Nacionalna akcija u postmodernoj okupaciji

Piše Branko Radun

Šta raditi u trenutku kada se čini da globalistička i neoliberalna paradigma u glavama naših ljudi nema alternativu? Kada se čini da je svaki otpor, makar bio i simboličan, osuđen na neuspeh?

Živimo u postmodernom vremenu, u kome ne samo da se sve relativizuje, već i termini gube svoju preciznost, a mišljenje pravac i dubinu. Zato se i može dogoditi da ste zarobljeni, a da vas ubeđuju da ste slobodni, ili da ste kao narod okupirani, a da vam govore kako ste im „partneri“.
Postmoderna okupacija Srbije zasniva se pre svega na kontroli svesti i ideja, na kontroli i sputavanju volje za otporom, a tek potom na kontroli nad resursima i institucijama. Ovakva vrsta okupacije ne zahteva, dakle, direktnu vojnu okupaciju cele teritorije (iako je ne isključuje), već insistira na strukturalnoj kontroli i „odgajanju“ servilne kolaboracionističke elite. Nastoji se, različitim mehanizmima korupcije, pritisaka i ucena, bihevioristički stvoriti kooperativna elita, a po mogućstvu, u perspektivi, i takav narod. Na žalost, globalni moćnici gotovo su u potpunosti uspeli u prevaspitavanju domaće političke, ekonomske i intelektualne elite.

UDAR NA POSTMODERNU OKUPACIJU
Šta raditi u trenutku kada se čini da globalistička i neoliberalna paradigma u glavama naših ljudi nema alternativu? Kada se čini da je svaki otpor, makar bio i simboličan, osuđen na neuspeh? Šta raditi kada među onima koji sebe smatraju alternativom globalnom jednoumlju nema ni jedinstva oko osnovnih postavki za delovanje, a kamoli definisana alternativa postojećem sistemu neoliberalnog porobljavanja ljudi i naroda? Da li potrošiti dragocene godine da se raspravlja o tome ko je krivac u prošlosti i u sadašnjosti za žalosno stanje našeg narod, ili, pak, natenane razmatrati parcijalne ideje o mogućem izlasku iz gliba u kome se nalazimo? Da li je probitačno stalno govoriti o uzrocima ovakve situacije, ili o pogubnim posledicama erozije morala i institucija u našem društvu?
Poštujući kontemplaciju, moramo ipak reći da nas ona nije daleko dovela. Misao bez akcije jalova je, ona nema snagu koja može da okupi i pokrene ljude na delovanje kojem su cilj promene. Razmatranja i rasprave u našem slučaju ne dovode ni do čega konstruktivnog, već samo do mučnog i tvrdoglavog preganjanja i jalovog nadgornjavanja. Posledica je gubitak ogromne energije na beskorisne, a često i štetne rasprave, energije koja bi se mogla mnogo korisnije iskoristiti. Zamislimo samo milione, a možda i milijarde sati, potrošenih na rasprave o tome ko nam je kriv a ko nam je prav, utrošene u nešto korisno i pozitivno. Tada bi srpski sasvim sigurno bio u drugačijoj situaciji.
Srbiji danas nije potrebna priča, ma koliko bila istinita, koliko joj je potrebna konkretna akcija na planu promene života i položaja našeg naroda. Svaka, pa i najmanja akcija formalne ili neformalne grupe ljudi, ima veći značaj no najumnija beseda ili najpreciznija analiza stanja. Zaustaviti se samo na intelektualnoj analizi postojećeg teškog i tragičnog stanja, bez široke sinteze i konkretne akcije – znači izneveriti i sebe i druge. U tom smislu dovoljno je samo pročitati komentare na sajtovima „Pečata“, „Dveri“, „Vidovdana“ ili „NSPM“-a (dakle, reč je o medijima koji trenutno jedini u Srbiji objavljuju hrabrije analitičke tekstove) i uveriti se da narod više ne dovodi u sumnju sadržaj izrečenog, ali insistira na konkretnim akcijama.
Neko će možda reći da je previše tražiti od ljudi od pera da postanu ljudi od akcije. No, niko ne traži od njih da se bore i ratuju, već samo da pokrenu akciju koja bi na simboličnom nivou izvršila udar na postmodernu okupaciju Srbije. To može biti i tekst koji bi pokrenuo ljude na delovanje, na promišljenu akciju koja bi pomogla skidanju mentalnih okova sa ruku i nogu našeg čoveka.
Srbiji je pre svega potrebna pravda i sloboda, te svako ko ih zagovara dovoljno jasno i glasno, i ko čini nešto zarad toga, treba da bude podržan od ljudi koji misle i pišu.

DVA KORAKA DO POBEDE, KORAK DO SLOBODE
Šta znači biti angažovani intelektualac? To znači koristiti svoju pamet i obrazovanje na korist svog naroda, kako u socijalnom, tako i u patriotskom smislu. To znači staviti svoje sposobnosti, reči i dela u službu oslobođenja naroda od postmoderne okupacije, i to u svim sferama. To znači angažovati se na podršci svima onima koji stradaju zbog borbe za pravdu i istinu. To znači  aktivno podržavati naše ljude na Kosmetu, ili bilo gde drugde gde su im ugrožena prava. To znači podržati one sa kojima se vlast obračunava samo zato što su patriote, poput Miše Vacića iz pokreta 1389, ili, pak, podržati peticiju da se general Krstić premesti iz engleskog zatvora u kome je jedan pedofil pokušao da ga ubije. To znači organizovati širenje zabranjene istine o lažnom genocidu u Srebrenici, ili o lažima propagande kojom se želi ubediti narod da će u okrilju NATO-a naći blagostanje.
Ako se patriotski intelektualci „čuvaju“ akcije, ili, pak, ne žele da rizikuju podržavajući neke koje je režimska propaganda žigosala kao neizlečive nacionaliste i konzervativce, onda je druga strana pobedila. Onda su uspeli da nas zaplaše i razbiju, da dobiju psihološki rat protiv nas. Jer onda intelektualci i analitičari ostaju u svom kružoku, sa većim ili manjim brojem poštovalaca, a medijski žigosane patriote ostaju bez podrške i odbrane. Takođe, ukoliko se patriotske stranke distanciraju od patriotskih grupa i omladinskih organizacija, onda one ujedno same sebe slabe. A ta slabost još je izraženija ako se ignorišu socijalni protesti radnika na ivici egzistencije.
Jer, kada bi postojala međusobna povezanost i podrška akcijama i aktivnostima, bilo kojim od pobrojanih aktera, veoma brzo formirao bi se slobodarski front protiv postmoderne okupacije koji bi mogao da probudi „usnulo pleme“, i da sruši mentalne i druge okove koji nas sputavaju.
Jedini izlaz iz postojeće apatije jeste, dakle, promišljena akcija i podrška onima koji imaju hrabrost da deluju „na terenu“. Akcije i aktivnosti, osim svega toga, imaju i spoznajnu vrednost, jer kroz njih ljudi saznaju šta je potrebno da bi se zaista dogodila promena, i na koji način ona u realnosti može biti izvršena. Nacionalna akcija je jedini način da se prevaziđu podele i jalove rasprave, a verovatno i jedini put da se pokrenu i objedine patriotske snage. Kada bi svako od nas, koji ovde pišemo, samo imao snage i volje da aktivno podrži sve one koji imaju hrabrosti da se bore za pravdu, istinu i slobodu, stvorila bi se kritična masa za promene u svesti ljudi, a posledica toga bila bi i promena postojećeg stanja u realnosti.
Uostalom, ne zaboravimo i to: Srbi se kroz istoriju nisu pokazali kao narod koji je preterano filozofski nastrojen, već pre svega kao narod od akta i akcije. Stoga je samo konkretna nacionalna akcija koja ruši mentalne okove postmoderne okupacije izlaz iz prividnog bezizlaza i put ka slobodi.

4 коментара

  1. Американци са својим пријатељима контролишу промет наркотика у свету и одатле добијају огромна средства која користе за преуређење света.Њихова дистрибутивна мрежа – нарко босови, преко свог капитала, којим финансирају политичке партије, контролишу декадентну и корумпирану ”српску елиту”.Сваком купљеном дозом наркотика Срби финансирају своје двоструко ропство.

  2. Poziv na akciju…Ja se taman ponadao. Kad ono, jos jedan u nizu nacifranih poziva za pozivanje na akciju……Nas je intelektualac danas zaista jedno beskrajno jalovo i beskorisno bice. Nije sramota nemati konkretnu predstavu akcije, trenutak je ipak prilicno beznadezan, i sile protiv kojih valja ratovati, su zaista zagospodarile svim segmentima naseg drustvenog zivota. Ali, olako prolivati reci, u situaciji kada covek osim reci i nema nista drugo, svedoci o jednoj krajnjoj nezrelosti i neozbiljnosti. Otprilike misli se da je imenovanje onog sto nedostaje samo po sebi dovoljno da se to i prizove u stvarnost, kao u nekom magijskom ritual. Ali , gle uopste nije. Jer kad bi bilo, nasa konformisticka intelektualna elita zaista bi predstavljala jednu respektabilnu revolucionarnu snagu bez premca. Nije postmodernizam ubio dubinu i ozbiljnost reci, ubila ju je konformisticka vera intelektualaca da reci same po sebi, i izvan beskompromisne odlucnosti onih koji bi jedino trebalo da ih izgovaraju, imaju neku samostalnu logiku samoostvarenja. Inace dovoljno bi bilo biti pametan i znati izreci ih. Mozda je i dovoljno za neku lakrdiju lude na kraljevom dvoru, ali sigurno nije za revoluciju…..

  3. Crna Gora – Svetozar Marović je bio švercer cigareta. Na tom poslu zaradio je milion i po maraka! Ove teške optužbe na račun predsjednika SCG u svojoj knjizi “Pravila ćutanja” iznio je Momir Bulatović, bivši predsjednik Crne Gore. Predsjednik Marović odbacuje ove optužbe:- To nije istina! Kada bi to bilo tačno, ja bih podnio ostavku. Ne znam razloge, motive, niti potrebu Bulatovićevog pisanog druženja sa neistinom – bilo je sve što je Marović imao da kaže ovim povodom. S druge strane, Momir Bulatović odbija bilo kakvu polemiku sa Marovićem i ostaje pri svojim tvrdnjama.- Sve što sam imao da kažem saopštio sam u knjizi. Nemam namjeru da komentarišem Marovića – kaže za Kurir Momir Bulatović. Upitan da li to znači da stoji iza svega što je napisao, Bulatović odgovara:- Svojim životom garantujem da je sve u knjizi tačno! – kategoričan je Bulatović.Podsjetimo, u knjizi “Pravila ćutanja” Momir Bulatović je napisao da mu je “Milica (Pejanović-Đurišić) obezbijedila dokumente SDB-a Crne Gore”. Iz njih se, nastavlja Bulatović, “nepobitno vidjelo da je Marović omogućio izvjesnom Ćupiću, biznismenu iz Budve da, bez plaćanja bilo kakvih državnih dažbina, četrdeset šlepera natovarenih cigaretama prođe kroz Crnu Goru i uđe u Srbiju”.”Po tim papirima, nadoknada koja mu je zbog toga isplaćena bila je četrdeset hiljada maraka po šleperu. Papiri su mi uručeni gotovo slavodobitno, ali ni onda Milica nije htjela da se upliće u prljavi posao međusobnog razračunavanja”, piše Bulatović.On dodaje da je posle uvida u tajne papire pozvao Marovića i pokazao mu ta dokumenta.”Pogledao ih je krajnje ležerno i bez imalo zbunjenosti. Je li ovo istina, pitao sam. Jeste, mirno je uzvratio. A zašto? Pa, zato što to ovde rade svi koji mogu. Ti svome sinu ostavljaš da si bio prvi izabrani predsjednik Crne Gore, pamtim njegovo obrazloženje, a ja mislim o nekim drugim, konkretnijim stvarima!”, prenio je Bulatović Marovićev odgovor.Milica Pejanović-Đurišić, koja je akreditovana za ambasadora SCG u Belgiji, nije željela da komentariše pominjanje svog imena u knjizi Momira Bulatovića.- Ne komentarišem izjave Momira Bulatovića već godinama… – rekla je ona za Kurir. [Postavio: Amaro]

  4. Ali mo će pokrenuti nacionalnu akciju? Od intelektualne masturbacije bolje nam biti neće!!!

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *