MEŠA SELIMOVIĆ Čin je svačiji

Piše Rajko Petrov Nogo

Šta je Meša Selimović došapnuo nama iz 1968, a šta mi njemu

Na početku svoje studije o romanima Meše Selimovića („Činiti i biti“, Svjetlost, Sarajevo 1972) Kasim Prohić je zapisao: „Sâmo čitaočevo pomjeranje mjesta i vremena radnje je onaj sretni čin transcendencije teksta od koje umjetnost i filozofija tek imaju da žive.“ Istorijski dekor u „Dervišu“, a pogotovo u „Tvrđavi“, u krajnjoj je liniji odista samo dekor. Da se u tim romanima kreću figure naše savremenosti – i da smo ih tih godina po Sarajevu bukvalno prepoznavali – nije nikakva tajna. Prohić je gdjekad sa tih likova stidljivo skidao kostim i tako vršio pomjeranje mjesta i vremena radnje, a time se Selimovićeva jedva prikrivena subverzivna misao lako pretakala iz onog u ovo vrijeme. I obratno. Književnost i jeste vječno dvojstvo onog uvijek i sada, to je njen vajkadašnji način simbolizacije.

SATKANI OD STRAHA I NADE
Pa ipak, u krajnjim izvodima, pisac „Derviša“ i „Tvrđave“ neće da zna za drugo vrijeme. „Kad počinju da žive kao ljudi, Selimovićevi junaci ulaze u područje fenomenologije političke igre, njenih nepredvidljivih zakona i perverznosti njenih formi.“ Iskusiv na sopstvenoj koži svudprisutnost politike, koja od onog koji o njoj govori traži da govori njenim jezikom, Selimović je tek malčice patinirao i u starinsko ruho odijevao ono što bismo gdjekad mogli naći i u savremenim partijskim i policijskim zapisnicima. Selimovićevo političko pismo efektno prokazuje nakazno lice socijalizma sa ljudskim likom ispod čije se obrazine krije golo nasilje, ali i ponornu i mračnu „poeziju“ našeg masovnog ketmana. A ketman je opet takvo pismo, izgleda, iziskivao kao svoj „duhovni“ izraz. Izdvajajući dva-tri fragmenta iz Selimovićevih romana i upućujući čitaoca u vještinu čitanja tog pisma, Prohić je izveo preciznu dijagnozu tog suočenja sa represivnošću ideje i njenom demonijačkom vlašću:
Vrijednosni apriorizam staljinističkog pisma, njegovo tautološko a ne racionalno-artikulaciono ustrojstvo, doveli su do toga da se ono u osnovi identifikuje sa policijskim pismom-izvještajem.
Pred represivnošću ideje i njenom demonijačkom vlašću duhovniji junaci Selimovićeve proze – Ahmed Nurudin, Ahmet Šabo, a sa njima i njihov pisac – uzmaknuli su i ogradili se čuvenim sloganom: misao je samo tvoja, čin je svačiji, i onim još čuvenijim, da je čovjek uvijek na gubitku. Korijene ovih misli, koliko u Kuranu, mogli bismo tražiti i kod Dostojevskog i u narodnoj priči. Prva bi, recimo, mogla biti naknadna replika Ivana Karamazova nakon famoznog razgovora na klupi koji je Smerdjakov okončao onom mračnom dvosmislicom što stoji u naslovu toga poglavlja: Mnogo vredi razgovor s pametnim čovekom. Druga je, možda, tek jedna parafraza Vukove priče „Tamni vilajet“. Uostalom, Dostojevski je, prije svih drugih, Selimovićev pisac, a o Vuku je napisao cijelu knjigu. No, bilo kako bilo, ove su dvije misli zacijelo rodno mjesto Selimovićevog oksimoronskog apsolutnog relativizma u kome je, možda, tajna one suptilne složenosti i poetske moći, sam oblik postojanja protivurječnog. Ali – da ostanemo u Selimovićevoj logici – i izvjesnog moralističkog manirizma kao književnog postupka u kome se ponekad dlaka cijepa načetvoro.
Pomjeriću mjesto i vrijeme radnje i za ovu priliku kratko progovoriti o dva naoko sporedna lika koja nisu uzmaknula, jer su satkana od straha i od nade, a možda i od čežnje Meše Selimovića.
Šta je, dakle, došapnuo Meša Selimović nama iz ’68, a šta mi njemu?

ŠAPAT O LIPANJSKIM GIBANJIMA
Oslušnimo ovaj razgovor:
– Treba da ideš – rekao sam šapatom.
– Kuda?
Glas mu je čvrst, dubok, kao da nije onaj sitni čovjek preda mnom.
– Odavdje. Svejedno kuda.
– Hvala ti što me nisi odao.
– Neću da se miješam u tuđe stvari, zato i želim da odeš.
– Ako me otjeraš, umiješao si se.
– Možda bi bilo najbolje.
– Jednom si mi pomogao. Zašto da to sad pokvariš? Moglo bi ti nekad zatrebati lijepo sjećanje.
– Ništa ne znam o tebi.
– Sve znaš o meni. Gone me.
– Sigurno si im zlo učinio.
– Nikakvo zlo nisam učinio.
– Šta misliš sad? Ne možeš ostati ovdje.
– Pogledaj, je li stražar na mostu?
– Jest.
– Čekaju me. Svuda su okolo. Zar me goniš u smrt?
– Derviši ustaju rano, vidjeće te.
– Skloni me do sutrašnje večeri.
– Putnici mogu da naiđu. Namjernici.
– I ja sam putnik namjernik.
– Ne mogu.
– Onda zovni stražare, tu su, iza zida.
– Neću da ih zovem. I neću da te sklonim. Zašto da ti pomognem?
– Nizašto. I skloni se, tebe se ovo ne tiče.
– Mogao sam da te upropastim.
– Nisi imao snage ni za to. […] A zatim:
– Neću da te pitam ko si i šta si učinio, to je tvoja stvar. Ostani tu, to je sve što mogu da ti dam. Neka bude kao da se nismo ni sreli ni vidjeli.
– Tako je najbolje. Idi sad u svoju sobu.
– Da ti donesem hranu?
– Ne treba. Već ti je krivo što si i ovo učinio.
– Zašto misliš da mi je krivo?
– Suviše oklijevaš, suviše razmišljaš. Što god bi sad učinio, bilo bi ti krivo. Idi u tekiju, ne misli više na mene. Prijavićeš me ako budeš mislio.
I Ahmed Nurudin je – preko Mula-Jusufa – stražarima takoreći prijavio Ishaka (nije li na sličan način i Ivan Karamazov „programirao“ Smerdjakova?), a Ishak je, još opasniji, oživio u derviševom sjećanju, postajući tihi ali mogući pobunjenički refren i lajtmotivska subverzivna misao u romanu, pred kojima su i Ahmed Nurudin i Meša Selimović ostali zdvojni.
Ako je iz 1966, kad je objavljen roman „Derviš i smrt“, ovaj razgovor ponešto došapnuo nama u ’68, odlomak iz „Tvrđave“, koja je objavljena 1970, možda donosi ponešto od onoga što su Ahmetu Šabu i njegovom tvorcu – preko studenta Ramiza koji nije znao šta je strah, ili nije znao šta je vlast, makar i kao neostvarenu prijetnju novim nasiljem – došapnula „lipanjska gibanja“. Pred tim mogućnostima sada su i Ahmet Šabo i Meša Selimović zastali zaplašeni – i opet zdvojni:
Neobičan mladić. Biće divan čovjek ako ne uspije u onome što želi, strašan ako uspije. Bio bi ponosan na svoju čistu misao i poslije, kad bi već odavno bila uprljana. Sad je protiv nasilja, zavešće ga u ime slobode. Sad je za slobodu, ugušiće je u ime vlasti. Boriće se surovo za svoje uvjerenje, smatrajući da je plemenito, ne znajući da je postalo neljudsko. Biće najljući neprijatelj protiv sebe bivšeg, i čuvaće, kao hamajliju, ogrubjelu sliku svoga nekadašnjeg zanosa. A ako ne uspije, kao i toliki drugi, ako mu sadašnji bivši zanesenjaci presijeku put, njegovo stradanje će učiniti više nego pobjeda. Sačuvaće se u ljudima dirljiva uspomena na žrtvu i na misao koja nije postala stvarnost. I začudo, to je najljepše od svega što čovjek može da učini: da pokuša i da ne uspije.
Ostaje tako da živi želja i vjera da će jednom doći sanjani raj, a s tom željom lakše se živi. Ako proroci razočaraju, snovi tamne. Proroci treba da umru prije nego što išta ostvare. Dovoljno je što su još jednom razgorjeli staru nadu. Zašto da je gase djelom koje razočarava?

JATAČKI DOSLUH PORAZA I DUHOVNOSTI
Eto, pokušali smo i – srećom – nismo uspjeli. A mogla nam se, kao posljednjoj staljinističkoj generaciji, desiti i ta nesreća da uspijemo. I danas bismo se stidjeli umjesto ovih što stida nemaju. Nismo, dakle – srećom – dočekali ostvarenje svojih ideala, kako nam je cinično prijetio Krleža. Poraz je rodno mjesto i naše duhovnosti, a i taj poraz i ta duhovnost bili su u čudnom, takoreći jatačkom dosluhu sa Selimovićevom rezigniranom mišlju, koja je ponajviše bila satkana od straha i od nade, koliko i od čežnje.
Pomjeriću opet mjesto i vrijeme radnje, ali sada u obrnutom smjeru, jer umjetnost i jeste ono ljuljanje tamo i ovamo kroz prostor i vrijeme, i prisjetiti se jednog, ne naročito ugodnog razgovora – a mnogo vredi razgovor s pametnim čovekom – sa tada već bolešću načetim Mešom Selimovićem u njegovom stanu u Beogradu. Razgovarali smo poslije mog susreta osobito bliske vrste sa službenim sablastima, a to će reći nakon one čaše krepkog nasilja što ni mene ne mimoiđe:
– Pričaj!
– Šta se tu ima reći. Život je počeo nakazno da oponaša književnost. Desilo mi se u dlaku isto što i Ahmetu Šabu.
Meša se grohotom nasmijao, a zatim naglo, i bez ikakve znatiželje za detaljima, upitao:
– Šta ti radi komšija? (A komšija mi bijaše pukim slučajem jedan tada prilično moćan funkcioner i nekadašnji udbaš.)
– Otkud ja znam? I kakve on veze ima sa svim tim?
– Pa da, ako dvojicu za dan ne smakne, uveče ne može u pozorište…
Preda mnom se ukazao neki naš balkanski Rim pun palanačkih Nerona i real-socijalističkih gladijatora. I smračeno lice njihovog nesrećnog pisca.
A docnije sam zapisao i ovo:

Dvojicu na dan bar,
Pa smirom u teatar.

A u teatru – cvet gubernije.
Dva reda podvoljaka
I mandarinski hor.
Mandatni feudalci
S brcima na čelu –
Naš dvorski folklor.

I evo, poput Hasana, i ja, na kraju, zapisujem da nisam znao da je bio toliko nesrećan. Mir njegovoj namučenoj duši!

_________________________

Epitaf za M. S.

Zatukoše ga kamenjem
Zemljaci braća rođena
Kamenje osta znamenjem
Da je sloboda rođena

Zatukoše ga kocima
Licem na bele poklade
Dođu ubice s ocima
Za pomen da mu pokade

Onaj koji mu sastavi
Perom na trošnoj hartiji
Epitaf ovaj sumoran

Na sličnoj sramnoj zastavi
Umače crnoj bratiji
Od zavičaja umoran

Rajko Petrov Nogo