Legenda o Meši Selimoviću

Piše Matija Bećković

Kad se govori o Meši Selimoviću uvek se oseti neka napetost, kako za života, tako na poslednjem ispraćaju, pa i posle smrti, sve do današnjeg dana kad svi vidimo da ne bi dočekao mira i da je poživeo stotinu godina

Među moje najmilije i nikad pokojne prijatelje (Dušana Radovića, Stevana Raičkovića, Milovana Đilasa, Borislava Mihajlovića Mihiza, Miće Popovića, Skendera Kulenovića, Živorada Stojkovića, Jovana Raškovića…) posebno mesto je ono Mehmeda-Meše Selimovića.
Tako posebno i izdvojeno mesto zauzeo je Meša Selimović i u srpskoj književnosti i među svojim saborcima, piscima ratnicima, u koje ga više niko i ne ubraja.

ŽUDNJA ZA NEMOGUĆIM
Kad se govori o Meši Selimoviću uvek se oseti neka napetost, kako za života, tako na poslednjem ispraćaju, pa i posle smrti, sve do današnjeg dana kad svi vidimo da ne bi dočekao mira i da je poživeo stotinu godina.
U zemlji neprekinutog bratoubilačkog rata gde niko nije ubijao osim brat i nikog nije ubio osim brata, Meša Selimović je među braćom slovio kao „onaj kome su ubili brata“ kao da je samo on bio brat i imao brata pa su ga samo njemu mogli i ubiti. A pošto su mu brata ubili, a bratoubice su bile istomišljenici i vlast za koju su se borili, jedino je Mešu Selimovića mučilo pitanje: „Šta sam ja posle tog ubistva, ožalošćeni brat ili neuvereni član partije?“
Tako je  preuzimajući na sebe ranu koja nije bila samo njegova Meša Selimović postajao brat svima i uzimao reč u ime svih bezbratnika.
Prvi put sam ga sreo kad sam imao dvadeset šest, a on pedeset i šest godina. Bilo je to na Tjentištu gde je neko i mene uvažio i pozvao da se zajedno sa Mešom i Ćamilom Sijarićem, obratim mladim piscima Bosne i Hercegovine.
Mada se već bio oglasio s nekolika naslova činilo se da je Meša tu bio pozvan pre kao profesor književnosti na glasu, nego kao pisac o čijem je književnom umeću bila na snazi ocena onog kritičara koji je napisao da je „Meša Selimović veoma pismen, ali na žalost bez ikakvog talenta.“ Kao talentovan i neuporedivo talentovaniji od Meše slovio je njegov brat Teofik koji nije ništa pisao.
Nisam bio ništa pročitao od Meše Selimovića, a tad sam ga prvi put slušao i bio zadivljen onim što sam čuo i zapanjen koliko se to razlikovalo od predstave koja je o njemu stvorena. Ni jedan profesor koga sam znao nije ni tako govorio ni tako izgledao ni tako istupao i suvereno vladao starim i najnovijim književnim izumima, znanjima i uvidima. Srećno je izlazio na kraj iz verbalnih avantura, a rečenicama sa dva izlaza spretno izbegavao upade u klopku reči.
Lakoća kojom se formulisao i održavao na paučini jezika, aforistika i logika koju je demonstrirao svedočili su o jednom bogomdanom daru, bez drugih uverenja osim vere u umetnost. Činilo se da nijedan teist nije verovao u Tvorca koliko je ovaj ateist verovao u tvoraštvo i njegov smisao. Već je bilo očito da se Meša Selimović odrekao svih strana osim one ka nebu.
Nije trebalo čekati dugo da uvidim kako je prava svrha onoga što je govorio bila u onome što nije rekao. I tim predavanjem i svim što je do tad radio i pisao, trpeći uvrede i poniženja, samo je vežbao ruku „mirno čekajući svoj trenutak“. I kako se ispostavilo već tada je uveliko postavljao skele, prinosio građu, prikupljao alat i pribirao snage za svoje životno delo. Paradoksi kojima je zasipao slušaoce bili su jednačine čije će nepoznate na papiru zameniti poznatim primerima iz svoje biografije. „Tema je bila opšta, a opet lična!“
Tražeći svoj jezik koji je tek slutio pod devizom „kad nađem znaću šta tražim“ vodio je raspravu „Za i protiv Vuka“ i kao vukovac prvi u srpskoj kulturi zatražio pomilovanje i za Vukove protivnike.
Mnogi su se zaletali na sebe i svoju ranu, ali je malina onih koji se u poslednjem trenu nisu pokolebali i pred samim ciljem skrenuli u stranu.
Meša Selimović se bez ostatka zaleteo na svoju ranu i skočio u njeno grotlo sa svim što je imao i znao. A kad je počeo da se spasava i piše na sve to zaboravljao.
„I da nisam imao nikakvog dodira s književnošću“ ispovedao se kasnije „takva tragedija bi me navela na misao da nekome, u vidu ispovesti saopštim svoju muku… Ali što sam više mislio na ubijenog brata utoliko sam nalazio u sebi manje snage da to iskažem.“ Ali Meša ne bi bio  onaj koji je postao, kad ne bi dodao i ovo: „Ali pravi razlog zbog čega sam počeo da pišem u to vrijeme ne bih mogao da objasnim i ne vjerujem da može iko“ i poentirao: „Umetnik žudi za nemogućim, sve drugo je kapitulacija!“

KNJIGA SKUPLJA OD ŽIVOTA

Kao primer šta je umetnost za Mešu Selimovića podsećam se i jednog razgovora u mojoj kući – kad je spomenuta glasina lansirana onih godina –  kako među likovima u delu Ive Andrića nema nijednog pozitivnog Turčina i nijednog negativnog Srbina. Bili smo jednoglasni da to ne može biti istina prisećajući se na licu mesta obrnutih primera. Razlog što to ovde  spominjem je ono što je tom prilikom rekao Meša Selimović. A kazao je da je to istina koja je nebitna i ne dotiče se nikakve suštine, a kamoli tajne Andrićeve nenadmašne umetničke majstorije. To je bila i najbolja definicija umetnosti vanvremene i nadlične, za koju nema ni Grka ni Jevreja, ni Turaka ni Srba.
Ono što se na kraju posrećilo Meši Selimoviću valjda nije nikad nikome.
Kad je objavio Derviša, te svojevrsne primere čojstva i nečoveštva, ljubavi i mržnje, ili kazano drukčije kad je pogubio aždaju i iz boja izneo živu glavu – imao je šezdeset godina… U poslednjoj deceniji života dočekao je svojih pet minuta, dodirnuo svoje delo rukama, video svoju slavu i uživao u njoj. Da nije napisao knjigu skuplju života njegova sudbina bila bi isto što i „šapat u Kini“ kako bi rekao Miloš Crnjanski. Ali kad se do kraja ispoljio i ostvario knjiga se pitala s njim  i osvetljavala mu put. Sluteći nesreću koju srećom nije dočekao, preselio se u Beograd. Ubrzo je pao u postelju i ne bih se začudio ako bi račun pokazao da je u krevetu ležao onoliko koliko je sedeo za stolom pišući svoju knjigu. Kao da se istopilo ili ostalo na bojnom polju, njegovo telo se nije videlo ispod čaršava, a iznad postelje izdizala se jedino piščeva ponosna, pobednička glava.
Pre ulaska k njemu davana su nam uputstva da ostanemo kratko i izbegavamo razgovore na teme koje bi ga mogle uznemiriti. Tako je mudrac koji je celog života govorio, čitao i pisao spao na  pitanja kako si i boli li. Ali čim bi neko i nehotice izgovorio neku umozritelniju misao i dodirnuo kakvu složeniju i intelektualniju temu, njegove oči bi zasvetlele a um granuo kao da je upravo primio onu jedinu hranu kojom se hranio.
Ne mogu zaboraviti trenutak kad smo ostali nasamo i kad sam mu sedeći uz njegovo uzglavlje izgovorio nekoliko reči čiji je smisao bio da nije zaludu živeo, da se zamenio knjigom, da je svoje rane pretvorio u stvar hartije, da je učinio ono što zbog čega se rodio, da bi se mnogi zdravi s njim rado menjali, da je žednu hartiju napojio i svoju sudbinu ispunio. On me očima ispitivao tešim li ga ili govorim istinu, a niz lice su mu se kotrljale suze, toliko krupne da su se mogle brojati, a značile su samo jedno – ako je to istina ne žalim što sam poginuo. I da se ponovo rodim sve bih to još jednom učinio. Podsećao je na onog dečaka iz filma Rubljov koji je ridao dok je zvono koje je napravio zvonilo, otkrivajući da mu otac nije otkrio tajnu kako se prave zvona… I Meša Selimović je do poslednjeg daha slušao kako zvono koje je napravio  odjekuje po celom svetu, a jezik mu ne može iščupati nikad niko.
Ponekad mi se činilo kako baca žalostiv pogled na pero i hartiju i misli kad bi mu se  vratila snaga u uzmoždenu ruku da opiše ono što sad vidi i doživljava, to bi tek bilo nešto što nije doživeo i opisao niko. Ali sa te strane se još niko nije vratio ni svedočio.
Mrtvi su ga poučili „kako se može umreti bez straha ili bez užasa, jer smrt je besmislena kao i život.“
Kad je preminuo do kasno u noć sedeli smo pored njega u stanu u Jovanovoj ulici. Otišao sam pre nego što su stigli pogrebnici, a kad sam došao sutradan pre podne, pokojnik je još bio u kući. Darka me je dočekala rečima: „Da sam znala da svu noć neće doći ja bih ležala i spavala uz njega!“
To je najvrelija ljubavna reč koju sam ikad čuo!
I najbolja potvrda one „da je svaki čovek na gubitku, ako u životu ne nađe ljubav.“ A Meša Selimović je našao i taj božji darak zvao se Daroslava – Darka Božić.

Један коментар

  1. Легенда о Меши Селимовићу, не може да се прода за 100 милиона долара, заслужује више од 100 милиона читања и похвала. Она, Матијиним чудесним звонима, високо и на далеко прославља Мешин живот и књиге.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *