DANILO KIŠ Podmuklo dejstvo peščanika

Piše Aleksandar Dunđerin

Podnaslov
Stvaralaštvo Danila Kiša, kao retko kojeg pisca u srpskoj književnosti, samo dvadeset godina posle njegove smrti, steklo je epitet fenomena koji je iščitan i „uzduž i popreko“, bivajući najpre osporovano, potom glorifikovano, na kraju i prevrednovano, i sasvim zasluženo smešteno, i to kao reprezentativno, u odeljak istorije srpske literature označen pojmom „postmodernizam“

Kada je, kao četrdesetogodišnjak, za roman „Peščanik“ 1972. godine dobio NIN-ovu nagradu za roman godine, Danilo Kiš, na svečanom prijemu, istakao je kako sumnja u opstanak umetnosti reči na evropskom vašaru književnog tržišta, i izrazio bojazan da književne nagrade neće sprečiti usamljeničku i slučajnu sudbinu nagrađene knjige, koja će svakako živeti u osami, progutana stravičnom tišinom, izazvanom mehanizmom tržišta i indiferentnosti. Iako se ova mračna slutnja – kada je, ne samo književna umetnost, nego i celokupna visoka kultura u pitanju – pokazala, pogotovo u prvoj deceniji 21. veka, nažalost kao tačna, ona se, možda paradoksalno, ne može odnositi na Kišovo stvaralaštvo, koje će, proteklih dve decenije, biti predmet mnogobrojnih naučnih istraživanja, studentskih seminarskih radova, magistarskih teza i doktorskih disertacija. Bezbroj je eseja, knjiga, temata časopisa posvećeno životu i delu ovog, po mnogo čemu kontroverznog autora, koji je, vremenom, postao nezaobilazan deo istorije srpske književnosti, čija dela, neprekidno štampana u novim izdanjima (beogradska Prosveta izdala je sabrana dela Danila Kiša u 15 tomova), ispunjavaju i srednjoškolske čitanke, ali predstavljaju i danas pretekst za prozu mlađe generacije pisaca. Tome treba dodati i činjenicu da ga je Salman Ruždi uvrstio među deset najvećih romanopisaca Evrope od 1945. godine.

AUTSAJDER NAŠEG DOBA
O nevelikom opusu koji je Danilo Kiš objavio za života – a čini ga tek sedam proznih ostvarenja („Mansarda“, „Psalam 44“, „Bašta, pepeo“, „Rani jadi“, „Peščanik“, „Grobnica za Borisa Davidoviča“, „Enciklopedija mrtvih“), jedan polemički spis („Čas anatomije“), zbirka eseja i intervjua („Po-etika“, „Homo poetikus“) i drame („Noć i magla“) – u proteklih bezmalo pola veka rečeno je mnogo toga; sasvim dovoljno da se precizno iscrta Kišov stvaralački portret, da se utvrdi značaj i originalnost našeg velikog pisca, da mu se odredi mesto u istoriji srpske književnosti.
Prvu knjigu Danilu Kišu štampao je beogradski „Kosmos“ 1962. godine. U jednoj knjizi objavljena su dva, po mnogo čemu, i stilski i tematski, i strukturalno različita romana – „Mansarda“ i „Psalam 44“. Dok „Mansarda“, po rečima samog autora „satirična poema“, predstavlja pokušaj da se realnost o jednom provincijalcu, studentu, prelomi kroz subjektivnu prizmu autora koji, koristeći obilje francuskih citata (uticaj studiranja autora na katedri za svetsku književnost u Beogradu ovde je očigledan) pokušava da se pripremi za književni zanat, „Psalam 44“ već je ozbiljniji pokušaj da se kroz dokumentarnu rekonstrukciju postojeće novinarske reportaže literarizuje jedna važna istorijska tema (bračni par posećuje logor gde im se poslednjih dana rata rodilo dete), koja će u kasnijim delima za autora postati skoro opsesivna. Iako je i u prva dva svoja dela koristio postmodernističke rekvizite (biblioteka, citatnost, interpoliranje neknjiževnih žanrova), činjenica je da je u njima patetika nadvladala, toliko za postmodernu poetiku značajnu ironičnu distancu.
Taj ironičan otklon od patosa – izraženog nepatvorenom emocijom i subjektivnim doživljajem porodičnih i istorijskih okolnosti koje tematizuje u većini svojih proznih dela – Danilo Kiš će najupečatljivije ostvariti u možda i najboljem, svakako centralnom delu svog opusa: „Porodičnom ciklusu“ (odnosno „Porodičnom cirkusu“) kojeg čine roman „Bašta, pepeo“ (1965), zbirka priča „Rani jadi“ (1970) i „Peščanik“ (1972). Glavni junak pomenute Kišove trilogije jeste Otac, Eduard Sam, društveni i literarni autsajder, neostvareni umetnik, autor nezavršenog remek-dela, „Reda vožnje autobuskog, brodskog, železničkog i aviosnkog saobraćaja“, građenog na principu palimpsesta, inače ključnog termina u čitavom Kišovom stvaralaštvu. Taj nedovršeni projekat – gde se sloj na sloj lepe čitave leksikonske, alhemijske, antropološke, arheološke studije, da bi udružene činile gromadu od rukopisa, u kojem kao da je bila umetnuta ideja esencijalne humanosti, kao da su bili prevaziđeni svi nedostaci ujedinjijućeg bratstva, oličenog u duhu mondijalizma, multikulturalnosti i multikonfesionalnosti, tolerancije i pluralizma ideologija – završiće upravo njegov sin-pisac, stvarajući „Baštu, pepeo“; i potvrđujući kako je „autsajder drugo ime za književnika koji fantazira izvan realno tvrde društvene zbilje: gladi, bolesti, beskućništva, bankrota“, kako autoru Konduktera „pripada mesto kraj pruge slepog koloseka: osuđen je na bezizlaz iz kojeg nema bekstva ni spasa“ (Miodrag Radović: „Podmuklo dejstvo ‘Peščanika’“). Međutim, „Bašta, pepeo“, kao ni „Porodični ciklus“ u celini, iako tematizuje autsajdera kao junaka našeg doba u 20. veku, ne predstavlja samo traganje za izgubljenim ocem, nego i za „izgubljenom pričom koju treba rekonstruisati novom formom“ (Radović, isto). U tom smislu ludilo i genijalnost Oca u Kišovoj trilogiji legitimiše i samu priču, koja će time, a ne piščevom inventivnošću biti motivisana. S razlogom, jer otac je prošlost, prošlost koja se ne briše, glorifikacija i degradacija istovremeno, „nestala središna figura sveta koji je takođe nestao, jevrejskog sveta Centralne Evrope. Taj mitski otac je istovremeno i nesrećna svest o poreklu. On čini okosnicu Kišovog stvaralačkog problema: kako od individualne ispovesti sačiniti delo kao objektiviranu svest epohe?“.
Odgovor na to pitanje delimično je Kiš dao i stvarajući zbirku priča „Grobnica za Borisa Davidoviča“ (1976), promovišući „prvo eksplicitno i zaokruženo postmodernističko ostvarenje u srpskoj prozi“ (Svetislav Jovanov: „Upotreba minotaura: Kiš i Borhes“), stvarajući postmodernistički skandal u našoj književnoj javnosti, iako je u formalnom smislu samo podražavao klasičnu borhesovsku matricu. Naime, ovo delo, koje je od strane ondašnje kritike (Dragan Jeremić: „Narcis bez lica“) uglavnom označavano kao čist plagijat (što u osnovi i jeste tačno zapažanje), predstavljalo je pokušaj stvaranja autentične slike jedne epohe, odnosno ubitačne atmosfere koja ju je obeležila. Iako pokušaj stavljanja u istu ravan nacizma i staljinizma, u velikoj meri problematizuje tezu Katarine Volf Grishaver („Magijsko kruženje ličnosti“) po kojoj je Kiš na podlozi dokumenata stvorio ne samo objektivan istorijski roman o jednoj epohi, nego i roman o istoriji čovečanstva (jer, ipak, fašizam i komunizam, osim u umetnosti, ne mogu podjednako predstavljati metafore za konstantnost esencije zla u svetu, pa bi bilo pretenciozno na osnovu ovih pokreta stvarati objektivnu „istoriju čovečanstva“, oslobođenu od ideoloških manipulacija, protiv kojih se i sam autor borio), ostaje činjenica da je i ona, kao i brojni potonji proučavaoci stvaralaštva Danila Kiša, za razliku od većeg dela domaće kritike, sasvim jasno uočila da je sredinom sedamdesetih godina dvadesetog veka direktno interpoliranje integralnih delova istorijskih spisa u umetničku prozu, sasvim legitiman i funkcionalan (postmodernistički) književni postupak.
Tu želju Danila Kiša da staru priču odene novim ruhom, odnosno da se emancipuje od preživelih literarnih formi (realističko-naturalističke poetike), srpska književna kritika, predvođena Draganom Jeremićem, ipak nije mogla da legitimiše, verovatno ni da razume. Stoga je autor, ne prihvatajući tezu Rolana Barta, na osnovu koje „pisati znači mirno gledati kako svet pretvara u dogmatska izlaganja govor koji je pisac hteo da učini čuvarem otvorenog smisla“, napisao „Čas anatomije“ (1978), ne prepustivši drugima da zaključe njegov vlastiti govor. „Pokušaj da svojim komentarom, odbranom i egzegezom zaštiti svoje delo ne ukida činjenicu da je pisanje tek jedan predlog čiji odjek trajno ostaje nepoznat. Čovek Danilo Kiš je pisao da bi bio voljen; čitali su ga i čitamo ga tako da on to ne može biti“ (Miodrag Radović, isto).

Čovek Danilo Kiš je pisao da bi bio voljen; čitali su ga i čitamo ga tako da on to ne može biti

NACIONALISTA ILI GLOBALISTA
Međutim, podmuklo dejstvo „Časa anatomije“, osim što je došlo glave piscu, ispoljeno je i na planu samog tumačenja Kišovog proznog opusa. Naime, većina kritičara tautološki je tumačila „Kiša samim Kišom“, a toga je za života bio svestan i sam pisac, pa je u knjizi „Život, literatura“ (objavljenoj posthumno 1990. godine) napisao: „Pomalo mi je već bilo dosta toga iskustva da prvo po izlasku knjige ja dam intervjue i posle celog života čitam u kritikama varijacije na moje sopstveno viđenje svojih proza“. Ponavljanjima autorovih autopoetičkih stavova razumevanje stvaralaštva Danila Kiša nije bilo unapređeno, nije zapravo otišlo mnogo dalje od pomelike koju je on vodio sa Draganom Jeremićem, autorom „Narcisa bez lica“ (1980), prve knjige posvećene u celosti našem kontroverznom autoru. „Narcis bez lica“ zaista sadrži do sada najminuciozniju analizu dela proznog opusa Danila Kiša, tako da ne bi bilo pretenciozno zaključiti da je dugo vremena, pored Kišovih autopoetičkih zapažanja, predstavljalo najrelevantniju naučnu studiju o stvaralaštvu ovog pisca. Danas bi trebalo da bude sasvim jasno da problem „Narcisa bez lica“ nije to što je „Grobnicu za Borisa Davidoviča“ označio kao čist plagijat, odakle je Jeremić izvukao zaključke o netalentovanosti Danila Kiša, nego u odnosu prema „plagijatu“, odnosno citatu. Dragan Jeremić naprosto nije mogao da prihvati koncepciju literature kao reciklaže, književno delo gde je odsustvo mašte i inventivnosti, upravo prednost, dokaz nove originalnosti koja više ne crpi inspiraciju iz „života“, nego iz „biblioteke“, zapravo „civilizacijskog kovčega“.
Nekako na Jeremićevom tragu, dve i po decenije kasnije, kada je Danilo Kiš već uveliko bio ustoličen kao neproblematizovana ikona srpske književnosti, a Dragan Jeremić ponižen kao ilustrativni primer kritičara koji nije bio u stanju da oseti duh vremena, izlazi iz štampe i knjiga Nebojše Vasovića „Lažni car Šćepan Kiš“ (2004), esej koji pokušava da prevrednuje i značaj Kišove (auto)poetike, i piščev stvaralački postupak, i njegov polemički dar. Izdvajajući citate iz „Bašte, pepela“, „Ranih jada“, „Peščanika“ i „Grobnice za Borisa Davidovića“, Vasović je pokušao da podvuče one delove Kišovog stvaralaštva koji su na prvi pogled zaista bliski opštim, neoriginalnim mestima literature, koji Danila Kiša ocrtavaju kao pisca koji se iza „postmodernističkog postupka plagijatorstva“ sakrio samo zato što je, po Vasovićem mišljenju, diletant, mnogo veći od onih koje je u svom „Času anatomije“ takvim epitetom častio. Nakon što je pročitao Vasovićev esej, pred čitaocem vaskrsava jedan sasvim drugačiji Kiš: netalentovani Kiš koji koristi poređenja bez umetničke logike i motivacije, pa ona, kao i mnoge pesničke slike završavaju u kiču (seljanke imaju „preplanule ruke“, žene se smeškaju „zagonetno i dvosmisleno“, cveće je „preterano mirisno“); nepismeni Kiš koji, i pored toga što je bio lektor na katedri za srpsko-hrvatski jezik u Francuskoj (!), ne zna da pogača ne isparava nego se puši, da skakavci ne mogu biti „teški i tromi“, pogotovo ne ukoliko, „preleću livadu“ i „šume kao lišće“, da se popodnevni san ne može dremati; prepredeni Kiš koji je, navodno, sva dela pisao po političkom (samo)diktatu, te je zato osporavao svaku naciju i religiju, osim Jevreja i judaizma, koji je pola svetski priznatih pisaca proglasio za duhovne srodnike, „samo zato da bi zbunio i intelektualce kao što je Nikola Milošević“. Međutim, ono što je povodom polemike u vezi sa Vasovićevom knjigom prećutano (polemika se inače svodila na besmislene rasprave o tome da li je kravu gospodina Molnara u „Ranim jadima“ trebalo nazvati Narandža, ili bi joj, budući da je „rumena kao višnja“, više odgovoralo ime Rumenka), jesu motivi koji su rukovodili autora „Lažnog cara“ da se razračuna sa stvaralaštvom Danila Kiša. Jer nije se cilj Nebojše Vasovića svodio samo na pobrojavanje svih nedoslednosti, neuspešnih poređenja, „nasilnih poetizacija“, „nebriga prema rečima“, „nedovoljnih preciznosti iskaza“, svih opštih mesta kojima, navodno, Kišovo stvaralaštvo, na granici kiča, odiše (uostalom poznato je da je i dobri stari Homer ponekad zadremao). Za Vasovića Kiš predstavlja najpogodniji ilustrativni primer jedne estetske, poetičke i političke paradigme koja je obeležila drugu polovinu 20. veka, ali na početku 21. veka, čak i u srpskom kulturno-umetničkom kontekstu, polako odumire. Obračun sa postmodernom autor „Lažnog cara Šćepana Kiša“ najpre započinje problematizujući postupak citatnosti u literaturi, kritikujući Kiša da „iskreno veruje da ono što je ‘najlepše’ u Manovom romanu, nužno mora biti jedno od najlepših mesta u njegovom delu“, i konstatuje: „Ako bi to tako bilo, onda literatura ne bi bila drugo do reciklaža, pa bi umesto delima, u književnost ulazili citatima“. A zatim Vasović postmodernu osporava i na širem, kulturnom i društveno-političkom planu, te se u odeljku „Kritičar nacionalizma“ protivi Kišovom stavu da je tema nacije pogrešna tema od koje se ne može stvoriti velika literatura:
„(Nacionalista) će radije stvoriti nešto skromno, po meri sopstvenog iskustva, nego zamišljati da će imitiranjem velikih dela svetske književnosti i sam postati veliki, a kamoli da će to postati doslovnim preuzimanjem onoga što su stvorili drugi. On još uvek doživljava civilizovanu distancu prema onome što je tuđe delo i tuđa svojina. (Globalista) veruje da mu, kao po nekom naslednom pravu, pripada svetska kultura, ne pitajući se pri tome da li je on sam išta dao toj kulturi. Svetska kultura je za njega poput neke velike samoposluge iz koje on uzima šta hoće, i kad hoće, a da ne mora ništa da plati“
(Nebojša Vasović, na žalost, na ovom mestu ne pravi distinkciju između pojmova „nacionalista“ i „tradicionalista“ s jedne strane, i „globalista“ i „postmodernista“, s druge, te proklizava iz književnoteorijskog u ideološki diskurs.)
Obe pomenute knjige, dakle, imaju jedan zajednički imenitelj, o kojoj srpska kritika ne želi mnogo da polemiše. Dragan Jeremić napada Danila Kiša, postavljajući „Narcis bez lica“ kao poslednji bedem odbrane od postmodernističke poetike, koja je tada već silovito jurnula u sve pore srpske književnosti; Nebojša Vasović obrušava se u „Lažnom caru Šćepanu Kišu“ na Kišovo stvaralštvo upravo u trenutku kada je u našoj literaturi postmoderni model pisanja (pre)iscrpljen. Ali i jedna i druga knjiga pomažu nam, možda više nego neke druge, da prozni opus Danila Kiša smestimo tamo gde i zaslužuje da boravi – u odajama rezervisanim za najznačajnije predstavnike srpske proze koji su, da parafraziramo zaključke Gi Skarpete („Istinolaža Danila Kiša“), istoriju sevsno podrgli pogledu iskosa (obradivši velike naracije uz odsustvo patosa, sa ironičnom distancom), broj tema znatno suzili, ali su pokazali da se one mogu na bezbroj načina varirati, bili protiv manipulacije, istovremeno se fascinirajući njome, kritikovali institucionalizovanu laž ne želeći da joj suprotstave „istinu“, suptilno prelazili granicu između dokumentarnosti i fikcije, afirmisali pluralizam stilova, dvosmislenost i baroknu maglovitost, spojili promišljenu modernost pisanja sa ambicijom da se proširi poimanje sveta.
Tako je stvaralaštvo Danila Kiša, kao retko kojeg pisca u srpskoj književnosti, samo dvadeset godina posle njegove smrti, steklo epitet fenomena koji je iščitan i „uzduž i popreko“, bivajući najpre osporovano, potom glorifikovano, na kraju i prevrednovano, i sasvim zasluženo smešteno, i to kao reprezentativno, u odeljak istorije srpske literature označen pojmom postmodernizam.

___________________
Srpski ili jevrejski pisac?

Donedavno je jedno od učestalih pitanja u vezi sa stvaralaštvom Danila Kiša bilo da li se Kiš, uopšte može smatrati jevrejskim piscem, a mnogi jevrejski intelektualci izražavali su čuđenje kako je i zašto autor koji se uglavnom bavio jevrejskom tematikom izabrao pravoslavnu sahranu. Najbolji odgovor na ovo pitanje dao je svojevremeno Cvi Loker:
„Valja imati na umu da jevrejski motivi i teme još ne čine pisca Jevrejinom. […] Niko neće Iva Andrića opisati kao jevrejskog pisca, mada se služio jevrejskim ličnostima, jevrejskom sredinom u Bosni, pa je čak obilazio i staro jevrejsko groblje na Kovačićima […] opisavši i neke nadgrobne spomenike. Kiš se mnogo služio jevrejskom tematikom, neosporno, s toga što su ove teme bile tragično aktuelne tokom Drugog svetskog rata, a privlačio ga je i lik revolucionara jevrejina, tipa Borisa Davidoviča. Stradanje Jevreja u holokaustu ili u gulazima poslužilo mu je u prikazivanju našeg doba u opšte-čovečanskom i u humanističkom smislu i svetlu. […] Kišova empatija prema jevrejskim žrtvama holokausta ne proizlazi neminovno iz njegovog porekla već je pretežno odraz razumnog i naprednog stava savremenika koji je bio svedok i pratilac masovnih nesreća i nepravdi. […] Uostalom, u Kišovom slučaju pravolsavni sprovod je bio potpuno legitiman čak i da ga nije izričito tražio. Njegova mati dala ga je krstiti u novosadskoj Uspenskoj crkvi kada je budućem autoru bilo pet godina. Ona je to uradila po crnogorskoj tradiciji, a nije isključeno da je smatrala da bi, u tadašnjim burnim vremenima, za dete bolje da odraste kao hrišćanin i da bude priznat hrišćaninom. […] Bilo kako mu drago, bitna je činjenica da je Kiš svoj mukotrpni život dovršio naglasivši svoju pripadnost srpskoj kulturnoj baštini, iz koje je ponikao i čijim jezikom se služio u svojim delima.“

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *