RATKO DMITROVIĆ Slučaj hrvatskog vojnika Duška Kneževića

Nakon Drugog svetskog rata, u Titovoj Jugoslaviji, status borca Narodnooslobodilačkog rata, sa nemalim beneficijama, sticao se pomoću dva svedoka. Taj proces uglavnom se završavao u prvoj kafani gde se „borački staž“ zalivao potocima alkohola i moralnim dugom do groba. Ova navika ostala je da živi kod Hrvata pa se od okončanja građanskog sukoba u toj državi, devedesetih godina, neprestano uvećava broj onih koji su sa puškom u ruci stvarali Hrvatsku. Sada ih ima preko pola miliona i predstavljaju sve teži teret u državnom budžetu.

OKUPLJANJE „BRANITELJA“
U nedavnoj predizbornoj kampanji tadašnji kandidat a sada predsednik Hrvatske, Ivo Josipović, obećavao je da će sa pozicije predsednika, uz ostalo, učiniti sve što može da se obelodani spisak „hrvatskih branitelja“. Pre nekoliko dana Josipović je to obećanje stavio na sto i uzburkao hrvatsku javnost, pre svega mnogobrojna udruženja u kojima su okupljeni „branitelji“.
Inače, ta gospoda imaju poseban status u društvu; redovne i neupitne penzije, prednost kod zapošljavanja i upisa dece na fakultete, kreditne olakšice, dodatnu pomoć u slučaju invaliditeta kao posledice učešća u ratnim operacijama… Važi li to za sve koji su stvarali Hrvatsku sa puškom o ramenu i šahovnicom na čelu, odnosno, za njihove porodice. Ne. Posebno ako imaju „pogrešna“ krvna zrnca. Kao Sanja i Suzana Knežević iz Pule.
Njihov otac, Duško Knežević bio je hrvatski vojnik, pripadnik 119. brigade i bio je Srbin. Nije više među živima, umro je od posledica moždanog udara a pre toga borio se sa dijabetesom, stalnim i teškim glavoboljama, postratnim sindromom… Priča Duška Kneževića dodirnula je sam vrh dvoličnosti novostvorene hrvatske države i otkrila, po ko zna koji put, ružno lice jedne politike koja menja formu i vremenske okvire ali se ona sama, ta politika, ne menja. Mržnja prema Srbima sastavni je deo svake hrvatske nacionalne i državotvorne politike.
Knežević je 1990. godine poverovao u priču o novoj Hrvatskoj koja se podiže na temeljima ravnopravnosti za sve koji će u toj državi živeti, okrenuo se protiv sopstvenog naroda, komandovao operacijama hrvatske vojske na području Like i doživeo strašnu tragedije od koje se, to je više nego jasno, nikada nije oporavio i koja ga je ubila.
Dok je ratovao protiv sopstvenog naroda oni koje je, navodno, branio od srpskog agresora, ubili su mu majku. Zverski, sekirom, raskomadali su je kao zveri.
Majka Duška Kneževića zvala se Dušanka Vraneš i živela je u Gospiću. U avgustu 1991. godine proslavila je u Puli treći rođendan svoje unuke Suzane, Duškove kćerke, i vratila se u Gospić. Tri dana kasnije u njen gospićki stan upadaju hrvatski vojnici i odvode je na informativni razgovor. Takvih odvođenja bilo je nekoliko a Dušanka je poslednji put viđena 18. oktobra 1991, kada je iz Gospića, kamionom, sa još desetak gospićkih Srba, odvezena u Perušić. Tamo su ih mučili sedam dana, a onda pobili.
Za to vreme njen sin ratovao je u uniformi hrvatske vojske.

MEDIJSKA HARANGA
Saznavši da mu je majka nestala Duško pokušava da je pronađe ali uzalud. I dalje je na ratnim položajima i svaki slobodan dan koristi da obiđe Liku ne bi li pronašao bilo kakav trag. Preko anonimne dojave saznaje da mu je majka ubijena i da su je ubili Hrvati iz Gospića, eskadroni smrti Mirka Norca koji je kasnije osuđen za zločine u Medačkom džepu i koji će ako ne ove onda svakako sledeće, 2011. godine izaći na slobodu.
Po okončanju ratnih operacija Duško Knežević vraća se u Pulu, živi teško, jedva prehranjuje porodicu, bori se sa nekoliko bolesti i nastavlja potragu za majčinim posmrtnim ostacima, kako bi je dostojno sahranio.
Nakon otkrivanja jedne od masovnih grobnica na području Like, u kojima su sahranjivani pobijeni Srbi, konkretno one na Lipovoj glavici, kod Perušića, Duška pozivaju u Zavod za sudsku medicinu u Rijeci i u hladnoj polumračnoj sobi otvaraju plastičnu vreću, oznaka US 22, sa ostacima žene koja ga je donela na svet. Bilo je to 2001.
„Moja majka ima tri metka u prsima, jedan u potiljku, udarena je sjekirom u lice i sjekirom u prsa. Donjeg dijela tijela nema“, ispričao je te 2001. godine, Duško Knežević splitskom nedeljniku „Feral“.
Sedam meseci stajala je, sada u Zavodu za sudsku medicinu u Zagrebu, crna plastična vreća, sa oznakom US 22, i u njoj ostaci Dušanke Vraneš. Kneževići nisu imali novca za sahranu. Molili su državu Hrvatsku da pomogne, ali uzalud. Sahranu su platili Istarski demokratski savez i splitski „Feral“.
Nakon svega što je doživeo, a posle ispovesti „Feralu“, Duško Knežević prolazi i javno linčovanje, medijsku harangu, organizovanu u splitskoj „Slobodnoj Dalmaciji“. Udarno pero tog lista, dugo vremena najuticajniji čovek „Slobodne“, Josip Jović (interesantno prezime) u tekstu pod naslovom „Prljavi agitprop“ kreće u odbranu Hrvatske i Norca od „lažnih svjedoka“ među koje svrstava i Duška Kneževića, optužujući ga da je za objavljivanje svoje životne priče od „Ferala“ dobio tri hiljade maraka.
Knežević je pokušao da se brani ali „Slobodna Dalmacija“ odbija da objavi njegov demanti.
Koliko mržnja prema Srbima u Hrvatskoj može da bude bolesna dokazuje upravo slučaj Knežević i spomenuti Josip Jović. Taj se nije zaustavio na tvrdnji da se Knežević u „Feralu“ oglasio ne da bi ukazao na smrt svoje majke već da bi optužio „slavnog hrvatskog generala Mirka Norca“ pa je krenuo dalje i ustvrdio nešto što je dostojno najrigidnije ustaške misaone strukture.
„Čak se ponekad stječe dojam kako bi osporavatelji prava hrvatskog naroda na državu (u ovom slučaju Knežević i Feral) i sami ubijali e da bi imali što više argumenata za svoja osporavanja“, napisao je tih dana Josip Jović u „Slobodnoj Dalmaciji“.
Drugim rečima, dao je hrvatskoj javnosti do znanja kako nije isključeno da je Duško Knežević ubio sopstvenu majku, samo da bi napakostio hrvatskoj državi. Sve to dotuklo je Kneževića.
Dodatnu žalost u ovoj priči, bar sa pozicije neutralnog posmatranja, čini stav Duškove kćerke, Sanje Knežević. Ona se – u formi javnog obraćanja pokojnom ocu, u pismu koje je novembra 2009. godine objavljeno na nekim hrvatskim portalima a 15. novembra prošle godine pročitano u emisiji Hrvatske televizije „Nedeljom u 2“ – zalaže za poboljšanje društvenog položaja „hrvatskih branitelja“.

ORUŽANE SNAGE
Sanja kuka nad sudbinom svoje porodice i porodica drugih pripadnika Hrvatske vojske. Veliča čin odbrane Hrvatske, odluku svoga oca da ode u Hrvatsku vojsku naziva herojstvom i nigde, ni jednom rečju, ne spominje, čak ni u aluzijama, suštinu drame svoje porodice; nacionalnu pripadnost (i strašnu smrt) njene bake Dušanke i njenog oca Duška.
Da li je ovo usamljen slučaj? Nije, naravno. Mihajlo Zec, Srbin, jedan od bogatijih Zagrepčana pre rata, vlasnik nekoliko mesara u glavnom gradu Hrvatske, ubijen je 1991. godine zajedno sa svojom kćerkom Aleksandrom i suprugom Marijom. Nikada se nije razmetao srpstvom, supruga mu je bila Hrvatica, čak daljnja rođaka Stipe Mesića (ubice su mislile da je i ona Srpkinja) a Mihajlo je, to odavno nije tajna, finansijski pomagao Hrvatsku demokratsku zajednicu. Ni to mu nije pomoglo da preživi.
Njega i njegove ubili su pripadnici grupe Tomislava Merčepa a Sinišu Rimca, čoveka koji je pucao u glavu male Aleksandre, nedavno je, sećate se, Stjepan Mesić, poslednjih dana svog predsedničkog mandata, pomilovao.
Teško je i nije preporučljivo spekulisati sa brojkama ali učešće Srba u hrvatskim oružanim snagama, koje su početkom devedesetih napadale Jugoslovensku narodnu armiju i sukobljavale se sa Srbima, nije zanemarljivo. Tih ljudi danas nema u komandnim strukturama i spiskovima visokih oficira hrvatske vojske, u javnom životu, među visokoodlikovanima. Mnogi su napustili Hrvatsku i žive razbacani po Evropi i Americi. Izbegavaju svaki kontakt sa ostalim Srbima strahujući od moguće osvete za učešće u „Domovinskom ratu“. Dvostruki nesrećnici.
Jedan od njih, pripadnik specijalne jedinice zagrebačke policije, ostao je u sastavu Zbora narodne garde do sredine 1991. kada njegovim saborcima, Hrvatima, sve više počinje da smeta njegovo srpsko poreklo. Suočen sa pritiscima da se javno oglasi i pozove svoje sunarodnike da prihvate novu hrvatsku vlast čovek (ime i prezime iz razumljivih razloga ne navodim) sa suprugom i dvoje maloletne dece jedne avgustovske noći napušta Hrvatsku, kratko se zadržava u Austriji, a danas živi na severu Evrope.
Tog specijalca upoznao sam u oktobru 1990. godine, u vreme onih dramatičnih događaja u Petrinji, na Baniji. Tada sam, svesno i sa mnogo straha u sebi, prešao liniju koja deli i uvek treba da deli novinskog izveštača i učesnika događaja. Videvši da situacija ispred petrinjske policijske stanice izmiče kontroli i da može okončati krvoprolićem, a verujući da se to može sprečiti, nekoliko puta sam prelazio brisani prostor koji je razdvajao naoružane Srbe na jednoj i hrvatsku specijalnu jedinicu pristiglu iz Zagreba, na drugoj strani. Sve pokušavajući da smirim strasti. Tada mi je čovek kojeg spominjem diskretno, šapatom, rekao: „Molim vas, prenesite tim ljudima da ne pucaju, da ne padne krv. Pa, pola nas u ovoj jedinici smo Srbi.“
Taj sukob okončan je intervencijom suzavcem i gumenim mecima ali mrtvih nije bilo.
A što se tiče hrvatskog branitelja, Duška Kneževića, treba reći da njegov život i nije bio tako uzaludan kako se čini; ako ništa drugo doprineo je rastakanju poslednjih iluzija koje još žive u nekim glavama.

2 коментара

  1. Avatar

    Iluzije ?, kada je RS dala *nalog* za naseljavanje RSK..?

    *..12.08.95 Hrvati iz okolice Banjaluke upućeni da nasele Baniju i Kordun. Intenzivno naseljavanje Vrginmosta i Vojnića počelo 17. avgusta.*

  2. Avatar

    Evo što piše Đilas:
    »Na drugoj sjednici Pijade je podnio prijedlog o teritorijalnoj autonomiji Srba u Hrvatskoj… Jedan od njegovih dokumenata sadržavao je prijedlog o autonomnom srpskom području koje bi se sastojalo od općina sa srpskom većinom u Lici, Baniji i Kordunu. Na Pijadinu zemljovidu taj je teritorij izgledao kao savijena crijeva, ali nije uzeo u obzir slavonske Srbe, što bi bilo moguće samo “uključivanjem” brojnih čisto hrvatskih područja.
    Ideja je nesumnjivo bila nova. A Srbi u Hrvatskoj stekli su velike zasluge u ustanku. No nitko na to nije mogao odmah pristati, vladala je opća neodlučnost. Izgledalo mi je da se na Titovu licu vidi potištenost: vjerojatno mu je kao Hrvatu bilo neugodno izraziti se protiv toga – ili u njemu su se borile suprotstavljene ideje?
    Prvi sam se protivio Pijadinu prijedlogu; taj je teritorij neprirodan, bez centra i dostatnih životnih uvjeta. Osim toga, ulio bi ulje u vatru hrvatskog nacionalizma. Kardelj mi se odmah pridružio.
    Pijade je u CK važio kao žustar borac za prava Srba, ali Ranković je njegovu projektu priredio brz kraj: “Između Srba i Hrvata ne postoje tako velike razlike, da bi bilo opravdano izdvojiti pojedine srpske općine.” Tito se posve mirno pridružio našem mišljenju, pridodavši mu marksističko tumačenje: “Kod nas će to biti više administrativna podjela, kod nas neće biti “granice” kao kod buržuazije…«
    __________________
    Volite se, ljudožderi

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *