RATKO DMITROVIĆ Šta su 1954. godine hteli Pavelić i Stojadinović

Može li Ivo Josipović, prvi hrvatski predsednik koji nije bio na robiji, da podigne srpsko-hrvatske odnose makar na nivo koji isključuje javno ispoljavanje mržnje? Hoće li prijateljstvo Srbije i Hrvatske ostati samo pusta želja i naivna retorika Mesićevog naslednika ili će „gospodin i kompozitor“, neuobičajena pojava na zagrebačkom Pontovčaku, uspeti da stvori pretpostavke za veliko istorijsko pomirenje Srba i Hrvata. U bližoj ili daljoj istoriji, svejedno je?
Dok nam se ne ukažu elementi za kakav-takav odgovor na gornja pitanja, hajde da zaronimo u prošlost i vidimo ima li tamo sličnih pokušaja.

VELIKO POMIRENJE I RAZGRANIČENJE
Ne računajući one srpsko-hrvatske koalicije i saveze iz vremena nastanka i stasavanja države Srba, Hrvata i Slovenaca, postoji jedan za to vreme vrlo krupan događaj. Odigrao se nakon Drugog svetskog rata, o kojem se u srpskoj i hrvatskoj javnosti malo zna a koji je išao upravo za tim da se Srbi i Hrvati pomire i naprave istorijski sporazum koji bi zauvek isključio njihove nove sukobe. Uprkos Jasenovcu i svemu što se događalo za četiri godine Drugog svetskog rata.
Rimski list „Il Tempo“ objavio je 11. avgusta 1954. godine senzacionalnu vest da su Ante Pavelić, poglavnik NDH i Milan Stojadinović, bivši predsednik jugoslovenske vlade uoči rata, u Buenos Ajresu (Argentina) postigli istorijski sporazum Srba i Hrvata, sporazum koji predviđa veliko pomirenje i razgraničenje dvaju naroda. Naravno, uz pretpostavku skorog rušenja Titove Jugoslavije i na toj ruševini stvaranja država Srbije i Hrvatske.
Vratićemo se tom događaju koji, iako vrlo interesantan, nije našao svoje mesto u novijoj srpskoj i hrvatskoj političkoj istoriji, čak niti na marginama te istorije ali da prethodno odgovorimo na pitanje otkuda spomenuta dvojica u Argentini.
To je, manje više, poznato za Pavelića; on je u danima potpunog sloma NDH preuzet od strane katoličke crkve i prebačen najpre u jedan samostan u Južnom Tirolu a kasnije dublje u prostor Italije gde je uživao potpunu zaštitu Vatikana. Kao i nekoliko hiljada okorelih ustaških zločinaca koje je katolička crkva uspela da spase i iz Evrope prebaci na prostore Južne Amerike. Ta operacija, nazvana „Pacovski kanali“ odavno je rasvetljena a u tome je značajnu ulogu odigrao jedan od ključnih ljudi Vatikana u tim prljavim poslovima, monsinjor Krunoslav Draganović, sveštenik, gorljivi poklonik ustaške ideologije, engleski obaveštajac, komunistički doušnik, saradnik UDBE i na kraju građanin Sarajeva gde je i umro 1983. godine. Pavelić, dakle, biva prebačen u Argentinu gde sa ostalim ustaškim emigrantima osniva Hrvatski oslobodilački pokret i kuje planove za povratak na Balkan i obnavljanje hrvatske države.

POLIGLOTA I FINANSIJSKI GENIJE
Drugi akter ove priče, Milan Stojadinović, rođen u Čačku 1888. godine, bio je značajna društvena i politička figura u Kraljevini Jugoslaviji. Školovan u Minhenu, Berlinu i Potsdamu, doktorirao je na tezi o nemačkom budžetu a 1912. godine odlazi u Pariz gde je radio u tamošnjem Ministarstvu finansija. Godinu dana kasnije boravi na specijalizaciji u Londonu. I sve to pre nego što je napunio trideset godina života. Stojadinović je bio izuzetno obrazovan čovek, govorio je nekoliko svetskih jezika a slovio je za finansijskog genija.
U okolnostima kojima ovoga puta, zbog skučenosti prostora ne možemo davati veći značaj, Stojadinović 1935. godine dolazi na čelo jugoslovenske vlade. Pokušava da stabilizuje prilike u državi, poziva se na amanet Aleksandra Prvog Ujedinitelja o potrebi očuvanja jugoslavenske države i u svoju vladu poziva Slovenca Korošeca i muslimana Spahu. Nudio je da taj savez ojačaju i Hrvati ali oni nisu pokazali interesovanje. Tražili su izmenu Ustava i potpunu samostalnost.
Sredinom 1938. Englezi u balkansku politiku unose nove elemente i traže da se reši tzv hrvatsko pitanje, vršeći na taj način pritisak na Stojadinovićevu vladu. Englezi u tom smislu imaju podršku i kneza Pavla što je dodatno otežalo Stojadinovićevu poziciju. Uprkos vezanosti za London Stojadinović iz pragmatičnih razloga odbija mogućnost davanja raznih ustupaka Hrvatima i nastaje kriza koja dovodi do izbora, Stojadinovićevog pada i dolaska Dragiše Cvetkovića na mesto predsednika Vlade.
Ovde je svakako značajno spomenuti da je Stojadinović pred kraj svoje vladavine imao jedan susret koji otkriva da je on već tada 1938. godine, razmišljao o razgraničenju Srba i Hrvata i stvaranju velike srpske države i sve to sa elementima koji će se kasnije pojaviti u sporazumu sa Pavelićem.
Naime, Stojadinović se, nakon što je Hitler pripojio Austriju Nemačkoj a Musolini planirao slične akcije, u Belju (Baranja) susreo sa italijanskim ministrom inostranih poslova, grofom Ćanom i razgovarao o italijansko-srpskim zajedničkim interesima. Načelno je dogovoreno da u pretpostavljenom razvoju događaja, Srbi napuste zapadne krajeve tadašnje Jugoslavije, stacioniraju se iza linije koja bi išla centralnim rekama Bosne a da Italija, uz saglasnost za stvaranje male i skučene Hrvatske, pomogne uspostavu velike Srbije.
Italija bi, po tom planu, dobila Gorski kotar i jadransku obalu od Rijeke do ispod Splita a sve ostalo ušlo bi u sastav srpske države. Knez Pavle saznaje za taj sastanak, obaveštava Britanci a ovi mu izdaju naređenje da smeni Stojadinovića. Vladu preuzima Cvetković, pravi sporazum sa Mačekom i tako smo 26. avgusta 1939. godine dobili Banovinu Hrvatsku.
U februaru 1940. godine Stojadinović osniva Srpsku radikalnu stranku i sporazum Cvetković-Maček kvalifikuje kao državni udar, optužujući Cvetkovića da je napravio hrvatsku državu ne samo od hrvatskih već i od čisto srpskih teritorija. Nema sumnje da je pet decenija kasnije Vojislav Šešelj plagirao i ime i neke programske postavke stranke Milana Stojadinovića.

„NA ČUVANJU“ KOD ENGLEZA

Krunski savet, na sednici održanoj 6. marta 1941. godine, u strahu da tadašnje okolnosti ne dovedu Stojadinovića ponovo na čelo Vlade – donosi odluku da se Milan Stojadinović protera iz države, što je i učinjeno 18. marta, njegovom deportacijom u Grčku. Tamo je predat „na čuvanje“ Englezima.
Milan Stojadinović stiže u Argentinu 1948. godine. U tu državu je doneo veliki kapital i veliki ugled finansijskog i bankarskog stručnjaka a koliko se prilagodio novoj sredini uz ostalo govori podatak da je u Buenos Ajresu imao čak i svoj dnevni list. Živeo je u sopstvenoj, vrlo luksuznoj vili, u elitnom delu grada.
U svedočenjima ljudi iz hrvatske emigracije Južne Amerike, posebno Argentine, pronađeno je dovoljno elemenata da se zaključi kako je presudnu ulogu u zbližavanju Pavelića i Stojadinovića odigrao izvesni Josip Subašić, Hrvat, publicista i izdavač koji je 1953. godine u Buenos Ajresu pokrenuo časopis „Izbor“. Bilo kako bilo dva nekada ljuta protivnika, u političkom i svakom drugom smislu, postali su, po sopstvenom priznanju, veliki prijatelji. Nedavno su u Zagrebu svetlost dana ugledale fotografije na kojima se vide Pavelić i Stojadinović, u opuštenoj atmosferi u bašti pored bazena u Stojadinovićevoj vili. Takvi susreti bili su vrlo česti.
Iz tog druženja rođena je ideja o „velikom pomirenju i sporazumu Srba i Hrvata“. Svesni da jedan takav čin sigurno neće naići na opšte odobravanje kod srpske i hrvatske emigracije, Pavelić i Stojadinović su nekoliko meseci svojim najbližim prijateljima i saradnicima samo nagoveštavali mogućnost „Velikog sporazuma“ a onda je Stojadinović, na sedeljci kod neke gospođe Maštović (pretpostavlja se da mu je ona bila ljubavnica) okupljenim Srbima i Hrvatima saopštio „veliku novost“.
Zapis sa te sedeljke, kojoj nije manjkalo pića svake vrste a to je izgleda „potaklo“ Stojadinovića da bude otvoreniji nego inače, ostavio je hrvatski sveštenik i publicista Đuro Baloković i to je u stvari najpreciznija interpretacija onoga što su Pavelić i Stojadinović dogovorili.
Dakle, prema Balokoviću, Stojadinović je ispričao da su dogovoreni gotovo svi elementi istorijskog sporazuma Srba i Hrvata a taj dogovor dvojice vrlo poznatih nekada moćnih ali tih argentinskih godina malo značajnih ljudi, sadržavao je sledeće: Titova Jugoslavija se deli na veliku Hrvatsku i veliku Srbiju. Slovencima se priznaje država na prostoru koji je u to vreme Slovenija i pokrivala. Bosna je podeljena na pola, tokovima reke Bosne i reke Neretve. Sarajevo je, u toj podeli, pripalo Srbiji a Banja Luka Hrvatskoj. Stojadinović je objasnio da je zapadna Bosna, istina, uglavnom naseljena Srbima, da je Banja Luka veliki srpski grad ali da se zarad opštih interesa nešto mora žrtvovati. Kao protivuslugu Pavelić je pristao da Dubrovnik uđe u sastav srpske države kao, uostalom, i značajan deo jadranske obale, pošto je Stojadinović insistirao da takva Srbija obavezno bude pomorska zemlja.

„PRAVOSLAVNI HRVATI“
Za Srbe koji bi ostali u Hrvatskoj Stojadinović je upotrebio pojam „pravoslavni Hrvati“ a kazao je da su dogovoreni modaliteti preseljenja sa jedne na drugu stranu onih Hrvata i Srba kojima se nova situacija ne bi dopala.
A kako su Srbi i Hrvati izvan Jugoslavije dočekali sporazum Pavelić-Stojadinović? Ustaška emigracija se digla na noge i optužila Pavelića da „staru hrvatsku zemlju-Bosnu“ prodaje Srbima kao što je Dalmaciju prodao Musoliniju. Vođene su žestoke rasprave u hrvatskim emigrantskim klubovima i listovima i na kraju se sve smirilo, pošto su vesti iz Jugoslavije bile krajnje obeshrabrujuće. Titova država je bivala sve čvršća i snažnija i ništa nije nagoveštavalo razvoj događaja o kojem su sanjali i govorili Stojadinović i Pavelić.
Srpska četnička i ekonomska emigracija nije se ni obazirala na Stojadinovićeve planove, uz komentar da dokon pop i koze krsti.
Da li je famozni sporazum ikada potpisan? Nije. Sve je bilo dogovoreno, pripremljeno i stavljeno na papir ali nije potpisano. Stojadinović je tražio da tom činu prisustvuju preživeli članovi poslednje vlade NDH, ali je Pavelić to odbio. Dva dana uoči potpisivanja Stojadinović obaveštava Antu da se sve odlaže.
A kako je na sve to gledao Tito? Naredio je da u jugoslovenskim medijima o dogovoru Pavelić-Stojadinović ne bude objavljeno nijedno jedino slovo tako da Jugosloveni u prostoru od Vardara do Triglava o tome ništa nisu znali. Kada je došlo vreme da sve može da se objavi ova argentinska epizoda više nikoga nije interesovala.

Један коментар

  1. Има ли нешто смешније него ситуација у којој два представника поражених страна у рату седе на другом крају света и договарају се о подели земље у коју не смеју да се врате. Друго ако је неки Србин после Јасеновца, Јадовна, Глине, Пребиловаца, Петрићевца и осталих стратишта спреман да прими Павелића у своју кућу и да пријатељски због виших интереса разговара о политици, човек може стварно да се замисли о Србима, онда није ни чудо што су и данашњи Срби овакви да се својим душманима улизују и пузе пред њима, вероватно сматрају да имају “више интересе”. Али на сву срећу нису сви Срби Милан Стојадиновић, има и оних као Благоје Јововић.

    6
    2

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *