Na pragu Pete internacionale

Piše Zoran Milošević

Nijedan medij nije preneo vest da je početkom aprila ove godine predsednik Venecuele, Ugo Čavez, zvanično pozvao sve pristalice levih ideja da stvore Petu internacionalu!

Iako evropski mediji zdušno izbegavaju da pišu o Venecueli, vesti iz ovog dela sveta, blagodareći internetu, dopiru do ljudi u Evropi i širom sveta. Nijedan medij, na primer, nije preneo vest da je početkom aprila ove godine predsednik Venecuele, Ugo Čavez, zvanično pozvao sve pristalice levih ideja da stvore Petu internacionalu!
Šta je motivisalo Čaveza da ovo uradi?

TOTALNA EKSPLOATACIJA
Svetska ekonomska kriza pokazala je, po ko zna koji put, pravo (gotovo nakazno) lice kapitalizma, a cenu izlaska plaćaju, uglavnom, radnici i seljaci. U Venecueli, ali i celoj Južnoj Americi, kapitalizam i njegova neoliberalna ideologija su sinonim za bedu, glad, nestabilnost… Koliko su kapitalisti, pre svega oni iz SAD-a i Evrope, bili drski svedoče podaci da u ovom regionu transnacionalne korporacije, na primer, decenijama nisu davala ni dolara na ime poreza, socijalnog ili penzionog davanja državama u kojima deluju, odnosno stanovnicima tih regija. Radi se, dakle, o totalnoj eksploataciji, kako prirodnih, tako i ljudskih resursa. (Uzgred rečeno autoru ovog teksta poznanici tržišni inspektori su posvedočili da i u Srbiji ima firmi u koje ne smeju da uđu!). Nije čudo što je siromaštvo upravo u Južnoj Americi problem broj jedan. Drugi problem je što transnacionalne korporacije u Južnoj Americi, do pojave Čaveza i drugih socijalista na političkoj sceni regiona, nisu proizvedeno dostavljale na lokalna tržišta, nego su isključivo izvozili te proizvode, uključujući i lekove, hranu i građevinski materijal. Isto su pokušali i u Venecueli tokom izbora 2007. godine, kada je iz privatnih trgovačkih kompanija, naglo nestala roba široke potrošnje. Preko „Kompleksa operativnih mera“ koje sprovede specijalne službe SAD-a pokušano je izazivanje bunta stanovništva Venecuele, tako što se sproveo „deficit robe široke potrošnje“ (ulja za jelo, brašna, jaja, šećera, mesa, mleka, kafe itd, a što im je omogućavala činjenica da većinu ove robe Venecuela uvozi, a distribuiraju je privatne kompanije čiji su vlasnici protivnici ideja Čaveza. Tek pod pretnjom nacionalizacije, roba je vraćena u prodavnice. Takođe, pojedine telekomunikacione kompanije (uglavnom iz SAD-a) bile su monopolisti na tržištu i podigli su cenu telefona i razgovora do gigantskih razmera, što je omogućavalo veliki profit. U Južnoj Americi su elektrodistribucije i hidro i termo centrale (bile, a neke su i dalje) u privatnom vlasništvu. Vlasnici su to koristili da na vlast dovode sebi poslušne ljude, a u vreme izbora, ako je pretila pobeda nepoželjnog kandidata, organizovali su nestanak struje i time izazivali haos i nezadovoljstvo u državi. Privatne banke su kamate na kredite držale na nivou i do 33 odsto, što im je omogućavalo veliki profit. Privatne banke, ali i Svetska Banka i Međunarodni monetarni fond su u Južnoj Americi od tako zarađenog novca plaćali nevladine organizacije, pojedine političare, profesore univerziteta, formirali medije, a sprovodili su i druge tajne operacije kako bi doveli na vlast političare lojalne neoliberlanom konceptu države. Možda je najdrastičniji primer baš onaj iz Venecuele, gde je Svetska banka formirala u Karakasu svejužnoameričku TV stanicu (TELESUR) za borbu protiv Uga Čaveza i njegove partije, koja je svakih pola sata pozivala na ubistvo Čaveza. Činjenica je da televizijske stanice iz Južne Amerike koje kontroliše SAD i dalje vode medijsku kampanju protiv Čaveza i pozivaju na njegovo ubistvo, posebno one iz Meksika. I pored toga, venecuelanska stanica je okončala rad tek po isteku licence (što je, naravno, u zapadnim medijima predstavljeno kao ukidanje slobode medija). No, najcrnja operacija je ona koju sprovodi SAD u Južnoj Americi tamo gde su režimi neposlušni, odnosno antiamerički i socijalistički – veštačko izazivanje gladi, a potom organizovanje humanitarne pomoći (posebno za decu). Naime, pred TV kamerama se gladnoj deci dostavljaju paketi hrane sa vidnim natpisom UNITED States Agency for International Development (Državna agencija SAD-a za međunarodni razvoj). Potom sledi prikazivanje osmeha dece i izjave u kojima oni hvale SAD-a i njegovog predsednika zbog pružene pomoći.
Reakcija južnoameričkih socijalista, a posebno predsednika Uga Čaveza, bila je nacionalizacija. Prvo su nacionalizovane naftne kompanije, pa fabrike građevinskog materijala, elektrodistribucije, metalna industrija, što je još više razgnevilo transnacionalne korporacije, odnosno svetske kapitaliste i SAD.
U takvim uslovima, težeći da spase socijalističku revoluciju u Venecueli, ali i u drugim državama Južne Amerike, najpopularniji političar ovog regiona izneo je ideju o stvaranju Pete internacionale.

Domorodačko stanovništvo u potpunosti je na strani tekovina Bolivarske reolucije

SEOBA CENTRA REVOLUCIJE
Istorija organizovanja internacionala nije međutim bila slavna. Dosadašnje internacionale su imale korene i sedišta u Evropi, a ovo bi bilo prvi put da jedna važna radnička organizacija bude izmeštena van evropskog kontinenta. Prva internacionala je stvorena od Međunarodne asocijacije radnika (International Workingman’s Association), godine 1864. i predstavljala je ogromni iskorak napred. Istorijska zasluga Prve internacionale je stvaranje načela, programa, strategije i taktike revolucionarnog marksizma u svetskim okvirima. Druga internacionala stvorena je 1889. godine kao socijalistička, a raspala se početkom Prvog svetskog rata. Zasluga ove internacionale je ta što je uspela da od buržoazije, na miran način, izbori velike ustupke za radničku klasu, tačnije za rukovodstvo, odnosno da podstakne formiranje socijal-demokratije. Treća internacionala je komunistička (Kominterna), koja je imala revolucionarni, internacionalni program i veliku podršku među radništvom i inteligencijom. Staljin je ovu razorio. Četvrtu internacionalu je počeo da stvara Lav Trocki,  od 1938. godine. Ubijen je 1940. godine od strane agenta Staljina, a njegovi naslednici nisu umeli da stvaralački primene njegove političke ideje. Tako je internacionala propala.
U svom govoru u Karakasu, Ugo Čavez je naglasio: „Sve prethodne internacionale su bile smeštene u Evropi, što je odražavalo žestinu tadašnjih klasnih borbi. Sada je epicentar svetske revolucije Južna Amerika, posebno Venecuela. To je neosporna činjenica, pošto je u sadašnje vreme revolucija u Latinskoj Americi otišla dalje nego bilo gde drugo u svetu“. Potom je, komentarišući osnivanje i plaćanje niza nevladinih organizacija za borbu protiv venecuelanske revolucije od Svetske banke, Čavez izneo stav da njegova Vlada, kao i vlade još nekih južnoameričkih država (Ekvadora i Bolivije) kao odgovor planiraju istupanje iz ove finansijske organizacije, dodavši: „Realna opasnost za budućnost čovečanstva je kapitalizam. Naš zadatak nije spas kapitalizma, već njegovo uništenje“.
Povodom delovanja ovoga marksistički orjentisanog intelektualca, Alan Vuds je objavio članak „Venecuelanska revolucija i zadatak komunista“ u kojem je konstatovao: „Tržišna ekonomija je izazvala krajnju i masovnu bedu po celoj Južnoj Americi. Radnici decenijama nisu mogli da žive od svog rada, ali su zato vlasnici kompanija, odnosno same kompanije imali ogroman profit.“

Venecuela nije samo ekonomska sila, nego sve više postaje i značajni vojni faktor u svetu

NOĆNA MORA ZA IMPERIJALISTE
Komentarišući inicijativu Čaveza, marksistički sajt (marxist.com) u redakcijskom članku poziva na „zaštitu venecuelanske revolucije“: „Imperijalizam na svaki način pokušava da okonča revolucionarni proces koji se razgara u Južnoj Americi. Venecuela se neosporno nalazi na čelu ovog procesa, a internacionalna politika Čaveza i njegova zalaganja za svetsku revoluciju predstavlja noćnu moru za sve imperijaliste. Venecuelanska revolucija znači smrtnu opasnost za vladajuću klasu po celoj Americi. Zato američki imperijalizam pokušava da situaciju stavi pod svoju kontrolu. Zbog toga je samo ove godine formirao sedam vojnih baza u Kolumbiji, izvršio puč u Hondurasu, započeo stvaranje novih vojnih baza u Panami, kako bi se vojno okružila Venecuela“.
Venecuelanska revolucija nema drugostepeni značaj, ona je pitanje života ili smrti. Ne samo za Venecuelu. Na kraju krajeva, paraliza američkog imperijalizma nije moguća bez stvaranja masovnog pokreta u svetskom okviru za „zaštitu revolucije“.
U tom smislu, rodoljubi Južne Amerike su već stvorili određene organizacije i započeli kampanju. Naime, cilj im je da ideje venecuelanske revolucije prošire severno od Rio Grande. Tako je započeta kampanja „Dalje ruke od Venecuele“ u koju su uključene i profesionalne kompanije koje se bave medijima, a rezultati su već vidljivi jer je, na primer, u Velikoj Britaniji održan masovni miting u podršku Bolivarskoj revoluciji koji su organizovali sindikalni pokreti, a delegacija sindikata srela se i sa Čavezom. Kampanja je prisutna u 40 država, ali, iz nekih razloga, ne i u Srbiji. To je veliki uspeh, ali politički savetnici južnoameričkih lidera procenjuju da treba ići dalje, a to dalje je osnivanje Pete internacionale. U tom smislu, učesnici marksističkih internet blogova već pronose određene parole: „Za jedinstveni svetski antiimperijalistički i antikapitalistički front!“, „Za svetsku socijalističku revoluciju!“, „Za marksistički program!“, „Da živi Peta internacionala!“, kao i stara, klasična revolucionarna parola: „Proleteri svih zemalja ujedinite se!“
Reakcija SAD-a i kapitalista, navodi Alan Vuds, bila je očekivana: Masovna medijska histerija. Svetski mediji (čiji su vlasnici, naravno, medijski magnati) počeli su da emituju saopštenja o opasnosti od „venecuelanske diktature“. Oni to rade, iako je Čavez u poslednjoj deceniji dobio sve izbore i referendume. Istovremeno venecuelanske službe bezbednosti saopštavaju da SAD pokušava da organizuje atentat na predsednika Venecuele Ugo Čaveza.

_______________________

Sledbenici Čaveza
Uporedo, dakle, sa ovim zbivanjima po Južnoj Americi mnoge države slede ideje i (socijalističku) ideologiju Čaveza. Na primer u Boliviji i Ekvadoru su nacionalizovali energetsku kompaniju IPFB, koja se bavi naftom i gasom, a u planu je, kako su saopštili predsednici ovih država, da se nacionalizuju većina inostranih kompanija, zbog, kako je to rekao predsednik Morales: „života dostojnog ljudi“, „zbog toga mi smo u obavezi da izađemo na put antiimperijalizma, antiliberalizma i antikolonijalizma“. Socijalizam će, kako je to zaključeno na međunarodnom seminaru „Naučni socijalizam – predlozi za njegovu izgradnju“, održanom ove godine u Karakasu, u 21. veku imati venecuelansko lice.

Један коментар

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *