MITROPOLIT AMFILOHIJE Nosimo krst narodni

Piše Nataša Jovanović

Pitanje restitucije i povraćaj imovine manastirima SPC u Crnoj Gori smišljeno se relativizuje, pa se, nonsens, političari iz vladajuće garniture pozivaju na odnose Crkve i države u vreme Kraljevine Crne Gore kada je mitropolija bila u rukama države. Kralj Nikola, zaboravljaju, bio je duboki hrišćanin, i kao čovek intimno je želeo da postane monah. On je podstakao obnovu Pećke patrijaršije, a ne njeno rušenje kao što radi novokomponovani kralj Skupštine, kaže u intervju za „Pečat“ njegovo visoko preosveštenstvo mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije.

Ove godine Srpska pravoslavna crkva obeležava 60-godišnjicu od upokojenja Patrijarha Gavrila Dožića. Patrijarh Gavrilo je ostao poznat kako po ideji ujedinjenja Srbije i Crne Gore, tako i kao jedini visoki crkveni velikodostojnik koji je, deleći sudbinu svog naroda, bio zatočen u konclogoru. Kako ocenjujete Vaš položaj sada i ovde u Crnoj Gori (u kojoj je on bio Mitropolit 1920-1938) i da li se između ova dva vremena može povući paralela?
Patrijarh Gavrilo Dožić je izuzetna ličnost naše crkvene i narodne istorije 20. veka. On je ostavio dubok pečat na zbivanja u Balkanskim ratovima, događanja u Prvom svetskom ratu kada je bio zatvoren od strane Austro-Ugara, te na ujedinjenje i uspostavljanje jedinstva Pećke patrijaršije, Srpske pravoslavne crkve. Počevši od zasedanja Svetog Sinoda Kraljevine Crne Gore 16. decembra 1918. patrijarh Gavrilo je, kao Mitropolit Pećki, zajedno sa tadašnjim Mitropolitom Crnogorskim Mitrofanom i Episkopom Zahumsko-raškim Kirilom Mitrovićem, prvi doneo odluku da se ujedini Pravoslavna crkva u Crnoj Gori, odnosno „Srpsko-pravoslavna crkva“ sa Pravoslavnom crkvom Kraljevine Srbije, Karlovačkom Mitropolijom i ostalim autonomnim crkvama koje su nastale posle ukidanja Pećke Patrijaršije 1776. godine. Kao takav, on je veoma značajna ličnost u Crkvi između dva svetska rata, posebno u Crnoj Gori gde je bio najpre Mitropolit da bi u presudnim istorijskim prilikama od 1938. do upokojenja 1950. godine bio Patrijarh. Ratno vreme je proveo u zatočeništvu, u Prvom svetskom ratu bio je interniran u Cegled, u Drugom svetskom ratu bio je zatočen pod jakom stražom u manastiru Rakovica da bi kasnije zajedno sa episkopom žičkim Nikolajem bio prebačen u Manastir Vojlovicu, a onda u zloglasni koncentracioni logor Dahau. Posle rata lečio se u Italiji, a na molbu Svetog Sinoda vratio se u ondašnju komunističku Jugoslaviju iako ne sa oduševljenjem, rekavši: „Kako je vama tako neka bude i meni“. Sada, pitanje je da li njegovo vreme ima neke sličnosti sa ovim našim vremenom u Crnoj Gori. Mnogi od problema sa kojima se danas nosimo postojali su i u vreme mitropolita Gavrila i njegovog patrijarškog služenja, naročito 1945/1946. godine kada je državna vlast praktično preuzela Mitropoliju u svoje ruke. To je vreme kada je Mitropolit Joanikije ubijen, a ni danas mu se ne zna groba ni mramora. Patrijarh Gavrilo je u tom trenutku odigrao značajnu ulogu u očuvanju jedinstva Srpske crkve uopšte, a onda i jedinstva Patrijaršije sa Mitropolijom Crnogorskom. U to vreme se pojavila, doduše mala grupica, negovana od partije, koja je zagovarala stvaranja nezavisne Crnogorske crkve. To je bila samo jedna epizoda potpuno beznačajna i bez posledica. Mitropolija je tada kao i danas i u vremenima najnovijih turbulencija ostala tu sa narodom, da nosi krst narodni.

Rekli ste da ideja o autekefalnosti i stvaranju pseudopravoslavne crkve nije nova. Koliko iza ideje stvaranja tzv. CPC stoji suštinsko uvođenje podele među pravoslavnim življem, a u kojoj meri je reč o dukljansko-montenegrinskom projektu potaknutim političkim antisrpskim delovanjem?
Kada god su se takve ideje pojavljivale u pravoslavnim zemljama pre i posle Drugog svetskog rata iza toga je uvek stajala politika ili politička partija. To se dogodilo i sa Makedonskom crkvom koju je, kako je poznato, partija stvorila vršeći pritisak na Arhijerejski Sabor i manipulišući narodom, a posledice toga su poznate. U Crnoj Gori, pak, kao ideja, autokefalnost se javila opet u vreme rušenja crkve na Lovćenu 1972. kada se desio napad na Mitropolita Danila Dajkovića. Ovi incidenti pomognuti su tada logistikom  verske komisije iz Makedonije, o čemu postoji elaborat. Ali tek nakon promena koje su nastupile 90- ih godina ta ideja je nanovo zaživela i to ne unutar Crkve, već upravo u krugovima koji su bili zagovornici nezavisne Crne Gore i crnogorske nacije i koji su hteli da iskoriste ugled Mitropolije za ostvarivanje svojih političkih ciljeva. Prvo se na Cetinju 90-ih godina održao skup na tu temu, a onda je 1993. još snažnije zaživela ta ideja, opet uz maksimalnu podršku ondašnjeg liberalnog saveza na čelu sa Slavkom Perovićem koji se prvi setio da pozove iz Kanade nekadašnjeg jeromonaha Antonija Abramovića. Abramović je otišao u Ameriku 60-ih godina i celog života jedino je želeo da postane vladika. Kako to nije uspeo ni u Srpskoj crkvi, ni u Ruskoj zagraničnoj crkvi, kao ni u Američkoj pravoslavnoj crkvi, odazvao se na poziv da osnuje „autokefalnu crkvu“. Što se tiče ondašnjeg stanja, iz crkvenih krugova nijedan sveštenik iz Mitropolije Crnogorske nije prihvatio tu političko-partijsku plemensku ideju, kao ni 1918. godine kada je došlo do vaspostavljanja jedinstva Pećke Patrijaršije nijedan vernik, sveštenik, crkvena opština ili manastir u Crnoj Gori nije bio protiv ujedinjenja. Ne samo to već je i kralj Nikola bio veliki zagovornik ujedinjenja Crkve. On je boraveći u emigraciji jedino zamerio što sedište patrijarha nije u Pećkoj Patrijaršiji nego u Karlovcima.
Ideja formiranja takozvane autokefalne crkve u Crnoj Gori je nešto što je potpuno vezano za vancrkvene krugove. Da u njoj nema ničega autokefalnog, vidi se i po ovoj grupici ljudi koji su i do danas ostali marionete u rukama političara.

Da li je delovanje tzv. CPC koja je u više navrata agresivno postupala potaknuto strahom od širenja srpstva?
Jednostavno to je strah ljudi koji podsvesno osećaju da na lažnim temeljima grade svoj identitet i to obično biva u svakidašnjem životu da kada ljudi nisu sigurni u sebe, oni nadoknađuju agresijom ono što im nedostaje. To je osnova njihovog stava uz koji idu laži i falsifikovanje istorije. A sve je to virtuelna stvarnost koja se stvara na lažnim temeljima, i utemeljuje lažnim dokazima.

Nedavno je predsednik crnogorske Skupštine Ranko Krivokapić optužio SPC i Mitropoliju crnogorsko-primorsku za štetan uticaj na srpsku politiku i ugrožavanje međudržavnih odnosa dve zemlje. Kako komentarišete njegovu potrebu da nas brani od nas samih?
To je teško protumačiti. Poštujem sve ljude, pa i njega s obzirom na funkciju koju obavlja danas u Crnoj Gori, ali, ipak, ne mogu sebi objasniti takvo neodgovorno ponašanje najpre prema sebi kao čoveku, prema položaju koji zauzima, kao i prema Crnoj Gori. To je teško razumeti. To spada u oblast psihoanalize, jer teško je razumeti zašto je on toliko opterećen pitanjima Crkve i njenog ustrojstva, utoliko teže što on pripada partiji koja je laicistička i sistemu koji zagovara radikalnu odvojenost Crkve od države. On je psihološki i sociološki opterećen i moguće da toga nije ni svestan. Još čudnije da takve izjave eksplicitno ne daje u Crnoj Gori, već kada ode u Zagreb ili Sarajevo, odakle iz svih oružja napadne i kao glavnog krivca oglasi SPC i Mitropolita Crnogorsko-primorskog. A to što našu Crkvu naziva okupatorskom mogu reći samo da je nezapamćeni govor mržnje koji se ne može očekivati ni od poslednjeg uličara, a kamoli od jednog državnog funkcionera.

Da li njegova izjava da manastir Ostrog pripada državi predstavlja pripremu terena za predstojeću restituciju i povraćaj crkvene imovine ili je reč o predizbornoj kampanji. Ako je ovo drugo koja je to ciljna grupa kojoj je namenjena ova poruka?
Moguće da je i neka vrsta predizborne kampanje, ali je činjenica da se takvim izjavama skreće pažnja sa restitucije, koju oni, ima se utisak, pripremaju ne zato što bi hteli to da urade, već zato što moraju iz obaveze prema EU. Iz tog razloga neki od zvaničnih organa vlasti u Crnoj Gori relativizuju to pitanje, pa se, što je najnoviji  nonsens, pozivaju na odnose Crkve i države u vreme Kraljevine Crne Gore kada je Mitropolija bila u rukama države. Kralj Nikola, zaboravljaju, bio je duboki hrišćanin, čak je intimno želeo da postane monah. On je podstakao obnovu Pećke patrijaršije, a ne njeno rušenje kao što radi novokomponovani „kralj“ Skupštine. Mitropolija Crnogorska iz vremena Kraljevine Crne Gore organski je nastavila posle Prvog svetskog rata da se uvećava, što mnogi od tih zagovornika autokefalije previđaju, pa su granice Mitropolije u vreme Kraljevine bile mnogo uže nego danas. Mitropolija u današnjem obliku stvorena je tek 1931. godine Ustavom SPC kada je u nju uključena Bokokotorska eparhija, Zahumsko-raška eparhija (danas obnovljena pod imenom Budimljansko-nikšićka) i delovi Pećke Mitropolije. Na poziv zagovornika da Mitropolija treba da bude ono što je bila u vreme kralja Nikole, ja kažem: U redu, ali prvo vratite kralja i kraljevinu koja je bila ustavna kategorija tadašnje Crne Gore, vratite da Mitropolija bude državna vera, vratite i trobojku kralja Nikole. Zašto insistirate jedino na samostalnosti Crnogorske Mitropolije i to u ime laičke države, protivustavno se mešajući u unutrašnja pitanja Crkve?

Dok se čeka na restituciju, mogu se čuti i različita tumačenja crkvenih naziva, pa se pored srpskih pravoslavnih pominju i pravoslavni manastiri. Koliko ovakve inverzije imaju dublji značaj, da li je reč o pastirskom tumačenju ili političkim implikacijama?
Taj naziv srpski i SPC u Crnoj Gori postojao je i u vreme Socijalističke republike Crne Gore i to pitanje niko od ondašnjih vlasti nije postavljao, niti zbog njega pravno dovodio pod znak pitanja crkvenu imovinu. Taj naziv bio je uobičajen u Crkvi i ustanovama između dva rata; koristio se i u Srbiji i u drugim krajevima ondašnje Jugoslavije. On sam po sebi nije nešto što igra kanonsku ulogu u životu same Crkve, jer mi ispovedamo „jednu svetu sabornu i apostolsku crkvu“ i u ispovedanju vere nećete naći „verujem u srpsku, rusku, mađarsku ili neku drugu nacionalnu crkvu“. Naziv Crkva dobija prema mestu gde se nalazi ili nacionalnosti većine svojih vernika. To nije nešto što sme uticati na odnose države prema Crkvi. Sveti Vasilije Ostroški je, recimo, čisti Srbin Hercegovac, a mesto gde se nalazi manastir Ostrog nije u svoje vrijeme pripadalo Crnoj Gori, pa ukoliko bi neko trebalo da svojata manastir i Svetog Vasilija onda bi to pravo pripalo pre svih nekom Srbinu iz Hercegovine, potomku Svetog Vasilija. Niko ne spori da je manastir danas u Crnoj Gori i on teritorijalno pripada ovoj državi, ali on je bio i ostao vlasništvo Mitropolije Crnogorsko-primorske, a ne države.

Poznato je da je 11 izdanja Njegoševog „Gorskoj vijenca“ izašlo bez posvete prahu oca Srbije, voždu Karađorđu. Šta danas, u svetlu najnovijih dešavanja u Crnoj Gori, mislite o Njegoševim stihovima: „Crni dane, a crna sudbino, o kukavno srpstvo ugašeno..?“
Petra Drugog Petrovića Njegoša svi mi moramo da prihvatimo onakvim kakav je bio, a ne podmetati mu ono što on nije bio i unazad u njegovo delo proicirati  ideje i politička uverenja sadašnjeg trenutka. Ovde je na delu manipulacija istorije radi ostvarenja ideoloških ciljeva. Što se tiče navedenih stihova, na nama je da ih sačuvamo kao zenicu oka, ukoliko istinski poštujemo ovog velikana Crne Gore i uopšte Srpskog naroda.

Gde treba tražiti koren poistovećivanja Crkve sa državom?
Ideja vezivanja autokefalnosti Crkve sa nezavisnošću države, možemo to mirne duše da kažemo, delom je posledica ustrojstva pomesnih pravoslavnih crkava u 19. i 20. veku. S obzirom na istorijske prilike i neprilike pomesne pravoslavne crkve su se u vreme nacionalnog  preporoda i obnove državnosti organski vezale za stvaranje država pojedinih naroda na Balkanu i za pojedine nacije. Tada je došlo do određenog poistovećenja državotvornosti i nacionalnosti sa crkvenošću. To je naročito bilo vidljivo tamo gde je Crkva vodila presudnu ulogu u oslobodilačkim pokretima, a jedno od takvih mesta je i Crna Gora gde su vladike ujedno bili i gospodari najmanje 150 godina. Blagodareći simbiozi države i crkve formirana je crnogorska država u vreme i posle Petra Drugog Petrovića Njegoša. Veza između države i crkve koja je bila istorijski uslovljena ostavila je svoje tragove u njihovom poistovećivanju pa neki u obnavljanju država i stvaranju nacija žele za svoje ciljeve da koriste Crkvu. To se vidi kod Ukrajinaca kod kojih se taj pokret pojavio nakon 20-ih godina 20. veka u toku revolucije kojom je stvorena ukrajinska država. Tamo su određeni političko ideološki krugovi boljševičkog tipa odigrali ulogu stvaranja Ukrajinske pravoslavne crkve, što je, u novije vreme, dovelo do crkvenog nejedinstva ukrajinskog naroda i do činjenice da pored kanonske Ukrajinske Crkve Moskovske Patrijaršije, postoji i šizmatička patrijaršija. To se dogodilo i u Makedoniji. Isti princip pokušao je da primeni i Ante Pavelić u vreme Drugog svetskog rata, koji je pokušao da srpsku crkvu u nezavisnoj državi Hrvatskoj pretvori u hrvatsku, kako bi ostvario svoje političke ciljeve. Eto to se isto pokušava danas, ne samo u Crnoj Gori, nego i u Hrvatskoj, pa izgleda i u Bosni i na Kosovu.

Kakav kurs, a povodom takvih tendencija, zauzima savremena misija pravoslavne crkve?
Ono što je značajno jeste da su negativne posledice načina ustrojstva pomesnih crkava u 19. veku potakle pravoslavnu crkvu našeg vremena da obnavlja u sebi svoj izvorni kanonski poredak utemeljujući savremenu misiju ne na vezanosti koja je bila privremena i istorijski uslovljena državom i nacijom, već utemeljujući svoje biće na jevanđelju, izvornom kanonskom poretku i vaseljenskom zvanju i prizvanju. Na taj način Crkva se  vraća svom dubljem identitetu i slobodi uz poštovanje država i poštovanje nacija. Crkva se vraća svom sabornom duhovnom i moralnom prizvanju: pre svega, Hristova crkva bez obzira kom narodu služila i pripadala, treba da je univerzalna, jer Bog nije lokalni bog niti neko božanstvo nacionalno, etatističko božanstvo već je to Bog koji je došao na svet da spase sve ljude i narode i koji je rekao: „Idite i krštavajte sve narode u ime Oca i Sina i Duha Svetoga“. U sveukupnom pravoslavlju obnavlja se to izvorno samosaznanje i vaspostavlja kanonski poredak unutar pravoslavnih crkava jer to je jedini način da crkva nastavi da obavlja svoju istinsku misiju. Ako je u određenim momentima na nekim prostorima morala da snishodi i učestvuje u obavljanju poslova koji nisu njeni kao što je stvaranje država i oslobodilački pokreti, to su realnosti ovog sveta, crkva sada ponovo obnavlja saznanje da ona postoji u svetu, ali da nije od ovoga sveta i da ona ne može biti poistovećena sa bilo kojim nacijama i državama, uz poštovanje prema naciji čija većina pripada određenoj pomesnoj crkvi, kao što je to slučaj sa SPC-om. Ne treba izgubiti iz vida da našoj kanonskoj jurisdikciji pripadaju ne samo Srbi, već su tu i na hiljade Francuza, Španaca katalonjana koji su primili pravoslavlje, u Americi postoje čitavi manastiri koji pripadaju našoj Crkvi, kao i na Aljasci, naša misija je prisutna i u Africi gde otac Pantelejmon crnce privodi pravoslavlju. Svi oni se nacionalno osećaju ono što jesu, postajući članovi Crkve Božje. Vraća se osećanje da je Crkva vaseljenska i da se s njome ne sme manipulisati ni zbog čega što je zemno i prizemno.

Da li ova nadnacionalna uloga umanjuje činjenicu da je SPC kao ujedinitelj sa prostora bivše Jugoslavije jedina u stanju da nadiđe omrazu i ujedini narod u jednoj veri.
Po svojoj prirodi Crkva ima tu ujediniteljsku ulogu, imala je i imaće. Obnavljanje dubljeg, sabornog eklisiološkog i eshatološkog samosaznanja na širem planu je nasušna potreba našeg vremena, jer mi živimo u savremenom društvu globalističkog nastrojenja u kome je došlo do najdubljih moralnih i duhovnih posrnuća i opasnosti koje ugrožavaju ne samo nacionalni opstanak već i samo biće čoveka kao takvog. A Crkva je tu čoveka i čovečanstva radi, ne samo pojedinca i pojedinog naroda, već je njena briga o svima. Ništa što je ljudsko Crkvi nije i ne može biti tuđe. Ona postoji nezavisno od društvenog sistema ili granica koje su ovde privremene, bilo državne ili nacionalne pripadnosti, ona je za sve podjednako odgovorna, najpre za one najbliže i njoj poverene, a kroz njih i za sve ostale ljude. To je savremena misija Crkve.

U Ustav SPC iz 1931. godine rečeno je da se Crkva mora angažovati na zbližavanju hrišćanskih crkava. Smatrate li da je ekumenizam kod nas, posebno nakon više poziva upućenih papi, više od mogućnosti i šta nam to Istok nudi kao alternativu?
Ekumenizam je priroda same Crkve koja je vaseljenska i  svojim postojanjem priziv je svima onima koji joj ne pripadaju da se ujedine u njoj. Taj priziv posebno važi za one koji ispovedaju Hrista, koji pripadaju nekoj od hrišćanskih veroispovesti a koji su se zbog raznih istorijskih i dogmatskih razloga odvojili od jedne i jedinstvene Crkve saborne, odnosno pravoslavne. Dakle, Crkva negujući dijalog sa savremenim hrišćanskim zajednicama koje postoje u svetu, obavlja elementarnu svoju misiju i brigu o svima, što ne znači da se tom prilikom odriče sebe, svog identiteta i ispovedanja pravoslavne vere. Cilj Crkve je da posvedoči to nepatvoreno, izvorno ispovedanje vere koja je bila zajednička svim hrišćanima do 10, 11. veka, da ga posvedoči pred savremenim hrišćanskim zajednicama u svetu, bez obzira da li je reč o rimokatoličkim, protestanskim ili drugim crkvenim zajednicama. Nije li i molitva Hristova pre raspeća bila da svi budu jedno „kao što si ti u meni Oče i ja u tebi“. Nikada Crkva nije prestala da brine o onima koji su otpali od njenog jedinstva. Zato je bilo toliko Sabora od 11. veka, već 1090. u Bariju i drugih sabora organizovanih s pokušajem da se prevaziđe raskol. Veliki borac za pravoslavlje Marko Efeski došao je na Florentinski sabor pred papu sa svim poštovanjem iznoseći i braneći veru jevanđelsku i moleći papu da ukloni iz Latinske Crkve sve ono što smeta ujedinjenju. Sam papa je tada rekao: „Je li Marko potpisao? Nije? Onda ništa nismo uradili“. Unija koja je bila nametnuta političkim nevoljama tadašnje vizantijske carevine i pravoslavnog Istoka, bukvalno je propala jer nije bila utemeljena na zajedništvu u veri već pod pritiscima moći rimske crkve dok se Istok nalazio pred iskušenjima turskog ropstva. Crkva neprekidno dela i moli se za jedinstvo svih i nema ni jednog crkvenog čoveka ili oca koji nije razmišljao i trudio se da doprinese dijalogu i jedinstvu. Da pomenemo u novije vreme Svetog Nektarija Eginskog, Vladiku Nikolaja ili Irineja Ćirića, episkopa bačkog, našeg naučnika, poznatog biblistu i slikara. Oni su bili prvi učesnici Ženevskog ekumenskog pokreta, ali ne u cilju da se odreknu pravoslavlja već da pomognu i drugima da se vrate pravoslavlju, izvornoj jerusalimskoj i vaseljenskoj crkvi.

Učenik ste Justina Popovića. U knjizi posvećenoj Dostojevskom, on citira ruskog pisca i kaže da će Južni Sloveni morati da prođu put evropeizacije da bi se vratili svojim korenima. Da li je neophodno da prođemo taj put da bi shvatili ko smo?
Ne bih rekao da je neophodno da prođemo evropska iskušenja da bi se vratili sami sebi, premda jedan dobar deo prolazi taj put. Međutim, drugi ostaju onde gde su, idući sve dublje i šire u dubine svoje vere i istorijskog bića.

Nikada niste odvajali svetosavki od kosovskog zaveta. Da li nama koji ne možemo da utičemo na političke odluke zvaničnog Beograda koji Kosovo brani praznom retorikom preostaje da se, kao što je jednom prilikom rekao akademik Matija Bećković, držimo jevrejske molitve: „I ako te se zaboravim Jerusalime neka bude zaboravljena desnice moja?“
U svim prelomnim događanjima u istoriji jednog naroda ono što opstaje i oni što opstaju jesu oni koji su verni do smrti sebi i svom istorijskom biću. Kao što su Jevreji nalazeći se u ropstvu pevali tu pesmu, plačući na rekama vavilonskim i tugujući za svojim duhovnim središtem, to je priziv i podsticaj pravoslavnim Srbima da nikada i ni u jednom trenutku ne izgube tu organsku vezanost za vertikalu svog istorijskog bića, a to je Kosovo. A nije li to vertikala ne samo Srbije, već i Crne Gore, jer sve što je veliko izgrađeno u Crnoj Gori u 19. i 20. veku iznjedreno je na toj vertikali, onoj koja se danas naziva kosovskim mitom, a što je u stvari Kosovski zavet, koga i čega se odriču neki krugovi u Srbiji i Crnoj Gori. Petar Drugi Petrović Njegoš nezamisliv je bez Kosova: „O Kosovo grdno sudilište“. Nezamisliv je kralj Nikola bez Kosova. Kosovo je tako duboko ugrađeno u kod bića ovog naroda da on bez njega ne može da opstane. Neko je toga manje, neko više svestan, ali oni najsvesniji to najbolje znaju i ta njihova vernost Kosovu i Kosovskom zavetu biće preduslov da se vaspostavi Kosovo u svojim prirodnim granicama i da se nađe na mestu koje mu pripada po Božjem znamenju i istorijskom opredeljenju.

Svedoci smo nimalo prijatnih scena na Kosovu i Metohiji. Kako vidite crkveni put za razrešenje pitanja Eparhije raško-prizrenske?
Mislim da u Eparhiji Raško-prizrenskoj sve ide svojim zdravim tokom. Na žalost došlo je do toga što nije trebalo, ali mnoge stvari ne zavise od nas, kao uostalom i druga iskušenja koja nastaju u našim ličnim životima. Međutim, ono što od nas zavisi jeste da li ćemo sa tim iskušenjima da se uhvatimo ukoštac da bi ih savladali. Mislim da jednu ustanovu kao što je Eparhija Raško-prizrenska nije zdravo vezivati za jednu, bilo koju, ličnost, jer po narodnoj „koga nije bez njega se i može“. To važi i za Kosovo i za mene i Mitropoliju koja postoji osam vekova i koja je bila i biće i kada mene ne bude bilo. Bilo bi tragično da sebe poistovećujem i još opasnije da Mitropoliju podredim sebi i svojim ličnim interesima i projekcijama. Uveren sam da je nemir koji se dogodio na Kosovu mera i posledica svih zbivanja u poslednjih 20 godina i da će se naći izlaz iz toga koji će biti prihvaćen od strane Sabora. Isto tako uveren sam da i naš brat Artemije neće Eparhiju podrediti sebe i svom ličnom interesu i da neće poistovetiti sudbinu Kosova i Metohije sa sobom. Za nas u Crkvi je jedinstvo Crkve uvek bilo pre svega i iznad svega. A Vladika Artemije je, svi to znamo, čovek Crkve Božje.

Uoči  izbora novog patrijarha moram primetiti da niste davali izjave medijima. Da li je to princip da se crkvena posla rešavaju u Crkvi, a ne da se, čega smo isto tako bili svedoci, estradizuju?
Ne znam šta je u tim prilikama trebalo da izjavljujem. Moja obaveza je bila da se pobrinem za blaženopočivšeg Patrijarha Pavla i postaram o njemu, da obavljam dužnosti njegovog zamenika i mjestobljustitelja po svojim moćima, da brinem istovremeno o Mitropoliji noseći svoj krst, a pri tome imajući punog poverenja u Sabor da će naći dostojnog naslednika Patrijarha. I to se dogodilo. Kao što je Pavle, tako je i Irinej izabran žrebom, te niko ne može da kaže da sam nešto pripremao za sebe. Radostan sam što je izabran Patrijarh i što je takav izbor Bogom blagosloven, pa je i Sveti Sava zadovoljan. Kakvi smo da smo njegovi smo.

Na okruglom stolu posvećenom najavi izgradnje hidroelektrana na Morači čuli smo mišljenja mnogih eminentnih stručnjaka i članova SANU i CANU koji su iznosili argumente protiv. Smatrate li da će kulturno-istorijske vrednosti  manastira Morače nadjačati finansijske obligacije kojima se preporučuje crnogorsko Ministarstvo ekonomije?
Videćemo šta će da prevagne, ali očekujemo da će to biti razum, trezvenost i dalekovidost što znači da će se razmisliti da li da se ulazi u takav jedan projekat koji po mnogo čemu liči na potenkinova sela. Ovo nije prvi put da se takav projekat planira jer je prvi put pominjan 1911. godine kada je trebalo da ga realizuje stručnjak iz Austro-Ugarske, a zatim 1954, 1987 i 2002. Šta sve nije ugrožavalo manastir Moraču u njegovom istorijskom trajanju i u Drugom svetskom ratu. Bilo ne povratilo se. Iz izlaganja odgovornih i savesnih stručnjaka svako iz domena svoje struke, videlo se da se radi o nečemu ozbiljnom i da bi posledice bile katastrofalne. Pri tome nema ni dovoljno ekonomski opravdanih razloga koji bi govorili u prilog gradnji hidroelektrana (i to četiri na broju), pa se može zaključiti da bi bila skuplja dara nego mjera. Ako se ugrozi vekovno kulturno nasleđe koje pokriva ne samo manastir Moraču, već i druge hramove, arheološka nalazišta praistorijskog vremena, ako ugroze biljni i životinjski svet, taj čudesan krajolik, toliko hiljada hektara zemlje i jedinstvo stanovništva koje će sada podeliti jezero na jedne i na druge, ako im se onemogući pristup do manastira Morače, ako se uništi magistralni put u koji su milioni uloženi onda nema nade. Tako su u svoje vreme i Plužine elektranom na Mratinju umesto obećanog napretka postale slepo crevo Crne Gore. Predlog da manastir Morača bude upisan u svetsku baštinu nije od juče, i treba ga podržati; i ne samo on, već i kanjon Morače treba da bude deo svetske baštine i pod zaštitom UNESKA. Realno gledano taj prostor sa svim bogatstvima duhovnim, kulturnim i prirodnim, značajniji je i od Skadarskog jezera, Durmitora koji je nacionalni park i Prokletija, pa čak i od Kotora koji je upisan u svetsku baštinu. Ovde se od Zlatice do Javorja i kanjona Morače nalaze tolike lepote i bogatstva prirode da ih niko ne bi žrtvovao za kilovat struje namenjene izvozu. Alternative za struju postoje, a žrtvovati sve to nepovratno protivno je razumu.

Na skupu se moglo čuti i pozivanje pojedinih izlagača da biste se trebali poslužiti metodom Petra Prvog, te anatemisati i Vladu i zagovornike gradnje hidroelektrane. Prihvatate li preporuke?
Anateme pomažu onima koji imaju straha Božijeg, a onima koji se Boga ne boje, a ljudi ne stide ništa ne pomaže. Čovek sam sebi nanosi prokletstvo radeći ono što ne treba.

Koja bi bila vaša uskršnja poruka za naše čitaoce?
Pripremimo se da praznujemo praznik nad praznicima – Hristovo Vaskrsenje. Da svi jednim srcem i jednom dušom zapevamo pored onoga: „Hristos vaskrse iz mrtvih i smrću smrt uništi“ …i onu od vladike Rada iz „Luče mikrokozme“: „O preblagi tihi učitelju, slatka li je sveta bistra voda s istočnika tvoga besmrtnoga. Od tvoga su sv’jetloga pogleda uplašene mrake iščeznule, od tvoga su hoda sveštenoga bogohulni srušeni oltari, vaskrsenjem smrt si porazio, nebo tvojom hvalom odjekuje, zemlja slavi svoga Spasitelja“.
Da nam Bog dade da u nama vaskrsne naša iskonska blagota i lepota i vera u neprolazni smisao ljudskoga života. Opet da se vratimo na našeg Petra Drugog Petrovića Njegoša: „Ako istok sunce svetlo rađa, ako biće vri u luče sjajne… mi smo iskra u smrtnoj prašini, mi smo luča tamom obuzeta“. To je ono što je sazrelo u biću ovoga naroda i ono čime se on hranio kroz vekove, ne samo radi rešavanja svojih prolaznih pitanja i potreba, već radi suočavanja sa večnim i neprolaznim smislom. Jer ako Hristos ne vaskrse, onda je uzaludno i rađanje naše i život naš i dan kada se rodio čovek. Vaskrsenje je mera ljudskog postojanja i postojanja vaseljenskog i svih mogućih znanih i neznanih svetova. To je kvasac istinskog i neprolaznog ljudskog dostojanstva. Daj Bože da taj kvasac zakvasi biće srpskog i svih zemaljskih naroda, jer bez njega nam nema napretka, nema večnog živovanja.

3 коментара

  1. Diskont iguman i ustaški vaskrs

    Bilo bi dobro doznati što o Jeliseju misle Karamarko i Šimonović
    Tko je to iguman Jelisej? Precizno govoreći, on vam je diskontni rent-a-pop, s posljednjim boravištem u lijepome crnogorskom gradu Nikšiću, koji se neki dan, na poziv roja zadarskih ustaša, počeo predstavljati kao duhovni i vjerski autoritet hrvatskih pravoslavaca. Naravno, izlišne bi bile riječi za Jeliseja, ne bismo njegove naručitelje nazivali ustašama, niti bismo o svemu tome u ovaj proljetni utorak uopće i razmišljali, da borbeni Nikšićanin, kandidirajući se za hrvatskoga patrijarha, nije rekao: “Na otpore smo spremni, episkopi i političari već su upućivali protestna pisma Vladi, ali dobili smo odgovor da nema zapreka da se u Hrvatskoj obnovi Hrvatska pravoslavna crkva. Još gore napade očekujemo od srpskih političara u Hrvatskoj, no ljudi trebaju shvatiti da žive u Hrvatskoj i da su tu dobrodošli, a tko želi drugu vjeru i ideologiju, neka ide iz Hrvatske.”

    Osim činjenice da je Hrvatska pravoslavna crkva prošli put nastajala kao međufaza u ustaškome genocidu nad Srbima, problem s takvom vjerskom institucijom sastoji se u tome što danas, u proljeće recesijske godine Gospodnje, ne postoje Hrvati pravoslavne vjeroispovijesti. Čak ni ona dvojica zadarskih entuzijasta, koji su Jeliseja zovnuli da im se priključi, nisu učinili ono što bi u vjerskom, ali i u tehničkom smislu, trebalo biti osnovnom pretpostavkom osnivanja crkvene zajednice do koje im je toliko stalo: nisu konvenirali na pravoslavlje, ili da se poslužimo svima razumljivim jezikom, nisu se krenuli krstiti s tri prsta. Shvatljivo je da nisu, jer bi u tom slučaju Ivo Matanović i Kakoseonozove Radović morali samima sebi odvaliti barem par disciplinskih šamara, u skladu s domoljubljem i ideologijom koju zastupaju.

    Hrvate pravoslavne vjeroispovijesti moguće je na početku dvadeset prvoga stoljeća proizvesti na dva načina: ili da se ljuti poskok-desničari još jednom žrtvuju, pa da, skupa s onim svojim pjevačem, prihvate pravoslavlje, pljunu i prezru rimskoga papu, ili da se, kako je to predlagao i doglavnik iz školske lektire ministra Radovana Fuchsa, trećina preostalih hrvatskih Srba pobije, trećina ih se protjera u Srbiju, a trećini se ponudi Jeliseja za patrijarha. U posljednjemu stoljeću nije izumljen treći način proizvodnje Hrvata pravoslavaca. Uostalom, i samom je igumanu to bilo savršeno jasno kada je svojoj srpskopravoslavnoj subraći po obredu poručio: “tko želi drugu vjeru i ideologiju, neka ide iz Hrvatske”.

    Na taj način je jasno i nedvosmisleno deklarirao što su, zapravo, krajnji ciljevi njegovih političkih pokrovitelja i koji je jedini razlog zbog kojega bi se formirala Hrvatska pravoslavna crkva. Rekao je ono što je Ivo Matanović pokušavao izreći na neki drugi, katoličkom uhu prihvatljiviji, da ne kažemo licemjerniji način.

    Iguman Jelisej veli da su dobili odgovor “da nema zapreka da se u Hrvatskoj obnovi Hrvatska pravoslavna crkva”. Ne precizira od koga je dobiven takav odgovor, ali avaj, izgovara to u istoj rečenici u kojoj je spomenuo i hrvatsku Vladu, pa nas navodi da zaključimo kako se odgovaranjem bavila neka služba koja je bliska ovoj visokoj nacionalnoj instituciji. Bilo bi zanimljivo znati o kojoj se službi radi i što predsjednica Vlade Jadranka Kosor, friško obodrena blagoslovom Benedikta Šesnaestog, misli o osnivanju Crkve u koju bi valjalo utjerati ono naših pravoslavaca što ih je još ostalo, e da umjesto toga ne bi, kao onomad 1941, bili utjerivani u blago pregrijanu glinsku crkvu.

    Ali prije nego što se gospođa premijerka ne sastavi sa svojim mišljenjem oko dotičnoga problema, još bi zanimljivije bilo znati što o njemu misle ministri Karamarko i Šimonović, te nadležne sudske i policijske službe. Naime, iguman Jelisej je, kako smo u novinama prilično nedvosmisleno mogli pročitati, Srbima i vjernicima Srpske pravoslavne crkve u Hrvatskoj rekao da mogu ići iz Hrvatske. Učinio je to, formalno i ceremonijalno gledajući, s poprilično visokog mjesta, pozivajući se na autoritet Gospodina Boga, te hrvatskoga naroda i države. Nije li time počinio kazneno djelo? Ministar Šimonović lako bi se mogao dosjetiti koje. Pogotovu ako ga netko iz Bruxellesa o tome nešto priupita, a hoće, ako Bog da.

    Izvjesno je da se nakon odlaska Ive Sanadera u Hrvatskoj događa ideološka retardacija unutar vladajuće strukture. Ono što je prethodni premijer autoritativno i simbolički otklonio, naredivši rušenje spomenika Juri Francetiću, vraća nam se od prvih dana gospođine vladavine, kada je raspoloženje domaće i inozemne javnosti testirano diplomatskom notom upućenom Švicarskoj, zbog odbijanja vize Marku Perkoviću. Pitanje je samo je li to posljedica ideološke smušenosti, ili je Jelisej Nikšićki naš čovjek na terenu.

    Miljenko Jergović (Jutarnji list)

  2. Мени је само чудно зашто је била Васкршња посланица Митрополита Амфилохија, поред Посланице Патријарха Иринеја коју су сви подписали!
    И друго укида се придев СРБСКА Православна црква у црној Гори, остаје Православна црква ,Митрополија Црногорско-приморска(остаје придев “црногорска”). Све остало је како треба. Поздрав!

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *