Почетна / Друштво / Srebreničarenje, srebroljublje, bezumlje

Srebreničarenje, srebroljublje, bezumlje

Piše Časlav D. Koprivica

Usvajanje Deklaracije o Srebrenici duboko je nemoralan – ne samo zbog potcjenjivanja brojnih srpskih žrtava nego i zbog instrumentalnog tretiranja srebreničkih (muslimanskih) žrtava. Mit o Srebrenici je sazdan na brojci od oko „8.000 nevino ubijenih“, a kada se ukaže na to da niti ih je ukupno bilo 8.000, niti ih je većina ubijena, budući da je većina poginula u borbama, tada se pribježište pronalazi u isfingiranom zgražavanju, čija su prava pozadina ljubav prema privilegijama, odsustvo savjesti i zjapeća neukost i neprosvjećenost srpske političke i njoj bliske društvene „elite“

Skupština Republike Srbije izglasala je 31. marta 2010. godine Deklaraciju o osudi zločina u Srebrenici. Jedan od najčešće pominjanih argumenata pristalica ovog čina bilo je da „mi“ (valjda Srbi) moramo da osudimo zločin počinjen sa naše strane da bi „imali pravo“ da „govorimo“ o svojim žrtvama i da tražimo od drugih, pa i od međunarodne zajednice, da osudi zločine nad našim sunarodnicima. Ovo je najčešće ponavljani „argument“ kojim oni koji ga izriču navodno žele da nas uzdignu na opšteljudsku, moralnu ravan na kojoj se na pravi razlika među žrtvama. Tek posle toga, objašnjavaju dalje, navodno postaje moguće da se „pita“ i za naše žrtve. Dakle, iz ovoga proizlazi, a predsjednik Srbije je to i izrekao, da je srebrenička deklaracija ne samo visokomoralni nego i „patriotski“ čin koji je u srpskom interesu.

NISU SVE ŽRTVE DOSTOJNE PAMĆENJA
Moral je univerzalan i nedjeljiv, iz čega proističe da se ni nevine žrtve, makar načelno, ne smiju razlikovati prema svojem porijeklu, odnosno porijeklu svojih ubica. Otuda je potpuna besmislica uvjerenje da je potreban uslov za „traženje pravde“ za svoje žrtve priznavanje krivice za ubijanje tuđih žrtava od strane svojih ljudi. Ako, načelno-moralno gledano, prema ovom stanovištu, nema naših i tuđih, već su, kako kaže moralni uzus, i kao što to deklarativno ponavlja „moralni“ Zapad, sve žrtve iste, tada ni teorijski ni praktično ne postoji ovakva vrsta obaveze. Međutim, ako oni koji Deklaracijom o Srebrenici navodno žele da povrate moralni lik i čistotu našega naroda na sva usta, kako smo mogli da čujemo u skupštinskoj raspravi, optužuju „nacionaliste“ da žale samo žrtve svojega naroda, a ne sve nevine žrtve drugih, tada nužno slijedi da ovakvim odvajanjem na „naše“ i „njihove“, uz, kako vidjesmo, jasno i žalosno davanje prvenstva „njihovim“ žrtvama, oni samo preokreću „hotentotski moral“, ali se nipošto ne uzdižu do opštih, moralnih i toliko željenih „evropskih vrijednosti“. Ako je taj „moral“ („dobro“ je kada mi otimamo, a „zlo“ je kada nama otimaju) shvatljiv i objašnjiv za one zajednice kojima se još nije otkrila istina opštosti moralnih zapovijesti, tada je izokrenuti „hotentotski moral“, inače u najmanju ruku podjednako udaljen od univerzalnog morala kao i hotentotski, psiho-socijalno-kulturološki teško shvatljiv, ali ne i neobjašnjiv.
Ako su žrtve uvijek, kako nas uvjeravaju profesionalni propagandisti moralnog univerzalizma – i kod nas, i na Zapadu, „individualne“ – ako „imaju ime i prezime“ i ako „nemaju naciju i vjeru“, zašto bi preduslov za priznavanje statusa žrtava žrtvama koje su, sticajem okolnosti, rođene, živjele i umrle kao Srbi, bilo ponašanje živih Srba, na koje mrtvi Srbi ne mogu da utiču? Zašto bi mrtvi Srbi u svojem posthumnom statusu i, kako kažu, „vraćanju njihovog dostojanstva“, bili „taoci“ živih Srba, zašto eventualna „nepoćudnost“ živih Srba može da ugrozi priznavanje činjenice da su ubijeni Srbi takođe bili žrtve? Zato što su (bili) Srbi? Naravno, pa to smo znali sve vrijeme! Za pobornike „univerzalnih vrijednosti“ sa Zapada u univerzumu žrtava nijesu sve žrtve u ratovima tokom razbijanja Jugoslavije podjednako vrijedne i dostojne pamćenja. Uostalom, pitanje je da li je i kod njih samih ikada i bilo drugačije – osim deklarativno. Da li su se, na primjer, Amerikanci izvinjavali za nuklearni genocid nad japanskim civilnim stanovništvom u Drugom svjetskom ratu (što je, poslije nacističkog zločina genocida nad Slovenima i Jevrejima, te hrvatsko-muslimanskog zločina genocida nad pravoslavnim Srbima, najgnusniji i najodvratniji zločin u Drugom svjetskom ratu) kao pretpostavku za traženja „prava“ na status žrtvama svojim mrtvima u prepadu na Perl Harbor? Da li su se Britanci izvinjavali zbog zločina nad civilnim stanovništvom Drezdena, jer bi samo tako tobože imali „pravo“ da traže status žrtve za svoje ubijene u njemačkom bombardovanju Koventrija? Jeste li čuli za neke relevantne izvinjavajuće deklaracije američkog Kongresa, odnosno britanskog Parlamenta povodom ovih događaja? Smiješno, naravno…

Da li su se Britanci izvinjavali zbog zločina nad civilnim stanovništvom Drezdena, jer bi samo tako tobože imali „pravo“ da traže status žrtve za svoje ubijene u njemačkom bombardovanju Koventrija?

ORUĐE KOJE GOVORI
Ovakva pitanja i argumenti, dobro znamo, posebno nerviraju ne samo zapadnjačke moćnike nego i naše nekritičke okcidentofile. Razlog je jasan, jer na ovakve prigovore ne mogu da odgovore racionalnim argumentima, a ono što bi rekli na ovakva pitanja – ne smiju glasno da kažu, osim u izuzetnim slučajevima, kada izgube samokontrolu. Taj se „argument“ može sažeti na onu latinsku: Što priliči Jupiteru, ne priliči volu. Ovaj „argument“ ima svoju rasističku i svoju pragmatičko-realpolitičku varijantu, pri čemu se one u realnosti nerijetko prepliću. (Augo)Rasistička verzija glasi: Ko ste/smo uopšte vi/mi Srbi da se poredite/poredimo sa Zapadom/svetom/superiornim kulturama? Drugim riječima, mi Srbi, prema ovome, kulturno-civilizacijski još uvijek nijesmo dostojni da se poredimo sa zemljama-predvodnicama savremenoga Zapada odakle dolazi „svjetlost civilizacije“. Neka, za trenutak, makar hipotetički, i prihvatimo da je sve tako – iako sve ljudsko i moralno u nama mora pobuniti na ovakav cinizam – ali kako to da su se (i kada se to zbilo?) Hrvati, bosanskohercegovački muslimani i Šiptari „kvalifikovali“ u civilizovani Zapad, za razliku od nas? Ako i možemo da objasnimo da će Zapad uvijek biti skloniji rimokatoličkim Hrvatima nego pravoslavnim Srbima – iako to nipošto ne mora da podrazumijeva, niti realno podrazumijeva, nekakav kulturno-civilizacijski zaostatak potonjih u odnosu na prve – tada je, s druge strane, nesporno da su Srbi, objektivno gledano, znatno bliži Zapadu i Evropi od b/h muslimana i Šiptara, čak i ako ostavimo po strani očiglednu razliku u stepenu evropeizovanosti i kulturnih dostignuća između nas i ove dvije skupine. Ako je Zapad, međutim, prolio toliko medijskih suza za Hrvatima, muslimanima i Šiptarima, indikujući time stav da ih žrtve – stvarne ili samo navodne – ova tri naroda, odnosno kulturne skupine, neuporedivo više zanimaju i pogađaju od srpskih žrtava (kod nas su, na žalost, bile samo stvarne, budući da nijesmo imali zapadnu medijsku moć da nam „proizvode“ i one tobožnje), tada to zasigurno nije bilo stoga što su svoju, postojeću, a rijetko izricanu rasističku distinkciju između „civilizacije“ i „divljaštva“ povukli negdje između nas i ovih skupina (jer njima smo svi mi, manje ili više i uz izuzetke, isti – „divljaci“), već zato što su, znano je, moralistički diskurs vješto upotrebljavali kao ubojito oruđe za ostvarivanje svojih interesa.
Dakle, suština, a to smo, dakako, znali sve vrijeme, „moralnog angažovanja“ Zapada u bivšoj Jugoslaviji nije moralna, već pragmatička, tj. lišena bilo kakvih moralnih pobuda. Znači, radi se o ciljevima, interesima, strategijama, a naposlijetku i o sili. Ali zašto nam sve vrijeme strasni zagovornici „moralnog očišćenja“ Srba iz inostranstva podmeću moralističke argumente? Zato što je to djelotvornije, zato što posebni interesi imaju znatno veću težinu ako se prikažu kao opšta stvar, zato što pragmatika bolje prolazi ako se čuje kao „moral(i)ka“. Ne pitamo se, naravno, niti se ima svrhe pitati, zašto srpski zagovornici suočenja sa „Srebrenicom“ podmeću opšti moral umjesto posebne pragmatike. Oni ili uopšte ne vide to podmetanje, ili, ako vide, ne razmišljaju savješću, već utrobom, pristajući da budu svedeni na megafone svojih naredbodavaca, ili, što bi rekao Aristotel, jedan od satvoraca „evropskih vrijednosti“ – na instrumentum vocale, tj. na oruđe koje govori.
Uzgred, pragmatika o kojoj je riječ odnosi se na zapadnjačke sile, iz čijih umova proizlaze racionalni planovi, koji svoje saveznike pronalaze u (punim) utrobama i (praznim) glavama (drugo)srbijanske „elite“. „Univerzalne“ i „evropske“ vrijednosti – ne one prave, iako one nijesu tako proste i uobličene ni u kakav spisak, kao što drži neuki profesionalni zaklinjači u njih, već one koji ovdje zavode sračunati izvoznici (krivotvoreno) evropskog univerzalizma u „neprosvijećene“ okrajine Starog kontinenta – ovdje završavaju u želudcima onih dovoljno gladnih da svoje blagoutrobije, tako „evropski“, stave iznad opšte stvari. Stoga, zahvaljujući mešetarskom „evropeizovanju“ Srbije od strane zapadnjaka sve se više približavamo „afričkim standardima“. Ako hoćete, gospodo drugosrbijanski evropejci, zaista da evropeizujete Srbiju (a njoj je to, van svake sumnje, neophodno, ali svakako ne, recimo, organizovanjem sramotnih „parada“), onda zaboravite na naloge iz Brisela i Vašingtona, i mislite svojom glavom – ako znate i umijete. Evropeizovanje ne može biti iznuđeno, već je ili plod autonomnog, racionalnog, na dobrobit svoje zajednice usmjerenoga mišljenja domaće elite, ili ga prosto nema! U suprotnom, idemo pravo u „treći svijet“, uz perspektivu da kroz nekoliko decenija (ponovo) „otkrijemo“ postkolonijalni diskurs…

Da li su se Amerikanci izvinjavali za nuklearni genocid nad japanskim civilnim stanovništvom u Drugom svjetskom ratu, kao pretpostavku za traženja „prava“ na status žrtvama svojim mrtvima u prepadu na Perl Harbor?

DEŽURNI KRIVAC NA BALKANU
Iz svega ovoga proizlazi da se pozadina „argumenta“ o volu i Jupiteru u (malo) boljoj, nerasističkoj verziji iscrpljuje u stavu da nema svrhe nastojati na moralnom utemeljenju svoje perspektive, a time i svojeg djelovanja i svojih interesa, ukoliko nemate dovoljno „specifične težine“, tj. snage da podržite svoje moralne argumente. Moralni argumenti u sferi međunarodnih odnosa (a voljom najmoćnijih „slučaj Srebrenica“ je od samoga početka bio mnogo više međunarodnopolitički nego moralni problem) sami po sebi nemaju nikakvu težinu, već u najboljem slučaju mogu da posluže kao (drugostepeno) retoričko-ubjeđivačko sredstvo u racionalnom diskursu interesa. Time pada u vodu argument o tome da je „moralni čin“, kakav je trebalo da bude Deklaracija o Srebrenici, pretpostavka za očekivane analogne moralne činove na strani inih naroda, skupina, odnosno nekadašnjih zaraćenih strana, te na strani Zapada. Inače, ovaj čin skupštine Srbije je svakako duboko nemoralan – ne samo i zbog tekstualnog, ali još više zbog kontekstualnog potcjenjivanja brojnih srpskih žrtava nego i zbog instrumentalnog tretiranja srebreničkih (muslimanskih) žrtava – i od strane zapadnjakā koji su izdali nalog da se ovakva Deklaracija usvoji, a i od strane onih koji su taj nalog ovdje sproveli. Riječju, ovdje se ne radi, niti se i jednoga trenutka radilo o moralu!
Ostavimo po strani činjenicu da nikome u Sarajevu, Zagrebu i Ljubljani nije ni na kraj pameti da donese neki skupštinski dokument analogan onom naše skupštine od prije neki dan – što znaju i sastavljači ove Deklaracije, iako su licemjerno u njen tekst unijeli svoje tobožnje očekivanje da će i ovi drugi preduzeti tako nešto. Ali kako zapravo stoji stvar sa interesima, tj. kakvi su izgledi da zapadnjaci snagom naših „moralnih argumenata“ budu navedeni da priznaju postulisanu jednakost u smrti srpskih i ostalih žrtava u ratovima u bivšoj Jugoslaviji? Odgovor će biti jasan ako samo preformulišemo pitanje. Kakvi su izgledi da naše žrtve priznaju oni koji tvrde da su Srbi „okupirali Kosovo“ (i u srednjem vijeku i 1912), da je u Otomanskoj imperiji vladao „kosmopolitski duh“ i „tolerancija“, a ne teror i permanentno istrjebljavanje hrišćana (bilo kulturno, bilo fizičko, bilo oboje), da je Jasenovac „srpska propaganda“; oni koji su 1993. dozvolile da u Banjaluci umiru bebe u inkubatorima zbog nedostatka struje, prijeteći da će srušiti svaki vazduhoplov koji pokuša da ih preveze u Srbiju, onih koji su saučestvovali u Markalama, Račku, koji su bacali hiljade tona radioaktivnih ubojnih sredstava na narod Republike Srpske i Srbije, riječju: onih koji su RATOVALI protiv nas, koji nam se zbog toga nikada nijesu, izvinjavam se zbog koincidencije, IZVINILI, i koji prema Srbima, sudeći po konstantnosti držanja, nikada nijesu promijenili svoje ciljeve? Za Zapadnjake, tačnije za one koji tamo drže moć, pitanje žrtava je prvorazredno političko, a ne moralno pitanje, koje ima odgovarajuću težinu u njihovim nikada prekinutim nastojanjima da sprovedu svoje interese na području bivše Jugoslavije. Kako su ti interesi bili i ostali isti – bez obzira na sva naša prilagođavanja, pa i gotovo bespogovornu poslušnost posljednjih 10 godina – i kako su se interesi onih koji su iznutra razbijali Jugoslaviju preklapali sa njihovim interesima, to je neizbježno da se zaključi da će za zapadnjake žrtve, stvarne ili navodne, njihovih ratnih i poslijeratnih saveznika i nadalje imati neuporedivo veću (upotrebnu) vrijednost nego srpske žrtve, koje ne samo što nemaju tu vrijednost nego ih je pragmatički poželjno prećutkivati. To znači da nikakvo priznavanje naših zločina, stvarnih ili navodnih, ne može privoljeti zapadnjake na moralnu uviđavnost makar prema mrtvim Srbima, ako je već, očigledno, nemaju prema živima (što, između ostaloga, dokazuje otimanja Kosmeta), zato što za njih žrtve, makar kada se radi o terra-i misionis kakva je prostor bivše Jugoslavije, imaju prevashodno upotrebno-manipulativnu vrijednost. Nikakva samoponižavanja i snishodljivost naše političke elite ne može Srbima da obezbijedi ne prednost nego čak i jednak tretman sa Hrvatima, muslimanima i Šiptarima, zato što su svi oni bili i ostali na istoj strani, dok smo mi Srbi – ne voljom ovoga naroda – već tih zapadnjaka, na žalost Druge Srbije, i dalje na suprotnoj strani, jer se njihovi interesi u znatnoj mjeri kose sa našim samim održanjem. Zbog toga zvanični Zapad, Zapad moći, bez obzira na mnoge primjere ljudskosti i uviđavnosti prema nama kod građana i skupina tih zemalja, neće željeti da jednako tretira sve žrtve sa prostora bivše Jugoslavije, ma šta mi učinili. Mi, naravno, treba i dalje da radimo na obavještavanju sopstvene i svjetske javnosti o našim žrtvama, ali to neće ama baš ništa promijeniti u zapadnjačkoj zvanično-naučenoj interpretaciji dežurnog krivca na Balkanu.

Kakvi su izgledi da naše žrtve priznaju oni koji tvrde da je Jasenovac „srpska propaganda“; i koji su bacali hiljade tone radioaktivnih ubojnih sredstava na narod Republike Srpske i Srbije?

UTERIVANJE SRBIJE U MORALNOST
No, dobro, a šta je pravi cilj zapadnjačkog utjerivanja (zvanične) Srbije u „moralnost“? Međunarodni sud pravde (MSP) u Hagu je, na osnovu tužbe Bosne i Hercegovine protiv Savezne Republike Jugoslavije, odbivši ogromnu većinu navodā iz tužbe kao neosnovane, napravio politički kompromis sa pravnom strukom donoseći presudu da je u Srebrenici jula 1995. počinjen „genocid“, iako predmetna situacija ne zadovoljava brojne kriterije koji se smatraju standardnim za takvu ozbiljnu kvalifikaciju. Da podsjetimo, teško je braniti argumentaciju za „genocid“ ako su njemu od jedne brojne populacije na srazmjerno velikoj teritoriji navodno bili izloženi njeni pripadnici samo u jednoj opštini, samo muškarci u vojnom uzrastu koji su bili naoružani, odnosno učestvovali u oružanim dejstvima, ako je većina njih poginula u borbenim dejstvima, dok je manji dio lišen života nakon njihovog okončanja, ako je ostatak muslimanske populacije („nejač“), po vlastitoj želji (svakako iz straha, ali ipak ne prisilno, što je takođe jedan od elemenata genocida), a sredstvima države Republike Srpske, prebačen na teritoriju pod kontrolom muslimansko-hrvatskih snaga, ako, konačno, nije postojala unaprijed sračunata namjera da se Srebrenica „očisti“ od muslimana, budući da (malo)brojnost i raspored sastavā VRS u okolini (zbog teške situacije na zapadnobosanskom frontu) nijesu ukazivali ni na njihovu spremnost niti na sposobnost da se u tom trenutku zauzme muslimanska enklava.
Za razliku od planskog, indiskriminativnog i potpunog istrjebljivanja srpskog stanovništva iz okoline Srebrenice, čime su se Orićevi „ratnici“ „bavili“ više od tri godine, u julu 1995. dogodila se NEPLANIRANA OSVETA Srba muslimanima za njihove zločine. Ako se izuzmu oni koji su poginuli u minskim poljima, međusobnim okršajima (iznad Potočarā) oko pitanja predaje snagama VRS (vjerovatno između počinilaca teških zločina i onih koji to nijesu bili), te u pokušaju proboja, broj likvidiranih zarobljenika 28. divizije Armije Bosne i Hercegovine mogao je ići od nekoliko stotina do NAJVIŠE blizu hiljade. Iako su ovi posljednji bili nenaoružani, pa su ih stoga štitili zakoni i običaji rata, nesumnjivo da je među njima bilo dosta onih koji su bili odgovorni za najteže zločine protiv srpskih civila. Naravno, među likvidiranima je svakako moralo biti i nevinih ljudi čija je pogibija za svako žaljenje, a njihovo lišavanje života za svaku osudu, ali taj broj je morao biti NEUPOREDIVO manji od preko 2.000 srpskih civila oba pola i bukvalno svih uzrasta, koji su po svim i pravnim i moralnim kriterijima bili nevini ljudi, a koje su, mahom na monstruozan način, ubili naoružani srebrenički muslimani. Ako se na tom području odigralo nešto što bi moglo nalikovati kvalifikaciji genocida, tada su njegovi akteri mogli biti samo vojnici 28. divizije Armije Bosne i Hercegovine, a žrtve samo domicilno srpsko stanovništvo.
Iz ovoga konačno slijedi da samo ako se kao jedini kriterij za procjenu pravde i istine u pravu uzme slijepo držanje pravnog pozitivizma, tada će se iz puke, kako rekosmo, djelimično politički, a ne isključivo stručno-pravno uslovljene činjenice da je MSP u Hagu presudio o genocidu u Srebrenici moći tvrditi da se tamo zaista dogodio genocid nad muslimanima.

PREVARA PSEUDOHUMANIZMA
No iako su zapadnjački moćnici ovakvom presudom dobili relativno malo od onoga što su priželjkivali, a vjerovatno i pokušavali da dobiju, oni i to malo nastoje da iskoriste, i to tako što će u pragmatičke svrhe pritiska na Republiku Srpsku, u cilju njenoga ukidanja, koristiti pseudomoralistički argument o njenoj tobožnjoj „genocidnosti“. Kao drugo, činjenica da tu deklaraciju donosi Republika Srbija sama po sebi znatno umanjuje mogućnost njenoga daljega podržavanja naporā Repubike Srpske u borbi za sopstveni opstanak – koja je do sada i inače bila nedopustivo mala. Srbija, dalje, Deklaracijom na sebe preuzima sukrivicu ne samo za tobožnji genocid u Srebrenici nego, iako posredno, i za građanski rat u Bosni i Hercegovini. Pozivanjem na pomenutu presudu MSP u Hagu, iako riječi „genocid“ nema u tekstu Deklaracije, Srbija je posredno priznala da se desilo ono što se nije desilo, da su ga izveli oni koji nijesu mogli izvesti ono što se nije desilo (Srbi iz Republike Srpske), te da je ona sama za to, makar i posredno, kriva. Da je to bio pravi cilj i smisao iznuđene sramotne Deklaracije, čiji su „izvođači radova“ bili ovdašnji moralno „potrešeni“ dušebrižnici zagledani u svoje privilegije koje su im mogle izmaći da nijesu (ponovo) poslušali strane naloge, vidi se po tome što su strani pritisci za donošenjem ovakvog dokumenta započeli nakon principijelnog odbijanja Republike Srpske da u okvirima tzv. „Butmirskog procesa“ pristane na samoukidanje. A da zapadnjaci, nakon 10 godina katastrofalne ekonomske, odbrambene i, u nešto manjoj mjeri, spoljnje politike imaju sijaset sredstava da „utiču“ na namjesničku političku „elitu“ u Srbiji, u to odavno niko ne sumnja, pa ni njeni apologeti.
I još nešto, metodološki-načelno o karakteru javnih rasprava o Srebrenici kod nas. Kada se pokuša s racionalnim razgovorom o ovoj temi, tada ovdašnji branioci „jedinstvenosti“ i „neuporedivosti“ Srebrenice u odnosu na sve druge događaje devedesetih pribjegavaju triku glumljenja moralne indignacije nad „licitiranjem brojkama“, budući da, navodno, brojke „nisu važne“, već je tobože važna jedino „suština“ tog slučaja. No upravo tu je na djelu pokušaj ozbiljne podvale. Naime, najprije su zapadnjaci, a u horu sa njima i njihovi ovdašnji „repetitori“, napravili propagandnu operaciju usađivanja toposa o grozoti Srebrenice u svijest ljudi kao nečega neopisivo monstruoznog – tipa Aušvica ili Jasenovca – a zatim, kada se povede kritička, racionalna rasprava o tome, i kada se uvedu ozbiljni argumenti protiv tvrdnje o jedinstvenosti „Srebrenice“, oni sa svojih olimpskih moralnih visina s gađenjem odbijaju da razgovaraju o brojevima i konkretnim okolnostima. Prevara ovakvog pseudohumanizma leži u tome što je premisa za užasavanje nad „zločinom počinjenim u naše ime“, nad, kako reče jedna bezumnica iz vladajuće koalicije, „fabrikom smrti“ (!!!), to da je tu riječ o navodno „najvećem zločinu poslije drugog svjetskog rata u Evropi“. Mit o Srebrenici je sazdan na brojci od oko „8.000 nevino ubijenih“, a kada se ukaže na to da niti ih je sve ukupno bilo 8.000, niti ih je većina ubijena (bez oružja), budući da je većina POGINULA u borbama (ko ne razlikuje moralnu kvalifikaciju ovih dvaju slučajeva, nije mu mjesto u ovakvim raspravama), niti su od onih strijeljanih svi bili nevini, tada se pribježište pronalazi u isfingiranom zgražavanju, čija su prava pozadina ljubav prema privilegijama, odsustvo savjesti i zjapeća neukost i neprosvjećenost srpske političke i njoj bliske društvene „elite“.

_________________

Autor je profesor Fakulteta političkih nauka u Beogradu

4 коментара

  1. Avatar

    Зоран Ђинђић не би тражио да се ова декларација донесе. Мислим да би имао толико снаге. Уосталом, ко зна ко је њега убио и зашто.

  2. Avatar

    Na jednoj neuropsihijatgriji bio je jedan čovek obdaren izuzetnom muškošću sa nenormalnom potrebom da odgovara na lažne optužbe i dokazuje da nije kriv. Onaj drugi, normalniji deo, alkoholičari na lečenju, izkombijuju te njedgove osobine i naprave sledeću sprdačinu.Čim u posetu prilazi dobra ženska, oni poviču
    – Pero, što si se usrao?
    – Nisam, nisam, poviče Pera i skine gaće ispod kolena, baš u trenutku kada mačka nailazi…
    E, sad, ko je u ovoj gužvi Ludi Pera, Boga pitaj. Ili mi, ili oni što nas predstavljaju, ili svi zajedno.
    A da tom degenerisanom i izopačenom Zapadu treba pokazati k…, siguran sam da treba. Ako nemamo k…, treba im pokazati bar srednji prst.

  3. Avatar

    Sve je to *zelena revolucija koja tece*…

    *Fikret Abdić, direktor velike kompanije Agrokomerc iz
    Velike Kladuše imao je nadimak Babo. To nije bila prazna
    reč. Pošto je najveći broj žitelja bihaćkog regiona
    zavisio od rada Agrokomerca, Abdić je imao ogroman
    uticaj na život tog kraja. Čak ni hapšenje zbog
    privrednog kriminala sredinom osamdestih nije umanjilo
    njegovu moć. S najvećim brojem glasova izabran je 1990.
    za člana Predsedništva Bosne i Hercegovine. Kada su se u
    leto 1992. rasplamsali sukobi, Babo se iz Sarajeva
    vratio u rodnu Veliku Kladušu, gde je imao negraničenu
    vlast.*

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *