V. Britanija: Treći čovek na Temzi

Piše Dejan Lukić

Okrene li se trenutno nezaobilazni „Treći čovek“ Laburistima, Britaniji sledi novi paradoks – još pet godina vladavine Gordona Brauna, trenutno najnepopularnijeg među vodećim političarima; premijera kome većina Britanaca želi da vidi leđa i lidera partije koja ne uživa više većinsku podršku birača

Prvi put posle skoro tri decenije britanski parlament osvanuće  sedmog maja, svi su znaci bez dominantne većine jedne od dve tradicionalno vodeće partije – Konzervativaca i Laburista.
Cela politička scena na Ostrvu toliko se za celih mesec dana  prekomponovala da su dosadašnje računice ishoda parlamentarnih izbora zakazanih za 6. maj, uglavnom pale u vodu. Još koliko u toku marta sve je odavalo sliku lagodnog mira dosadašnjih činjenica, tradicionalno već viđene trke samo dve velike partije.

AMERIČKI FORMAT
Konzervativci su u svim istraživanjima javnog raspoloženja vodili ispred vladajućih Laburista za oko deset procenata, sa trećom partijom, Liberalnim demokratama u večito epizodnoj ulozi, na repu, sa prosekom do 15 do 20 procenata biračke naklonosti. Onda je najednom došao „Veliki četvrtak“ (18. mart). Tri partijska lidera Braun (laburista), Dejvid Kameron (konzervativac) i Nik Kleg (liberal) izašli su na javno sučeljavanje pred deset miliona TV gledalaca. Debata, prvo ovakvo ogledanje na javnoj sceni u britanskoj parlamentarnoj istoriji, organizovana je po američkom formatu javne utakmice  predsedničkih kandidata pred izbore. Posle sat i po odgovaranja na unakrsna pitanja moderatora i međusobnih okršaja, čovek kome do tada niko nije davao nikakve šanse potukao je dvojicu „velikih“ do nogu. Sve ankete objavljene posle debate bile su prava Vartolomejska noć za Brauna i Kamerona. Mladi, opušteni „marginalac“, Nik Kleg koji faktički u debati nije imao mnogo šta da izgubi, nadmoćnom većinom (70%) je proglašen „najubedljivijim“, Braun je ostao na neslavnih 12 procenata, a Kameroan čija partija – nota bene – vodi u anketama, na repu sa 10 odsto pozitivnog utiska na deset miliona TV gledalaca.
Sa tih 70 odsto naklonosti, Nik Kleg je odjednom skočio na sam vrh liderske popularnosti u celoj britanskoj političkoj istoriji; samo je Vinston Čerčil, neposredno posle pobede saveznika u Drugom svetskom ratu, imao veću podršku naroda (83 odsto).
Kleg može da bude zadovoljan ovom statistikom koja ga je i samog prosto zatekla, ali mu mnogi savetuju da se priseti da je Čerčil samo nekoliko meseci posle izgubio parlamentarne izbore; britanski elektorat je čudno i „mušičavo“ stvorenje. Tripartitna debata, po mnogima viđena kao kritična i za ishod majskih parlamentarnih izbora, ujedno je i zanimljiv prilog za izučavanje fenomenologije masovnog ponašanja, u ovom slučaj britanskog elektorata. Gotovo je bez odgovora pitanje kako je za samo 90 minuta veliki do biračkog korpusa mogao da tako dramatično promeni mišljenje, ne samo o lideru jedne partije, nego i prema partiji koja je do sada bila ipak samo „poštapalica“ Konzervativacima i Laburistima.
Jer je posle „Velikog četvrtka“ scenu zapljusnuo, i talas Klegomanije i oštar porast – bukvalno preko noći – rejtinga  Liberalnih demokrata. Broj onih koji su sada spremni da za dve sedmice glasaju za Liberale skočio je odjednom za neobjašnjivih 11 odsto (na 29 sa ranijih 18); Konzervativci su pali za sedam, a Laburisti za tri odsto. Ako se obavezno uzme u obzir mogućnost statističke greške, Liberali su se (još jedan britanski istorijski fenomen) sa ovih 29 odsto podrške birača izjednačili ili čak prešli Laburiste koji stoje na 30 odsto podrške.

Sve ankete pokazuju da bi mu britanski građani rado videli leđa: Gordon Braun

STOTINE „PREOBRAĆENIKA“
Prošlog petka, samo dan posle debate, Liberalna partija je, ilustracije radi, dobila od starih i novih simpatizera, 120 hiljada funti dobrovoljnih priloga što je četiri puta više nego uobičajeni jednodnevni priliv u partijsku kasu. Internet prezentacija Partije zabeležila je nezapamćeno povećanje poruka za celih 800 odsto! Lokalni aktivisti javljaju ovih dana Centrali da su iscrpeli sve zalihe propagandnih plakata Partije, a da im u sedišta Partije svakim danom pristižu na stotine „preobraćenika“. I sve to samo posle jednog TV nastupa. Zašto je Klegomanija slučaj za proučavanje fenomenologije
ponašanja britanske biračke mase?
Istina je da na samoj TV debati birači uglavnom nisu imali prilike da čuju ni od jednog učesnika nešto o njihovim politikama što do sada nisu čuli. Nastala Klegomanija je zato, upozoravaju posmatrači trezvene glave, rastući fenomen „estradnog doživljavanja“ političara i politike, pa je pitanje u kojoj meri će se Klegomanija pretočiti, na kraju sledeće dve sedmice, u izborni rezultat. Neke „psihoanalize“ debate pokazuju, na primer, da je premijer Gordon Braun, pucao sam sebi u nogu time što je, da bi se  dodvorio gledalištu, preterivao sa akcentiranjem svog kućnog odgoja i morala, budući da mu je otac bio istaknuti škotski sveštenik.
Dejvid Kameron se upinjao da se predstavi, ne kao tradicionalni
konzervativac, nego kao narodni čovek, nadajući se da će mu srednji i siromašniji (a najbrojniji) sloj biračkog naroda „oprostiti“ edukaciju na prestižnom „Itonu“, koledžu koji je, po pravilu, proizvodio konzervativnu političku elitu na Ostrvu. Sa stanovišta suštinske politike, trojica lidera su na debati u Mančesteru na sličan način napadali iste teme – izvlačenje iz duboke recesije, bolno pitanje masovne imigracije, odnos prema EU, reforma oružanih snaga,  Avganistan i, retrospektivno, irački rat..
Po pitanju izlaska iz ekonomske krize sva trojica su se  razlikovala samo u nijansama i retorici; sa koje će strane ukinuti da bi na drugu stranu dodavali za smanjenje mamutskog državnog deficita od 370 milijardi funti. Iz te sume izvodili su, svako svoju, varijantu o reformi finansijskog sistema, smanjenju nezaposlenosti, otvaranju novih radnih mesta, reformi obolelog  sistema zdravstvene zaštite, imigraciji…
Ovo variranje na iste teme najbolje se ispoljilo upravo ne pitanju
imigracije. Pa tako, konzervativci obećavaju da će, dođu li na vlast, nametnuti limit na broj došljaka iz zemalja van EU; Laburisti su protiv limitiranja, ali za sistem poena po kome će dozvola ulaska stranim radnicima biti dodeljivana prema kvalifikacijama za kojim zemlja ima potrebu. Suštinski, limit, ali na drugi način. Liberali jesu protiv limita, nisu protiv poena, ali po regionalnom ključu. Ako oni dođu na vlast, strani radnici dobijaće vize za rad samo u određenim regionima Britanije, onim gde postoji potražnja za njihovim kvalifikacijama.

DVOPOLNA DOMINACIJA
Sve tri partije su u načelu za isto ograničavanje imigracije koja,
u tome se svi slažu, ako se ovako nastavi, preti da u bliskoj budućnosti izmeni demografsku i društvenu sliku zemlje, ali sa varijantama koje, na kraju, izlaze na isto. Klegomanija ili ne, TV debata u Mančesteru je markirala jednu vododelnicu u britanskoj političkoj i parlamentarnoj istoriji – označila je kraj dvopolne partijske dominacije. Britanija je od sada zemlja tri partije. Koliko je to dobro ili loše za demokratiju ostaje otvoreno. Oni koji misle da je dobro imaju u vidu primer Tonija Blera koji je zemlju poveo u rat na Irak protiv većinskog raspoloženja u zemlji samo zato što je u Parlamentu imao apsolutnu većinu u sistemu faktičke dvopolne partijske demokratije. Mada su i opozicioni Konzervativci bili za rat.
Protivnici narušavanja tradicionalne dominacije dveju partija ukazuju na opasnost da će zemlja 7. maja osvanuti sa „zakovanim“ parlamentom otvorenim za samo dva ishoda. Jedan je (manje izgledan) ponavljanje izbora i drugi neprincipijelne koalicije i trgovina stolicama.
Gotovo je izvesno na osnovu svih trenutnih anketa, da niko u
Vestminsteru neće imati apsolutnu većinu iako je sve do februara izgledalo da će to imati Konzervativci. Takođe je realno očekivati da će Konzervativci tesnom većinom pobediti na izborima, ali je sada, posle Klegomanije i njenih mogućih efekata na izbore, neizvesno i da li će vladajući Laburisti zadržati čak i drugo mesto u trci.
Zbir kalkulacija na osnovu trenutnog izbornog raspoloženja
nagoveštava da će Konzrevativci imati u parlamentu 290 poslanika, Laburisti 260, a Liberali i pored naglog porasta  rejtinga, ipak, samo 70. Britanski izborni sistem i raspored izbornih konstituanti su takvi da partija može da dobije najviše poslanika u Vestminsteru iako nije dobila najveći broj glasova na izborima. U ovom slučaju, Konzervativci i Liberali bi imali manji broj poslanika nego što zaslužuju po broju dobijenih glasova na izborima. Sasvim realno i sasvim paradoksalno, partija koja će po procentu biračke podrške dobiti izbore (Konzeravtivci) ima izgleda da ostane u bubnju, a partija koje sa nađe čak na trećem mestu po biračkoj podršci, mogla bi da ima najveći broj poslanika i priliku da sastavlja vladu.
U „zakovanom“ parlamentu, bez apsolutne većine bilo koje od tri partije pitanje svih pitanja je na koju će se stranu okrenuti Liberali.
Vođa Liberala Nik Kleg (43) je, kako ga opisuje jedan komentator, „hodajuća kontradikcija“. U ovoj kampanji se punim ustima obrušavao na Brauna i Kamerona kao na prevaziđene predstavnike „političke klase“ kojoj Britanci – kako s pravom napominje – žele da vide leđa. Kleg je, međutim, i sam izdanak te klase koliko i Braun i Kameron. Kao sin bankara izašao je iz prestižne Vestminsterske škole koja slovi kao „porodilište“ britanskih elitnih političara.
Posle studija u Kembridžu,u Briselu je imao privilegiju da piše govore za Leona Britna, evropskog komesara, ali – nota bene – jednog od lidera britanskih Konzervativaca. Ni Klegova supruga, Mirjam, nije repa bez korena – bila je senator u španskom parlamentu. Nik Kleg je, zatim, u punom saglasju sa većinskim raspoloženjem Britanaca koji su bili protiv Blerovog rata u Iraku i zagovara povlačenje iz Avganistana, ali je, zato, i u punom raskoraku sa većinskim raspoloženjem oko pitanja EU. Vođa Liberala hoće da Britanija napusti Funtu za ljubav Evra. U istom raskoraku sa većinskim raspoloženjem je i njegova ljubav za briselsku super – državu. U Britaniji postoji konstantna većina protiv daljeg delegiranja nacionalnog suvereniteta birokratiji u EU. Ankete u zemlji pokazuju da i izlazak iz EU ide ka većinskom raspoloženju Britanaca.

OSTALI NA CEDILU
„Kleg je čovek van kontakta sa većinom ljudi u ovoj zemlji. On je spreman da potpiše bilo šta što mu Brisel ponudi… Glasanje za Klega i njegove Liberale na ovim izborima znači glasanje za  evropsku super-državu“, alarmira birače konzervativaca, Vilijam Hejg, bivši premijer i trenutni ministar spoljnih poslova vlade u senci. Da li će se Britanci više uplašiti od Klegovog super-evropeizma, ili će mu više ceniti protivljenje laburističkim ratovima u Iraku i Avganistanu (u situaciji kada se o drugim temema suštinski ne razlikuje od rivala) trenutno je uzbudljiva politička nepoznanica u londonskoj političkoj čaršiji. U nekom vidu, Britaniju bi, metaforično rečeno, mogao da zadesi „srpski slučaj“. Kleg bi u tom scenariju bio virtuelni Ivica Dačić na britanskom postizbornom bazaru. S obzirom da po nekim manirima i potezima više liči na levičara, Kleg bi mogao da se odluči za koaliranje sa Laburistima. U tom slučaju „srpski slučaj“ sa proteklih izbora dobija još više na sličnosti, pa bi, tako, politička partija koja je dobila najviše narodnih glasova (Konzervativci) ostala na cedilu u političkoj trgovini, a poražena partija (Laburisti), zahvaljujući trgovini sa Liberalima (kako to srpski zvuči) sa kojima je, uzgred, u koliziji po seriji političkih tema (rat u Iraku, pre svega) dobila bi do juče nezamislivu priliku da kao poražena sastavlja vladu. Iz redova Laburista koji se sada hvataju za taj pojas za spasavanje već doleću „leptiri“ sa porukom da su spremni i na krupnije ustupke Klegu. Jedan od vođa Laburista, Velšanin, Piter Hejn najavljuje voljnost da se sa Liberalima pregovara „o svemu“, pa čak i o „velikim temema koje nas dele“.
Okrene li se trenutno nezaobilazni „Treći čovek“ Laburistima, Britaniji sledi novi paradoks – još pet godina vladavine Gordona Brauna, trenutno najnepopularnijeg među vodećim političarima; premijera kome većina Britanaca želi da vidi leđa i lidera partije koja ne uživa više većinsku podršku birača. U „kolevci demokratije“ to zvuči kao anatema demokratije, ali na koncu to je demokratija za koju je svojevremeno i sam Vinston Čerčil držao da je, ipak, najbolja od svih drugih loših opcija.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *