Od „neiskusnih bogomaza“ do modernih ikonopisaca

Piše Dejan Đorić

Savremeno nepoznavanje umetnosti, tačnije neosećanje ili nekultura, otvorilo je put najgorim ljudskim elementima: misleći da se sakriju ispod kanonskog duha ikone, kao da kanon nije i najveća sloboda a time i najveća odgovornost, ikonopisanjem se danas bave mnogi koji nisu uspeli ni na jednom drugom likovnom frontu

Nova umetnička kretanja, tehnike i pogledi, pisao je Dejan Medaković, pojavili su se u samom srpskom duhovnom centru, u Sremskim Karlovcima. Bilo je to za vreme patrijarha Arsenija IV Šakabente 1743. godine, kada se on na neuobičajeno oštar način u jednom cirkularnom pismu obračunao sa neveštim ikonopiscima, koje je nazvao „neiskusnim bogomazima“. Učinio je to u trenutku kada je kao svog pridvornog slikara već uposlio Ukrajinca Jova Vasilijevića, majstora koji je sudbonosno preokrenuo tokove srpske umetnosti. Sa njim su na području karlovačke mitropolije naglo ojačale srpsko-rusko-ukrajinske kulturne veze. Bilo je to doba kada su srpski mitropoliti pozvali i prve učitelje iz Rusije, Emauila Kozačinskog i Maksima Suvorova, kada su zahvaljujući njima proradile i prve škole i stigli brojni prodavci knjiga i ikona, tzv. „moskovi“ ili „moskoviteri“ kako se potpisao ruski zograf Gligorije Gerasimov.

REVOLUCIONARNA MODERNIZACIJA
Našu novu crkvenu umetnost odlikovao je tada nemirni ritam i patetika, iščezavao je stari asketski ideal ranijih vekova a na scenu stupaju čulnost, onovremeni zapadnjački modernizam, laiciziranje i barokizacija. Ikonopisci pozajmljuju iz ikonografije zapadnog paradnog portreta pompeznost i ceremonijalnost. Umesto monaških crta lica mrkog tona pojavljuju se mesnati likovi ružičastog kolorita, boje koja nije uticala na stari ikonopis, smatrana izrazom telesnog, plotskog i pohotnog. Bledoružičasto izražava drhtavu materiju, sluzokožu i erotizovano meso i kao takva uz druge barokne elemente predstavlja revolucionarnu modernizaciju ikonopisa. Tome je odgovarao i naglašen realizam likova, figura i slikanja arhitekture, ekspresivnost, dramatičnost i uskovitlano nebo nalik onom na El Grekovim slikama. Uočavaju se uticaji zapadnih stilova od renesanse, manirizma, baroka do rokokoa. Menja se ceo način slikanja ljudskog tela, pejzaža i arhitekture, nestaje obrnuta perspektiva, uvode se zeleni tonovi i skulpturalni, istočnopravoslavnom duhu strani pristup. Neki ikonografski tipovi kao sveti ratnici se menjaju, zaodevaju u vlastelinske onovremene odežde, pojavljuju se dekorativnost i iluzionizam, trodimenzionalno slikanje tela i objekata umesto ranije svedenosti.
Takva stilska pomeranja nisu osobena samo za umetnost koju su donosili Austrougari. Rusija je pod caricom Katarinom Velikom zbog crvenog raskola, proganjanja staroveraca i prodora prosvetiteljskih ideja u to vreme  isto tako bila jedna od zapadnih sila u kojoj je mnogo toga odstupalo od tradicije i pravoslavlja. Kako saznajemo iz čuvene studije  Džejmsa Bilingtona „Ikona i sekira. Istorija ruske kulture“, ruski carevi su politikom i reformama bili najveći neprijatelji narodnih i izvornih težnji. Ruski narod nije mogao da razume i prihvati ponašanje svoje vlastele, otuđenje u vidu odbacivanja ruskog jezika, proučavanje Voltera umesto svetih otaca, bojenje zgrada u jarko plavo, širenje katolicizma i protestantizma, podizanje posvuda omraženih skulptura, slavljenje istorijskih umesto biblijskih ličnosti, odavanje masoneriji i okultizmu. Pravac društvenih promena diktirao je dvor  i  za istočnopravoslavni svet je svejedno  bilo da li su barokni uticaji stizali iz Evrope ili Rusije. Modernizacija je bila zahvatila i pravoslavni jug, na području Balkana i Grčke italo-kritska škola već je unela zapadne elemente. Hristifor Žefarović, pravi naš moderni slikar, živopisac Bođana u Bačkoj, mada poreklom iz Makedonije, proučavao je čuveni Leonardov „Traktat o slikarstvu“  i na svodu priprate naslikao veliku kompoziciju „Krunisanja Bogorodice“, prvu monumentalnu marijansku kompoziciju zapadnjačke sadržine u srpskom slikarstvu. Likovi u crkvenoj umetnosti od tog doba su sve manje opšti u smislu tipova a sve više individualni u smislu portreta. U skladu sa tim pojavljuje se i kult umetnika, slikari počinju da se potpisuju, o njima se sve više zna za razliku od srednjovekovnih majstora koji su anonimno nastojali  da služe Bogu a ne umetnosti.
Na širem balkanskom području od Makedonije do jadranskog zaleđa, na periferiji Karlovačke mitropolije, delovali su tzv. zografi, ikonopisci u čijim su delima bile očuvane srednjovekovne tradicije, duh moćne srpske nemanjićke raške i moravske škole i estetika netelesne, čisto duhovne umetnosti. Zografi su duboko misaoni vizantijski svet ipak očuvali samo u zakržljalom obliku, nestali su veliki duhovni i umetnički centri, uzori i škole pa je njihov rad pozni, melanholični odblesak drevne civilizacije. Čuvali su stare načine slikanja jajčanom temperom i organizovali se porodično, predajući kao Lazovići iz Bijelog Polja i Rafajlovići-Dimitrijevići znanja sa oca na sina i na najbližeg rođaka. Pod silom modernizacije i oni su docnije zanemarili stare vrednosti i umesto da se koriste Erminijama, drevnim ikonopisačkim priručnicima, proučavali su barokne ilustracije nemačkih Biblija. U takvoj duhovnoj klimi više se nije moglo slikati „na podobije“ starih ikonopisaca pa su i zografi  počeli da se bave portretima i mrtvim prirodama da udovolje mladom građanskom društvu što je nekada bilo nedopustivo.

Fenomen šljaštećih staklića, cirkona ili plastične imitacije može se uočiti u gotovo svakom našem taksiju, dok se oko vrata nekih „vernika“ i na retrovizorima kočopere mesingane ili zlatne krstače na debelim lancima

VEKOVNI KONTINUITET ESTETSKIH NORMI
Zašto je za razmatranje savremenog ikonopisa neophodan ovakav istorijski uvod?  Ono što se postavilo kao estetska norma u osamnaestom, prenelo se u devetnaesti pa i u dvadeseti vek kada Kosta Miličević, Kosta Josipović i Milan Milovanović, naši impresionisti, slikaju ikonostase. Isti ti problemi modernizacije i sekularizacije određuju i današnji ikonopis. Uporedo sa vrhunskim ostvarenjima možemo videti ružičaste, slatkaste i na rokoko način slikane ikone ili one sa znatnim uticajem realizma, portretskim umesto univerzalnim oblikovanjem likova ili majstore bliske zografima. Veliki deo sadašnjeg ikonopisa uopšte ne odgovara potvrdno na tradiciju slikanja te vrste „slika“. Ikona je prozor u večnost kako kaže Pavle Florenski, delić neba na zemlji i materijalni trag Tavorske svetlosti. Zato se ne sme modelovati na način uljanih slika, likovi se ne smeju prikazivati mesnato ili na fotografski način jer im se tako oduzima svetost.
Estetski, teološki, duhovni ali i životni problem novovekovne umetnosti najbolje su uočili ruski mužici. Kada su u Rusiju nakon epohe cara Ivana Groznog počele da stižu prve protestantske crkvene slike, narod a ne sveštenstvo je bio zgrožen. Ljudi sa sela su bolje razumeli prirodu hrišćanstva od učenih teologa. Sablaznila ih je telesnost Hristosa i svetaca naslikanih u tipično nemačkom baroknom duhu. Seljaci su se krstili kakav je to Isus gojenac, debelih ruku, nauljen, masan, podbuo, snažnih, nabreklih štajerskih nogu i punih, sočnih, od silnog mesa crvenih usana. Da li je to Isus iskupitelj, stradalnik, arhimučenik ili oblaporni uživalac nemačke mesnate kulture?
Sličan se problem pojavljuje i u današnjem ikonopisu. Premda sada niko ne slika više na barokni način a srpska crkva sa pravom ne dopušta podizanje baroknih građevina sa tipičnim zvonikom u pročelju koji odlikuje katoličku arhitekturu često crkvena umetnost i arhitektura ne poštuju duhovnost. U našim novim crkvama se može naći živopis raznih vrednosti a stari ikonostasi kojima često ne treba mnogo obnove se bacaju ili sklanjaju i na njihovo mesto postavlja crkveni kič mada su ih radili naši najbolji slikari s početka dvadesetog  veka. Mnogim crkvenim licima nije važno kako je nešto naslikano već šta a to je bilo nezamislivo u srednjem veku kada su srpski kraljevi, carevi i patrijarsi počev od sv. Save pomno tragali za najboljim umetnicima i nadzirali kao naručioci svaki detalj izrade. U  Galeriji  Ruskog doma u Beogradu je sredinom devedesetih godina prošlog veka bila izložena kopija hilandarske ikone Bogorodice Trojeručice u prirodnoj veličini. Misleći da je u pitanju značajan rad, na poklonjenje su dolazila neka crkvena lica. Niko u oduševljenju nije primetio da je u pitanju likovno a time i duhovno (jer je prava umetnost uvek i visoki vid duhovnosti) bezvredan, komercijalan rad, naslikan da se što skuplje proda. Umesto čudesnih dragulja sa hilandarske svete slike a svaka ikona je samo jednim delom slika, na tom kiču nisu šljaštili čak ni staklići ili cirkoni već plastične imitacije. Sličan se fenomen može uočiti u skoro svakom našem taksiju. Oko vrata nekih „vernika“ i na retrovizorima se kočopere mesingane ili zlatne krstače na debelim lancima. Njihovi vlasnici i ne pomišljaju da bi bolju duhovnu zaštitu imali sa malim što jednostavnijim drvenim krstovima koji su bliži hrišćanstvu i ako nisu osvećeni.

U ikonopis su se uvukli razni oblici modernizma, od naivne umetnosti do ekspresionizma i apstrakcije, pa čak i art brut. Neki slikari kao Slobodan Bob Đurđević (jedan od naših najboljih realista) izvanredno slikaju ikone ali zbog poštenog odnosa prema crkvi ne žele komercijalno da izrabljuju svoje umeće

I „ART BRUT“ U IKONOPISU!?
Duhovni podvig nekih današnjih ikonopisaca tim je veći što se pod njima ne prostire obesvećena barokna ili realistička umetnost nastala u Francuskoj revoluciji (David) i Pariskoj komuni (Kurbe). Iza i ispred njih je ponor velikim delom satanizovane (post)moderne umetnosti i najgore moguće istorijsko iskustvo. U eri sveopšteg pada budistički monasi vajaju figure svetaca po uzoru na fudbalere  i, što je još gore, mole se tim kreaturama. Vratiti se ikoni u pravom smislu je izuzetno i zato naše najbolje ikone nastaju u manastirima. U ikonopis su se uvukli razni oblici modernizma, od naivne umetnosti do ekspresionizma i apstrakcije, pa čak i art brut. Neki slikari kao Slobodan Bob Đurđević (jedan od naših najboljih realista) izvanredno slikaju ikone ali zbog poštenog odnosa prema crkvi ne žele komercijalno da izrabljuju svoje umeće jer dobru ikonu ne može da uradi  loš slikar. Današnje nepoznavanje umetnosti, tačnije neosećanje ili nekultura, otvorilo je put najgorim ljudskim elementima. Misleći da se sakriju ispod kanonskog duha ikone, kao da kanon nije i najveća sloboda a time i najveća odgovornost, ikonopisanjem se danas bave mnogi koji nisu uspeli ni na jednom drugom likovnom frontu. Zato Đorđe Kadijević kaže da danas u Srbiji ima samo nekoliko pravih ikonopisaca.
Pred ikonom neko treba prvi ili poslednji put ili svaki dan da uputi svoje najdublje, najintimnije i najiskrenije misli ili da izmoli neku blagodat od najveće životne važnosti. Pred ikonama koje ruže božanski lik se ne može moliti niti klečati, tu nema pokajanja, zaveta i oprosta. Obesvećenje je započelo još u renesansi kada su anđeli, Božji pomagači, pretvoreni u bucmaste erote iz grčke mitologije a Isus od svetog deteta romanike i gotike iz koga blistaju zraci pretvoren   u simpatičnog nagog bucu na kome se najpre uočava piša. Opadanje svetosti u istoriji zapadne umetnosti uočljivo je i na prikazima Majke Božje. Bogorodica se od renesanse sve manje prikazuje kao najsvetija među ženama a sve više kao lepotica čulnih, (od čega?) jarkih usana i  rumenih obraza. Zato se sa pravom može zaključiti da u renesansi nema nijedne svete slike. Od Đota do Voltera, Vizantija je za Zapad bila istočnjački varvarizam a i danas je za mnoge zapadnjake ta verovatno najveličanstvenija civilizacija u istoriji samo balkanski primitivizam. Kada je nestao Bog iz umetnosti postao je moguć performans Rudolfa Švarckoglera  sa odsecanjem sopstvenog penisa, moguće je i da se neki anonimus u svetu avangarde pre nekoliko godina proslavio sa radom „Popišani Isus“. Kod nas te trendove prati Živko Grozdanić Gera pa je potpuno plagirao rad Mauricija Katelana „La Nona Ora“ iz 1999. godine u kome je hiperrealistički prikazan papa u trenutku kada ga uz srču stakla pogađa i smrtno obara veliki meteorit. Jadni Grozdanić je  na potpuno isti način pokušao da se obračuna sa patrijarhom Pavlom u radu „Meteorska kiša“ iz 2005. Za takvim satanistima malo ko će zažaliti, a Pavla je ispratilo milion duša. I onda se još neki bajati kritičari kao Slavko Timotijević trude da nas ubede da je u pitanju društveno angažovana umetnost. Slično ruženje je podstakao i Petar Ćuković, kustos Cetinjskog bijenala, kada je nedavno predstavio rad sa razbacanim kondomima oko ikone Bogorodice. Satanizam se uvek fiksira negativno na sliku Božju a avangardni demonizam najbolje pokazuje njegovu parazitsku nemoć. U duhu te izopačenosti 1999. godine publikovan je zbornik teorijskih radova „Novo čitanje ikone“ koji je u svemu uspeo osim što je promašio temu iz svoga naslova jer sa ikonom nije imao nikakve veze. Među tim modernim nasrtajima na svetu sliku tipično je Majkrosoftovo nazivanje programskih značića ikonama.
Vernici su svesni tih novih nasrtaja na hrišćanstvo, raspeto danas više nego bilo kad. Veoma je osetljivo pitanje dokle se može, dokle se sme osavremeniti crkva i crkvena umetnost i da li se uopšte sme. Sećamo se Voždovačke crkve iz kasnih sedamdesetih godina prošlog veka kada je izbio skandal jer vernici nisu hteli da se mole autoportretski  naslikanim svecima živopisca crkve Milića od Mačve. Mnogo toga je upereno danas protiv ikone i vredne crkvene umetnosti. Neki sveštenici ne poštuju ritual osvećenja ikone  i umesto da svaka nova ikona po pravilu odleži mesec dana u crkvi i upije duhovnu energiju, ceo postupak svedu na jedan ili dva dana. Usled spoljnih, sekularnih i unutrašnjih razloga, u doba sveopšteg obesvećenja veliki je izazov i odgovornost baviti se crkvenom umetnošću. Nije li upravo podvižništvo i mukotrpno savladavanje prepreka pravi smisao hrišćanstva?

5 коментара

  1. Типично догматско – демагошко виђење иконографије у уметности у складу са “једином правом истином” и “једином правом црквом”! То би било као када бих ја себе прогласио “једино исправним бићем”! Та окамењеност у раном средњем веку и превазиђени графичко – ликовних прикази који се називају духовним, чисто су субјективна и аутосугестивна ствар. Те дводимензионалне испошћене иконе код многих тешко да могу изазвати своју суштинску религиозну осећајност јер су неприродне и продукт недовољног ликовног умећа. Инсистирати на њима као моделу је неприродно и више у функцији увређеног политичког сукоба са “западним” светом. Фреске Сопоћана и Милешеве се сматрају најуспелијим остварењима српског средњевековног сликарства управо због присутног моделовања, чулности, успелог покушаја натурализовања светих сцена и ликова. Бог нам је близак само онда када нам представљен као блиско биће, опипљиво и непосредно.

    1
    1
  2. Одличан текст.
    Иконопис не приказује плотску лепоту, и то Дејан Ђорић лепо примећује, за разлику од овог коментатора (Чедомира) који очигледно не познаје суштину иконописа када може да тако самоуверено тврди да су старе иконе “продукт недовољног ликовног умећа”.
    Уз то помиње “чулност” сопоћанских и милешевских фресака!
    Још неко може озбиљно да схвати тај коментар!

  3. Slazem sa sa razmisljanjem Dejana Djurica. Ikonoborstvo nikada nije prestalo…Trebalo bi napisati knjigu o tome kako je u likovnoj kulturi sistematski, kroz istoriju, unistena Bozanska i Covecanska priroda. Svedoci smo da umetnost(idol) urusava i samu sebe u sveopstom kicu danasnje ljudske kulture…

  4. коначно да се неко бави правом темом јер иконопис јесте темељни исказ наше душе и наше жеље да будемо блиски оном који је творац и онима који су га следили и постали свети. Лоша богомазала су уствари пронашли начин да своју неукост преточе у нешто што има комерцијалну прођу. Отуда и толико сликарских праваца којима се богохули икона. Одајем поштовање писцу текста који је смогао храбрости да се успротиви општем тренду одрођавања од исконских корена које траје вековима. Икона треба да зрачи сопственом светлошћу као што је увек и зрачила и да нам даје снагу и опроштај који тражимо кроз молитве. Време је да се вратимо само једној слици којој ћемо се дивити а та слика је икона, рађена руком испосника чисте душе, уз речи молитве које се у њу упијају.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *