Kukala nam majka ovako pametnim

Kroz dečji logor Jastrebarsko, u periodu od 12. jula 1942. do 26. avgusta 1942. prošlo je 3.336 dece, od toga više od 2.000 sa Kozare

Pre tridesetak godina našao sam se u jednom selu na Kozari. Razlog je bio više nego potresan. Jedna devojčica iz logora u Jastrebarskom, tada već slavna i lepa žena, posle dugog traganja, pronašla je svoju preživelu rodbinu i vratila se u mesto u kome se rodila. Preživela je konc-logor i kao pokršteno i usvojeno dete nastavila je da živi, da se školuje, uspela je da napravi značajnu umetničku karijeru, i da postane slavna. Susret je bio dirljiv, navirale su pored suza i sećanja na ubistvo njene majke, pogibiju njenog oca, i na razne užase ustaških zločina. Mi, tu okupljeni, slagali smo se u tome da sva ta počinjena zla pripadaju nekoj nama dalekoj prošlosti kojom nije potrebno previše se opterećivati, i da tako šta nikada više neće i ne može biti ponovljeno. Slušajući nas i posmatrajući tako zagledane u srećnu budućnost zajedničkog života, u bratstvo, jedinstvo i jugoslovenstvo, jedna postarija žena poluglasno, blagonaklono a sa zabrinutošću, i bez trunke ironije, prozborila je: „E, kukala vam majka, tako pametnima.“
Vreme i događaji koji su usledili posle toga potvrdili su njenu zabrinutost koja je poticala upravo iz njenog suočavanja sa prošlošću i istorijskih pouka koje su se iz toga morale izvući.
Danas se svakog bogovetnog dana kao dnevna zapovest i najviši nalog vremena može čuti: Srbi, suočite se sa svojom prošlošću! To u Srbiji nije podsticaj za traganje za istinom i činjenicama, već gola propagandna fraza savremenog agitpropa i u njemu zaposlenih i plaćenih srpskih političara, odnarođenih nevladinih agitatora, novinara i urednika službi zaduženih za specijalni antisrpski rat, koji rade u organizacijama koje se samo kod nas nevino nazivaju medijima. Suočavanje s prošlošću, ističu svi oni, jedini je i isključivi garant naše srećne budućnosti. Nalazimo se, kažu, pred nekom velikom civilizacijskom novinom, pred nečim što srpski narod nikada pre nas nije činio.
A činio je, i te kako.
Srbi su kroz četiri godine Drugog svetskog rata bili žrtve genocida. Godine 1945. suočili su se sa tom prošlošću. Znali su istinu. Znali su za Jasenovac, za Kozaru, Jadovno, Jastrebarsko. Čak i najveći srbijanski Brozovi poslušnici govorili su potpuno podrazumevajuće o stotinama hiljada poklanih i pobijenih Srba. To je bilo opšte mesto. Tako je, primera radi, posleratni visoki partijski funkcioner, Užičanin Dobrivoje Vidić, rekao: „Šest stotina i pedeset hiljada streljanih Srba u Bosni i Hercegovini, to je dug koji je srpski narod platio za zločinačku politiku beogradskih vlastodržaca“.
Bez obzira na sumanuta obrazloženja ovih zločina, oni su bili svima poznati, i opšte priznati. O tome svedoče brojne publikacije i obilna dokumentaciona građa. Bila je to živa istina. Postojale su desetine hiljada neposrednih i živih svedoka počinjenog genocida nad Srbima. Srbi su se tada, znajući istinu, suočili sa prošlošću. Na osnovu tog suočenja i svoje antifašističke pobede srpsko vođstvo (danas bi rekli elita) odlučilo je da živi u zajedničkoj državi Jugoslaviji. Tu su i takvu pouku oni izvukli iz suočavanja s neposrednom i već jednom ponovljenom prošlošću, i to smatrali rešenjem koje obezbeđuje našu bolju i srećniju budućnost.
Da bi opravdali svoj izbor i pokazali svoju iskrenu spremnost da grade bratstvo i jedinstvo počeli su namerno da prikrivaju genocid nad svojim narodom, da višestruko umanjuju žrtve, da prećutkuju, uopšte ne pominju, da falsifikuju činjenice, i vremenom, što je najgore, služeći politici nasilnih simetrija, počeli su da preuveličavaju svoje, a da potpuno prećutkuju i zataškavaju tuđe zločine. Istovremeno su i antifašističku borbu prikazali kao nacionalno ravnomernu.
Zahvaljujući i tome, ponovo su se pred našim očima početkom devedesetih godina prošlog veka, samo četrdeset pet godina od kraja antifašističkog rata, pojavile aveti počinilaca genocida. Ponovo oživljene, za dom i klanje spremne, i čile a postrojene u borbene formacije sa prepoznatljivim ustaškim i handžar simbolima. Ustaška NDH-a pretvorila se sa najviših političkih govornica samo u deo neprekinutog kontinuiteta hrvatske državnosti. Bilo je još uvek živih svedoka ustaških zločina i katoličkog pokrštavanja i njihovih potomaka sa potresnim sećanjem koji su prepoznali opasnost ponavljanja genocida. Podsetili su ih na prošlost, i Srbi su iz tog suočavanja sa prošlošću izvukli pouku da je neophodno posegnuti za samoodbranom.
Srbija se suočila sa stvarnošću pokušaja ponavljanja genocida i pritekla je u pomoć svom narodu u borbi za preživljavanje. Setili smo se i osnovanosti onog kozaračkog uzdaha upozorenja i prekora, koji onda nismo dobro razumeli: „Kukala vam majka“. Srbija se, kako bi rekao jedan cinični literata, pokazala hipersenzibilnom u odnosu na svoje sunarodnike. Umesto trista hiljada pobijenih, ostalo je trista hiljada izbeglih, ali živih Srba. Naravno, ostalo je i na hiljade pobijenih.
Današnji političari, tužioci i medijske četovođe, uglas govore da je to suočavanje sa prošlošću i tadašnjom stvarnošću bilo agresija i ratno huškanje. Ponovo nismo uspeli da se suočimo sa prošlošću na njima zadovoljavajući način. Trebalo je ponoviti i slediti „pouke“ sa početka četrdesetih godina toga veka. Najveći deo današnje elite („Kukala im majka“) to i misli. Sve je trebalo uraditi ponovo, i sve iz početka, baš kao 1945. godine, i živeli bi u mirnoj i srećnoj zajedničkoj državi. Na sve to bi današnja srpska elita bila spremna. Tako izgleda njima poželjno, a nama zadato i naloženo suočavanje s prošlošću.
Ali današnja srpska elita ima jedan veliki peh. Oni bi na sve pristali, sve zaboravili, ne bi nikada pominjali nikakav genocid nad svojim narodom, oni bi da prihvate svaku optužbu i krivicu, da svaki zločin nad sopstvenim narodom opravdaju, obrazlože, razumeju i pripišu srpskoj strani. Nekada je to bila velikosrpska buržoazija, beogradski režim, onda je to bila srpska UDB-a, pa velika Srbija, zatim Ranković i Milošević. Ali svi drugi iz bivše države ne žele da žive sa Srbijom ni po koju cenu. Oni nijednog trenutka ne kriju da je bilo koja i bilo kakva Jugoslavija ili zajednička država za njih oduvek bila odvratna, mrska i neprihvatljiva. Oni javno i otvoreno dokazuju da je za njih svaka Jugoslavija bila samo obična tranzitna stanica i nužna tvorevina na putu ka nezavisnoj i nacionalno čistoj državi. Oni se tom strategijom ponose, i u tome su jedinstveni i čvrsti kao stena.
Sa tom prošlošću, istorijskom istinom i aktuelnom stvarnošću trebali bismo da se suočimo, i izvučemo konačne istorijske pouke. Umesto toga, naša politička i medijska elita izvršava novi zadatak, naložen od strane svetskih moćnika. Potrebno je Srbiju primorati da pod maskom suočavanja sa prošlošću prihvati potpunu laž i izmišljenu krivicu. Ona se mora izložiti, bezdušnim samorasističkim  kampanjama, raznim Deklaracijama o Srebrenici, izvinjavanjima, samobičevanju, samooptuživanju i samookrivljavanju. Ali njima je isuviše malo da Srbija i Srbi budu krivi. Nipošto. Svi drugi istovremeno moraju biti potpuno nevini, čisti i bezgrešni.
Zbog čega?
Ne više zarad nekog zajedničkog života. Sa Srbijom i Srbima niko neće i niko nikada iskreno nije ni hteo da živi u bilo kakvoj državnoj zajednici, i to je nepobitno jasno. Srbija sada vodi odsudnu bitku za geografiju. Srbija sada mora da se kvalifikuje za suseda, za komšiju, za geografsko postojanje. Nije to mali zadatak za srpsku elitu. Uterati Srbiju u potpunu laž da bi ona bila priznata kao geografski pojam, tačka na zemljinom atlasu. Ta elita, kukala nam majka, tek treba da se izbori za kandidaturu za sticanje geografskih prava. Srbija se nekada kako-tako suočavala sa prošlošću i manje ili više pogrešno birala, a danas mora da zaboravi istinu, da poništi sve svoje žrtve i prihvati laž da bi bila priznata kao geografski pojam, da bi joj priznali da je tu gde je!
Kukala nam majka ovako pametnim!

9 коментара

  1. Е, Милораде, мили роде слутиш једну давно заборављену репризу. Као некада Источно римско царство, Западна Европа данас Србију прикључује пројекту за сурово и темељно уклањање из европске историјске свести.
    Савремени западноевропејци виде само острвце свог историјског бивствовања које су неспретно поставили усред реке историје. Себе пројављују као познаваоце историје а заправо само површно разумеју њен ток. Они не желе нити имају времена за панорамско виђење историје цивилизације јер би тако себи наметнули јарам одговорности за своје поступке. Либерални прагматизам западноевропејаца не подноси ништа што сугерише да је заправо сасвим нешто друго, а не Запад, светлост свету!
    Ми Срби немамо разлога да ласкамо својој историји. Ми знамо како смо стекли али како смо и изгубили животну снагу. Западноевропејци су само вешто искористили ту ситуацију.
    Западноевропејци желе да забораве да је све до средине другог миленијума Источно римско царство (у даљем тексти Ромејско царство) у ствари било културна метропола света, док је Западна Европа, где су се краљеви купали само два пута у животу, на рођењу, и када су смештани у мртвачки сандук, била мања од једне Ромејске покрајине.
    Западна Европа је била заостали део ове цивилизације. То је све апсолутно тачно, као што је истина, да се након пада Ромејског царства, сва вредна интелектуална мисао преселила у Западну Европу. Она је дала и служила као огроман подстрек у правцу развоја западне науке, културе и цивилизације. Западна Европа је одједном своју заосталост бацила далеко иза себе. Материјални утицај који је Запад обезбедио за себе, на основу пљачке Ромејског царства и Јужне Америке мери се по обиму не годинама него вековима привредног раста.
    Пружајући нам лукаво лажни ослонац на себе, Западна Европа настоји да нас убеди да је могућ развој технологије и науке и без нашег учешћа, да развој у оквиру Нове Европе нема алтернативу и да ћемо само тако спречити колапс и ако је унутрашње национално језгро уништено јер је по њиховом тумачењу изградња и одржавање здравог унутрашњег националног језгра српског друштва сувише скупо за нашу малу државу. Настоји да укине границе у схватању онога шта је лично а шта заједничко, да затре осећај шта је грех а шта врлина, да инсталира нови грађански сензибилитет, да убеди елиту да се не осећа као део народа већ као део Западне Европе.
    Запад нас уверава да је Космет само мит, да хришћанска истина не постоји, да је борба добра и зла само бајковита прича али и да је од тога важнији модни тренд и које брендове користимо од историјског сећања, а да је наша домовина тамо где су мањи порези. Разлог томе је што Западна Европа нема сопствене вредности па им сазнање да их други имају веома тешко пада. Да Западна Европа има сопствене вредности неби показивала толику немоћ према мигрантима који јој веома лако намећу своје вредности. Зато су им поново потребни потомци Ромејског царства да их и овај пут одбране од „агресије“ миграната. Да нам их лукаво прелију и „преселе“ на наше просторе. Убрзано купују велике површине обрадиве земље и комплетну индустрију Србије уз помоћ српске мафије. По завршеном послу указаће нам „част“ и пријем у ЕУ. Потом следи план замене. Мигранти ће на српским пољима заменити српског сељака а у фабрикама српског радника. Тако ће Срби и Србија бити избрисани из европске историјске свести и доживети истоветну историјску судбину Ромејаца и Ромејског царства. Е, кукала ми мајка, овако паметном!

  2. Европу чија Католичка црква непрекидно досолева дивљачки национализам и производи све ове гадости у Хрватској, поплављује и то све интензивније друга вера. За сада се не види одговор остареле блазиране Европе. Тачније она узмиче али докле? Невероватна је та инерција агресивног прозелитизма Католичке цркве и недостатак свести о томе шта њих чека.Поставља се питање да ли ће нас да униште пре него њих крену да ждеру други!

  3. ** Nasuprot sporazumima 1954 i 2010, Srbija, mora i treba da pravi smetnje Hrvatskoj za ulazak u EU, sve dok ne odlozi prethodnu *ponudu* Bore Jovica da mogu Srbe u RSK da nabiju na kolac, i obezbedi miran povratak Srba uz obestenje za unistenu imovinu.*

  4. Лепо је та паметна жена говорила. НАјвећа опасност по Србе, је ЗАБОРАВ, то је доказано. Треба понављати историјске чињенице и упоређивати приче, интервјуе,изјаве, од раније са данашњицом, рецимо , то је добро на Тв радио Симо Гајин(јесте мало био пристрасан) , кроз емисије смо се подсећали изјава полтитичара које су у кратким роковима биле контроверзне.
    Рецимо сад би требало подсећати шта је Дачић,Кркобабићи и Палма, говорили пре избора и сада о неким важним питањима. Или Вук манити кад је говорио о сечи руку у Новом Пазару, па о независности Косова “кад ми будемо стигли пешке на Месец”, инсад о Косову о НАто зликовцима ,…Или Тадић о СПС-у и Дачићу пре и после избора,..или шта су Шутановац,Тадић, и сл говорили о Русији као губернији и сад,…или Динкић о Белорусији и скоро кад је био код Лукашенка,…ша су причали о несврстанима о Либији раније и сада,..или Динкић који неколико пута најављује излазак из кризе, Динкић који најави економски бум на Аеродрому са Дајнеркорп, па они побегну,..или ко је био православац па променио веру за вечеру ………..Толико тема ….
    А народ све за тили час заборавља, и Јасеновац, и скорашња стратишта и обећања политичара, изјаве, тврдње… зато народ треба стално подсећати,исправљати кривотворења,заблуде, у нади да се неће правити исте грешке.

    Добрим делом нас подсећа и упоређује шта је било и шта је сада, магазин Печат, али масовни електрорнски и штампани дневни медији(новине) су окупирани са спин докторима (страним и домаћим), да је то скоро за неповеровати.

  5. memoricid je ‘majstor iz srbije'(parafraza poeme pola selana’smrt je majstor iz nemačke’)

  6. * 20.5.2010 13:17 | Naslov: Sex sa srpskom lijevičarkom – šokantno i istinito! Prikaži/Sakrij | Citiraj
    Kao mladi i uspješan Hrvat, volim avanturizam. Penjao se ja po raznim planinama, bio u raznim đunglama, prerijama, stepama itd. I sad nakon dugi niz godina raznih avanturističkih pohoda bilo je vrijeme da posjetim srbiju. Uzeo sam 7 slobodnih dana u firmi koju vodim kako bih posjetio srbiju. Vlasnik sam džipa zapadne proizvodnje, pa sam otišao do mehaničara da mi zavari onaj metalni grill na prednji dio džipa. Tako sam siguran u slučaju da ako u divljinama srbije udarim jelena ili kojeg domoroca neće biti štete po mene. I došao je dan, krenuo ja u srbiju. Prvo sam posjetio povijesne hrvatske teritorije koje sad pripadaju srbiji. Nakon toga sam krenuo sjeverno i posjetio povijesne hrvatske teritorije. Krenuo južno, stigao do beograda. Još uvijek nema civilizacije. Krenuo ja dalje prema jugu, kad nakon 100 kilometara nestalo meni vode u kileru (ni zapadni džip nije mogao podnijeti divljinu srbije). Srećom vidio sam neke nastambe u blizini koje su izgledale kao neko selo, ali ne tako organizirano, a ni približno civilizirano. Uzeo sam svoju pušku zapadne proizvodnje, ruksak, spremnik za vodu, te krenuo prema nastambama. Primjetio sam da su u “centru sela” okupljeni humanoidi. Isprva nije izgledalo kao da imaju neku organizaciju ili društveni poredak, ali kako sam se približio shvatio sam da ipak neki poredak postoji. Imali su poglavicu. Stupio sam u kontakt s njima i pokušao doći do izvora vode. Nakon par sati mučenja oko komunikacije dobio sam vodu, ali i još nešto više. Trampio sam pokvarenu kraš mlječnu čokoladu i pola vrećice vegete za sex sa poglavičinom kćeri – koja je bila rasna plavuša dobrih oblina i seoska pjevačica koliko sam shvatio. I tako ja krenuo na posao sa kćeri (ime: svetozarka, svetlana ili slobodanka – nisam siguran), sve super, vidi se da ima iskustva, a i ja sam majstor u tome. Obavismo mi svoje. I odjednom, dok sam ležao na slamnatom krevetu, primjetih izbljedjelu sliku na zidu. Približim se ja slici, kad ono šok i nevjerica. Bio je to drug Tito. Odmah mi je bilo jasno s kim imam posla – lijevičari! U bijesu sam koljenom udario srpsku lijevičarku-plavušu u glavu, istovremeno joj izbivši svih 6 zubiju i razbivši joj arkadu. Pala je u nesvjest, što je pripomoglo mojem bijegu iz nastambe i “sela”. Uglavnom da skratim, vratio sam se na zapad u Hrvatsku, gdje sad uživam u čašici zapadnog žestokog pića prisjećajući se tog groznog iskustva iz divlje srbije. Doživljaje sa povratka ću opisati u nekoj drugoj priči…..*..(INDEX.HR)

  7. Пошто су ”хрвати” ношени освајачким походом 4-тог Рајха остварили своје повјесне циљеве и донекле залечили фрустрације типа неимања историје и сумњивости етничког порекла (јако битан моменат у фашистичким идеологијама), сада би им одговарало да се заборави или релативизује ружна прошлост.Грчевито заташкавају зверско систематско истребљење Срба, монструозних размера, које је било државни и национални приоритет хрватске државе од њеног настанка.Поглавници и папе су се мењали, а циљ је остајао исти, као и начин остваривања, до коначног остварења.Налазе се савезници и истомишљеници на ”српској страни”, уз помоћ заједничких финансијера,који ће помоћи да се ”заборави прошлост”.Хрватима и савезницима треба Срби да опросте што су Србе систематски физички истребили у Хрватској и на више од пола територије Б и Х.При томе треба заборавити милионске жртве тог плански изведеног покоља људи – деце,жена,мушкараца и стараца, са једним јединим циљем – потпуно физичко уништење српског народа.

  8. @ Zoran … svaka cast ! objasnili ste ! moje postovanje za ovakve reci !

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *