Slučaj građanina Ganića

Piše Anja Vujević

Bošnjačko rukovodstvo u BiH vodi javnu i tajnu kampanju odbrane zločina, a već drugog dana po hapšenju Ejupa Ganića, diplomatske note pune žuči prestizale su jedna drugu, a ministar Sven Alkalaj uputio je dve protestne note Beogradu, kivan zbog „nastavka agresije na BiH“

„Tamo gde prestaje logika, počinje Bosna!“, sa ovih nekoliko reči neprolaznog Andrića, ako se ne bi grebalo ispod površine i ipak tražila logika, mogao bi se opisati slučaj hapšenja Ejupa Ganića, koji je nešto pre manje od 18 godina izdao naređenje: „Čim Alija izađe iz auta, pobij sve“. Dobrovoljačka je gorela.
Logikom i sada vladajućeg ratnog establišmenta na bošnjačkoj političkoj sceni i slučaja Ganić, vest o hapšenju Veselina Vlahovića u Španiji, koji je navodno priznao da je ubio preko 100 muslimana jer su mu ubili ženu i decu, izgledala bi ovako: U Španiji uhapšen Veselin Vlahović.

PROTESTNA NOTA

Srpski član Predsedništva BiH poslao je tim svojih pravnih savetnika da izvuku Vlahovića iz zatvora. Ministar inostranih poslova BiH uputio je protestnu notu Španiji i zapretio povlačenjem ambasadora. Na ulicama Madrida i Sarajeva protesti srpskih nevladinih udruženja u znak podrške Vlahoviću. Glavni tužilac BiH, Srbima osumnjičenim za ratne zločine poručio da ne napuštaju zemlju kako ih ne bi uhapsili u inostranstvu. Na oslobađanju Vlahovića angažovali se i bivši visoki predstavnici – Pedi Ešdaun i Kristijan – Švarc Šiling.
Član ratnog Predsedništva BiH Ejup Ganić uhapšen je 1. marta u Londonu, po zahtevu Srbije zbog sumnje da je učestvovao u napadu na kolonu JNA u Dobrovoljačkoj ulici u Sarajevu u maju 1992. godine kada su ubijena 42, a ranjena 73 vojnika i oficira JNA. Kao ugledni građanin BiH, koji je u maju 1992. godine naredio masakr „agresorske JNA“ koja je mirno, pod zaštitom Unprofora napuštala Sarajevo, za zasluge je  nagrađen diplomatskim pasošem.
U BiH je bio siguran, bezbedan, baš kao i Atif Dudaković. Pravosuđe je 2003. godine i reformisano da predmet „Dobrovoljačka“, „Tuzlanska kolona“ i njima slični nikada ne dospeju na svetlost dana. Ugledni građanin Ganić mogao je mirno da spava. O kakvoj je pravno-političkoj nakazi reč, u slučaju Tužilaštva i Suda BiH, najrečitije govori apel glavnog tužioca BiH Milorada Barašanina, Srbina iz RS, optuženim za ratne zločine da ne putuju u inostranstvo.
„Ne bih putovao u inostranstvo da sam u poziciji optuženih u predmetu Dobrovoljačka ulica… Ganić je znao određenu situaciju i u toj situaciji nije trebao da ide na prostore drugih država“, zavapio je Barašanin.
Drugim rečima: Ostajte ovde, BiH je raj za one koji su počinili zločin nad srpskim narodom.
Tamo gde Barašanin stade, nastavila je Medžida Kreso, predsednica Suda BiH. Ganiću se može suditi samo u BiH (čitaj: nikada i nigde), poručuje Kreso ovih dana sa svetskih govornica.

Oko 2.500 demonstranata okupilo se ispred Ambasade Srbije u Sarajevu, noseći transparente i skandirajući: „Srbija je fašistička i genocidna“, „Idite u Srbiju“, „Vratite nam Iliju Jurišića i Ejupa Ganića“

ODBRANA ZLOČINA
Već drugog dana po Ganićevom hapšenju, diplomatske note pune žuči prestizale su jedna drugu. Ministar inostranih poslova Sven Alkalaj uputio je dve protestne note Beogradu, kivan zbog „nastavka agresije na BiH“. Od Velike Britanije je zatražio da se „hitno poboljšaju uslovi boravka Ejupa Ganića u pritvoru, kao i uslovi njegove komunikacije sa predstavnicima Ambasade BiH u ovoj zemlji i advokatima“.
Njegov nadređeni, član Predsedništva BiH Haris Silajdžić, održao je lekciju Britancima „zbog otvorenih kršenja zakona i međunarodnih obaveza Velike Britanije“.
„Ovako teška kršenja Bečke konvencije nisu uobičajene u bilo kojoj zemlji, a pogotovo bi trebala biti rijetka u zemlji koja sebe predstavlja modelom demokratije i funkcionalnosti. Tretman Ganića, diplomatskih predstavnika BiH i angažovanih advokata jasno pokazuje da su vlasti Velike Britanije daleko od takvog modela“, saopštio je Silajdžić.
Alkalaj je odmah zatim požurio do ambasadora Velike Britanije u BiH Majkla Tejtama kako bi mu izneo „primedbe zbog neadekvatnog tretmana Ganića od strane vlasti Velike Britanije“.
Damir Arnaut, Silajdžićev savetnik i novoimenovani ambasador u Australiji, o trošku budžeta BiH, prvim letom 2. marta odleteo je u London kako bi se našao pri ruci Ganiću. Istovremeno, njegov otac Boriša Arnaut, novi ambasador BiH u Beogradu, inače poznatiji po dodeli državljanstava mudžahedinima, otrčao je u posetu Iliji Jurišiću.
Po strani nisu ostali ni sarajevski Univerzitet, Akademija nauka, nevladine organizacije. Oko 2.500 demonstranata okupilo se ispred Ambasade Srbije u Sarajevu, noseći transparente i skandirajući: „Srbija je fašistička i genocidna“, „Idite u Srbiju“, „Vratite nam Iliju Jurišića i Ejupa Ganića“, „Agresori“ i „Zapali im zastavu“…
Žal što se uz demonstrante nije našao, nije krio ni bivši visoki predstavnik Kristijan-Švarc Šiling, inače predavač na Ganićevom privatnim univerzitetu.
Vremešni Nemac, upamćen po tome što je skoro sve sastanke za vreme svog mandata u BiH prespavao, neretko se budeći u neznanim kabinetima s pitanjem: „Gde sam ja ovo?“. Stao je u otvorenu odbranu zločina.
„Da sam mogao doći u BiH, bio bih prvi pred britanskom i srbijanskom ambasadom na demonstracijama. Ganić je morao braniti svoj narod i državu kada je predsednik Alija Izetbegović zarobljen, a sada se stvari izvrću“, kazao je Švarc-Šiling kivan i na „Vladu Velike Britanije koja je povredila osnovna ljudska prava i ljudski dignitet Ganića“.

RATNA DEŠAVANJA
Njegov prethodnik, Pedi Ešdaun, potvrdio je za federalnu štampu da je kod britanskih vlasti lobirao za oslobađanje Ganića.
I sve se ovo dešava dok se Srbija smerno priprema da usvoji rezoluciju u Srebrenici, koja će biti još jedan kamen oko vrata RS, bez toga da su prethodno utvrđene činjenice o ratnim dešavanjima u Srebrenici, da je napravljena naučna geneza događaja. Takođe, istovremeno, dok Sarajevo vri zbog hapšenja Ejupa Ganića, dok je u njegovu odbranu stao čitav državni aparat, nijednoj instituciji RS niti njenim predstavnicima u institucijama BiH nije ni na kraj pameti da dignu glas i zatraže da se dr Radovanu Karadžiću dostave dokumenti koje je tražio a koje mu BiH još nije dostavila. Ne bi to bio glas za odbranu dr Karadžića, već glas za odbranu Srpske, jer sarajevski politički krugovi, ali i deo međunarodne zajednice, svoju političku platformu za prekrajanje ustavnog poretka BiH (brisanje RS) grade upravo na brojnim sudskim procesima koji se protiv Srba vode u Hagu i Sudu BiH, a od kojih im je najznačajniji onaj protiv dr Karadžića. Zbog toga im je i važno da predmeti prvih ratnih zločina u BiH (Sijekovac, Dobrovoljačka, Tuzlanska kolona, Bradina itd) ne budu procesuirani jer bi oni uveliko promenili već davno projektovanu sliku o jednom narodu kao „agresoru“ i drugom kao „njegovim žrtvama“ koja bi trebalo da bude temelj za postizanje nekih novih, budućih, političkih rešenja, naravno, na štetu „agresora“.
Jer, za razliku od Veselina Vlahovića, koji je delovao kao pojedinac i nije bio pripadnik ni vojske ni policije RS (naprotiv, policija RS je da bi sprečila njegov pohod, ušla u ratni obračun sa njim i njegovom bandom, nakon čega je pobegao, op.a.), Ejup Ganić je delovao u ime institucija, države. To jasno govori o postojanju državnog plana i sistema koji je trebalo da odvede do istrebljenja jednog naroda – srpskog. Braneći Ganiće, bilo da se oni zovu Atif Dudaković, Ilija Jurišić, Jovan Divjak, Rasim Delić ili Naser Orić, i negirajući neosporne zločine nad srpskim stanovništvom, BiH, odnosno sarajevski politički krugovi, brani tzv. Republiku BiH s početka 1992. godine, istovremeno se nadajući njenom ponovnom vaskrsnuću. Nevidljivi bombarderi nad nebom Republike Srpske brojne su haške i presude Suda BiH. Četvrta strana u krvavom građanskom ratu, međunarodna zajednica, ona koja ga je projektovala, vodila i na čijim rukama je krv sva tri naroda, braneći Ganića, nastoji da sačuva kreiranu sliku o sopstvenoj neuprljanosti, sliku statiste u bosanskom ratu i „nepristrasnog sudije“. Razumljivo, procesuiranje zločina s početka rata neizbežno bi dovelo do prave geneze ratnih sukoba u BiH, u kojoj bi najkrvavije bile ruke „nepristrasnog sudije“, u kojoj bi se jasno videlo ko su bili inženjeri koji su osmislili i upravljali ratom u BiH, ko su bili finansijeri čiju podršku je imao Alija Izetbegović da krši primirja i ruši mirovne sporazume, prolongirajući rat.
Zato, procesuiranje Ganića, ne znači samo pravdu za žrtve masakra u Dobrovoljačkoj, ono znači tek početak odmotavanja klupka koje će dovesti do pune i neosporne istine o ratnim dešavanjima u BiH. Samo na takvoj istini moguće je graditi budućnost. Sve drugo produbljuje jaz podele, nepremostivije i utvrđenije od rovova iskopanih u ratu.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *