Kosovsko opredeljenje Ljubomira Simovića

Piše Dragan Hamović

Trebinje je, i ovih Blagovesti (7. aprila), obeležilo „Dučićev dan“. U središtu pažnje bio je pesnik Ljubomir Simović, jedan od prethodnih dobitnika Dučićeve nagrade, čijem je delu posvećen i naučni skup u okviru projekta „Poetika srpske poezije druge polovine dvadesetog veka“ beogradskog Instituta za književnost i umetnost

Kada u svome polemičkom, a donekle i programskom eseju, Zoran Mišić piše „Šta je to kosovsko opredeljenje“ (1961) imao je najpre da razluči „pesničko“ i „duhovno“ značenje, od „ratničkog“ i „državotvornog“ značenjskog sloja ove sintagme, u ime čega su kosovsku temu vladajuća totalitarna ideologija nakon Drugog svetskog rata, kao i radikalni književni ništitelji tradicija, izobličavali i odbacivali. Nije nimalo slučajno što predvodnik avangardnog bunta, Miloš Crnjanski, u „Lirici Itake“ poriče „vidovdanski hram“ kao pompezni oficijelni simbol, pri tome ne dirajući u realnost i razmere narodnog stradanja i žrtve, u novom dobu oličene u Gavrilu Principu, koga je (cinično) nazivao ubicom i hajdukom. Mišić, kritičar postavangardne obnove modernizma, odgovarajući na pitanje svoga ideološki markiranog oponenta nadrealiste, redefiniše delatni pesnički potencijal „kosovskog opredeljenja“, imajući u vidu i živu tradiciju koliko i aktuelni čas nacionalne poezije. „Vratimo se samom izvoru, narodnoj pesmi, i videćemo da je kosovsko opredeljenje onaj poslednji, besprizivni odgovor kojim se odgovara na pitanje o smislu čovekovog postojanja“.

RAZLIČITE BITKE

U paradoksalnoj završnici davne pesme Ljubomira Simovića „Bitka na Ceru“ („Uoči trećih petlova“, 1972) sugeriše se odvijanje dveju bitaka, od kojih u jednoj ne odlučuje vojni činilac: „U ovu bitku može samo / vojska bez ijednog vojnika“. Isto to, samo malo drukčije i jasnije, zatičemo u dramskoj replici kneza Lazara, u obe verzije Simovićevog „Boja na Kosovu“ (1989, 2003), u rečima upućenim Bajazitu: „Mi smo se tukli u različitim bitkama! / Ti si pobedio u tvojoj, ja sam u mojoj!“ Simovićeva efektna replika odjek je lozinke čije su duboko jezgro spisi patrijarha Danila Banjskog iz prvih pokosovskih godina, kao i narodna pesma „Propast carstva srpskoga“, u kojima se osmišljava onaj čin što se nazivao i naziva kosovskim podvigom, mitom, zavetom ili opredeljenjem. Ono što u drami „Boj na Kosovu“, u njenim čisto pesničkim delovima, sentenciozno iskazuju likovi zastupnici i protivnici kosovskog opredeljenja pripremano je u Simovićevoj poeziji i utkano u srž njegove poetike, a pokazano i nekim drugim, čudesnim likovima što povezuju oba sveta, poput lika prosjaka ili vojnika Manojla i Tanaska iz drame „Čudo u Šarganu“.

 

BOGOLIKOST I NIŠTAVNOST

Kada u pesmi-monologu kneza Lazara pesnik postavlja kontrastnu sliku stola sa liturgijskim simbolima na njemu i zverinjaka što vreba pod stolom da čoveka odvuče u mrak, smisao je kosovskog opredeljenja jasan i podrazumeva duhovno usavršavanje, uspinjanje posrnulog čoveka u njegovu bogoliku prirodu. Kada u sceni kneževe večere Obilić odašilje reči „kakvi budemo sutra, bićemo doveka“ – to je britko formulisan etički, herojski slogan, koji zalazi i s one strane poezije, u polje istorijske, lične i kolektivne akcije. Ali kada Lazar pred stradanje otkriva svome ubici: „Kad bi ti znao koliko je skupa / i jedna obična drenjina, u životu / onoga ko život plaća svojom smrću! / U tom životu i varnica koja se gasi, / i pahulja koja se topi, / vrede više nego kruna u tvom!“ – u tome se slikovito oblikuje jedna neverovatna, paradoksalna aksiologija, bliska rubnim tačkama svačijeg egzistencijalnog iskustva, trenucima koji očekuju onaj „poslednji besprizivni odgovor“ i otvaraju nesvakodnevni, epifanijski vidokrug, pogled „duhovnim“ očima, kako je pisao Domentijan. Simovićeve krajnosne ljudske situacije, smeštene u doba strašnih istorijskih poloma izražavaju, kako to kaže Averincev, „paradoksalno zemaljsko biće čoveka, u kome su sjedinjeni bogolikost i ništavnost“. Ako je pozni Dučić takav paradoks gonetao u koordinatama lične duhovne borbe, kao i Nastasijević još zaoštrenije, Simović tako šta izražava u najrealnije opisanim okolnostima u kojima je na probi čovečnost i vernost punoći tajne i dara života.

PREOBRAŽAJ STRADANJA

Mnogi lirski junaci Ljubomira Simovića, u svome vremenu, imaju svoje „kosovsko opredeljenje“, odnosno bivaju na izvesnom etičkom ispitu. „Vidik na dve vode“, na primer, u celini je posvećen stradalnoj slici zavičajnog Užica u Drugom svetskom ratu. Reč je o sižeima u kojima okupatorsko nasilje pokazuje drastične vidove. Opisi takvih situacija ipak ne ishode u ogoljenom, prizemljenom smislu. Granične situacije ljudskog udesa otvaraju osnovna etička, kao i eshatološka pitanja, kojima treba da se razreši pominjani paradoks sjedinjene čovekove „bogolikosti i ništavnosti“. Činjenica stradanja tumači se u pomenutom ključu. Nasuprot nezamislivom sticaju nečoveštva što nas navodi nadomak apsurda, pogled na pobijene seljake, za čija telesa pohapšeni pružni radnici i drugi seljaci prinudno grade vešala u pesmi „Podizanje vešala na zlakuškoj rampi na pruzi Požega–Užice“ daje „duhovno viđenje“, nalazi izlaz u naslućenom, nužnom posvećenju pogubljenih ljudi „koji sada sa zemlje uzleću / i, otkinuti od zemlje, odlaze / ispod drvene duge. / Čućeš kuda“. Varirana ista tema i srodna poenta nalazi se i u pesmi „Vešala na žitnoj pijaci u Užicu“. „Crkva se moli“, objašnjava Aleksandar Šmeman, „za čudo obraćenja stradalnika od očajanja ka svetlosti i za pobedu svetlosti u njemu. U Hristu se stradanje ne ’odstranjuje’, već preobražava u pobedu […] Prvi i najdublji smisao te pobede jeste osmišljavanje samog stradanja, koje je postalo podvig, napor i preobraženje“.

NEVIDLJIVO U VIDLJIVOM

„Inoplemenik zvani glad“ – da se opet poslužimo sintagmom drevnog Domentijana, prisutan je u Simovićevoj poeziji, što je, više i srčanije nego drugi savremenici i prethodnici, izrazila tolike pohvale obilnoj trpezi i đakonijama, pri čemu se, u slasnom oduševljenju, ipak nije gubila sakralna strana telesne hrane. Pesma „U redu pred kazanom javne kujne na Carini“ ispostavlja specifično „kosovsko opredeljenje“, etički izbor, između gladovanja i parčeta hleba i tanjira kupusa ili boranije, za šta se neko nekome prodaje. Još izričitija poenta u kratkoj pesmi „Vidik u slutnji“, koju možemo uzeti kao programsku ne samo za „Vidik na dve vode“, koreni se u mističnom hrišćanskom simbolizmu: „Da li je vidljivo maska nevidljivog, / poznato magla oko nepoznatog / – teško nama ako nije! – // teško nama ako nije / ovaj krompir varka koja krije / nešto od krompira hranljivije“. Pišući o staroj ruskoj poetici, slično ističe i Lihačov: „Vidljivo se osmišljava onim što je nevidljivo, nevidljivo – onim što je vidljivo“. Povodom izlaska „Boja na Kosovu“ Simović daje komentar čije se značenje naslanja na prethodni navod o jednom od ključnih elemenata vizantijske poetike: „Ja volim kad je svetovno prožeto svetim, kad je sveto živo prisutno u svetovnom i profanom.“ Ne samo što se uplivom nevidljivoga svetoga pomeraju okviri realnosti, nego se, istovremeno, i ono „što je nerealno i apstraktno uvodi u okvire realnosti“.

U Simovićevim pesmama lirski junaci dospeli pred lice smrti, ili uvedeni u stradanje i krajnje okolnosti, progledaju duhovnim očima, vidikom što prozire nevidljivo u vidljivome. U pesničkim odeljcima iz prvobitnog Simovićevog „Boja na Kosovu“ slepi monah Teofan objašnjava zografu Makariju nauk o „veštastvenim“ i „neveštastvenim“ očima i o dve granice, gornjoj i donjoj, između kojih provodimo život. Makarije, monah i slikar, pred sam početak velikog boja, biva sav obuzet htenjem da progleda „neveštastvenim“ očima, čime Simović iznova pokazuje duboku bliskost sa poetikom srednjovekovnih prethodnika, bacajući posebno osvetljenje na tolike svoje ranije pesme u kojima se otvaraju čudesni, istinosni vidici, pa Makarije vapije Teofanu: „Ja neću da vidim koru, nego jezgro! / Hoću da vidim srčiku i srž, / ono što se ne može prstima opipati, / i ono što je telesnom oku nevidljivo!…“ Stoga, s druge strane, na jednom kritički ili pokajno zaoštrenom mestu u višedelnoj pesmi „Hodočašće Svetome Savi“ („Gornji grad“) duhovna oskudica i zamračenost savremenika biće izražena skučenim sadržajem njihovog vidika: „U ovom mraku, / iz ovog surduka, / ne vidi se dalje / od hleba i luka“.

PRED LICEM SMRTI

Simović združuje svoju pesničku i dramatičarsku vokaciju i oblikuje ovu stožernu nacionalnu temu u dramskom komadu, pripravljen čitavim njegovim pesničkim delom. Ali, još i više nas je zanimalo kako se kosovski etički obrazac ispoljava u pesmama što tematizuju skorije istorijske nedaće, i kako se on prelama u sudbinama Simovićevih nepoznatih lirskih junaka. Taj obrazac pesnik aktivira na individualnom planu, pod pritiskom nevolja koje iziskuju jasno i delatno ljudsko određenje ili podnošenje stradalnog podviga, svejedno voljnog ili nevoljnog. Upravo granične situacije dovode pesničkog subjekta ili lirske junake Simovićeve do duhovnih, otkrivenjskih saznanja i preobraćenja iz površnih životnih vrednosti. Reč je o primeni nekih određujućih srednjovekovnih u okviru modernih pesničkih postupaka (pre svega, tu je paradoks kao centralno pesničko sredstvo i hrišćanski tip simbolizma). Napokon, unutarnja srodnost dveju, vremenski podalekih poetika, proističe ne samo iz toga što u samosvest srpske književnosti druge polovine HH veka sve efektivnije prodire dugo skrajnuta ostavština perioda čiji je simbolički kraj kosovski prelom, nego i zato što obe epohe teže da književno opštenje dosegne egzistencijalni, čak spasonosni smisao.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *