Otomanske skrivalice

Piše Nataša Jovanović

Da li sve naglašeniji rad na rekonstrukciji otomanskog nasleđa na Balkanu, Tursku polako približava granicama koje je uživala pre Berlinskog kongresa?

Prethodne nedelje sasvim nezapaženo medijima je prostrujila vest da  udruženje građana „Ras“ bezuspešno pokušava da od gradskih vlasti Novog Pazara dobije dozvolu za postavljanje biste Stefana Nemanje u istoimenoj ulici u ovom gradu. I dok statua šestu godinu zaredom stoji u zgradi Komercijalne banke, gradonačelnik Meha Mahmutović preko gradskih službi poručuje da postavljanje nije moguće zbog urbanističkog plana ili zato što je po planu koji nije urbanistički ali je njemu sličan, to mesto predviđeno za parking automobila radnika gradske uprave.

A za to vreme, kako je na svom prošlogodišnjem gostovanju u Sarajevu  obećao ministar inostranih poslova Turske Ahmet Davutoglu, teče i „obnova otomanskog Balkana“ – kao primarni spoljnopolitički cilj Turske. U tom duhu je prošla i poseta predsednika Abdulaha Gula Beogradu, poseta Jeremića Turskoj, te usvajanje Instanbulske deklaracije. Tim prilikama Turska je od srpskog državnog vrha primila obećanje da će dobiti dozvolu za gradnju Islamskog centra „Mehmed-paša Sokolović“ u Beogradu, usaglašeni tekst rezolucije o Srebrenici, te da će Srbija raditi na izgradnji mira, stabilnosti i prosperiteta na Balkanu i njoj, Turskoj, kao najlojalnijem savezniku SAD-a u okviru NATO-a „biti pri ruci“ čak i kada je u pitanju ulazak BiH u NATO.
Ako je suditi po pisanju pojedinih medija, naš i ministar spoljnih poslova Turske povodom usaglašavanja rezolucije o Srebrenici sretali su se više puta tajno kako bi tekst bio usaglašen. Čak je i Davutoglu priznao da se sa Vukom Jeremićem sreo 11 puta za pola godine. Ako je od Turske mnogo je.
Naoko incidentni isečci „događanja islama“ na teritoriji Sandžaka, Sarajeva i Kosmeta koji slede potvrđuju da je neoosmanizam naišao na dobar rasadnik svojih ideja u našoj zemlji.

Inicira otvaranje bosanskog Konzulata i Kulturnog centra u Novom Pazaru: muftija Muamer Zukorlić

Visoka delegacija Mešihata Islamske zajednice u Srbiji (Muamera Zukorlića), na čelu sa dr Mevludom Dudićem, zamenikom predsednika Mešihata, rektorom Internacionalnog univerziteta u Novom Pazaru je prilikom boravka u Sarajevu od reisa Islamske zajednice BiH dr Mustafe Cerića, bošnjačkog člana Predsedništva BiH Harisa Silajdžića i rukovodstva Bošnjačke kulturne zajednice „Preporod“ zatražila da Bosna otvori Konzulat i Kulturni centar u Novom Pazaru.
Od Bosne je zatražena veća briga za Sandžak i Bošnjake i pomoć u afirmaciji i zaštiti kulturnog nasleđa Bošnjaka u Srbiji. Takođe je zatraženo da vlada Bosne i univerziteti u ovoj državi ne tretiraju studente iz Sandžaka kao strance i ne naplaćuju im skupe školarine.

Formiranje Bošnjačke kulturne zajednice pod okriljem muftije Zukorlića i Mešihata Islamske zajednice u Srbiji, predsednik SDA Sulejman Ugljanin i lider SDP-a Rasim Ljajić okarakterisali su kao ulazak muftije Muamera Zukorlića u politiku i uvlačenje ovog dela Islamske zajednice u političku kampanju.
Gotovo je sigurno da će Bošnjačka kulturna zajednica imati svoje kandidate za članove Bošnjačkog nacionalnog veća, a ne isključuje se ni mogućnost izlaska na sledeće izbore.

Deca muslimanske veroispovesti u Kragujevcu ubuduće će časove veronauke imati u školama koje pohađaju. Beogradski muftija Muhamed Jusufspahić i gradonačelnik Kragujevca, Veroljub Stevanović, dogovorili su se da će veronauka za učenike islamske konfesije, kojih je oko 400 u centru Šumadije, biti u okviru redovnog rasporeda časova.

U Sarajevu je pod nazivom Partija pravog puta (PPP) registrovana klasična islamistička stranka u BiH, ustrojena po strogim šerijatskim principima. Sam naziv partije, uostalom, neodoljivo podseća na partiju turskog premijera Redžepa Erdogana, koji je i promovisao novu tursku politiku na Balkanu. Turska bi, po svemu sudeći, mogla da bude glavni sponzor ovakvih pokušaja koji iza floskula o „razvijanju suživota“ uglavnom gaje mnogo opasnije namere.

Turska sve više novca ulaže u Kosovo i Metohiju, a pre svega investira u Prizren

Ne treba zanemariti ni ulogu Turske na Kosovu. Podsetimo da je sa manjim ili većim pauzama, od 1999. trajala je kampanja koja je za cilj imala da dokaže kako je „Srpska pravoslavna crkva podizala svoje hramove na ruševinama albanskih crkava čime su duhovne vrednosti zamenjivane političkim. Promocija ovakva politike svakako je i zvanična internet prezentacija Evropske komisije na Kosovu u kojoj stoji da je Evropska komisija od 1999. godine do danas uložila dva biliona evra kako bi izgradila i pospešila rad takozvanih Kosovskih institucija, pomogla socio-ekonomski razvoj i regionalnu integraciju Kosova i Metohije. U dokumentu EU od februara 2010. godine pod nazivom „Razvoj kulturnog nasleđa na području Kosova“, kojim rukovodi Evropska Komisija, navodi se da je Evropski parlament učinio prvi korak za očuvanje i obnovu kulturnog nasleđa u oblastima zahvaćenim sukobima na Zapadnom Balkanu. Tri miliona evra je odvojeno za projekte u Bosni i Hercegovini i na Kosmetu s ciljem da se naglasi vrednost i bogatsvo kulturnog nasleđa Zapadnog Balkana. U naglašavanju kulturnog nasleđa Kosova koje ni rečju ne upućuje da je deo srpske civilizacije, istorije, religije i kulture  posebno aktivan subjekat je Turska. U programu pod nazivom „rekonstrukcija kulturnog nasleđa na svim otomanskim teritorijama Zapadnog Balkana uključujući i Kosovo“, učestvuje TIKA, turska agencija za međunarodnu pomoć, pri čemu je Prizren jedan od njenih najviših prioriteta. Pored restauracionih radova na objektima, TIKA rukovodi i programima za izgradnju kapaciteta za kosovske vlasti, zbog čega će tim eksperata za kulturno nasleđe provesti izvesno vreme na obuci u Turskoj.
U kojoj meri ovi događaji ukazuju na to da se Turska vraća na balkanske prostore?
Vratimo se na bistu Stefana Nemanje. Zašto rodonačelnik srpske nacionalne svesti i nacionalnog identiteta, a koja je, opet, imala tragično krunisanje u Kosovskoj tragediji, ne zaslužuje mesto u srpskom Novom Pazaru? Možda zato što je upravo zahvaljujući toj nemanjićkoj nacionalnoj svesti i srpskom nacionalnom identitetu srpska nacija i opstala. Uprkos petovekovnog ropstva pod Turcima. Sve do Berlinskog kongresa.

________________________

Darko Tanasković

Sprega bošnjaštva i neoosmanizma

Ako postoji oblast ljudske delatnosti u kojoj se stvari samo izuzetno nazivaju pravim imenom, onda je to politika. A ako postoji politika u kojoj se to gotovo uopšte više ne čini, onda je to politika koju vode pojedini muslimanski i bošnjački lideri na prostoru bivše Jugoslavije. Vesti iz Novog Pazara i Sarajeva, kojima mediji sve češće zapljuskuju i onespokojavaju javnost u Srbiji, ako su proverene i tačne, morale bi se, pre zaključivanja o tome šta uistinu donose, sistematski podvrgnuti semantičkoj terapiji osmišljavanja u skladu sa svojom pravom značenjskom matricom. Jednostavnije rečeno, treba smoći snage da se stvari, uprkos nakaradnoj „političkoj korektnosti“ i lošim navikama, nazovu pravim imenom, jer pomenuti muslimansko-bošnjački ketmanski govor ima zaraznu moć, pa se prima i u nemuslimanskom i nebošnjačkom političkom ambijentu. Ovo je prvenstveno nužno da bi se razumelo o čemu je, zapravo, sve vreme od početka devedesetih godina minulog veka reč, a zatim, to je i dug iskrenosti i poštenja prema onim građanima bošnjačke i srpske nacionalnosti koji se opisanoj jezičkoj, i s njom povezanoj političkoj praksi još uvek opiru i od nje zaziru, razumski ili intuitivno osećajući da je štetna, a potencijalno i pogubna.
Kako logiku zvaničnog javnog govora koji u jednom delu Srbije dovodi u vezu Stefana Nemanju (a ne njegovu bistu, o kojoj je samo površinski, formalno reč) s urbanističkim planom i parkingom automobila radnika gradske uprave ne doživeti kao vrhunsku bezočnost i bahatu aroganciju onih koji se više i ne trude da im pretvaranje bude iole uverljivo, jer je postalo i, što je najgore, prihvata se kao rutina. Ministar inostranih poslova Turske u Sarajevu poziva na „obnovu osmanskog Balkana“, a onda tvrdi da to nije neoosmanizam i ljuti se na zlonamerne komentatore koji su ga tako razumeli. Bošnjačka kulturna zajednica sprema se za političke izbore. Islamistička Partija pravog puta u Sarajevu registruje se kao demokratska stranka, a o kulturnom nasleđu Kosova (i Metohije) brinu najzaslužniji za odvajanje ove stare srpske zemlje od Srbije. O čemu je tu stvarno reč? Šta nam se to govori, a šta dešava? Pre donošenja suda o tome ko je u pravu, a ko u krivu, ko govori istinu, a ko je skriva, šta je opravdano, a šta neopravdano, s ovog ili onog stanovišta,  a to na Balkanu za poštenog i objektivnog sudiju nije nimalo lak zadatak, pokušajmo prvo pojmovno raščistiti teren za svaki dalji smisaoni razgovor. Jer, nije vrednosni sud, nije ni pokuda ni pohvala, već je utvrđivanje činjenica, ako se jednostavno, bez emocija i bilo kakvih konotacija konstatuje da je u Srbiji i u Bosni i Hercegovini na delu versko-politička sprega radikalnog bošnjaštva i ekspanzivnog neoosmanizma. Istinski sadržajna, saznajno, a nadajmo se i politički produktivna rasprava neistomišljenika može krenuti tek kad se postojanje ove sprege prihvati kao realnost. Bal pod maskama već predugo traje. Imamo li još uvek lica?   

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *