Ulaznica za prase

Piše Marko Marković

Deveti oktobar 1949. godine. Kvalifikacije za svetsko prevnstvo. Na novosagrađeni stadion JNA dolaze Francuzi. Dugi redovi, formirani, ispred blagajni i Fudbalskog saveza odslikavali su želje, bar stotinak hiljada onih, koji su pošto-poto gajili nadu da će doći do tog zlatnog papirića, koji ih vodi u raj

Prvu utakmicu, posle Drugog svetskog rata, fudbalska reprezentacija Jugoslavije odigrala je, u Pragu, protiv Čehoslovačke, 9. maja 1946. godine.
Dobili smo taj meč sa 2:0, golovima Tomaševića i Mitića.
Posle toga prošle su pune tri i po godine, da nismo odmerili snage sa nekom selekcijom sa Zapada!? Ređali su se prijateljski susreti i u okviru Balkanskog kupa, ali samo sa izabranim timovima zemalja Istočnog lagera!?
I, tek, 1949. godine uključeni smo, u kvalifikacije za Svetsko prvenstvo, čiji je domaćin bio Brazil 1950.
Našli smo se u grupi sa Izraelom, 6:0 i 5:2 za nas, a onda su na red došli Francuzi.
Za prvi okršaj, u Beogradu, 9. oktobra 1949. vladalo je nezapamćeno interesovanje. Kao nikada ranije, a ni kasnije, bez obzira na silne uspehe klubova, reprezentacije, u raznim sportovima. Pa i fudbalu!
Razlog, za takvu atmosferu – DVOSTRUK!
Utakmicom sa TRIKOLORIMA svečano je otvoren novosagrađeni stadion JNA i, drugo, ako eliminišemo Francuze nastupićemo, posle 20 godina, ponovo na šampionatu planete. Prvi Mondijal, na kome smo igrali održan je u Montevideu 1930. godine.
Što se tiče stadiona JNA – za ono vreme, dok su još uvek bili i te kako vidljivi tragovi surovog rata, a mi se podizali iz pepela, jer se na sve strane nešto gradilo – predstavljao je ČUDO ARHITEKTURE! Nešto što samo u snu može da se vidi.
Dolazili su iz svih krajeva Jugaoslavije pre nego što je i odigrana utakmica sa Francuzima, radni kolektivi, škole, omladinske brigade – jednostavno trebalo je da se ŠIROKE NARODNE MASE uvere u gigantski poduhvat nove države.
Stadion JNA postao je, u to vreme – FUDBALSKA MEKA.
A šta reći o tom danu, kada je održan meč, na novom sportskom objektu?
Karta je predstavljala dragocenost. Po odluci tadašnjeg rukovodstva FSJ, karte su dobijali samo oni koji su blagovremeno podneli trebovanja. Takođe, vodilo se računa da se na tribinama nađu napredni omladinci, istaknuti članovi Narodnog fronta, u to vreme, posle Komunističke partije, druge političke grupacije.
Dugi redovi, formirani ispred blagajni i Fudbalskog saveza odslikavali su želje bar stotinak hiljada onih koji su pošto-poto gajili nadu da će doći do tog ZLATNOG PAPIRIĆA, koji ih vodi u raj.
Međutim, kao i u svakoj situaciji – snalazio se ko je kako mogao i umeo.
Recimo, ispred stadiona, nekoliko sati pre početka susreta ZA ULAZNICU JE NUĐENO PEČENO PRASE! I to sa sve ražnjem. Da se da novac i za kartu, to je izgledalo smešno, s obzirom, na materijalnu situaciju, u tom posleratnom periodu.
Ali, za Srbina – koji želi da gleda fudbalsku utakmicu i vidi asove, o kojima je mogao samo da sluša posredstvom radio-prenosa ili dnevne štampe („Politika“, „Borba“, „Sport“) – pečeno prase nije predstavljalo poseban izdatak.
Izveštači koji su došli iz Pariza i drugih gradova, kako bi pratili taj okršaj, usredsredili su se upravo na tu, za njih neviđenu sliku.
Škljocali su fotoaparatima, dok se vršila trampa: JA TEBI KARTU – TI MENI PRASENCE!
Oko 50 hiljada gledalaca pratilo je taj nezaboravni duel. Nije nam doneo očekivan rezultat. Krajnji ishod bio je 1:1, a sledio je revanš u Parizu. Dakle, idemo u goste bez ikakve prednosti.
U toj situaciji, mnogi su nas otpisali. Zaključivalo se – TRIKOLORI odoše u lepi RIO.
Selektor naše reprezentacije Mikica Arsenijević, jedan od najboljih igrača sredine terena, koga smo ikada imali, u ulozi kormilara izabranog tima Jugoslavije odlučio je da na megdan Francuzima izađe tim u sastavu: Šoštarić, Stanković, Čolić, Zl. Čajkoviski, M. Jovanović, Jakovetić, Simonovski, Mitić, Valok, Bobek, Ž. Čajkovski. Zlatko Čajkovski je postigao gol u 36 minutu, a gosti su izjednačili u 55. minutu.
U gradu svetlosti, 30. oktobra 1949, na stadion „Kolombes“, Arsenijević je izveo drugačiji sastav, u odnosu na onaj iz Beograda. Ušli su u reprezentaciju: Ivo Horvat, Predrag Đajić, Bane Vukosavljević, Miša Pajević i Benko.
Opet je bilo 1:1. Domaćini su poveli, a Bobek je izjednačio.
Po ondašnjim pravilima, ukoliko u dva susreta nije dobijen pobednik – igra se majstorica na neutralnom terenu.
Određeno je da se taj odlučujući meč održi u Firenci 11. decembra 1949. godine.
Kod vodstva Francuza sa 2:1, sudija Galeti /Italija/ dosudio je penal, u našu korist! Minut – 84!
Ko da ga izvede?
Najhrabriji i najpribraniji je Boba Mihajlović. Udarcem sa bele tačke savladao je golmana Ibrira. Izjednačenje. Onda su usledili nastavci. Željko Čajkovski udarcem iz „mrtvog ugla“ šalje loptu u mrežu za 3:2 u korist Jugoslavije. Pobeda.
Idemo u Brazil, na prvenstvo sveta.
I, evo to, sada, posle 60 godina, beležimo, kao prvi, veliki uspeh našeg fudbala, posle Drugog svetskog rata…

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *