Mirenje po leđima neposvađanih

Predsednik Hrvatske Ivo Josipović je prilikom nedavne posete Bosni i Hercegovini osudio politiku koju je Hrvatska vodila devedesetih godina prošlog veka: „Duboko žalim što je i Republika Hrvatska svojom politikom pridonijela stradanjima ljudi i podjelama koje nas i danas muče“.
Odmah zatim Josipović je pojasnio svoj stav, rekavši „kako je Milošević otvorio sve ratove u bivšoj Jugoslaviji i generirao ih prema Hrvatskoj i BiH“ i „kako je ta politika majka svih zločina“. To je već uobičajena mantra na kojoj se zasnivaju sve „nove poruke budućnosti“ i pomirenja u regionu. Srpske vlasti i mediji u potpunosti su saglasni sa tim. Nekada su to tvrdili kao oporba (opozicija) Srbiji, a danas kao vlast nad Srbijom.
Zagrebački nedeljnik „Globus“, kao i mnogi drugi mediji i političke stranke u Hrvatskoj, sa velikom su se kritičnošću pozabavili onim što je Josipović rekao u Bosni. Dva naslova govore dovoljno rečito o tome: „Zapanjujuća tupost hrvatske politike“ i „Predsjednikov mit o BiH kao idealnoj zajednici“.
Pod lupom kritike nalazi se Josipovićeva osuda politike koju je Hrvatska vodila devedesetih godina prošlog veka. Komentator, istoričar dr Ivica Lučić, povodom toga kaže: „Ovom rečenicom predsjednik obnavlja mit o bosanskohercegovačkoj ‘idealnoj zajednici’ koju je devedesetih tobože netko izvana razbio. Naprotiv, BiH je bila i jest podijeljeno društvo. To su pokazali već prvi, slobodni i demokratski izbori 1990. godine, koji su bili preslika nacionalnog popisa stanovništva. Pravo glasa građani BiH iskoristili su da podrže vlastite nacionalne politike i stranke. Time su pokazali da su svjesni svoje posebnosti i različitosti interesa. To je ponovljeno na svim izborima od tada, jedino je, za razliku od 90-ih naknadno osnažen unutarnacionalni pluralizam“.
Pomenuti istoričar upućuje i na činjenicu da je sve to samo ponavljanje teza dela hrvatske opozicije (oporbe) o tome da je ovu idealnu BiH zajednicu srušio sporazum Tuđman-Milošević:
„Takve teze hrvatske oporbe rado prihvaćaju i koriste bošnjačko-bosanski nacionalisti za svoje ciljeve. Oni govor predsjednika Josipovića interpretiraju kao potvrdu hrvatske krivnje, dok o krivnji vlastite nacionalne politike šute. Teza o ‘dvostrukoj agresiji’ njih čini jedinim žrtvama i jedinim nositeljima suvereniteta BiH, koju vide kao svoju nacionalnu državu. Haris Silajdžić i reis ulema Mustafa Cerić to su više puta javno kazali… Čudesna je ta simbioza hrvatske radikalne ‘ljevice’ i bosansko-bošnjačke radikalne desnice koja se temelji na projugoslavenskim, odnosno probosanskim (u političkom smislu kao surogat jugoslavenstva) stajalištima“.
Vodeći bošnjački politički i verski lideri – dodaje pomenuti istoričar – ne podstiču suočavanje bošnjačke javnosti sa krivicom i zločinom i greškama: „Oni se ne ispričavaju, nego o sebi govore i dalje jedino kao o žrtvi“.
Navedeni uvid je tačan da ne može tačniji biti. Suština je u tome da se opisanom politikom nastavlja sa falsifikovanjem nekadašnje bosanskohercegovačke stvarnosti kao idealne zajednice koju su drugi narušili, a dominacija u BiH se prepušta isključivo bošnjacima-muslimanima. Zvanična srpska politika ne pokazuje ni naznaku da to uopšte razume. Naprotiv, ona se stalno samookrivljuje i sasvim svesno izlazi u susret potpunoj unitarizaciji BiH i uništavanju Republike Srpske. Hrvati u svojoj nacionalnoj politici insistiraju da, u Dejtonu stvorenoj Federaciji BiH, sačuvaju svoj identitet jer vide da on u „stvarnosti funkcionira kao bošnjačko-muslimanski nacionalni entitet“. Srpski vlastodršci uglavnom i ne pominju Republiku Srpsku kao entitet, te stoga uvek govore samo o dogovoru sva tri naroda, i trude se svim silama da unište Republiku Srpsku. Istanbulska Deklaracija sasvim jasno pokazuje da su u toj politici daleko poodmakli. Samo odlučnost srpskog naroda preko Drine, međunarodno pravo i Rusi brane Republiku Srpsku. Zvanična Srbija je, kao garant Dejtonskog sporazuma, od toga digla ruke (videti tekstove A. Vujević i A. Vulina).
Kako sada stoje stvari nama je najteže kada se politički i zvanično mirimo sa svojim današnjim susedima. Kad nema takvog mirenja onda izostaje prilika da naši vlastodršci pljuju po svom narodu i da nas istovremeno druga s nama posvađana strana beskrupulozno i lažno optužuje. U čije to ime nastupaju ovi mirotvorci? Ako se neko svađao, neka se miri. Što sve nas koji se nismo ni sa kim svađali uvlače u svoja mirenja i pomirenja? U tom metežu izvinjavanja i mirenja najgore prolazimo mi neposvađani. Ako se neko privatno miri neka to radi privatno. Niti smo ih svađali niti imamo potrebu da ih mirimo. Mi neposvađani prinuđeni smo da prilikom tih mirenja slušamo po ko zna koji put stereotipne lažne optužbe na naš nacionalni i lični račun. Njima privatna mirenja služe da ponavljaju najgore optužbe na naš račun.
Tako, primera radi, Abdulah Sidran, koji je došao na Taru da se pomiri sa Emirom Kusturicom, što je svakako dobro i razumljivo, tu priliku koristi da opet pominje nekakav projekat velike Srbije od koga je i nesretni Haški tužilac Džefri Najs, pod teretom dokaza i istine bio primoran da odustane. Ako bi neko pomislio da je pominjanje ove lažne i ofucane propagandne fraze samo otaljavanje nekog pokrića za svoju Kanosu, prevario bi se. Tugujući za nekadašnjom Jugoslavijom, Sidran krivi za njeno uništenje Veliki Zločin, ali odmah zatim prevodi u svakodnevni jezik tu metaforu i poput detektiva pronalazi počinioca zločina: „Oni, beogradski projektanti zločina, da ne govorim sada o njihovim zagrebačkim ortacima (naravno), veoma dobro znaju ono što narod u Srbiji ne zna (!): da se od Jugoslavije, više od godinu dana pre sličnih političkih odluka u Sloveniji i u Hrvatskoj, prva ‘otcepila’ upravo Srbija, i to svojim ustavom od 28. 9. 1990“! Stvarno ne znadosmo za ovu na hiljade puta ponavljanu laž, sve dok ne dođe Abdulah da nam to saopšti, i da nas ponavljanjem laži prosvetli. A sve onako mireći se, a preko leđa nas koji se nismo ni svađali.
Pominje se, kao što vidimo ponovo, i Jugoslavija i jugoslovenstvo. Od bivše Jugoslavije kao i od jugoslovenstva svi beže kao đavo od krsta, jedino u Srbiji drže do toga. U (Titovom) Užicu održan je 14. po redu Jugoslovenski pozorišni festival („Pečat“ br. 111. od 23. 4). Bila je to jedinstvena prilika da čujemo da se pridev jugoslovenski izuzetno dopada i slovenačkom pevaču Ladu Leskovaru! Ali što je još važnije, mogli smo čuti i videti da se isključivo srpskim pesmama može postići „estetski okvir svim tim kultovima nacionalizma, brzog bogaćenja, položaja žene kao objekta i moralnim urušavanjima društva u devedesetim godinama… Treba reći da je turbo-folk pozivao ljude u rat“!
Dakle, i sa jugoslovenstvom prolazimo isto kao i sa mirenjem posvađanih, i sa izvinjavanjima.
Zar je zaista toliko teško izvući neku pouku iz onoga što nam se dogodilo, i što nam se događa. Moramo li zaista da ponovimo svaku veliku zabludu i glupost koja nam se dogodila, i koju smo tako skupo platili.
Ne može se ni naslutiti šta nas sve čeka kada bude počelo izvinjavanje i mirenje sa Tačijem, Haradinajom, Vlasijem…

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *