KAN 2010 Varljivo sunce našeg sveta

Piše Vladislav Panov

Zanimljivi i raznoliki, donekle snishodljivi i ziheraški, ali ipak dovoljno imenima i temama široki izbor koji je ove godine načinjen za potrebe glavnog programa Kanskog festivala, nije baš ostavio lak zadatak za žiri na čijem je čelu slavni holivudski sineasta Tim Barton

U zvaničnoj selekciji ovogodišnjeg Festivala u Kanu, dakle među filmovima koji su u konkurenciji za nagrade, nalazilo se osamnaest ostvarenja iz sveta koja predstavljaju uglavnom vrlo poznati, iskusni i cenjeni autori. Izbor onih koji će biti u prilici da se takmiče za prestižne nagrade ovog festivala je istovremeno neobičan i zanimljiv. Taj izbor je takođe istovremeno snishodljiv kao što je to najčešće i bio, eklektičan, i pretežno na „na sigurnu kartu“. Prevashodno je okrenut značajnim autorima što podrazumeva da je malo zapostavljen nekadašnji ekskluzivitet ovog festivala koji je tokom decenija svog postojanja sticao ugled ne samo kao šljašteće mesto na kome evropski filmski glamur ima svoj „alaholivudski“ godišnji praznik taštine, već i kao pozornica novih talenata, trendova, otkrića i tokova. Ipak, iako, dakle, u drugačijem izdanju od toga, ovogodišnji zvanični program ima zanimljivih i možda značajnih, da ipak ne preterujemo pa da pominjemo hrabrost ili viziju, ali svakako provokativnih filmskih momenata.
Jedan od njih sluti da možda bude i predvodnik u tom smislu. Novo ostvarenje njujorškog sineaste Daga Lajmana, do sada poznatog po laganim holivudskim visokokomercijalnim spektaklima akcije i specijalnih efekata („Skakač“, rimejci „Gospodin i gospođa Smit“ i „Bornov identitet“), ima potencijal da na Kan donese zadah smrtonosne ratničke politike Vašingtona, a kroz korišćenje istinite priče od pre nekoliko godina, u medijima vrlo kontroverzne i intrigantne, koja se ticala sudbine CIA operativke čiji je identitet objavljen iako je u to vreme radila na tajnim zadacima u Iraku. U Lajmanovom filmu „Poštena igra“ ispričana je njena tragikomična sudbina koja ju je odvela na naslovne strane i u sam vrh političkih obračuna između Bušovih pristalica i agresivne liberalne većine, a sve zbog posledica toga što se našla u centru priče oko razotkrivanja zataškavanja i laži američkih vlasti oko fantomskih oružja za masovno uništenje zbog čijeg su (ne)postojanja ušli u rat sa Irakom. Zbog te teme, a ne zbog ponovnog glumačkog tandema iz moćnog filma „21 gram“, Naomi Vots i Šona Pena, a još manje zbog nekih značajnih umetničkih iskoraka autorske ili političke hrabrosti, ovaj je film je na internetu i pre svog bioskopskog života izazvao pravu lavinu suprotstavljenih stavova angloameričkih intelektualaca, pa i onih koji pripadaju širem krugu njihovih zajednica.

Dobitnica Zlatne palme u kategoriji najbolje glumice za ulogu u Kjarostamijevoj "Overenoj kopiji"

NASTAVAK „VARLJIVOG SUNCA“
S druge strane, iz sasvim drugih, svakako važnijih i umetnički jačih razloga na Festivalu će biti pozdravljeno prisustvo jednog od danas najtalentovanijih i najboljih ruskih sineasta, Nikite Mihalkova, koji predstavlja svoj novi film, nastavak „Varljivog sunca“, koje mu je donelo Veliku nagradu žirija 1994. godine, ali i Oskara za najbolji strani film 1995. godine. U drugom delu, u kojem Mihalkov opet glumi lik pukovnika Sergeja Petrovića Kotova, on kao autor demonstrira svoj prepoznatljivi vrhunski pripovedački i vizuelno bogati stil u stvaranju još jedne nezaboravne epske priče koja prati ruskog oficira Kotova koji je preživeo smrtnu kaznu pod Staljinovim režimom. Kotov se sada bori na prvoj liniji. Njegova ćerka Nađa je bolničarka koja rizikuje svoj život kako bi spasila druge. Velika priča o „malim sudbinama“ u zastrašujućem okruženju, puna duše, patosa i elegije, sigurno će pogoditi srca mnogih, mada, verovatno, neće ponoviti uspeh u konkurenciji za nagrade.
Jedan od najtalentovanijih meksičkih autora, tvorac gore pomenutog izuzetnog filma „21 gram“, ali i svetskih priznatih i nagrađivanih ostvarenja „Pasiji život“ i  „Vavilon“ (nominovanog za Oskara za najbolji film i režiju, a u Kanu pre četiri godine ovenčanog „Zlatnom palmom” za režiju), Alehandro Gonzales Injaritu, po četvri put ima film na ovom festivalu. Sada predstavlja „Bjutiful“, kompleksnu porodičnu i socijalnu dramu iz savremene Španije sa oskarovcem Havijerom Bardemom u glavnoj ulozi. U centru pažnje ovog filma je priča o Uksbalu, brižnom ocu, strastvenom ljubavniku, ali i poslovnom mešetaru koji se kreće u podzemlju, sanjaru i tragaču za duhovima, čoveku koji se koprca na burnim marginama današnje Barselone. On uplašen od smrti, nastoji da preživi uz pomoć ljubavi, i da po svaku cenu spase decu i sebe. Autor kroz njegovu u osnovi jednostavnu priču nastoji da predstavi kompleksna realnost u kojoj se danas nalazi uznapredovali i „slobodni“ zapadni svet. Upleten u sumnjive poslove Injarituov junak se suočava sa prijateljem iz detinjstva, sada policajcem i to predstavlja polaznu osnovu zapleta. Uz Mihalkova ovaj bi film mogao da bude favorit za neku od nagrada ukoliko se žiri ne bude odlučio da demonstrira svoju kompetentnost i vizionarstvo forsiranjem nekog od „autsajdera“ meću pretendentima za priznanja. Što možda i valja očekivati jer ove godine je na čelu žirija fantazmagorični ekscentrik kakvog nije bilo još od Bunjuela, uvrnuto supertalentovani američki sineasta Tim Barton, a pored njega će o nagradama odlučivati i glumci Benisio del Toro i Kejt Beksiejl, pisac Emanuel Karere i direktor Muzeja filma Alberto Barbera. Društvo, svakako, koje bi trebalo da bude sposobno da prepozna prave vrednosti i da se ne uplaši da ih istakne.

O BOGOVIMA, KALUĐERIMA I VERI
Ako se ipak budu odlučili za danas svuda prisutno pomodno poziranje, političko afektiranje i „vizionarsku političku širinu“, moguće je da, recimo, nagrade film domaćina Ksavijera  Bovua  „O bogovima i ljudima“, koji se otrcano predvidljivo i pozerski snishodljivo dodvorava odabirom „široke i tople teme o međuljudskim odnosima bez obzira na sve“, a kroz priču o osam francuskih kaluđera izolovanih u planini oko Magreba koji žive usred dominantnog i zadrtog verskog nasilja i terora u potpunoj harmoniji za svojom „muslimanskom braćom“, pa otud odlučni da bez obzira na sve ostanu u svom manastiru širokog srca i izuzetne vere!?
I slavni francuski sineasta Bertran Tavernije se odlučio za versko-političke taktičke teme, ali se u svom filmu „Princeza od Monpensijera“ vratio pet vekova u prošlost ne bi li kroz priču o ratu između katolika i protestanata održao nekakvu lekciju za nauk modernom dobu. Mada, u ovoj priči iz vremena srednjevekovne francuske aristokracije ima mnogo više uobičajenih argumenata kojim se koriste uobičajeni kostimirani filmovi za zabavu najšireg kruga publike.
Takvoj je ciljnoj grupi svakako okrenut i novi film jednog od najomiljenijih japanskih majstora spektakularne akcije i gangsterskih haj-tek filmova, ali i mnogih drugih žanrova s kojima se tokom četvrt veka rada dokazivao na raznim medijima kao kompletni autor i glumac, Takeši Kitano. On je, inače, u Kanu proteklih decenija bio prisutan i nagrađivan najpre kao glumac. Njegovo ovogodišnje ostvarenje, „Uvreda“ se bavi kompleksnim opisom surove borbe meću beskrupuloznim klanovima jakuza u savremenom podzemlju Tokija. Kitanov film agresivno, moćno i surovo prikazuje sliku ne samo podzemlja već i stanja u kome se nalazi moderni Japan, a samim tim i taj deo do gotovo beznadnog očajanja uznapredovanog azijatskog ultrazapada.

Oskarovac Havijer Bardem, dobitnik Zlatne palme za glavnu ulogu u filmu "Bjutiful"

ANGAŽMANI ISKUSNIH IMENA
Čuveni iranski režiser Abaz Kjarostami, večni miljenik festivala i njihovih žirija širom sveta koji su mu dodeljivali svoje najuglednije nagrade i počasti, se ove godine u Kanu, na kome je, inače, trijumfovao 1997. godine sa „Ukusom trešanja“, predstavlja sa jednostavnom ljubavnom pričom o slučajnom susretu na jugu Toskane, i potom neobičnoj vezi, pa možda i ljubavi, između sredovečnog britanskog autora i Francuskinje koja je vlasnica umetničke galerije, nazvanom „Overena kopija”. Moguće iznenađenje prilikom nagrađivanja? U sličnoj konkurenciji se nalazi i takođe „univerzalnim i jednostavnim temama“ orjentisani film iskusnog britanskog sineaste Majka Lija „Još jedna godina“, koji govori o odnosima među likovima ispričanim kroz godišnja doba jedne godine. Sudeći po uzbudljivoj priči o dvojici prijatelja iz detinjstva, bivšim specijalcima britanske vojske koji se kao plaćenici bore za zaradu u od nasilja, haosa i korupcije proključalom Bagdadu sredinom prošle decenije, i film još jednog umešnog i iskusnog ostrvskog autora, Kena Louča, „Irska ruta“, ne bi trebalo da prođe nezapaženo i to ni kod publike, a ni o strane onih koji odlučuju o nagradama.
Ako se traži moguće „otkriće“ i iznenađenje ove godine, onda će to možda biti predstavnik afričke kinematografije. Socijalno-politička drama „Vrišteći čovek“ iz Čada, autora Mahamata Saleha Haruna koji je prvi put u Kanu. koja kroz sudbinu ostarelog bivšeg šampiona u plivanju nudi sliku očajne situacije u toj zemlji ogrezloj u nemaštini, osakaćenoj građanskim ratom i potpuno osiromašenoj, korumpiranoj i beznadnoj. Film koji očigledno poseduje sve što je do sada bilo potrebno za isticanje među kandidatima za priznanja i počasti – od teme, preko geografskog pedigrea, do rasno-socijalne zanimljivosti za zapad.

SRPSKI FILM U KANU
Što se tiče našeg filma u Kanu, on je ove godine u priličnom zapećku, što nije čudno s obzirom na produkciju i naše stanje u kinematografiji. Osim što nemamo predstavnika u zvaničnoj selekciji, oni koji su tamo neće odigrati nikakvu ulogu najverovatnije čak ni za sebe, a kamoli za naš film i zemlju. Lično bi najviše mogao da profitira Srđan Golubović čiji je „projekat u toku snimanja“, film „Krugovi“, ušao među petnaest naslova iz celog sveta koji su s tim činom dobili priliku da isprose novac do dovrše svoj „projekat u nastajanju“, pošto je suštinski o tome reč u delu festivalskog programa nazvanog „Atelje“. Od završenih filmova u Kanu nas predstavlja dokumentarac „kako kupiti stan u Srbiji“ Beograđanke Jelene Zlatković koja je u filmu zabeležila svoj hod po mukama tokom četiri godine svakojakog odricanja, borbe i žrtvovanja ne bi li došla do svog stana. To je svakako upečatljiva, sveprisutna i vrlo ilustrativna slika današnje, oslobođene, demokratske i svom narodu odane kapitalističke Srbije. U Kanu, kao i na zapadu, proteklih decenija stečeni minuli rad Miki Manojlović ove godine unovčava verovatno lukrativnim učešćem u reklamnom filmu koji je režirao Goran Marković, a za potrebe promocije novih proizvoda moćnog i svetski čuvenog proizvođača kompjuterskih komponenti, „AMD“. Premijerno i uz određenu dozu pompe ovaj reklamni film je doživeo premijeru upravo u Kanu, što je svakako za njih dvojicu bila dobra tezga. U svakom drugom smislu, posebno za našu kinematografiju, ovaj film je potpuno beznačajan.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *