Kraljević Marko

Vest da je legendarni Kraljević Marko bio turski vazal jedna je od najgorih vesti koje sam čuo u detinjstvu. Ovaj najveći srpski junak navodno je priznavao vlast turskog cara u Stambolu i čak je i ratovao za njegov račun. Ni do danas se nisam, baš kao ni moji drugari, do kraja pomirio sa ovim što nam je u trećem razredu osnovne škole „Jovan Jovanović Zmaj“ u Crvenki učiteljica govorila. Svejedno, bio ili ne bio vazal, nisu nam ga mogli ogaditi.
Dobro, ako je Marko Kraljević i bio vazal, činio je mnoga dobra svom narodu. Prihvatio je da bude vazal da bi zaštitio srpski narod. Spasavao ga je od zuluma Turaka, borio se neustrašivo za pravdu, izlazio na megdane, sudio ni po babu ni po stričevima. Svoje vazalstvo nije smatrao nečim sa čim se treba dičiti. Prihvatio je da bude vazal ali ne i sluga. Narod pod okupacijom uzdao se u Marka i pevao o njemu. Pamtio ko je i šta je, i snevao svoju slobodu. Dopadala se narodu čak i Markova slabost prema ženskoj lepoti, rujnom vinu, ljutoj rakiji i debelom mesu ovnujskome. Ni Marko ni narod nisu mislili da je podvig služenje Stambolu.
Stambol je i danas gde je negda bio. Ali ima i novih imena za Stambol. Imena su Vašington, Brisel, Lengli, Pentagon… Srbija je puna stambolskih paša i vezira. I Srbija je prepuna vazala, mada bi tačnije bilo reći slugu tih careva i stranih namesnika. Liči li vam iko od njih na Marka Kraljevića?
Ne. Niko ni nalik. Danas je u Srbiji najveći kulturni i politički podvig imati stranog gazdu i gospodara. Ni na pamet im ne pada da svoje vazalstvo opravdaju nekim dobrom koje čine narodu. A na slobodu i pravdu i ne pomišljaju. Pomisli li ko na Srbiju i njenu slobodu, odmah je eliminisan. Nema nikakvih izbora. Na višestranačkim izborima imaju priliku samo oni koji su potvrđeni kao vazali ili sluge. Srbija ima pravo da bira samo između nekog od njih. Ko bi se eventualno mogao povesti za primerom Kraljevića Marka odmah se preventivno eleminiše. Ko se više umili Stambolu i kod koga nema ni traga da se u Marka može premetnuti – taj je izabran. Nema se rašta ići na izbore. Pravo je čudo kako neki analitičar već nije predložio da se srpski izbori obave onako usput, više kao uzgredni, u nekoj od provincija stranih država. Neka se rezultati onda u Zagrebu prevedu sa engleskog na hrvatski jezik i besplatno pošalju preko Brisela i Stambola kao ferman u Beograd. Baš onako kako se to radi sa svim zakonima Evropske unije koji se podnose Narodnoj skupštini Srbije na uvid i slepo prihvatanje.
Marko Kraljević često je umeo onako nevazalski da se usprotivi, „dotera cara do duvara“, i da se sultan spasava kojom stotinom dukata ili da za neku uslugu plati Marku „tri tovara blaga“. Naši današnji politički, kulturni i ekonomski vazali se niti mogu naljutiti, niti mogu očekivati bilo kakvu nagradu. Oni prinose sva nacionalna dobra sultanima od Stambola, do Brisela i Vašingtona. Nema toga što Srbija i njen narod imaju, a što im ne bi bacili pod noge. Sve što im je zapalo i palo šaka prodadoše i dadoše. Niko ni da se uzjoguni.
U Srbiji je trenutno na delu akcija – decentralizuj ono što je u Srbiji posle sistematskog uništavanja ostalo. Oni koji su prvo teritorijalno i državno osakatili Srbiju, sada regionalizuju ono što je od nje ostalo. I prave male vazalske državice kojima nosilac suvereniteta nije u srpskom Beogradu. Te lokalne velmože onda o državnom trošku okupljaju u neku novu priručnu stranku regiona, pomišljajući da takva kupljevina može po zakonima dijalektičkog materijalizma prerasti iz kvantiteta u kvalitet. Ne znaju da ovde važi samo ono matematičko pravilo po kome svaki broj pomnožen sa nulom ima za rezultat nulu. Duplo golo iz domina ne može biti dvostruka šestica. Čak ni na izborima u ovakvoj Srbiji. Ali može u Stambolu.
U Srbiji, zahvaljujući našim vladajućim vazalima i ešalonima njihovih dežurnih i nesrećnih analitičara, na snazi je sasvim osobeno pravilo. Ako si na vlasti možeš da radiš i protiv svoje privrede, kulture, naroda i države. To nije kriterijum za ocenu vlasti. Vlast je uspešna ako nema opozicije koja je može lišiti vlasti. To je jedini kriterijum za ocenu uspešnost vlasti, i mediji se tome dive. Interesi naroda i države, i način života njenih građana nisu ni od kakve važnosti za ocenu vlasti!
Ne vlada se valjda da bi se pobeđivala i razjedinjavala opozicija, nego da bi se činilo dobro narodu.
Krajnje je prirodno da se, sa ovakvom optikom i praksom, svakog dana se oglašavajući na svako pitanje, naši analitičari ne mogu dovinuti do načina razmišljanja ili stavova, recimo, Amerikanca Vilijama S. Linda čiji tekst „Rat četvrte generacije i ludost poduhvata na Balkanu“ objavljujemo u ovom broju „Pečata“.
Karakteristično je i to da u ovakvoj vazalskoj zvaničnoj i medijskoj Srbiji svi naši istraživački novinari i nevladini aktivisti, a što je najgore i Tužilaštvo za ratne zločine, ne mogu doći do podataka i saznanja do koga su došli italijanski istraživački novinari Đuzepe Đula i Vitorio Romano u svojoj knjizi „Vukovi u magli“ čije najinteresantnije delove takođe objavljujemo u ovom broju „Pečata“.
Ali vratimo se na kraju iz vazalske Srbije Kraljeviću Marku. Marko je bio „zao pri ukoru“ i svirepo je kažnjavao bilo koga ko bi mu rekao da je „turska pridvorica“, pa čak i onda ako je bilo reči o ženi. Među ondašnjim Srbima to je bila uvreda. U današnjoj Srbiji to je najveći kompliment i propusnica za nesmetano vladanje.

3 коментара

  1. *Po drugi put medju Srbima*…?

    INDIKAT GIGANTA METALSKE INDUSTRIJE SPASAVA ISTORIJU OD RASPRODAJE Tito se vraća u “Gošu” Samostalni sindikat metalaca „Goše” u Smederevskoj Palanci zatražio je da se iz procesa privatizacije izuzme Titova spomen-radionica. Riječ je o fabričkom muzeju sa bogatom stalnom postavkom dokumenata, fotografija, maketa proizvoda i faksimila iz štampe. Izloženi eksponati govore o razvoju fabrike vagona i metalnih konstrukcija, koja je nastala daleke 1923. godine objedinjavanjem srpskog i francuskog kapitala. Pod krovom ovog muzeja je i rekonstruisano radno mjesto Josipa Broza Tita, koji je ovdje radio kao metalac krajem 1926. i početkom 1927. godine. Centralno mjesto u izložbenom prostoru zauzima mašina za kojom je, kako su svjedočili stari majstori, radio Tito.
    Božidar Todorović, predsjednik Samostalnog sindikata metalaca, podsjeća da „GošaĆ Holding korporacija a.d., ono što je još ostalo od nekadašnjeg velikog i moćnog poslovnog sistema, ima u svom sastavu kao vlastitu imovinu i dva muzeja: jedan koji govori o razvoju fabrike prije Drugog svjetskog rata, koji se nalazi u rekonstruisanom pogonu s početka treće decenije prošlog vijeka, i drugi koji svojim eksponatima svjedoči o poslijeratnom razdoblju do ovih dana. Oba muzeja posjeduju veliku zbirku arhivske građe i jako vrijednu zbirku eksponata. Da bi se u procesu privatizacije „Goša” Holding korporacije od prodaje i eventualne promjene namjene sačuvali muzeji, Samostalni sindkat metalaca najvećeg radnog kolektiva Smederevske Palanke uputio je Upravnom odboru zahtjev da se iz njegove imovine izdvoji Titova spomen-radionica.
    – Naša je prevashodna želja da se u toj spomen-radionici lociraju svi eksponati, cjelokupna dokumentacija i druga istorijska građa vezana za sindikalni pokret u periodu između dva svjetska rata i sva istorijska građa vezana za razvoj Industrije opreme i vozila „Goša” – iznosi Božidar Todorović.
    – Krajnji cilj je da se jedan tako koncipiran fabrički muzej sačuva od privatizacije. Samostalni sindikat metalaca „Goše” je došao do dokumenta, odnosno do rješenja izdatog prije više od dvije decenije, kojim je Skupština opštine Smederevska Palanka, na osnovu tadašnjih zakona, proglasila Titovu spomen-radionicu za kulturno dobro. U tom dokumentu, uz ostalo, stoji da to kulturno dobro ne može da mijenja namjenu, niti da se sakupljeni i izloženi eksponati mogu tretirati kao privatno vlasništvo.
    Polazeći od tog saznanja i realnosti da Holding korporacija „Goša” ulazi u proceduru privatizacije, ali i od toga da Agencija za privatizaciju odlučuje o svim elementima vezanim za promjenu vlasništa, Samostalni sindikat je, želeći da sačuva istorijska dokumenta i druge vrijedne eksponate, uputio zahtjev Upravnom odboru o izuzeću iz tog procesa Titove spomen-radionice. Upravni odbor je u oktobru prihvatio predlog Samostalnog sindikata metalaca, koji je praktično time dobio „zeleno svjetlo” da može nastaviti aktivnosti na ostvarenju svoje ideje.
    – Naš sljedeći korak je da se obratimo Regionalnom zavodu za zaštitu spomenika kulture u Smederevu, koji praktično treba da potvrdi da je rješenje Skupštine opštine o proglašenju Titove spomen-radionice za kulturno dobro pravno valjano i danas. To rješenje nama pruža mogućnost da se obratimo Ministarstvu kulture i tako isposlujemo izuzeće spomen-radionice iz procesa privatizacije. Moja namjera je da resornog ministra lično upoznam sa cijelom ovom pričom i da, pošto je sam objekat u krugu „Goše” pod zaštitom države, zatražim da nam pomogne u namjeri da se taj muzejski prostor i svi eksponati u njemu maksimalno zaštite od mogućeg otuđenja. Bila bi velika šteta da se muzej ugasi i da ono što je 80 godina sakupljeno sada uništi – kaže Todorović.
    Spomen-radionica se, po nekoj muzejskog hijerarhiji, nalazi u sastavu Tehničkog muzeja Srbije. Ukoliko bi se s Holdingom „Goša” privatizovala i njegova Spomen-radionica, pomenuti muzej bi preuzeo i sve eksponate. Smederevska Palanka i „Goša” bi, upozorava Todorović, izgubili jedan izuzetan prostor i vrijednu arhivsku i drugu građu. Posebna bi šteta bila da iz „Goše” odu makete proizvoda, u prvom redu vagona i mostova, čija je izrada svojevremeno koštala koliko i realni proizvod. Ti eksponati su dragocjeni i kao tehničko svjedočanstvo o industrijskim dometima Srbije u prošlom vijeku. Privatizacijom muzeja bi sve to otišlo u nepovrat i izgubila bi se istorija razvoja jedne fabrike, koja je nekada predstavljala gigant srpske i jugoslovenske mašinogradnje.
    – Trudićemo se da do toga ne dođe – uvjerava nas Todorović. – Imamo saglasnost rukovodstva „Gošinih” fabrika da se sve to sačuva na jednom mjestu. S našom inicijativom, na kraju, saglasan je i Upravni odbor „Goše” Holding korporacije. Ostaje nam zadatak da kod Agencije za privatizaciju izdejstvujemo odvajanje muzeja iz procesa promjene vlasništva, odnosno prodaje. Ideja sindikata je da se prostor muzeja pretvori, spasavanjem bogate muzejske zbirke, u veliku školu radničkog pokreta i radničkog organizovanja, dakle u svojevsrnu sindikalnu školu. Ta škola ne bi podsjećala samo na razvoj sindikalnog pokreta u Srbiji, već bi i edukovala članove sindikata za obavljanje složenih dužnosti u ovom vremenu. Mislim da i Smederevska Palanka ima interes da sačuva spomen-radionicu.

    D.JanojliĆ

    Simbol sindikalne borbe

    U salama spomen-radionice se i danas održavaju važni sindikalni i drugi skupovi. Todorović napominje da je to najljepši prostor u gradu duge industrijske tradicije. On ocjenjuje da se prije osam godina požurilo sa skidanjem „firmeĆ sa zdanja Titove spomen-radionice, pa i nekih eksponata i naglašava:
    – Na svu sreću, oni koji su radili u našem fabričkom muzeju, znajući vrijednost tih eksponata, uspjeli su da sve sačuvaju u depoima. I danas mnogi posjetioci „Goše”, a ima ih iz zemlje i inostranstva, izražavaju želju da vide Titovu spomen-radionicu. Mnogi su iznenađeni kad u vitrinama vide dokumenta o posjeti Tita „Goši” u posljeratnim godinama. Često nas pitaju da li možemo da im damo „za uspomenu” neki od izloženih eksponata koji se odnosi na Tita, njegov rad i boravak u „Goši”. Traže, na primjer, lokalne štafete mladosti, plakete s Titovim likom… To, naravno, nije za davanje i to je dio naše istorije i „Goše” kao fabrike.
    Objavi na

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *