Почетна / Колумне / RATKO DMITROVIĆ Zašto smo zaboravili hrabrog Miloša Žanka

RATKO DMITROVIĆ Zašto smo zaboravili hrabrog Miloša Žanka

Još uvek se može naleteti na ponekog „intelektualca“, isključivo u Beogradu, naravno, sa komunističkom biografijom, koji će zapenjen i zajapuren, objašnjavati kako su Jugoslaviju srušili srpski akademici i njihov učenik – izvršilac Milošević. Čak i prosečan hrvatski intelektualac odavno se, javno i bez rezerve, smeje na takvo tumačenje nestanka Titove države. Mala senka kroz taj osmeh provuče se ako mu spomenete Miloša Žanka. Ko je Miloš Žanko?

VREME I OKOLNOSTI
Vremešniji čitaoci „Pečata“ znaju odgovor na ovo kratko pitanje ali i takve nije zgorega podsetiti, a mlađe i neupućene obavestiti, o vremenu i okolnostima u kojima je cela bivša Jugoslavija znala za Miloša Žanka. Danas ga, žalosno je, niko ne spominje.
Svega desetak godina po završetku Drugog svetskog rata u Zagrebu je, neformalno dakako, unutar Komunističke partije Hrvatske, obnovljena predratna politička platforma, nosilac je bio Andrija Hebrang, koja se zalagala za samostalnu, međunarodno priznatu državu Hrvatsku. Jezgro su činili Većeslav Holjevac, Ivan Šibl, Marko Koprtla, generali; Ivan Rukavina, Franjo Tuđman, Janko Bobetko, Nikola Kaić, pa admiral Srećko Manola, pukovnici Zvonimr Komarica, Ivan Mutak… Metodama konspirativnog delovanja Hrvatskom se širio krug ljudi koji je Jugoslaviju doživljavao kao nametnutu formu, državnu zajednicu koja je morala da se prihvati ili bi u protivnom Hrvati kao narod, zbog NDH, prošli gore od Nemaca.
Sistematskim delovanjem, odabirom nacionalno određenih stranačkih kadrova, za svega desetak godina na gotovo svim važnijim mestima u politici, privredi i kulturi Hrvatske našli su se ljudi čiji su politički ciljevi bili vrlo jasni; otklon od Beograda i stvaranje pretpostavki za nezavisnu Hrvatsku.
Mnoge autobiografije i sećanja pojedinaca na vreme o kojem je reč potvrđuju pretpostavku da su za tendenciju oživljavanja nezavisne Hrvatske znali Vladimir Bakarić i Miroslav Krleža, s tim što je prvi u dogovoru sa Holjevcom i Šiblom, glumio neutralnost i držao korektne odnose sa Beogradom dok se drugi, Krleža, u potpunosti priklonio separatistima.
Od kraja pedesetih pa sve do 1967. godine Krleža se intenzivno družio sa Tuđmanom koji je u to vreme bio direktor Instituta za istoriju radničkog pokreta, sarađivao, po Krležinoj volji, na enciklopedijskim aktivnostima Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti i bio jedan od urednika Krležinog časopisa „Forum“.

ŠOKANTNO IZDANJE
Procenjujući da su sazrele okolnosti za otvorenu akciju, početak operacije rastakanja savezne države, u januaru 1967. godine počele su pripreme za događaj koji će snažno razbiti gipsanu masku bratstva i jedinstva, zajedništva i mirnog života naroda Titove Jugoslavije, Srba i Hrvata pre svega. To je događaj koji će, na svoj način, obeležiti i Splićanin, dr Miloš Žanko.
Šesnaestog marta 1967. godine zagrebački „Večernji list“ objavljuje veliki izveštaj sa plenuma Društva književnika Hrvatske i nagoveštava objavljivanje „Deklaracije o jeziku“. U tekstu stoji da je Deklaraciju prihvatilo 18 kulturnih i naučnih ustanova a na fotografiji, objavljenoj kao ilustracija sa plenuma, vide se, uz ostale: Zvonimir Majdak, Miroslav Krleža, Dragutin Tadijanović, Ivo Frangeš, Petar Šegedin, Dobrica Cesarić, Zvonimir Golob…
Sutradan. 17. marta, nedeljnik „Telegram“ objavljuje na naslovnoj strani „Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika“. Glavni urednik „Telegrama“ bio je Mirko Bošnjak (kasnije direktor Jugotona) a urednici Ivan Kušan, Slavko Mihalić i Nenad Turkalj. Dva dana traje ćutanje, bolje reći stanje šoka, u Hrvatskoj ali i celoj Jugoslaviji. O čemu se radi? Ko stoji iza teksta? Da li je Tito obavešten ili zatečen? Kuda to vodi i šta je sledeće?
Dok svi ćute, uključujući i one od kojih se očekivalo da istupe, u jednom splitskom stanu sastaje se porodica Žanko. Miloš izlazi sa stavom da se tu radi o oživljavanju ustaštva, razbijanju Jugoslavije, uvodu u građanski rat… naglašavajući da se to mora javno reći. Ja ću se oglasiti, rekao je Miloš Žanko. „Naravno, a ko drugi ako ne ti“, odgovorila mu je supruga Vanja, poznata po tome što je pedesetih godina u Zagrebu pokrenula list „Naša moda“, pomalo šokantno izdanje za to vreme ranog socijalizma u jednoj komunističkoj državi, ako je Jugoslavija ikada bila komunistička država.
Miloš zove redakciju zagrebačkog „Vjesnika“, nudi mini serijal reagovanja na Deklaraciju i dobija odgovor da sačeka nekoliko sati. Nedugo potom u Žankovom stanu zvoni telefon; iz „Vjesnika“ javljaju da je sve u redu i da čekaju njegov prvi tekst. Ko je dao zeleno svetlo, nikada nije otkriveno. Žankov napad je bio žestok i bez kompromisa. U čelo hrvatskog nacionalizma. Deklariše se kao „Hrvat po nacionalnom porijeklu, pripadnosti (ako je važno da i to izreknem) i jugoslovenski komunista“. Prvi tekst objavljen je u ponedeljak 20. marta 1967. godine.
Takav pristup ohrabruje i ostale u Hrvatskoj da se oglase i bez sumnje kanališe raspravu i odnos hrvatske javnosti prema Deklaraciji. Javnost doživljava Miloša Žanka kao heroja, a hrvatski nacionalni pokret, koji jeste pretrpeo snažan udarac, prestrojava se i priprema novu taktiku. Opet će naleteti na Žanka.
Iste te godine grupa mladih hrvatskih pisaca osniva Zajednicu samostalnih pisaca-Tin i već 1968. pokreće „Hrvatski književni list“ suštinski prvo javno glasilio Maspoka. Prvi broj štampan je 10. aprila (travnja) na dan osnivanja Nezavisne države Hrvatske. U Beograd traju studentske demonstracije i njihov eho odzvanja u Zagrebu. Pokušaj nekoliko studenata, levičara, sa zagrebačkog univerziteta, poštovaoca „Praksisa“, da beogradska događanja, suštinski anacionalna i ultrakomunistička, prenesu u Zagreb, osujećena su od strane dvojice docenata; Šime Đodana i Marka Veselice. Oni organizuju veliki skup na Sveučilištu i iznose jasnu tezu o velikim razlikama u motivima demonstracija srpskih i hrvatskih studenata. Rekli su: U Beogradu je na stolu ideološka, a u Zagrebu nacionalna priča. Tačno.
„Hrvatski književni list“ ponovo otvara pitanje hrvatskog jezika ali i pitanje položaja Hrvatske u federaciji, pa tumačenje događaja iz bliske prošlosti, pitanje nataliteta Hrvata kao naroda, pitanje „hrvatskih muslimana“ i na kraju taj list problematizuje broj žrtava, naročito srpskih, u Drugom svetskom ratu. Tekst je potpisao Bruno Bušić. U odnosu na „Hrvatski književni list“ Deklaracija je bila miris ljubičice.
Opet ćutanje, opet strahovi, nacionalna polarizacija u Hrvatskoj i psihoza rata u najavi. Muk preseca Miloš Žanko, serijom, najpre jednom onda i drugom, tekstova u „Borbi“. U to vreme Žanko je potpredsednik Skupštine Jugoslavije, a obavlja još nekoliko političkih i javnih funkcija u Hrvatskoj i federaciji. Opet napada hrvatski nacionalizam, oživljavanje ustaštva, raspirivanje mržnje prema Srbima…

APSOLUTNI VLADAR
Drugi Žankov serijal okončan je krajem novembra 1969. godine, a već sledećeg meseca reaguje politički vrh Hrvatske i ukazuje na, zamislite, štetnosti koju politici bratstva i jedinstva u Hrvatskoj nanose članci Miloša Žanka u „Borbi“.
Nacionalističko ludilo u Hrvatskoj tek se zahuktava. Celom republikom vitlaju hrvatske trobojke, osnivaju pododbori Matice hrvatske, svaki vikend donosi masovna okupljanja Hrvata, pevaju se hrvatske budnice, nacionalističke ali i ustaške pesme.
U kasno leto 1969. situacija se otima kontroli i prelazi u fazu fizičkih napada na Srbe, njihovu imovinu, objekte Srbije u Hrvatskoj. Na Hvaru se u svojim vilama zatiču Vladimir Bakarić i Rodoljub Čolaković a tu su na odmoru i general Kosta Nađ, pisac Branko Ćopić i narodni heroj Veljko Vlahović. Svi oni su bili svedoci proustaškog orgijanja po Hvaru kada su svi automobili sa registracijama iz Srbije završili u moru. Samo igrom slučaja, zahvaljujući nekolicini razumnih i prisebnih policajaca, nije stradao Veljko Vlahović, napadnut dok je sa kolima silazio sa trajekta.
Kakav je Vlahović bio čovek govori podatak da je tu epizodu prećutao pred Titom, koji ga je direktno pitao šta se to događalo u Hvaru. Kao što je prećutao da mu je Tripalo otvoreno u lice rekao kako će Srbija biti svedena na pravu meru tek kad joj se odseku krila-Vojvodina i Kosovo.
Žanko piše Titu nekoliko puta, traži prijem, moli za delić njegovog vremena u kojem bi izneo šta se zaista događa u Hrvatskoj…ali ga od apsolutnog vladara deli zid koji ne može da probije.
Partijski vrh Hrvatske, na čelu sa Mikom Tripalom i Savkom Dapčević Kučar, saziva 15. januara 1970. godine Desetu sjednicu CK SKH na kojoj opravdava sve što se događa u Hrvatskoj i trasira novi put te republike, put koji vodi samo ka jednom cilju-konfederalizaciji Jugoslavije, odnosno, potpunoj samostalnosti Hrvatske. Sedam dana pred taj događaj Mika i Savka zovu Žanka u Zagreb i nekoliko sati ga ubeđuju da prizna kako je u zabludi. Ovaj odbija i na spomenutoj sednici biva smenjen sa svih političkih i društvenih funkcija. Najteže mu pada što saznaje da se sa njegovom eliminacijom složio i sam Tito.
Šta se dalje događalo sa Hrvatskim proljećem, poznato je. A šta se dogodilo sa Žankom. On se povlači iz javnog života, napušta Split i Hrvatsku i seli se u Beograd. Tu je umro 2000. godine.
Nekoliko meseci uoči napada NATO na Srbiju čuo sam se telefonom sa Žankom. Tada sam vodio i uređivao nedeljnik „Argument“ i imao ideju da ga privolim na veliku javnu priču, možda i knjigu, o svemu što mu se događalo za vreme i posle Maspoka. Pristao je da se nađemo ali je zamolio da se strpim jer ima neke zdravstvene probleme.
Nikada se nismo sreli. Život je okončao u jednom od solitera Novog Beograda.

4 коментара

  1. Vrlo interesantni i poučni tekstovi iz pera Ratka Dmitrovića…i to ne samo ovaj već svi .Pravi uzori istraživačkog novinarstva!




    1



    0
  2. Napišite još nešto više o biografiji Miloša Žanka.




    2



    0
  3. U sjećanju nas poslijeratne generacije dječaka „drug“ Miloš Žanko ostao je u vrlo ružnoj uspomeni! Naime, telefonskim nalogom ukinuo je prvi poslijeratni dječji časopis u Hrvatskoj „Vjesnikov zabavni tjednik“, nakon samo devet izašlih brojeva. Više o tome, kakav je to bio časopis, na http://stripovi2.tripod.com/id38.html. Zašto je „drug“ Miloš Žanko konkretno tako odreagirao,a s pokretanjem „Vjesnikovog zabavnog tjednika“ je Vjesnik samo ponovio istu gestu, kao malo pred njim Politika, koja je pokrenula „Politikin zabavnik“, koji izlazi još i danas.
    U svakom slučaju, „drug ministar prosvjete“ pokazao se je tim činom ne samo kao misaono vrlo uskogrudna (najblaže rečeno) osoba, nego i čovjek , koji je bio uvjeren, da ima pravo malim prstom odlučivati o svemu. Uglavnom tip čovjeka, kojeg bi bio vjerovatno veseo svaki diktatorski režim. Kakvu bi tek karijeru napravio u -Vatikanu! A možda je bio samo poslušni“apartčik“, kojeg se na kraju zasitio čak i njegov „šef“.




    0



    3
    • Ocito nijesi ni poznavao toga covjeka koji je izistinski bio DRUG !! Pored toga, za vecinu onih koji su ga stvarno poznavali, ON je bio jedan od veoma rijetkih intelektualaca na ovim prostorima. Zato te molim, cuti i ne baljezgaj !!




      2



      0

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *