POCESTA Sam u tami – protiv „nacionalista“

Piše Ljiljana Bogdanović

Priča o najmlađem beogradskom borcu za ljudska prava i evroatlantske integracije, u domaćoj i stranoj medijskoj mašineriji dobila je krila; kao odgovor na razigranost ove najnovije predstave u našem „soroševskom“ teatru  apsurda, deo javnosti ponavlja poznatu, oko negdašnjih zloupotreba najmlađih lansiranu, krilaticu: Čuvajte decu, da se uskoro ne biste čuvali od njih!

Priča o Rastku Pocesti, dvanaestogodišnjaku koji rado ponavlja kako voli EU i NATO, te da je opčinjen američkom istorijom i predsednicima, ali da nikako ne voli, čak prezire, tradicionalne vrednosti svoje nacije, i da kada govori o srpskoj istoriji, epitet „slavna“ stavlja pod značajno naglašene navodnike – uzburkala je medije i internet forume. Neskriveni ideološko-političko- propagandni motivi u razigranoj i ne bez elemenata cirkuske predstave osmišljenoj priči, usrećili su domaću javnost (i poneke strance) prilikom za neposrednu „uživanciju“ u teatru apsurda bez premca.

ČAŠU MEDA JOŠ NIKO NE POPI…
Pored glavnog junaka – podrugljivo raspričanog učenika šestog razreda jedne prestoničke osnovne škole, evidentno promišljeni „kasting“ ovog komada u više činova (epilog se za sada ne naslućuje), na scenu je posredno izveo i sedmake, osmake, te zanemele pedagoške autoritete iste škole, kao i navodno do razjarenosti isprovocirane ultradesničare – pripadnike „Obraza“ i „Stormfronta“. Ratuje se, kažu, ponajviše virtuelno, tj. porukama, pretnjama i uvredama, a „razmena vatre“ događa se na društvenoj internet mreži Fejsbuk. Uz imenovano društvo, u propagandno-politički osmišljenom paketu transparentnih ciljeva koliko i prepoznatljivog idejnog usmerenja, ide i jedna brižna, društveno etablirana i obrazovana mama, tj. gospođa Pocesta, zatim inspektor odeljenja za Visokotehnološki kriminal republičkog MUP-a, te nekoliko novinara i voditelja…
Sve ambiciozno postavljene drame imaju efektan zaplet, a protagonisti ne štede trud oko premijernog igranja, pa je tako i ova u javni život uvedena kroz pouzdana vrata: reporterskim prilogom na televiziji B92, da bi potom štafetu hitro prihvatili i drugi politički važni mediji. Na „bezazlenom“ startu dečakove društvene „misije“, sa lakoćom neuobičajenom za plasiranje bizarnih sadržaja, u programu je tada rečeno: „Rastko, 12-godišnjak, već je autor dve knjige, internet kampanje protiv rasizma i neonacizma i učesnik debate o ulasku Srbije u NATO.
On je najmlađi borac za ljudska i manjinska prava u Srbiji, a opčinjen je međunarodnim javnim pravom, modernom istorijom i američkim predsednicima o kojima je napisao knjigu. Administrator je i jedan od istaknutih članova najveće antifašističke grupe u Srbiji. Fascinira ga politika, a njegov san je svet bez rasizma, antisemitizma, mržnje i diskriminacije.“
Publika se nije ni pribrala od šoka upoznavanja sa uglađenim dečakom koji je pojedinim osetljivijim posmatračima-neistomišljenicima delovao kao poznati lik iz klasične bajke — kojem su, čim progovori, iz usta „ispadale“ žabe, odnosno reči njegovom uzrastu nimalo pripadajuće — kada je ubrzo potom, objavljeno da su upravo „žabe“, razlog što se nad mladim i posvećenim životom maloletnog pisca i internet aktiviste nadvila opasna senka. O pretnjama Pocesti izvestili su mnogi domaći ali i zapadni mediji, među kojima i Bi-bi-si i radio Slobodna Evropa: „Rastku Pocesti nacionalističke organizacije u Srbiji preko interneta prete smrću zbog toga što se otvoreno zalaže za nezavisnost Kosova i ulazak Srbije u EU i NATO.“
„Sa Fejsbuk profila vođe Obraza Mladena Obradovića stigla mi je poruka da je bolje da me leče u Lazi Lazareviću nego da me oni ubiju“, požalio se dečak novinarima, a njegova mama MUP-u (čiju zaštitu je, po nalogu Tužilaštva, Pocesta počeo da uživa ubrzo po emitovanju priloga na pomenutoj televiziji). „Spontanim“ događanjima, pre svega velikim publicitetom, pretnjama „zlih nacionalista“, iracionalna spirala tobožnje bespoštedne virtuelne borbe  mnogobrojnih zlih i (samo jednog) dobrog momka, dobi namah poželjno ubrzanje, a ulog u grotesknom  propagandnom igrokazu, mesecima inače na drugim sličnim „frontovima“ uvežbavanom, jeste značajan: pravo na ispravnu i pravovernu interpretaciju srpskog tranzicionog usuda i savremenog društvenog trenutka, uz „instaliranje“ novog tumačenja pojmova istorije, morala, dostojanstva, samosvesti…

KAKO ZABLUDELI SRBIN POSTAJE „REALAN SRBIN“
Koliko ovaj bloger kome razneženi ljudskopravaši spontano tepaju „mali Rastko“  razume da je za medijsku promociju i „slavu“ njegovog imidža, od njega samog zaslužniji upravo ocrnjeni i „strašno“ politički nekorektni a „ekstremno-patriotski“ raspoloženi deo mladog naraštaja? Kao da intuitivno i te kako dobro razume da bez pomenutih „negativaca“ ni sam ne bi bio „fora“, već  samo dečak u krizi odrastanja, i možda specifičnim frustracijama i izborima usamljenika, Pocesta u nastavku zaoštrava retoriku, ne odustaje od provokacija – „jer bi to značilo da su nadvladali slobodu govora“, pa nastavlja začikavanja. Evo šta „sloboda govora“ za trenutno najbrbljivijeg i najmlađeg građanističkog glasnogovornika,  podrazumeva:
„Priznajem Kosovo kao nezavisnu državu i Ratka Mladića i Radovana Karadžića kao ratne zločince; priznajem da se u Srebrenici dogodio genocid; volim EU i NATO; Novak Đoković mi NIJE omiljeni teniser; ne zanima me naša „slavna“ prošlost, zanima me naša BUDUĆNOST! Srpske devojke mi NISU najlepše na svetu! Beograd mi NIJE najlepši grad na svetu!“
Citiramo deo Rastkovog „Manifesta“, odnosno ključne stavove jednog  „angažmana“ (svojevrstni kuriozitet njegove „in“ i „aut“ liste je to što počinje izjavom – „Ja sam Srbin, ali…“,  i završava se pobedonosnim : „Ja sam Srbin, ali sam realan!“), ponajviše kao ilustraciju šta je za autoritete i medijatore javnog mnjenja – ako je suditi po zvaničnom ustoličavanju slučaja Pocesta – apsolutno neupitno! Štaviše, o ovom „resavskom“ dokumentu – gotovo prepisu stavova jedne partije, kao i programa ekstremnih građanističkih i NVO snaga, kao da nema javnog neslaganja!? Jedini problem su, kako oštra izjava zvaničnika nagoveštava, oni koji misle drugačije i to, na žalost (ili – na radost!?), izražavaju pretećim jezikom. Njihova sloboda govora, razumljivo, mora se ograničiti, pa se javno i sa službenog mesta poručuje: „Ko god preti Rastku, trebalo bi da se zabrine“! Razumevanja za netolerantne fanatike, odnosno nacionaliste (odnosno – patriote ?!) jednostavno – nema i neće ga biti. Da li je na ovakav poredak stvari, ili nešto slično, mislio jedan u medijima veoma prisutan analitičar koji tvrdi: „Već više od pola godine traje agresivna kampanja predvođena NVO sektorom, delom medija i delovima vladajućeg režima protiv onoga što oni nazivaju ‘nacionalizmom’ i ‘ekstremizmom’“. I pre toga je svako ko brani nacionalne interese ili je ‘nedajbože’ pravoslavac u javnom prostoru rizikovao etiketu ekstremiste, antievropejaca, pa čak i fašiste. No sada se krenulo korak dalje – pokrenuta je akcija sa ciljem da se ‘nacionalisti’ diskvalifikuju kao protivnici napretka, kao nasilnici i protivnici osnovnih civilizacijskih normi“.

GEBELSOVSKA ZLOUPOTREBA
Teško da bi ijednom razumnom i časnom čoveku bilo i u primisli da pozdravi ugrožavanje ijednog deteta, pogotovo što deca, pa i u Rastkovom uzrastu, kako pred društvom i zakonom, tako i prema razumevanju pedagoga i psihologa, zapravo samo uslovno imaju odgovornost za svoje postupke, priču, ponašanje… Kao i mnoga deca, međutim, i Rastko se ljuti kada mu se kaže da je – dete. Odobravanje i neodgovorno likovanje odraslih (mnogi bi rado dodali – „pokvarenjaka“) samo komplikuje ovu  demonstraciju identitetske krize u sazrevanju i mukama adolescentskog doba.
Pažljivi posmatrači „kalambura Pocesta“, pak, uočavaju u čitavoj priči upadljivo odsustvo stručnih i pozvanih („da je ovo ozbiljna država, tužnom sudbinom ovog deteta trebalo bi da se pozabave socijalne ustanove“, pišu komentatori na popularnim sajtovima, tvrdeći da je reč o čudovišnoj manipulaciji beskrupuloznih manipulatora). Teško da će iko, takođe, da posumnja u to da su za punokrvni scenski život ove predstave, pored malog gotovo „hipnotisanog“ polemičara, presudno važni uticajni navijači i voajeri sa svih, pa i nepomirljivo suprotstavljenih, strana. Naslućuju se i identitet nevidljivih medijatora cirkuskog igrokaza koji je neko već nazvao demonstracijom soroševskog koncepta detinjstva i tužne sudbine „deteta kojim manipulišu odrasli!“. Osim (anonimnošću zaštićenih) internet komentatora, malo ko se međutim usuđuje da javno upita dečakovu porodicu povodom ovog neprimerenog publiciteta i neuvijene manipulacije sa brutalno ogoljenim propagandno-političkim sadržajem!
„Zlatousti“ besednik čiji intelekt pak  fanovi (osnovana je na Fejsbuku i grupa njegovih poštovaoca) neumereno hvale, sve se rugajući „krelcima“ koji drugačije misle, neumorno besedi, drži političke govore,„pučinu nerazumnu“ starmalo podučava političkoj korektnosti, evroatlantskim i neoliberalnim vrednostima, a da još uvek nema nijednog glasa javne opomene da se pred nama događa zapravo groteskna predstava iza koje se da naslutiti nevidljiva ruka manipulatora, ko god oni bili!
Oštra reagovanja, koja su ponekad prelazila gotovo u javnu histeriju, a povodom pozivanja i angažovanja dece u bilo čemu što je „mirisalo“ na politiku i „gebelsovsku upotrebu dece“, ovde nikada ranije nisu tako upadljivo izostajala. Setimo se samo kako je, ne tako davno, nepodeljeni javni odijum dočekao na nož dovođenje dece sa Kosmeta u jednu RTS-ovu emisiju uoči izglasavanja novog ustava. Grmela su razna profesionalna udruženja, između ostalih i novinarska, a evo „izvatka“ iz agencijske arhive:
„Nezavisno društvo novinara Vojvodine i Nezavisno udruženje novinara Srbije optužili su Radioteleviziju Srbije da je u emisiji Ključ došlo do ‘monstruoznog oblika zloupotrebe dece u političke svrhe. Novinarska udruženja su ocenila da je očiti cilj te emisije bio da građane mobiliše da izađu na predstojeći referendum za novi ustav Srbije“. „Dovođenje dece sa Kosova u emisiju Ključ, njihovo intervjuisanje, uz licemerno i primitivno navođenje da kažu ono što novinar želi da čuje, poigravanje dečijim osećanjima i strahovima, jezivo podseća na ratnu propagandu iz devedesetih godina prošloga veka“, navodi se u zajedničkom saopštenju NUNS-a i NDNV-a.
Znači li sadašnji muk da se procenjuje kako u slučaju Pocesta nema ama baš nikakve zloupotrebe, ili pak namere da se  građani „mobilišu“ i animiraju?

6 коментара

  1. tekst je izuzetno dobar….mislim da nas koji ovako razmisljaju kao i gospodin koji je napisao ovaj tekst ima mnogo…nedostaje nam samo mediska zastupljenost…

  2. dragoslav pavkov

    Да имамо државу,на врата Расткове породице одавно би закуцао социјални радник у пратњи полиције и одвео га на место где би на миру могао да учи,игра се,затвара се у тоалет и ради оно што раде дванаестогодишњаци…Овако,нама који смо родитељи преостаје само да гледамо како се невино и неуко дете деформише у “корисног идиота Друге Србије” и да се молимо Богу да се то не деси и нашој деци.
    “Случај Поцеста” би можда био добар шлагворт за покретање шире расправе о чињеници да све више младих лута између Фејсбука,психоактивних супстанци и ангажовања у етички и патриотски сумњивим организацијама,а све због занемарености у породици и васпитне запуштености.Између ангажовања “малог Растка” и неког скинхеда разлика је једино у предмету мржње.Ментални склоп обојице је идентичан.

  3. Tekst je odlican,ali se postavlja pitanje,zasto se manipulise sa
    detetom od 12 godina?Koja je pozadina svega toga?Ima mnogo dece tog
    uzrasta,koja su natprosecno intelegentna,pa se nitko nije setio da o
    njima bruji u sredstvima informisanja.Ovom detetu je potrebna pomoc
    kao i njegovim roditeljima.Prvo,sta zna dete tog uzrasta o politici?
    Drugo,kad je to dete islo u skolu,ako je veci deo vremena provodio za
    kompjuterom.Trece,gde su bili njegovi roditelji za to vreme,jer je
    sigurno da dete sa 12 godina(bez obzira sto je natprosecno
    intelegentan)treba neke savete,razgovore i usmerenja svojih
    roditelja.Ovo je sve da covek ne poveruje.

  4. Pa, svi su *raznorodni* i *nenarodni*…vaspitaci pomenutog deteta od 12. godina,neko dete ko Ilija Marinkovic svira na violini,…a neka deca su clanovi poput ovoga decjeg hora *DS-kolibri*…

  5. Сурова и нехумана манипулација малолетним дететом испраног мозга следбеника ”новог светског поретка”.Без човечности, без скрупула,мизантропски – то је легитимицаја ”светске владе”,без глобалне власти,али са глобалним амбицијама.Сабрали су све девијантне методе крвника људског рода и примењују их у циљу поробљавања човечанства.

  6. hahah ma opametice se on,cim krene u srednju,neko ce ga nalupati 😀

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *