Deca logora

Piše Nataša Jovanović

Na prošlonedeljnom obeležavanju godišnjice proboja logoraša u zloglasnom ustaškom logoru Jasenovac, predsednik Srbije Boris Tadić rekao je da je to težak dan za naš narod i poručio, u duhu donete rezolucije o Srebrenici, da narodi moraju pronaći snage da zajedno žive u budućnosti. Potresne ispovesti logoraša koji su preživeli dečja stratišta na teritoriji NDH u vreme Drugog svetskog rata opominju da „Rana koja se krije teško i sporo zaceli“

Pazi i dobro se čuvaj da ne zaboraviš događaje što si ih svojim očima video; neka ti ne iščeznu iz srca nijednog dana tvoga života. Naprotiv, pouči o njima svoju decu i decu njihove dece.
(Peta knjiga Mojsijeva 4:9)

Šest i po decenija pre ove komemoracije na Donjoj Gradini, sa koje su i ovog puta izostali hrvatski zvaničnici, Hrvatska je mirisala na smrt i stradanje. „Nije ih bilo briga što oko njih nestaju čitava naselja i sela u iskopanim i krečom posutim jamama, što su logori ostavili za sobom najveće srpske gradove pod zemljom. Oni su i dalje išli u crkvu i dalje na mise kod istih onih sveštenika koji su otvoreno pozivali na klanje svega što je srpsko“. Ali u NDH su, prema do sada istraženim podacima od aprila 1941. godine do maja 1945. živote izgubila 74.762 deteta mlađa od 14 godina. Među njima je bilo 14.528 mališana koji su evidentirani kao žrtve rata. Nad 60.234 dece u NDH izvršen je najteži oblik genocida. Ubijeno je i na druge načine umoreno 30.054 dečaka i 28.012 devojčica, za 168 mališana nije bilo moguće utvrditi pol.

SUZE OSTAVLJENOG DETETA
U dokumentarnom filmu „Deca u žici“ preživeli logoraši ustaških logora iz Drugog svetskog rata, tada tek deca čija će prva životna iskustva biti skopčana sa užasom i smrću, sriču redove nepravedno zanemarene istorije koja do sada nije zavredela izvinjenje.
Gojko Rončević, tada sedmogodišnji dečak Gojko Mraović, tačnu godinu rođenja ne zna. Predratna knjiga rođenih je izgorela. Selo Gornja Trstenica, južno od Zagreba. Kratke rečenice dobuju strašnu ispovest: „Bilo nas je petoro dece. Rat je počeo. Masovno streljanje, pokolj u Glini, ubistva, bili su pretnja svim Srbima u Hrvatskoj. Krajem septembra 1941. godine iselili smo u selo ispod Petrove gore. U zimu 1942. godine oko Božića kada su ustaše najradije napadale, počeo je lov na Srbe, kao na zečeve. Jednog dana po podne iz šume su izlegli ustaše. Otac, naoružan starinskom kuburom, i dva starija brata, kao brži, umakli su u šumu. Majka sa mlađim bratom od tri godine u naručju, sestra i ja krenuli smo za njima. Kada je videla da nas sustižu majka je uzela neko ćebence, pala sa bratom na zemlju i rekla: Ja više ne mogu. Vi bežite dalje“.

Bili smo deo ideje stvaranja armije malih ustaša: Gojko Rončević

Ispovest prekida jecaj. Niz lice 75-godišnjaka teku dečje suze ostavljenog deteta. Bori se za vazduh i nastavlja: „Čuli smo pucnje. Na zemlji su ostala da leže njihova tela. Posle sam saznao da je to srećna smrt. Ona gora nastupa klanjem. Nas je ispratio rafal. Sestra je skrenula u šumi, valjda ipak čekajući majku, ja onako mali krenuo sam dalje. Te noći ona se smrzla u šumi. Oca i brata starijeg od mene nikada više nisam video“.
U susednom napuštenom selu Gojka dočekuje jedini preostali žitelj. Po izlasku iz sela, kao znamen da ni njega više nema, Gojko se priseća dima koji se vijorio sa zapaljene kuće. Dolazi u selo Vojnović i sreće najstarijeg brata, ranjenog. On će mu ispričati kako je po povratku u selo oca i drugog brata ubio predratni kum, ustaša. Brat se spasio jer je ustaša odlučio da ga ubije ne puškom već nožem. Brat je bio brži.
„Skrivali smo se na Petrovoj gori, u kućici od pruća. Bilo je puno naroda u zbegu koga su štitile male partizanske čete. Nakon ofanzive marta meseca u dolinu su sišle ustaše. Masa naroda je tu poklana. Sa bakom koju sam tamo pronašao vratio sam se u svoje selo. Odatle su nas odveli u Jastrebarsko. Zbunjenu, izgladneli tužnu kolonu mališana  dočekale su časne sestre. Bila je tamo i Diana Budisavljević, Austrijanka koja je spasila na stotine dece, kasnije zanemarena od strane komunista. Počela je trijaža. Devojčice od sedam osam godina  premeštene su u barake, a stariji dečaci, mahom iz Kozare iza žice, a nas starosti između pet i osam godina uputili su u zgradu, starinski zamak u obliku kule okružen debelim zidinama širine preko metar. Bili smo deo ideje stvaranja armije malih ustaša – sa prnjama u kojima smo došli trebalo je da bude strgnuto i naše poreklo. Ispod crne uniforme koju smo dobili i crne kape sa velikim slovom „U“, sećanja su sevala.“
Dnevno je, priseća se Rončević, u zidinama zamka umiralo od 12 do 20 dece. Franjo Ilovar, grobar, dolazio je svako jutro sa zaprežnim vozilom sličnim taljigama, da pokupi umrlu decu, natovari na kola i evidentira –  jer za svako dete Ilovar je dobijao od 10 do 100 kuna. Leševi su bacani u veliku jamu blizu katoličkog groblja.
„Prvi obrok koji smo dobili po dolasku u Jastrebarsko bila je neka košena trava. Nakose livadu, stave u kazan pa jedi i ta hrana je bila najbolja u logoru, spremana za nas privilegovane, male ustaše. I pre toga na Petrovoj gori dešavalo se da po sedam dana ne jedemo, a vučju glad varali smo bukovim lišćem. Ali skuvana trava bila je nešto sasvim drugo. Sedeo sam na prvom spratu za stolom, za limenim tanjirom dok je časna sestra sa dugačkim štapom budno pratila da li jedemo. Ko bi odbio dobio bi štapom po glavi. Ali iz ove perspektive sva ta lica uokvirena belim kapama katoličkih opatica slila su se u jedno – lice žene zlikovca koja je radost dvoje dece zbog dolaska partizana kaznila ubistvom – krampom po malim glavama.
Osma kordunaška divizija je 26. avgusta 1942. godine oslobodila logor.
Kroz dečji logor Jastrebarsko, u periodu od 12. jula 1942. do 26. avgusta 1942. prošlo je 3.336 dece, od toga više od 2.000 sa Kozare. Logor je bio pod upravom časnih sestara kongregacije sv. Vinka Paulskog. Za nepunih mesec i po dana umrlo je 768 dece, kako je kasnije izjavio grobar Franjo Ilovar, plaćen „po komadu“.

Kroz dečji logor Jastrebarsko, u periodu od 12. jula 1942. do 26. avgusta 1942. prošlo je 3.336 dece, od toga više od 2.000 sa Kozare

OTROVANA, DECA SU SE RASPADALA
Mara Veinović, četiri puta u koloni za streljanje, Jasenovac.
„Kolone sa hiljadama ljudi slivale su se na Savu i Gradinu i tu nestajale, a istim putem vraćale su se ustaše i retki preživeli koji su jezive noći nakon jezivih dana provodili sklupčani na zemlji dok se logorom provaljivalo slavlje. Krvavi i veseli oni su se radovali, jer su, tobože, uradili veliku stvar. A, mi? Mi smo bili očajni“.
Kada su u logor počele stizati kolone naroda i dece sa Kozare, Mara ih je posmatrala sa prozora logorske zgrade.
„Dolazili su pred logor. Neke su trpali pred kulu, druge odmah ubijali. Ipak, najstravičnije je bilo otimanje dece. Majke su ih stiskale, ona se privijala majkama na grudi. Svaka pobuna kažnjavana je bajonetom. Pored dece, tako kažnjene, padale su mrtve majke. One koje je bajonet zaobišao mogle su pogledom da prate svoju decu koja su odvođena na drugu stranu. Pogledu su bili spojeni, sve dok nisu nestali. Onda bi se prolomio plač i vriska, nešto stravično, nešto što dan danas ne mogu da objasnim  da čovek čoveku može da uradi“.
Deo muške dece od 11,12,14 godina smešten je u posebne prostorije i od njih je formirana takozvana ustaška uzdanica.
„Pesma njihova bila je nevoljna, oči upale, ali ponosne i prkosne. Tih očiju se i danas sećam. Ustaše su govorile da su to njihovi janičari. Odjednom su te uzdanice nestale. Videla sam da su veliki broj te dece strpali u jednu zgradu i to po njih pedesetoro u jednu prostoriju tako da su mogla samo uspravno stajati, a bila su potpuno iznemogla. Kada su zgradu popunili, četiri časne sestre ili opatice u tamno smeđim odorama sa belim kapama na glavi donele su kante i počele da im sa nekom tečnošću mažu usta. Pitala sam šta im rade. Odgovor je bio da žele da im ugase žeđ. Nakon njihovog odlaska, za dva sata deca su počela tako vriskati i dozivati: majo, majko, sejo, strašno mi je, umirem. Jedno dete je, sećam se, dozivalo tetka Zoru. Onda je sve utihnulo. Nemoćna, deca su počela padati jedno preko drugog, izmešale su se glave, ruke i noge, danima, otrovana, ona su se raspadala.“
Dečje leševe su logoraši odabrani od strane ustaša trpali u deke i nosili u jame. Neka tela su se još micala. Sve dok ih ne bi prekrio kreč. To je trajalo danima. U jamama, mali sužnji iz Hrvatske, Kozare, Bosne, Vojvodine i Srema, mučenici koji su tek zakoračili u život, sreli su se sa smrću. Smrt je za sve logoraše bila jedina izvesnost na koju su mogli da računaju.

GOSPODE AKO TE IMA..
Jednu od ovakvih raka kopao je i mali jevrejin Sadik Danon, preživelo logoraš koji je preminuo prošle godine. Kako je zabeležio, zbog tatinih krompira, u logor je došao na nogama, pa je to bilo odlučujuće da bude odabran u radnu grupu.
„Kada sam video da predvođeni ustašama, nas grupu od dvadesetak dece izvode prema izlasku iz logora, odnekuda se u meni probudila nada da možda izlazimo, da je kraj. Zaustavili su nas na jednom velikom polju, kilometar udaljenom od logora. Jedan ustaša je izvadio iz torbe četiri kočića i zabio ih u zemlju, naredivši nam da kopamo jamu duboku dva metra. Kopali smo pod udarcima kundaka, opominjani da požurimo. Kada smo iskopali raku, rečeno nam je da izađemo i da se udaljimo. Posedali smo na zemlju izmoreni i znojni. Divan, sunčan, martovski dan, trava niče, 1942. godina.“
U daljini grupa ustaša približava se polju. Sadik se napreže da vidi šta ide pored njih, nisko, malo, možda ovce ili svinje. Tek na blizini od 100 metara razaznaje da su to deca, mala kolona dvogodišnjaka koji jedva da hodaju. Jedan od ustaša viče: „Hajde ko će kod majke i bake neka krene napred“.
„Bili su to živi leševi, izmučena deca unakažena krastama, iscepana, a po liku i odeći znao sam da su srpska i jevrejska. Dovodili su grupe od po njih dvadeset do rake. Ustaše su decu, jedno po jedno dodavali jedan drugom, da bi poslednji, a najbliži raki, sa lakoćom prihvatao dete okrenuto njemu leđima i stolarskim čekićem udarao u glavu. Začuo bi se vrisak umirućeg deteta – poslednji i zadnji. A zatim tup udarac i pad u raku. To su brzo i vešto radili uz, za njih, vesele primedbe: „Uh jesi li čuo kako je ovo zapištalo“. Tako su dovodili grupu po grupu dece i sve redom pobili. Za to vreme mi smo stajali na desetak, petnaest metara i gledali. Do mene je stajao dečak koji je još verovao u Boga. Plakao je. Suza je suzu terala, a on se okrenuo, pogledao u nebo, glasno i odlučno rekao:“ Gospode ako te ima udri gromom iz vedra neba i ubi zlikovce. Na žalost, niko se nije javio sa neba. On je to tri puta ponovio i srušio se na zemlju“, priseća se, u filmu, kroz jecaje Danon Sadik.

Na rastanku, u logoru, majka nas je poljubila i rekla - neka vas sveta Petka čuva. I mi smo ostali - još dugo: Smilja Tišma

BILA SAM BROJ 1008
U knjizi „Vatikan i Jasenovac“, Vladimir Dedijer piše: „Ono što su deca doživela u ustaškim logorima predstavlja, u istoriji ratovanja, jedinstven primer ljudskog stradanja. U logorima Jadovno, Lobogradu, Jasenovcu, Staroj Gradiški, Đakovu, Kruščici, Tenju i Sajmištu kod Beograda, ispisano je sramno svedočanstvo o njihovom postojanju. Samleveno je preko 20.000 mališana, korena života svakog naroda“.
U sećanju Smilje Tišme ostali su prvi dani rata.
„Bila sam dete. Tog dana ugledali smo neke metalne ptice kako lete po nebu. Roditelji su objasnili da su to avioni, da je to okupator koji želi da porobi Kraljevinu Jugoslaviju i da se ne zadržavamo napolju. Dan je bio tmuran, sneg i kiša padali su zajedno… Taj dan koga se sećam, te metalne ptice, bili su prvi trenuci, najava užasa koji će trajati mesecima i godinama, a čije razmere tada nisam mogla da pojmim“.
Nedugo zatim počelo je skupljanje i sabiranje naroda u logore. Tišma je bila u Brđevcu, Bjelovaru, Sisku, Jasenovcu, Jastrebarskom.
„Sećam se vagona u kojima je bilo puno naroda, vagona u kojima nije bilo vazduha, prozora i vode i odakle se nije moglo izaći. U Bjelovaru smo ostali nekoliko meseci, a kako je Nedić objavio da u Srbiji nema više mesta za nas bili smo vraćeni kući. Ne zadugo. Sledeća odrednica našeg stradanja bio je Jasenovac do koga smo putovali osam dana u vagonima za stoku. Tamo sam gledala ozloglašenog ustašu kome ne znam ime, mršav, suv, visok, kako ubija, maljem, čekićem, kamom, vešanjima. To ljudski um ne može da zamisli. Rasporili bi ženu, uzeli bebu iz trbuha i ubili je. Ili majci odseku grudi, bebi glavu, pa onda tu glavu šutiraju po dvorištu. Unuka mog ujaka su stavili na bajonet i prebacili preko krova kuće“.
Sledeća stanica je Sisak. U sećanju je ostala visoka žica i odvajanje od majke, vrisak. „Na rastanku majka nas je poljubila i rekla: Neka vas sv. Petka čuva. I mi smo ostali – dugo još. Sećanja iz tog prostora su strašna. Velika prostorija, u njoj mrtva deca. Nekoliko ljudi sa kolicima prilazilo bi leševima, podizalo decu za noge i ruke i te male, nesrećne žrtvice bacali bi na kola. Koliko je dece pomrlo ne sećam se. Bila sam broj 1008“.
Sledi Jastrebarsko. Samostan.
„Sećam se crkve, bele crkve, časnih sestara sa crnim haljinama i ključevima u ruci. To je jesen 1942. Jednog dana ostalo mi je u dubokom sećanju dolazak komisije velikodostojnika katoličke crkve u crnim odelima sa ružičastim kaiševima. Kako nas je jedna časna sestra upozorila da sklonimo braću, malog Nikolu smo sakrile iza stalaže pored koje smo ležale. Svita velikodostojnika otišla je sa puno dečaka u koloni“.
Za 10.686 srpskih beba koje su date na usvajanje ni dan danas se ne zna ništa, niti oni znaju da je njihovo poreklo srpsko. Zato u filmu „Deca u žici“, ispod crnobelih fotografija malih logoraša stoji ispisano:
„Rana koja se krije teško i sporo zaceli“, Ivo Andrić.
Dečja tragedija počela je odlukom Ante Pavelića, poglavara NDH i Andrije Artukovića, ministra unutrašnjih poslova, da 12. jula 1942. osnuju tri posebna logora „za odgoj i prevaspitanje“ partizanske dece u Gornjoj Reci, Jastrebarskom i Sisku. Bili su to, kaže Dedijer u svojoj knjizi, jedini logori za zatočenike u pelenama u Evropi, možda i svetu.
Na sajtu opštine Jastrebarsko nalaze se fotografije Jastrebarskog i okoline. U istoriji mesta nijednom rečju nije pomenuto postojanje ustaškog dečjeg logora, niti stotine sahranjene dece. Kao da se tu nikada i ništa nije dogodilo. Umesto toga na sajtu stoji: „Stara i plemenita naselja Grada Jastrebarskog dočekuju putnika namjernika ljepotom svojih bijelih i živopisnih nošnji, blagom svojih baroknih crkava, ukusnim zalogajem i proslavljenom dobrom kapljicom. Ako je ponosna ptica jastreb prvi zaštitni znak ovog grada, drugi je njegov simbol svakako zeleni list vinove loze“.

11 коментара

  1. Јасеновац и дечији логор у Јасеновцу Срби никад неће заборавити и опростити.

  2. Јасеновац и дечији логор Срби никад неће заборавити и опростити.

  3. Следбеницима ових изопачених звери се наш председник извињава што су се остаци недокланог народа супротставили оваквим? Њиховог верског поглавара позива у Србију, чији је претходник све ово аминовао? Чист сатанизам обезљуђених креатура.

  4. TREBA LI I U OVOM SEGMENTU NAŠEG,SRPSKOG, RECENTNOG BAULJANJA PO SEMANTICI PRAVITI DISTINKCIJU IZMEĐU *USLOVNOG* ŽALJENJA (ŠTO JE HRVATSKI DOPRINOS REGIONALNOM RAZUMEVANJU)I BEZUSLOVNOG,DAKLE ZVANIČNOG ,PARLAMENTARNIM PEČATOM SRPSKIM OVERENOG IZVINJENJA(ŠTO JE SRPSKI IZUM…USPUT…TEK)…KOJE JE NIŠTA DO JEDNOM ZASVAGDA PRIZNANJE ‘GENOCIDA’ SRPSKOG…TREBA LI I MASAKRIRANU DECU KOZARE TRPATI U OVAJ MUČNI KOLOPLET REGIONALNOG DEFETIZMA,SLUGERANJSTVA I BEZUSLOVNOG POVINOVANJA VOLJI *SREDIŠNJEG SUBJEKTA*(U.S.A PO HABERMASU)?AKO JE SHOA(HOLOKAUST)NEŠTO ŠTO JE ZAKONOM ZAŠTIĆENO KAO TEKOVINA CIVILIZACIJSKE BORBE PROTIV SILA UNIŠTENJA TREBA LI ZA ‘DECU KOZARE’TRAŽITI KAKAV POSEBAN,MANJE ZNAČAJAN *TRADE MARK*?TREBA LI OVAJ VASELJENSKI ZLOČIN U KAKVOM NEO-NACI SEMANTIČKOM KLJUČU PROGLASITI ZA SLUČAJ VREDAN*USLOVNOG ŽALJENJA*?
    HAIM

  5. Нисмо успели ову децу да заштитимо од звери.То ће бити грех на нашој души док постојимо.Не смемо их никад заборавити.

  6. *Bili smo deo ideje stvaranja armije malih ustaša: Gojko Rončević*
    vrlo monstruozna, *janicarska* ideja, *svog na svog*..fasizam !

  7. sta bi bilo i kako bi lupali informativni bubnjevi da jastrebarsko nije bio jedini logor za decu u drugom svetskom ratu ali samo za srpsku decu.da su ta mala bica bili nemci ,jevreji,britanci i danas bi jastrebarsko svi obavezno ucili u skolama ,snimali bi se filmovi i serije o tome.da nam drzava nije poslusnicka kao sto jeste i da ima morala kao sto ga nema,i da hoce kao sto nece,spasla bi bar od zaborava uspomenu na ta mala bica ciji je jedini greh bio to sto su se rodili kao srbi.

  8. Godine 1990,u “Politici od 3. novembra, srpski pesnik Dobrica Eric je napisao ove potresne redove o tek objavljenoj knjizi Dragoja Lukica “RAT I DJECA KOZARE”:..Ovo nije knjiga, vec groblje,najmladje i najtuznije groblje na svetu, decje groblje, koje mozemo drzati u jednoj ruci, koje i deca mogu nositi u narucju…
    Procitao sam bezbroj puta, ili me oci prevarise, o neverovatnoj brojci od preko 40,000 umorene dece, sto znaci da moze biti i pedeset hiljada. Samo s nesrecne Kozare skoro 12,000 nestasalih cobancica, njenih koza i jarica, po kojima je mozda i dobila ime.
    Da su mravi,pcele, leptiri, klasje s njiva i cvece s livada, bilo bi mnogo, a nisu ni mravi, ni pcele, ni leptiri, ni klasje s njiva, ni cvece s livada, vec deca, skoro sve, a moze se reci i sve srpska deca!
    Cetrdeset hiljada decaka i devojcica – to je ceo jedan veliki deciji grad. Ovako – celo jedno veliko groblje.
    Da su ta deca pozivela i odrasla, bio bi to sada grad od skoro sto hiljada zitelja i orio bi se od zivota, od decje graje i pesme. Za svakih sledecih sto godina taj grad bi bio veci za sto hiljada zivota; ovako ovo ce groblje posle svakih sto godina biti vece za sto hiljada smrti.
    To znaci da se ovo neizrecivo zlodelo vremenom ne smanjuje, vec raste, greh je sve tezi, a dug sve veci, a posle hiljadu godina bice uvecan bar za hiljadu puta…”
    Dragoje Lukic je jedno od prezivele srpske dece sa Kozare. On je sakupio hiljade neznanih ineoplakanih decjih grobova u jedno groblje, u jednu kosturnicu,”a to nije nista manje nego da je podigao crkvicu na tom groblju, za koje se ne zna ni gde pocinje, ni gde zavrsava i koje se, tako, prostire unedogled i nepocin, do kraja ili beskraja ljudskog pamcenja”.

    Da su mravi, pcele, leptiri, klasje s njiva i cvece s livada, bilo

  9. Hrvati (na zalost, sve pokatoliceni Srbi) ce ostati zauvek u istoriji kao jedini narod koji je formirao logor smrti za “neprijatelje u pelenama”, a fratri i “casne sestre milosrdnice” luciferovski antihriscanski i antiljudski pecat na toj kockastoj zastavi zla! Zajedno sa njima i muslimani, tj. Bosnjaci (nemacki naziv za Bosanca), tzv. “hrvatsko cvijece”, udruzeni u zlocinu prema maticnom, Srpskom narodu.
    Boze, zar je tako velika kazna za one koji napuste pravoslavlje? Da ogreznu u krvi, za vecita vremena?! PROKLETI BILI!

  10. И МОЈА ЈЕ СВЕТА ДУЖНОСТ ДА СЕ ПОСТАРАМ ДА СЕ ОВИ ДОГАЂАЈИ КОЈИ СУ СЕ ДЕСИЛИ НА ПРОСТОРУ СРАМНЕ НДХ И ОКОЛНИХ ОД УСТАША ПОРОБЉЕНИХ ПРОСТОРА,ПА И МОЈЕ КОЗАРЕ, А ЧИЈИ САМ УЧЕСНИК-ЖРТВА, ШТО ДУЖЕ ПАМТЕ. КАО НАЈМЛАЂИ, ВИШЕДЕЦЕНИЈСКИ ЧЛАН БЕОГРАДСКОГ ОДБОРА ЛОГОРАША УСТАШКИХ ЛОГОРА ИМАО САМ ВЕЛИКИ УВИД И У ТУЂЕ ДОЖИВЉАЈЕ УСТАШКИХ БЕСТИЈАЊА. НЕЋУ ДА ИХ НАЗОВЕМ ЖИВОТИЊСКИМ ЈЕР НЕЋУ ДА ТОМ УПОРЕДБОМ ВРЕЂАМ ЖИВОТИЊЕ. БРОЈНИ ПОЈЕДИНЦИ ТРАЖЕ ДА СЕ ТО ЗАБОРАВИ,ОПРОСТИ РАДИ ДОБРОСУСЕДСКИХ ОДНОСА У БУДУЋНОСТИ. ИЗЛАЗИМ СА МАТЕРИЈАЛНОМ, ДУХОВНОМ, И СВЕТОМ ОБАВЕЗОМ КОЈОМ СУ МЕ ОБАВЕЗАЛИ ОНИ МОЈИ САПАТНИЦИ КОЈИ НИСУ ИМАЛИ ТУ СРЕЋУ ДА ПРЕЖИВЕ, СВОЈИМ УМИРУЋИМ ВАПАЈИМА ДА ИХ ОСВЕТИМ. ЕВО, ОВО ЈЕ МОЈА ОСВЕТА. ДА, ОВО ПОМИЊЕМ У СВОЈЕ И У ЊИХОВО ИМЕ ДА ОВО ДОЂЕ ДО УСТАШКИХ МОНСТРУМА, АКО СУ ЈОШ ЖИВИ ДА ИМ УЗНЕМИРИМ САВЕСТ, А АКО НИСУ ДА СЕ ОВИМ УПОЗНАЈУ ЊИХОВИ НАСЛЕДНИЦИ КАО И СВЕТСКИ АУДИТОРИЈУМ, ДА УЧИНЕ СВЕ ДА ДО ТОГА ОПЕТ НЕ ДОЂЕ. А, ШТО СЕ ТИЧЕ ОПРОСТА, ТО ЈЕ ЈЕДИНО У ИНГЕРЕНЦИЈИ НАС КОЈИ СМО ТО ПРЕЖИВЕЛИ ДА ОДЛУЧУЈЕМО О ОПРОСТУ. А,ПОШТО НЕ МОГУ ИЗ ОЧИТОГ РАЗЛОГА ДА ТРАЖИМ МИШЉЕЊЕ ОНИХ СВОЈИХ САПАТНИКА ЧИЈЕ СУ МЛАДЕ И САСВИМ МЛАДЕ ЖИВОТЕ И КОСТИ ПОСЕЈАЛИ КРВНИЦИ, ДА ИМ НЕ ПОМИЊЕМ ИМЕ, ШИРОМ БЕСТРАГИЈЕ ИЗЈАВЉУЈЕМ ДА ИХ НЕЋУ МРЗИТИ, ЈЕР ЈЕ ПОЗНАТО ДА КО МРЗИ ТАЈ ТРПИ,А ТРПЉЕЊА ЈЕ И ДО САДА ПРЕМНОГО, ВЕЋ ЋУ ИХ ЖАЛИТИ, ЈЕР СУ ЗА ЖАЉЕЊЕ.АЛИ ОПРОСТА НЕМА,.

  11. Ako se nesto moze nazvati paklom, onda je to ono sto su preziveli ovi mali ljudi, ako se nesto moze zvati djavolom, onda su to ustase i njihovi pomagaci. Ovakva strasna istorija NE sme se zaboraviti, NE sme se skrivati i NE pominjati Ni zbog kakvih ciljeva, na to nemamo pravo! Nezamisliva surovost zveri bez osecaja grize savesti, koje su nalazile neizmeran uzitak u svojim zlocinima, u ovom pogromu jednog naroda, NE puskom, NE bombom, vec na nacine koje ljudski um je moze pojmiti, je sustina zla. Ovakva rana ne zarasta.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *