Prokletstvo imperije

Piše Dejan Lukić

Da li će Imperija koju predvode Sjedinjene Američke Države evolutivno odumreti ili će se njena propast manifestovati „padom sa litice“?

Američki istoričar sa Harvarda, Najl Ferguson, iznosi u nedavno objavljenom eseju o dinamici uspona i pada imperija kroz istoriju, da se većina njih, odlazeći sa istorijske pozornice, nije ponašala po evolutivnoj proceduri odlaska, kakvu sugerišu mnogi istoričari, politički teoretičari, antropolozi… Po njima je seme destrukcije, istina, ugrađeno u, moderno rečeno, genetski kod svih imperija, ali je proces odumiranja „evolutivan“ ili (u slučaju materijalističkog tumačenja) dijalektički zakonomeran.
I idealisti i marksisti bili su privrženici takozvane „cikličke istorije“ koju Ferguson u njegovom eseju („Forin Afers“ mart-april) kritički  relativizuje.
Inspiraciju za ovu tezu harvardski profesor pronašao je u penataptihu slikara, Tomasa Kola čijih pet ulja visi na zidovima Istorijskog društva u Njujorku. Reč je o pet prizora koji, svi zajedno, nose naslov „Prokletstvo imperije“. Rad je impresivna umetnička imaginacija evolutivnog narastanja i odumiranja imperija, od „Pastoralne idile“ (prva slika) do „Destrukcije“ u  haosu.
Tema Fergusonove analitičke projekcije je današnja Amerika, a u centru teme je pitanje da li će odlazak američke imperije biti „meko malaksavanje“, po konceptu evolutivnog odumiranja, ili će, kako misli autor, biti „pad sa litice“.

POSLEDICE PRETERANE MOĆI
Pitanje nije više smo akademsko teoretisanje. Krupna je novost da i u aktuelnoj kolektivnoj svesti na samom Zapadu nema više dileme oko toga da li je američka imperija na putu terminalnog malaksavanja, nego koliko joj je još imperijalnog života ostalo.
Ferguson nije usamljen u relativizaciji „ciklusa istorije“ kada je u pitanju sadašnja Amerika, mada protiv sebe ima jake neistomišljenike, kao i znatne istorijske presedane.
Britanski politički filozof, Viskont Bolinbrouk, svojevremeno je, tako, postavio tezu (1735) da svaka vladavina, pogotovo imperijalnog tipa, odlazi sa scene „sat po sat“, brzinom kojom sazreva u nju ugrađeno seme destrukcije. Čuveni istoričar, Arnold Tojbi, u „Univerzalnoj teoriji civilizacija“ govori o tri etape ove evolutivne destrukcije: „Ciklus izazova“, „Odgovora“ i „Samoubistva“.
I drugi modeli iz ove sfere su, istina, manje ili više različiti, ali svi dele istu ideju da „istorija ima ritam“. Ferguson i njegova „škola“ govore, međutim, da teoretičari „ritma istorije“ nisu mogli da anticipiraju  današnje vrtoglavo brze promene pa, prema tome, ni „nezamislivu komplikovanost ambijenta“ u kome operiše današnja američka imperija.
U eseju „Slabljenje i pad američke imperije“, objavljenom 2009. godine, istoričar Džejms Kvin uzima primer Rimske imperije i poredi je sa današnjom Amerikom. „Postoje brojne paralele između zalaska Rimske imperije i puta  kojim sada gazi 226 godina stara Američka Republika. Ali jedna razlika u sadašnjem vremenu brzih promena očigledna je: imperije (kao ova američka) vrlo brzo mogu da nastanu, ali brzo mogu i da se obruše“. U slučaju Rimske imperije pad je, kaže Kvin, bio prirodna posledica „preterane moći“ u kojoj je „neobuzdani prosperitet ubrzavao zrenje truljenja“. Upravo kako se dešava sa današnjom Amerikom, razlozi destrukcije su multiplicirani neobuzdanim spoljnim osvajanjima i intervencijama.
Još jedna opservacija: nakon što je decenijama vladala dobrim delom sveta, Rimska Imperija je pala zahvaljujući sadejstvu faktora koji, da su bili  izolovani, ne bi bili fatalni. Ali su se pokazali fatalnim u sadejstvu nepodnošljivih troškova na spoljne vojne intervencije, rastućeg ekonomskog tereta i, posledično tome, kolapsa finansija.

Barak Obama je uložio enormna sredstva za spasavanje podivljalog kapitalizma, i to za kupovinu obezvređenih papira američkih banaka, i to u vreme kada jedan od deset Amerikanaca gubi prebivalište zbog nemogućnosti da otplaćuje hipoteku, umesto da novac ulije u sektor proizvodnje

GRČKI SCENARIO
U ogledu „Opadanje američke imperije i sudar sa Kinom“, pomenuti Ferguson skreće pažnju da, imajući u vidu masivni deficit i „spoljne vojne avanture“, Amerika danas odslikava dane zalaska Španske imperije u 17. veku ili, pak, Britanske s početka 20. veka. Sunce nad Britanskom imperijom zašlo je neočekivanom brzinom – prilog tezi o „padu sa litice“. U februaru 1945. Vinston Čerčil je još mogao da na Jalti ravnopravno deli svet sa  Ruzveltom i Staljinom. Već u julu iste godine izgubio je izbore, za samo jednu dekadu njegova Britanska imperija morala je da se oprosti od  kolonijalne dominacije u Bangladešu, Burmi, Egiptu, Indiji, Pakistanu, Iranu, Izraelu, Jordanu, Šri Lanki…
Suecka kriza (1956) – trojna agresija V. Britanije, Francuske i Izraela na Egipat – kada Britanija nije bila u stanju da zaštiti ni svoje ni američke interese na Bliskom istoku, označila je definitivni kraj nekadašnje imperije.
Iz jednog drugog komparativnog ugla, Amerika  je ovog trenutka  uporediva sa  Britanijom u vreme njenog imperijalnog pada: dominirajuća imperija prenebregavala je pojavu na horizontu nove imperije. U britanskom slučaju to je bila Amerika, u američkom to je sada Kina.
Prema jednoj analitičkoj prognozi u „Fajnanšel tajmsu“, kineska ekonomija će prevazići američku 2027. godine. To znači – piše dalje list – da će Kina  uskoro postati ne samo ključni ekonomski izazov američkoj imperiji (što je već sada), nego i diplomatski i, još više, vojni takmac.
„Gardijanov“ kolumnista leve orijentacije, Šemus Majln, takođe predviđa Americi „pad sa litice“. Kao i Ferguson i Kvin, navodi da su sve imperije „komplikovana konstrukcija“ koja je, istina, adaptivna i na najveće udare i krize, ali se ruši kada njene komponente odjednom počnu da gube veru u održivost cele konstrukcije. Upravo kao što je kolaps američke „Leman braders“ banke izazvao najpre sumnju u vrednost komponenti, da bi se, zatim, sunovratio ceo sistem.
Taj kompleksni sistem imperija operiše i živi stalno. Teza „na ivici haosa“ znači da jedno zrnce peska može da izazove pad cele piramide (Liman Braders). Po pravilu, međutim, imperije su u problemu kada njihove kase ne mogu više da hrane ekspanzioni unutrašnjim prosperitet („američki san“), i posebno  spoljne imperijalne ratove.
Američka kasa barata trenutno sa deficitom od 1,4 triliona dolara. To je celih 12,2 odsto bruto nacionalnog proizvoda – dakle „grčki scenario“ u najboljem slučaju. Prognoze su da će se javni deficit popeti sa današnjih 5,8 triliona, na mamutskih 14,3 triliona u 2019. godini.

RAT DO PROPASTI
Prema jednom broju analitičara, sledeća faza sadašnje krize u koju je zapao „kompleksni sistem“ američke imperije, eksplodiraće kada javnost u zemlji posumnja u kredibilitet monetarnih i fiskalnih mera koje je Obamina administracija preduzela za izlazak iz krize. Obama je aplicirao trilion dolara za spasavanje podivljalog kapitalizma, i to za kupovinu obezvređenih papira američkih banaka, a 40 odsto od njegovog takozvanog stimulativnog paketa (787 milijardi dolara) otišlo je za spas nesolventnih banaka i na poreske olakšice, umesto da taj novac, kako piše Gajdan Raman u „Fajnanšel tajmsu“, ulije u sektor proizvodnje. A, sve to u vreme kada jedan u deset Amerikanaca gubi prebivalište zbog nemogućnosti da otplaćuje hipoteku.
Džejms Petras u traktatu („Global Riserč“) „Svetska depresija: Regionalni ratovi i  malaksavanje  američke imperije“, govori da je Barak Obama „pasionirani  promoter imperije bazirane na vojnoj moći“ i to usred do danas nezabeleženog budžetskog deficita zemlje, enormnog trgovinskog deficita i ekonomske depresije bez premca.
Uprkos svim miroljubivim obećanjima u predizbornoj kampanji, i grotesknoj Nobelovoj nagradi za mir, Obamin vojni budžet za 2009/2010. godinu prerastao je vojni budžet njegovog ratobornog prethodnika, Džordža Buša. Broj američkih vojnih snaga povećan je nekoliko hiljada ljudi. Najavljeno povlačenje američkih okupacionih snaga iz Iraka nije bitnije realizovano. U međuvremenu, dobitnik Nobelove nagrade za mir rasplamsao je imperijalni rat u Avganistanu. Obama je odvojio 800 milijardi dolara za  finansiranje nastavka okupacije u Iraku. „Boston glob“ je (mart 2009) napisao da Obama vrši „masivni transfer“ javnih fondova, od civilne ekonomije u vojni sektor“, prisiljavajući desetine hiljada nezaposlenih mladih ljudi da, radi kore hleba, stupe u vojsku.
Obamini najviši spoljno-politički savetnici u Stejt departmentu, Pentagonu, Nacionalnom savetu za bezbednost i Trezoru, predominantno su militaristi sa dugom istorijom zagovaranja ratova i vojnih intervencija. Ovaj podatak navodi Petrasa da kaže kako „Obamina politika pokazuje da je njegov  režim potpuno posvećen spasavanju kapitalističke klase i američke imperije“.

Sovjetsko povlačenje iz Avganistana, posle potpunog poraza, bilo je uvod u pad cele sovjetske imperije. Hoće li američki slučaj imati iste posledice?

ZRNO KOJE RUŠI PIRAMIDU
U Londonu postoje analitičari koji su ubeđeni da će finansijska i ekonomska kriza u Americi neminovno uskoro dovesti i do revidiranja u američkoj spoljnoj politici i njenim strateškim prioritetima. Prema ovim mišljenjima, treba očekivati radikalno „preprogramiranje“ američke fiskalne politike, pri čemu će prva žrtva biti resursi za prekomorske vojne intervencije.
Po Fergusonu, dosadašnje iscrpljujuće vojne avanture u Mesopotamiji, i sada pod obroncima Hindukuša u Avganistanu, odavno su već poslale jasne znake  „imperijalnog pada“. Kaže da nije slučajnost da su se Sovjeti iz Avganistana povukli potpuno poraženi, i da je to bio uvod u pad cele Sovjetske imperije. To što se desilo pre dvadeset godina tamo gde sada ratuje Američka imperija, samo je istorijsko upozorenje o „padu sa  litice“, kakvih je, eto, bilo u  bližoj, a i u  daljoj istoriji. Sovjetski slučaj je, po Fergusonu, upravo pokazatelj da  moderne imperije ne moraju faktički da nastaju, rastu, vladaju, slabe i nestaju  prema teoriji pominjanog „istorijskog ritma“, nego se ponašaju kao  komplikovani adaptivni sistemi; funkcionišu, veli Ferguson, u naizgled  punoj ravnoteži i za neko nepredvidivo vreme, a onda odjednom kolabiraju. Rimska imperija je, istina, trulila „evolutivno“, ali se survala za života  jedne generacije. Pad moćne kineske dinastije Minga i tranzicija od konfučijevske ravnoteže do anarhije, odigrali su se za jednu dekadu. Monarhija Burbona u Francuskoj prešla je put od trijumfa do terora i giljotine Luja XVI u ciglih nekoliko godina.
Imperija Sovjetskog Saveza klasičan je, dakle, primer „pada sa litice“, umesto „mekog malaksavanja“. Za manje do pet godina (po dolasku Gorbačova) srušila se sovjetska vlast u Centralnoj i Istočnoj Evropi; u samoj sovjetskoj Uniji za samo nešto više od deceniju.
U vreme ovih vrtoglavih mena ni Američka imperija nije izuzetak. Pogotovo zbog „komplikovanog sistema“ gde jedno zrno ruši piramidu, a leptirovo krilo pokreće oluju u Engleskoj.
Ferguson, Kvin i Petras analitički predskazuju Americi pad sa litice. Kao predskazanje to nije loša vest. Za globalni mir i stabilnost. Što pre to bolje.

Један коментар

  1. све има почетак и крај,само је питање како сте искористили свој
    тренутак успона.Ако су у питању
    позитивне и добре намере- ваша
    трајност може постати дужа.Свака
    империја која је почивала на
    угњетавању других кратко је трајала и завршавала је у елементарним непогодама и ратовима свих против свих.Тако
    следи Америци.Нико није могао
    да избегне оно што је сам засејао
    па ни Сједињене Америчке Државе.
    Одавно је било познато,кад на власт дође црни председник,почиње
    пад и нестанак САД-еа као империје.То су предвидели индијанци које су бели досељеници
    изиграли,покрали,проредили.Сад се
    само то испуњава.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *