog prekršaja streljan posle oslobođenja, a glasno kazivali da mu je drugi brat sa slavnim nadimkom Buđoni, jedan od glavnih OZN-aša Bosne i Hercegovine.

U POTRAZI ZA MIRNODOPSKIM IDENTITETOM
U septembru 1947. povučen je u Sarajevo na neku dužnost i istupio je iz našeg beogradskog i „kritizerskog“ vidokruga mojih drugova iz Simine 9-a. Ali smo kasnije čitali njegove pripovetke u knjigama „Prva četa“ i „Tuđa zemlja“, potom prve romane „Tišine“ i „Maglu i mjesečinu“, koji od tadašnje kritike nisu bili vrednovani visokim pohvalama. Prožeti tragizmom okupacije i dramatikom antifašističkog rata i partizanske revolucije, mi smo kao naraštaj prosto bili gluvi za tihu reč i ljudski šapat. Bili smo ravnodušni prema jezičko-stilskim preokupacijama, psihološkim analizama i meditativnim evokacijama u Mešinim romanima. Naš ratnički i poratnički senzibilitet, naš ukus za žestoko i jarko, naš pobednički patos, našu strasnu ideologizovanost – komunističku i mimikrično antikomunističku, nije uzbudila Mešina ratnička melanholija i senzibilna analiza psiholoških stanja ljudi u ratu, i povratnika iz rata, njima svojstven defetizam, sve jedno što je kod Meše komuniste i partizana bio skriven, nas nije oduševila rafinovana deskripcija stvarnosti u koju Mešin junak stupa preopterećen doživljajima ratnih užasa i u potrazi za autohtonim mirnodopskim identitetom. Iz beogradskog književnog kruga, jedino je lucidni Zoran Gluščević shvatio visoku vrednost romana „Magle i mjesečine“ i nagradio ih najvišim pohvalama.
Na Kongresu Saveza književnika Jugoslavije u Podgorici – bilo je to vreme pravog rata između modernista i realista – sreo sam Mešu Selimovića sa Darkom, lepom ženom zvonkog smeha. Bio je to uz Ota Bihaljija Merina drugi supružnički par među jugoslovenskim piscima koji se redovno pojavljivao u javnosti, što je nama „antimalograđanima“ izazivalo čuđenje i blagi podsmeh, jer se ti zaljubljeni supružnici nisu razdvajali, a videli su se iz daleka: on visok i vitak kao smreka, ona okruglasta i rumena kao jabuka. Darka je bila inteligentna. Vedra i samosvesna žena, ćerka generala Kraljevine, opsesivno obuzeta sudbinom srpskog naroda, otkrivajući mi zajedno sa Mešom antisrpske pojave u Bosni, muslimanski i hrvatski šovinizam, što je mene Jugoslovena i Srbina vređalo i brinulo. Bilo je to moje prvo uverljivo, konkretno saznanje da Bosna i Hercegovina ne stoje „na granitu bratstva i jedinstva“ nego na pesku nacionalnih, ideoloških i verskih antagonizama. U tom kongresnom druženju s Mešom i Darkom bliže sam upoznao Mešu i uvideo da je to čovek široke književne kulture, iskrenog jugoslovenskog i srpskog ubeđenja, prijatan, razgovorljiv, staložen, samouveren i stamen, ali i izrazito tolerantan prema drukčijem mišljenju. Kandidaturom nekog udruženja književnika, Meša Selimović je trebalo da bude izabran za predsednika Saveza književnika Jugoslavije, što smo mi beogradski modernisti svesrdno podržali, ali su realisti koje je predvodio Mihailo Lalić, njegov izbor onemogućili. I taj kongresni poraz zbližio je Mešu i mene i zasnovao naše prijateljstvo koje smo osnaživali i bogatili svakim njegovim i Darkinim dolaskom u Beograd i porodičnim zimovanjem u Dubrovniku sa Miloradom Ekmečićem.

BOSANSKI DUH U KNJIŽEVNOSTI
Objavljivanjem „Derviša i smrti“, slava je naglo i jarko obasjala Mešu Selimovića. Kritičari su se nadmetali pohvalama velikom, jedinstvenom romanu, remek-delu jugoslovenske književnosti. Sa svih strana, od svih žirija, pljuštale su nagrade. Ponavljala su se i umnožavala izdanja „Derviša i smrti“, ali i drugih Mešinih knjiga. On je postao najpopularniji jugoslovenski pisac, imao je publicitet skoro ravan Andrićevom posle dobijanja Nobelove nagrade. Taj izranavljen čovek nije krio uživanje u svom trijumfu. Dotle ponižavan od bosanske partijske birokratije, Meša Selimović se isprsio. Na birokratiju i sarajevsku književničku bratiju, na političke moćnike i književničke zlobnike, gledao je s trona vezira, i sa prestola knjaza. Duhovno ukorenjen u srpskoj kulturi, pisac evropskih vidika, intelektualac kritičkog i antititovskog duha, sav okrenut Beogradu i srpskoj opoziciji, Meša Selimović pruža otpor komunističkom bošnjaštvu, muslimansko-nacionalističko unitarističkom proglašenju jedinstvene bosanskohercegovačke književnosti i zasnivanju bošnjačkog jezika. Uz tekst profesora Muhameda Filipovića „Bosanski duh u književnosti – šta je to?“ u kome je pisano da su Andrićeve knjige veću štetu nanele Bosni od svih vojska koje su harale tom nesrećnom zemljom – prisilno ideološko stvaranje jedinstvene bosanskohercegovačke književnosti (Dilo je jedna od najozbiljnijih ideoloških najava obnove Kalajevskog bošnjaštva i mobilna politička pretpostavka Bosanskog rata). Mešin dotle prigušen kriticizam prema Titovom poretku, hranjen bolom za bratom, žrtvom bosanskog boljševizma, u jednom periodu utopljen u ideološki konformizam, opšteg stanja duha srpskih komunista, oslobodio se bosanskih stega i utega, pa Meša Selimović ubrzo postaje centralna intelektualna figura Bosne i Hercegovine, stožer slobodnog i kritičkog mišljenja u sve tešnjoj saradnji sa beogradskom i srpskom opozicijom. A bol za bratom se već bio transponovao u osnovnu motivaciju grešničke sudbine Ahmeda Nurudina u romanu „Derviš i smrt“. Imao sam sreću da mu budem „most i veza“ s beogradskom antititoističkom opozicijom i mojim intelektualnim krugom – piscima, naučnicima, profesorima, koji su, 1969, činili prvi pluralistički idejni forum u Srbiji i Jugoslaviji, stvoren u Srpskoj književnoj zadruzi, čiji je član Glavnog odbora i značajan saradnik bio i Meša Selimović.

MUSLIMANSKO-HRVATSKA KOALICIJA
Od mog javnog stupanja u borbu protiv nacionalističko-separatističke politike jugoslovenskog vođstva i „samoupravnog socijalizma“ prijateljski odnosi između mene i Meše Selimovića i naših porodica postaće izuzetno prisni, rođački, bratski. Kada su mi bosanske vlasti zabranile predavanja o stanju u jugoslovenskoj kulturi, zakazanom na Sarajevskom narodnom univerzitetu i zapretile da „ne prelazim Drinu“, Meša i Darka su pozvali mene i moju ženu Božicu u goste da izraze prijateljsku odanost meni progonjenom, i solidarnost sa idejama koje sam zastupao. Bili smo im gosti dve nedelje i uživali u njihovoj srdačnost i izdašnom gostoprimstvu. Demonstrativno su nas izvodili u šetnje po Baš-Čaršiji i „Stojčevcu“ – bosanskim Brionima da ih političko Sarajevo vidi sa „srpskim nacionalistom“ prosto čikajući birokratiji i njenoj intelektualnoj posluzi.
Kako se u Bosni i Hercegovini učvršćivala muslimansko-hrvatska koalicija sa sve agresivnijim, islamizovanim bošnjaštvom, antisrpstvom i antijugoslovenstvom, Meša i Darka su se u Sarajevu osećali sve ugroženijim, težeći ka Beogradu i Srbiji. Sledili su ih Vojislav Lubarda, Rajko Petrov Nogo, Novica Petković i drugi srpski umetnici i naučnici. Darka je s Mešinom saglasnošću čak zakupila i čamdžiju na Drini da u slučaju neposredne ugroženosti može svoju porodicu hitno da prebaci u Srbiju. Bila je to i panika. Ali zasnovana na kolektivnom senzibilitetu naroda-žrtve, usađenom u Srbima ustaškim pokoljima u Drugom svetskom ratu. Osećanje nacionalne neravnopravnosti i ugroženosti, kao rezidualni strah Srba, izazvaće masovnu migraciju Srba iz Bosne početkom šeste decenije, otvarajući bosansku krizu, generisanu i personalnom muslimansko-hrvatskom koalicijom koja je predstavljala politički uvod Bosanskog rata. Od 1961-1981. oko 260 hiljada Srba napustilo je Bosnu i Hercegovinu, ne prvenstveno iz ekonomskih razloga, kako se zvanično objašnjavalo. Kada je Mešu 1971. godine zadesio prvi moždani udar, odmah sam otišao u Sarajevo da ga tešim i hrabrim da se bori za život. Čim je progovorio, rekao mi je da mu tražim stan u Beogradu, obećao sam mu i po povratku iz Sarajeva preko svojih prijatelja i časnog Branka Pešića, predsednika Skupštine grada Beograda, založio se da se za Mešu Selimovića pronađe odgovarajući stan. Na sreću, Meša se brzo oporavio i nastavio da piše, daje intervjue i drži književne večeri po Bosni i čitavoj Jugoslaviji, intenzivno sarađuje sa mnom u Srpskoj književnoj zadruzi i učestvuje na simpozijumu „O istoriji i književnosti“ u Vrnjačkoj Banji, koji su organizovali profesori „Praksisovci“.
Kada je srpsko komunističko-ideološko vođstvo na čelu sa Markom Nikezićem i Latinkom Perović napalo Srpsku književnu zadrugu, i mene posebno, Meša Selimović je odlučno stao u odbranu Zadruge i njenog predsednika. Upamćena je i zapisana Mešina principijelna i hrabra odbrana SKZ na partijskom sastanku sa Latinkom Perović i Milanom Milutinovićem, koji su tada izrekli političku presudu Glavnom odboru Srpske književne zadruge.

BOSANSKI STALJINIZAM
Bosanski staljinizam s titovskim pravoverništvom, provincijska i mediokritetska zloba, nemoć vilajetske sredine da podnese izuzetan uspeh, slobodoumlje i autoritet velikog pisca, dugo necenjenog i potcenjenog, sjedinili su svoje energije da ga potčine sebi, opkolili su ga intrigama, zavišću i mržnjom. Pisac velikih romana „Derviša i smrti“ i „Tvrđave“, sa slavom, publicitetom i ugledom, koju u tim godinama nije imao nijedan pisac u Jugoslaviji, nije mogao i hteo da trpi staljinističko-birokratska maltretiranja, saslušavanja i izjašnjavanja nekakvoj „grupi“ Centralnog komiteta Bosne i Hercegovine. Nije pristajao na kmetski položaj u Titovskoj Bosni, i odlučio je da se preseli u Beograd, iz Bosne „teške, teretne zemlje gde nije lako živjeti ako je čovjek samo za santimetar viši“, kako piše u „Sjećanjima“. Meša Selimović je sa Andrićem i Brankom Ćopićem ispisao najsadržajnije i najistinitije antropološke, idejne i psihološke tekstove. Nijedan pisac, istoričar i etnolog nije tako dubinski, iznutra rasvetlio i razumeo raspeto biće bosanskih Muslimana, kako ga je razumeo i tumačio u svojim romanima, esejističkim i autobiografskim tekstovima Meša Selimović.
Po dolasku u Beograd 1973, bio je sa Darkom moj gost dok mu Branko Pešić nije dodelio stan u Jovanovoj ulici. Meša se osetio slobodnim i obezbeđenim. Svi moji prijatelji postali su i njegovi prijatelji. U Beogradu je doživeo vrhunac poštovanja, slave, prijateljske i čitalačke ljubavi; bio je bodar, vedar, samosvestan sve do teške operacije aorte u Vojno-medicinskoj akademiji 1975. A u jesen 1976, zadesiće ga drugi moždani udar, od kojeg kratko prezdravljuje. Tada „pri snazi i punoj svijesti“ piše svoj testament u kome pored ostalog kaže: „Živio sam svakojako, ali većinom pošteno, a to me ispunjava zadovoljstvom. Kažem većinom, jer se dešavalo da činim i neposrednu stvar, kao i većina ljudi, mada nikom nisam nanio zlo, bar ne ozbiljno. Patrijarhalno vaspitanje, a docnije komunistički moral (ili ono što sam ja pod tim zamišljao), tjerali su me da mislim o drugim ljudima, a radije sam pristajao na svoju štetu, nego na tuđu… To me često stajalo spokojstva i sigurnosti, ali sam uvjek više volio da budem prevaren nego pokvaren, više sam volio da ispadnem naivan nego surov. Takve će biti i moje ćerke i to mi je drago…“
Za vreme njegovog oporavka porodično smo boravili u Soko Banji, vodili smo duge i intimne razgovore o svemu i o smrti čiju je blizinu predosećao, i primao sokratovskom razboritošću, ali i sa strahom od moguće bosanske zloupotrebe njegove biografije i tribalističkog tumačenja njegovog književnog dela, što se i dogodilo. Bošnjački fundamentalisti koji su poveli rat za islamsku državu Bosnu, na moneti od pet maraka svoje Dejtonske države stavili su lik Meše Selimovića. Da zaštiti od političke zloupotrebe svoje ime, poreklo i stvaralaštvo, Meša Selimović je kao član Predsedništva Srpske akademije nauke i umetnosti ostavio Akademiji svoj duhovni testament čiji poslednji pasus glasi:
„Potičem iz muslimanske porodice, po nacionalnosti sam Srbin. Pripadam srpskoj literaturi, dok književno stvaralaštvo u Bosni i Hercegovini, kome takođe pripadam, smatram samo zavičajnim književnim centrom, a ne posebnom književnošću srpskohrvatskog književnog jezika. Jednako poštujem svoje poreklo i svoje opredeljenje, jer sam vezan za sve što je odredilo moju ličnost i moj rad. Svaki pokušaj da se to razdvaja, u bilo kakve svrhe, smatrao bih zloupotrebom svog osnovnog prava zagarantovanog Ustavom. Pripadam, dakle, naciji i književnosti Vuka, Matavulja, Borisava Stankovića, Petra Kočića, Iva Andrića, a svoje najdublje srodstvo sa njima nemam potrebe da dokazujem. Znali su to uostalom i članovi Uređivačkog odbora Edicije ‘Srpska književnost u sto knjiga’ koji su takođe članovi Srpske akademije nauka i umetnosti i sa mnom su zajedno u Odeljenju jezika i književnosti: Mladen Leskovac, Dušan Matić, Vojislav Đurić i Boško Petrović.
Nije, zato, slučajno što ovo pismo upućujem Srpskoj akademiji nauka i umetnosti sa izričitim zahtjevom da se ono smatra punovažnim autobiografskim podatkom“.
Posle duge i preteške bolesti, 11. jula 1982. godine umro je u Beogradu Meša Selimović. Porodica i mi njegovi prijatelji izabrali smo Matiju Bećkovića da se u naše ime i kulturne javnosti Beograda oprosti od velikog tvorca savremene srpske književnosti.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *