Vojvodina – farma nuklearnih elektrana

Piše Svetislav Krstić

Kakav je mogući scenario budućih dešavanja oko Vojvodine, i da li će u njemu odlučujuću ulogu igrati neprekidna borba za osvajanje i kontrolu energetskih resursa

Prošle godine, 30. novembra, republička Skupština usvojila je Zakon o nadležnostima Vojvodine i potvrdila pokrajinski Statut. Ovim činom naša severna pokrajina dobija znatno veće nadležnosti u mnogim sferama političko-ekonomskog života, od donošenja strateških razvojnih dokumenata, preko prostornog planiranja do osnivanja sopstvenih javnih preduzeća i banaka. Hoće li novostečena samostalnost olakšati i ubrzati ekonomski i kulturni razvoj Vojvodine, kako tvrde zagovornici ovih promena, ili će biti samo odlučujući korak ka njenom još većem udaljavanju od Srbije, što je mišljenje mnogih sa obe strane Save i Dunava.
Pokušaćemo da osvetlimo mogući scenarijo budućih dešavanja oko Vojvodine polazeći od razumne pretpostavke da će na njega u velikoj meri uticati geopolitičke promene u ovom delu sveta. A na geopolitičku situaciju, u našem regionu ali i u svetu, odlučujuću ulogu ima neprekidna borba za osvajanje i kontrolu energetskih resursa, kao najvažnijeg postulata održivog razvoja i egzistencije celog čovečanstva. To je borba giganta, velikih svetskih zemalja, multinacionalnih industrijskih konglomerata i raznih energetskih i vojno-političkih lobija. Zbog dugotrajne svetske ekonomske i energetske krize ona je danas u punom jeku i beskompromisno se vodi bez obzira na cenu i žrtve.

OFF SHORE NUKLEARKE
Energetske prilike u svetu, a pogotovo moćan nuklearni lobi, ponovo su nametnule nuklearnu energiju kao nezaobilazan faktor u prevazilaženju permanentne energetske krize koja ozbiljno preti da ograniči i ugrozi svetski razvoj. Neke zemlje su ukinule moratorijume, donesene posle černobilske katastrofe (1986), na izgradnju nuklearnih elektrana i one se danas ponovo grade. Čak se nuklearna energija medijski predstavlja kao čista, obnovljiva energija (što je naravno netačno ) i kao jedino spasonosno rešenje za neizvesnu energetsku budućnost čovečanstva.
Nuklearnom tehnologijom raspolaže mali broj zemalja sveta. Najveći kapaciteti za projektovanje, izgradnju i servisiranje nuklearnih elektrana nalaze se u Sjedinjenim Državama, Kanadi i Zapadnoj Evropi. To su gigantski industrijski kompanijski kompleksi iza kojih stoje pomenute države i njihove najveće kompanije. One su u svoje nuklearne programe uložile ogroman kapital i osnovni interes kojim se vode je profit. Ali ne samo profit!
Znamo da je nuklearna tehnologija razvijena najpre u vojne svrhe. No malo je poznato da prilikom sagorevanja obogaćenog urana u reaktoru nuklearne elektrane nastaje plutonijum koji se koristi za pravljenje nuklearnog eksploziva. Dakle proizvodnja električne energije je samo deo programa izgradnje i eksploatacije nuklearnih elektrana. U pozadini postoji vrlo ozbiljan vojni program i svaka zemlja koja ima nuklearnu centralu obavezna je, po međunarodnim ugovorima, da isporučuje plutonijum za one zemlje koje imaju nuklearno oružje. Na ovaj način, ako država koja raspolaže nuklearnom tehnologijom ili njena kompanija izgradi nuklearku u drugoj zemlji, samim tim polaže ekskluzivno pravo na proizvedeni plutonijum. Zemlja u kojoj je izgrađena nuklearna elektrana isporučuje plutonijum zajedno sa ostalim radioaktivnim otpadom nakon čega joj se nuklearni otpad vraća nazad, a ekstrahovani plutonijum se zadržava. Kada se neko odluči za gradnju nuklearne elektrane onda mora računati na sve aspekte te odluke.
Izgraditi nuklearnu elektranu na svojoj teritoriji, u početku, nije uopšte težak posao. Novac za izgradnju nuklearke će se dobiti iz kredita međunarodnih banaka i finansijskih institucija. Izvođačima celokupnog posla, od projektovanja, izgradnje i servisiranja nuklearke, do njenog snabdevanja nuklearnim gorivom, može se plaćati proizvedenom električnom energijom. Neki, istina manji, deo proizvedene električne energije ostaje i onom na čijoj je teritoriji izgrađena nuklearka. Izgleda da su svi zadovoljni. Ovako izgleda samo na prvi pogled. Ako se malo dublje analizira ceo posao lako se vidi da u njemu samo jedna strana ima koristi, i to ne male. Ta strana prodaje svoju nuklearnu tehnologiju, obezbeđuje posao svojim kompanijama na servisiranju i remontu nuklearke, zatim prodaje nuklearno gorivo, naplaćuje preradu i pripremu nuklearnog otpada za deponovanje, dobija jeftinu električnu energiju i plutonijum za vojne potrebe. Vlasniku (čitajte – domaćinu) nuklearke ostaju kreditna zaduženja, ekološki problemi koje neizbežno donosi izgradnja i rad nuklearke, radioaktivni nuklearni otpad čije je deponovanje skupo i opasno, strah od nuklearnog akcidenta koji može ugroziti stanovništvo i celu zemlju i, sasvim na kraju, nešto malo proizvedene električne struje. U slučaju ekonomskih problema oko otplate nuklearke, njen domaćin bi mogao da otplaćivanje vrši i odlaganjem tuđeg nuklearnog otpada u svojoj zemlji. Drugim rečima, prodaju vam nuklearku koja na vašoj teritoriji proizvodi struju za njih i istovremeno kod vas odlažu svoj nuklearni otpad. Dovedeni ste u potpuni kolonijalni odnos.

NAŠA NUKLEARNA PROŠLOST
Da bi smo bolje razumeli sadašnjost, nije loše podsetiti se prošlosti, i to ne tako davne. Vratimo se nazad u period bivše Jugoslavije, države respektabilne u svakom pogledu, u doba svetske energetske krize 70-ih godina prošlog veka. To je ujedno i vreme velike političke samostalnosti Vojvodine u odnosu na Srbiju. 1974. godine počinje izgradnja nuklearne elektrane u Krškom u Sloveniji, a 1977. Predsedništvo države donosi odluku o „miroljubivom korišćenju nuklearne energije“. U planu je izgradnja četiri nuklearke do 2000. godine, koje bi bile locirane na Dunavu. Lokacije su bile određene u blizini Bačke Palanke i Kostolca, zatim u Dalju na granici Srbije i Hrvatske, kao i na još nekim lokalitetima u Hrvatskoj.  Svi lokaliteti su podrobno ispitani i odobreni za tu namenu.
Do koje mere je ondašnji jugoslovenski nuklearni program uzeo maha ilustruju dva podatka. Prvi, da je u maju 1986. godine raspisan konkurs za izgradnju nuklearnih elektrana i drugi, da je napravljen plan da se do 2025. godine izgrade čak 23. nuklearne elektrane! Velika većina tih nuklearki bi bila locirana na Dunavu, dakle u Vojvodini i neposredno uz nju. Sve ovo govori o velikoj snazi jugoslovenskog nuklearnog lobija i onih koji su stajali iza njega. No tada se uzburkala javnost i začuo glas stručnjaka koji su se oštro usprotivili ovakvom energetskom scenariju. Usledila je skoro četvorogodišnja javna rasprava širom bivše Jugoslavije. Rezultat toga je odustajanje od nuklearnog programa i donošenje Zakona o zabrani izgradnje nuklearki u Jugoslaviji 1989. godine, tzv. moratorijuma. Tako je mišljenje stručnjaka i javnog mnjenja odnelo prevagu nad stavovima političara i nuklearnih lobista, i to u jednom demokratskom procesu javne rasprave.
Kasniji sled događaja nije išao na ruku nuklearnim lobistima u bivšoj Jugoslaviji. Kao što je poznato zemlja se početkom devedesetih godina raspala, a sa njom i planovi o izgradnji brojnih nuklearki. Međutim jugoslovenska nuklearna priča teče i dalje. Promenjena je scena i kulisi, ali režiseri i scenario ostaju isti.

Sa stanovišta potreba grada Novog Sada u snabdevanju toplotnom energijom, izgradnja novog bloka TE-TO Novi Sad je nepotrebnaŠta više, kada bi se rejonske gradske toplane „Zapad“ i „Sever“ povezale sa TE-TO, ceo stepen iskorišćenja bi se sa sadašnjih 55 popeo na 70 odsto i bilo bi mesta za pojeftinjenje grejanja

ENRGETSKI DEFICIT POKRAJINE
U energetskom pogledu Vojvodina, posmatrana kao zasebna celina, ima veoma nepovoljan bilans. Prema podacima pokrajinskog Sekretarijata za energetiku i mineralne sirovine, proizvodnja primarne energije u Vojvodini pokriva samo 26 odsto njenih potreba. Sve ostalo se dobavlja se iz Srbije ili sa strane (uvozom). To je znatno nepovoljnije nego za republiku Srbiju u celini, koja zadovoljava sopstvenom energetskom proizvodnjom 62 odsto svojih potreba. Uzgred, poigrajmo se brojevima pa iz energetskog bilansa Srbije isključimo energetski bilans Vojvodine. Tada lako dolazimo do podatka da bi Srbija bez Vojvodine zadovoljavala  čak 74 odsto svojih energetskih potreba.
Naročito je nepovoljan pokrajinski bilans u sektoru proizvodnje električne energije. Od sopstvenih potreba Vojvodina podmiruje samo 5.9 odsto. Ostatak dolazi iz termoelektrana i hidroelektrana iz tzv. centralne Srbije, jer na svu sreću Srbija je jedna od retkih evropskih zemalja koja domaćom proizvodnjom električne energije podmiruje svoje potrebe. A pored toga tamo niko ni ne postavlja pitanje: Gde su naši kilovati?
Nema sumnje da je pokrajinsko aktuelno rukovodstvo upoznato sa ovim podacima. I ne samo to, već je počelo da preduzima i prve korake da promeni postojeće stanje. Bar tako izgleda. Naime, u toku je proces izbora strateškog partnera kome će biti poverena izgradnja novog gasno-parnog energetskog bloka za kombinovanu proizvodnju električne i toplotne energije u okviru termoelektrane-toplane (TE- TO) Novi Sad. Predviđena snaga bloka je 400 do 500 MW električne i 300 MW toplotne energije. Partneri u ovom poslu su JP „Elektroprivreda Srbije“ i Grad Novi Sad. U cilju izbora strateškog partnera oni su već formirali zajedničko preduzeće „Energija Novi Sad a.d.“ Novi Sad, zaduženo da vodi taj posao.
Sa stanovišta potreba grada Novog Sada u snabdevanju toplotnom energijom, izgradnja novog bloka TE-TO Novi Sad je nepotrebna. Sadašnji već postojeći energetski blokovi  proizvode dovoljno toplotne energije za grejanje celog grada i okoline. Šta više, kada bi se rejonske gradske toplane „Zapad“ i „Sever“ povezale sa TE-TO, ceo stepen iskorišćenja bi se sa sadašnjih 55 popeo na 70 odsto i bilo bi mesta za pojeftinjenje grejanja. Pa ako Srbija proizvodi dovoljno električne struje i za Vojvodinu, a postojeći kapaciteti TE-TO mogu da snabdevaju Novi Sad sa dovoljno toplotne energije, nameće se onda logično pitanje svrsishodnosti izgradnje novog energetskog bloka sa velikim kapacitetima u proizvodnji električne i toplotne energije. Očigledno je da su motivi onoga što se danas dešava u energetskom sektoru Vojvodine nejasni stručnoj javnosti, a nisu ni u funkciji interesa njenih građana. Da li se možda nešto drugo krije iza svega ovoga?

ENERGETSKO OSAMOSTALJIVANJE VOJVODINE
Gore navedene aktivnosti oko izgradnje novih elektroenergetskih kapaciteta u Vojvodini nemaju kao osnovni cilj da reše problem energetskog deficita Vojvodine i obezbede dodatnu struju za republički bilans, kako bi se na prvi moment moglo zaključiti,  nego da započnu proces rasparčavanja EPS-a. U ovom procesu bi Vojvodina težila osamostaljivanju u odnosu na EPS-a, i formiranju sopstvenog elektroenergetskog preduzeća (poput Vojvodinavoda, Vojvodinašuma).
Strateški partner koji će investirati u izgradnju novog bloka TE-TO (čija je predračunska investiciona vrednost od 200 do 250 miliona evra) postaće većinski vlasnik TE-TO Novi Sad, koja se sada nalazi u sastavu EPS-a. I gle čuda! Strateški partner će, kada izgradi novi blok, postati vlasnik cele TE-TO Novi Sad, dakle zajedno sa novim i dva postojeća energetska bloka (izgrađena 1984). Na ovaj način će TE-TO izaći iz EPS-a. Dakle, u Vojvodini je u toku proces privatizacije EPS-a za račun nekog strateškog partnera za koga ćemo uskoro videti koje (iako možemo pretpostaviti).
Postojeće rukovodstvo EPS-a na sve ovo gleda blagonaklono i čak učestvuje u svemu, mada nije doneta zvanična odluka o privatizaciji EPS-a u Srbiji. No nije tajna da postojeća vlast u Srbiji namerava da proda EPS, kako bi se domogla novih svežih para koje bi je održale na vlasti još neko vreme. Za svoj račun to isto teži i rukovodstvo Vojvodine, kad su u pitanju elektroenergetski kapaciteti u pokrajini. Sadašnja republička i pokrajinska vlast su dogovorile deobu EPS-a i njegovu privatizaciju. U tom procesu ista sudbina će zadesiti i Javno preduzeće za prenos električne energije i upravljanje prenosnim sistemom „Elektromreža Srbije“, skraćeno EMS, koje je 2005. godine izdvojeno iz sastava EPS-a kao samostalno preduzeće.
Od cele priče će najveću korist imati takozvani strateški partneri, odnosno budući većinski vlasnici elektroenergetskih kapaciteta u Srbiji i Vojvodini. Njih u stvari najviše i privlači upravo transportni i distributivni kapaciteti srpskog elektroenergetskog sistema. Ovaj prvi jer se preko njega električna energija iz Srbije može transportovati u celi region i šire, a ovaj drugi jer je to trgovina koja donosi „zvečeće“ novce od građana i privrede. Što se tiče sadašnjih vlasnika EPS-a i EMS-a, građana Srbije, oni će ostati bez svoje imovine, a za uzvrat dobiti znatno veće cene električne energije. Ali to nije sve. Novi vlasnik će imati vrlo ambiciozne planove da poveća proizvodne elektroenergetske kapacitete u Vojvodini.

VOJVOĐANSKA NUKLEARNA BUDUĆNOST
Veliki vojvođanski elektroenergetski deficit je odličan izgovor za njen ulazak u nuklearni program, veoma nalik programu bivše Jugoslavije. Videli smo da je u tom bivšem programu okosnica bila upravo izgradnja nuklearnih elektrana na Dunavu i to u Vojvodini i na granici sa Hrvatskom. Sa stanovišta argumenata zagovornika upotrebe nuklearne energije, izbor lokacija nuklearki na Dunavu je višestruko povoljan. Naime, od celokupne energije koja se proizvodi u nuklearnom reaktoru, samo 35 odsto pretvara se u električnu energiju i prenosi  na električnu mrežu. Ostala energija se mora osloboditi u reku i upravo zbog toga je Dunav sa svojim velikim vodenim protokom veoma povoljan. Na njegovom srednjem toku, koji prolazi kroz Vojvodinu, ima potencijala za izgradnju lanca od nekoliko istovetnih nuklearnih centrala, takozvane farme nuklearki. Ovim se postiže znatno veća ekonomičnost nego izgradnjom pojedinačnih i međusobno različitih nuklearnih centrala.
Druga povoljnost se ogleda u činjenici da ceo panonski bazen uz Dunav nije trustno područje, pa gotovo da nema opasnosti da bi zemljotres mogao oštetiti nuklearne reaktore i izazvati opasni akcident velikih razmera, koji bi mogao ugroziti susedne zemlje u regionu i šire. Zatim, veoma delikatno pitanje transporta radioaktivnog nuklearnog goriva i otpada, koji bi se najlakše i najsigurnije odvijao rečnim putem, itd.
Budući vlasnik vojvođanskih elektroenergetskih kapaciteta bi se lako mogao opredeliti za scenario izgradnje farmi nuklearki na Dunavu u Vojvodini. Pri tome bi imao podršku i razumevanje aktuelne pokrajinske i republičke vlasti (koje su mu i pomogle da jeftino kupi pokrajinski elektroenergetski sistem). U tom pravcu su tvorci dokumenta „Program ostvarivanja strategije razvoja energetike Republike Srbije u AP Vojvodini od 2007. do 2012. iz septembra 2009. godine, javno izneli u njegovim zaključcima (§29) da su obnovljeni razgovori o mogućnostima, potrebama i potencijalnim lokacijama gradnje nuklearnih elektrana! Ko to vodi razgovore, u čije ime i sa kime, kada u republičkom važećem dokumentu Strategija razvoja energetike Republike Srbije do 2015. godine“, nema ni reči o korišćenju nuklearne energije, a kamoli o lokacijama za izgradnju nuklearki? Onaj ko to radi sigurno zna da je u Srbiji na snazi moratorijum po pitanju izgradnje nuklearki, ali mu to mnogo ne smeta.
O negativnim posledicama izgradnje „off shore“ nuklearki na teritoriji neke zemlje, sve je već rečeno. Isto važi i za farmu nuklearki u Vojvodini. No, i pored svih ovih opasnosti mi bismo u Vojvodini trebali da računamo na još jednu vrlo verovatnu posledicu. S obzirom na to da je Srbija, pa prema tome i Vojvodina, politički trustno područje, neko bi morao da štiti gusto locirane nuklearke od eventualnih terorističkih, raketnih i bombaških napada, koji bi mogli dovesti do katastrofe u celom regionu i šire. Šta mislite, ko bi to mogao biti? Ko bi to mogao uzeti kao izgovor opasnost od terorističkog napada da instalira svoje raketne i druge vojne potencijale na teritoriji naše severne pokrajine, i tako pojača svoje vojno prisustvo u celom regionu?
Zaključi su jasni! Na izgradnji nuklearki u Vojvodini rade združeno i intenzivno i domaći i spoljni činioci! Ako do toga dođe, oni će ostvariti svoje ciljeve i imati veliku, višestruku korist. U svemu tome veliki i trajni gubitnici biće građani Vojvodine i cele Srbije! Izgubiće i ovu preostalu im ekonomsku, energetsku i političko-vojnu samostalnost i perspektivu!

_____________________

Autor je doktor fizike i član Izvršnog Biroa UNECE Gasnog Centra u Ženevi
Savetnik je za razvoj u JP „SRBIJAGAS”

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *