OSMI MART Žene u ratu

Piše Mara Knežević Kern


Životne priče žena, učesnica u NOB-u, svedoče o tome da svako ljudsko biće, bez obzira na pol, mora i u najtežim okolnostima samo da osvoji sopstveno polje slobode



U Narodnooslobodilačkoj vojsci Jugoslavije bilo je preko 100.000 žena, od kojih je 25.000 hrabro palo u jurišima na bojnom polju. Od oko 1.700.000 Jugoslovena, koliko ih je poginulo ili stradalo od terora fašista i domaćih izdajnika, oko 620.000 su žene. Samo u logorima ih je ubijeno više od 282.000.
O stepenu ravnopravnosti žena u NOB-u govori i podatak da se među sedam stotina partizanki iz Prve proleterske brigade, na rukovodeća mesta po zadatku Partije našlo više od 300 žena-boraca.
Životne priče ovih žena su i priče o njihovim hrabrim i prkosnim majkama, čije nam sudbine svedoče o tome da svako ljudsko biće, bez obzira na pol, mora i u najtežim okolnostima samo da osvoji sopstveno polje slobode, kako bi do kraja ispunio onaj najteži ljudski zadatak: ne obrukati se.
Razgovor smo vodili sa tri izuzetne žene, ovenčane nebrojenim ordenima iz NOB-a, povodom predstojećeg praznika – Osmog marta.

Miojka Ćirović pristupila je partizanskom pokretu sa šesnaest godina

Ćirović Miojka,
rođena 20. 06.1924. u selu Podbišću, Crna Gora.
Sa 16 godina otišla sam u partizane. Naše selo bilo je napredno, sa razvijenom partijskom organizacijom, čiji je jedan od osnivača bio i Milovan Đilas. Moja braća su bila takođe uključena u rad partijske organizacije u kojoj sam u početku obavljala samo kurirske poslove.
Kad je u Crnu Goru došao okupator, nisu ga svi dočekali kao neprijatelja. Komandant četničke jedinice iz Berana Pavle Đurišić dočekao je italijanske fašiste na Cetinju sa uzvikom: „Dobro nam došli oslobodioci“! Uz blagoslov okupatora počeli su da zavode teror u Crnoj Gori.
Pritisnuti italijanskim fašistima i četničkom strahovladom, na Petrovdan 13. jula, meštani iz Podbišća priključili su se ustanicima, pa sam i ja za braćom krenula u partizane.
Kad su 1942. godine ojačali Musolinijevi fašisti, ohrabrili su se i Đujićevi četnici, pa su partizanske jedinice morale da se povuku u Bosnu. Sa njima sam krenula i ja. Četnici su nam iz osvete spalili kuću, pa je moja majka Anđa, sa nejači , ostala da živi u šupi.
U Kolašinu je nakon odlaska ustanika zavladala četnička strahovlada. Oni su od fašista dobijali hranu i džebanu, pa su po onoj „poturica gori od Turčina“ terorisali sopstveni narod. Majka je ipak krenula u Mojkovac, nadajući se da će prilikom deljenja hrane Italijani nešto i njoj dati. Kad je prišla punktu, rešena da se dokopa hrane, četnik je upozorio dežurnog italijanskog vojnika da pred sobom ima partizansku majku i da joj ne treba dati hranu. Fašista mu je na to odbrusio: „I partizanska majka oseća glad“.
Među ustanicima koji su ostali po okolnim šumama, zvali smo ih gerilci, bila su i moja braća, koja su ostala da čuvaju selo od osvetničkih i pljačkaških hordi, od kojih su četnici bili najsuroviji. Draža Mihajlović je, iz svog štaba u Lipovu, izdao naredbu da se u Kolašinu oformi sabirni centar i strelište, namenjeno za likvidaciju zarobljenih rodoljuba. Čuveni četnički zatvor bio je u Brezi.
Oba brata su tom prilikom stradala, a ubice su im ostavile nepokopana tela na livadi. Kad je majka Anđa čula za pogibiju sinova, krenula je u četničko selo da ih zakopa. Otac joj je na povratku rekao: „Nadam se da nisi kukala, da ti se smeju Trebaljevci“… Moja majka nije pred ubicama zakukala, kao što ni nakon oslobođenja nije htela da im lično sudi. Samo je pred sudijama prezrivo odmahnula: „Mičite mi ih sa očiju, zarobljenima ne sudim.“
Moram da dodam da su nakon kapitulacije Italije, domaći izdajnici s istom srdačnošću dočekali Nemce, sa kojima su 1944. pobegli pred narodnim gnevom. Njihova zverstva zgadila su se i nacistima, koji su za „saputnike“ pripremili samare kako bi ih iskoristili kao šerpase za nošenje tovara. Rečeno im je da onaj ko izda svoj narod ne zavređuje bolju sudbinu.
Meni je od svih bitki najteže pao desant na Drvar, u kom sam se zatekla sa svojom inženjerskom brigadom. Odmazda zbog propalog „lova“ na partizanskog komandanta bila je strašna. Na Sutjesci sam bila u blizini kad je Tito ranjen, što se nije desilo nijednom komandantu.
A što se tiče ponašanja žena u ratu – nikada se nije desilo da žena-borac dezertira. Ne znam zbog čega je tako, ali znam da ženu u borbu vodi srce, koje valjda ne može da dezertira.
Pred Beogradom sam unapređena u komandanta inžinjerije, i nakon oslobođenja radila sam na popravci Pančevačkog mosta u saradnji sa sovjetskim inženjercima.
Muž Milan Maričić, oficir KOSA, poginuo je u akciji 1945. godine od ustaških diverzanata. Nikada se više nisam udavala… Do penzije sam radila kao službenica u PTT-u.

Nada Galović prešla je ceo ratni put sa brigadom, od Zagreba do Beograda

Nada Galović
rođena 6. novembra 1927. u Foči
Sa 14 godina ušla sam u Fočansku četu kao bolničarka – referent saniteta i prešla čitav borbeni put Prve proleterske brigade. Neprijatelj je bio surov, ali mi se još manje objašnjivom učinila neverovatna surovost četničkih jedinica koje nisu imalemilosti ni prema ranjenicima. Od kame se nisu odvajali.
Najžešće borbe vođene su sa četnicima, koji su bili logistička podrška nemačkim jedinicama u bici na Neretvi. Moja brigada je u toj bici do nogu potukla 24.000 četnika skupljenih sa svih strana, koji su se pred nama razbežali u rasulu.
Tito je nakon četničkog poraza predložio vođama da se predaju partizanima, ali su oni, svesni zlodela koja su činili srpskom stanovništvu, procenili da je bezbednije da se predaju ustašama. Ustaše su nakon predaje odvojile oficire od vojnika i sve ih pobile. Uprkos tome, kada je došlo do kapitulacije četnici i ustaše su istim putem pokušali da pobegnu zajedno.
Prilikom desanta na Drvar zatekla sam se na Trninića bregu, na koji je sletelo 15 jedrilica. Uspela sam da se izvučem i naletela na vojnu misiju, koja je u rasulu bežala iz Drvara. Sa svojom jedinicom sam prešla ceo ratni put moje brigade koja je oslobađala Zagreba, držala položaj nad Trstom da bi 1944. godine sa VI Beogradskim bataljonom učestvovala u bici za oslobođenje Beograda. Ni nakon toga se nisam „smirila“ – kao dobrovoljac odlazim na Sremski front.
Da se ona o „iveru“ odnosi i na Nadu, govori sudbina njene majke Ruskinje iz Čeljabinska, koju je otac upoznao u Rusiji, nakon što je dezertirao iz austrougarske armije u koju je prisilno mobilisan. Borio se na strani boljševika do pobede Revolucije, a zatim se sa ženom vratio u Foču, gde mu je izrodila petoro dece. Sudbina moje majke bila je tragična: oca su ustaše ubile 1941. godine na putu za Jasenovac, a nju su zaklali četnici. Nekoliko meseci kasnije zaklali su i moju maloletnu sestru koja je ostala da brine o braći. Braća su detinjstvo provela po domovima za siročad dok ih nisam pronašla nakon oslobođenja.

Đujka Bundalo Radenković oslobođenje je dočekala kao sanitetski pukovnik

Đujka Bundalo Radenković,
rođena 17.11. 1927. u selu Majkić Japra, u BiH

Već na početku rata u partizanima mi je poginuo otac, a majka se sa decom povlačila po zbegovima. Ja sam u partizane otišla kao skojevka, 1942. godine i priključila se borcima Prve krajiške brigade.
Žene su u partizanima bile veoma poštovane i ohrabrivane da se, uz borbu, neprestano usavršavaju u struci. Često su postavljane na rukovodeća mesta, a jedini kriterijum je bio sposobnost i disciplina. Ja sam odmah završila bolnički tečaj, nakon čega su me prekomandovali u VI Krajišku brigadu.
Moja brigada se 1944. našla u Drvaru, u kom sam završila Viši sanitarni kurs pri Vrhovnom štabu, da bih nakon formiranja Prve inženjerijske brigade Vrhovnog štaba 7. marta 1944. godine bila postavljena na mesto referenta saniteta Prvog bataljona, Prve inženjerijske brigade. Oslobođenje sam dočekala kao sanitetski potpukovnik.
Za vreme desanta nalazila sam se na Trninića bregu, na koji su u mojoj neposrednoj blizini sletele nemačke desantne jedrilice. Uspela sam da pobegnem i priključim se borcima, da bih na Mliništu, nakon dva dana strašnih borbi, bila teško ranjena u grudi i noge.
Na svom oslobodilačkom pohodu kroz Srbiju naleteli smo i na četnike, koje smo nakon kraće borbe proterali iz Ljiga.
Čim sam s brigadom stigla u oslobođeni Beograd, pozvali su me i ponudili dalje školovanje. Možete zamisliti koliko sam bila srećna kad sam saznala da će me poslati u Sovjetski Savez… Početkom aprila 1945. našla sam se među 80 žena iz saniteta, koje su sa 800 budućih ruskih đaka krenule teretnim vagonima put Rusije… Hranu smo dobijali iz pokretnih kuhinja Crvene armije, koje su nas sačekivale na peronima.
U Sovjetskom Savezu završila sam Višu sanitetsku školu na Vojnomedicinskom sveučilištu u Kijevu, odakle sam se 1947. godine vratila u Beograd. Do penzije sam radila na VMA kao viša medicinska sestra na hirurgiji.

Žene i zakoni etike
Ženama u NOB-u nije bila potrebna nikakva feministička organizacija da bi svoju ravnopravnost dokazale na bojnom polju, a u partizanima su sem saniteta ravnopravno obavljale sve „muške“ poslove. Za vreme okupacije žene nisu imale privilegiju – logori su bili puni majki, sestara , kćeri, a domaći izdajnici mogu na prste da prebroje broj žena dobrovoljaca u svojim redovima. Biografije ovih hrabrih i nesebičnih žena svedoče o tome da je istinsko oslobođenje individue moguće samo u okruženju u kom umesto ekonomskih vladaju zakoni etike. Sve deklaracije o ravnopravnosti žena, pokreti za njihovo oslobođenje i „sigurne kuće“ samo daju legitimitet jednom nepravednom, eksploatatorskom sistemu, koji ekonomski slabima ne pruža ni minimum zaštite.

3 коментара

  1. Videli smo na delu “zakone etike” u samoupravnom socijalizmu, takođe vidimo na delu i “ekonomske zakone” neoliberalnog kapitalizma. Draga gospođo Knežević Kern sve što je muškarcu i ženi potrebno za život dostojan Čoveka stoji u DESET BOŽJIH ZAPOVESTI kojima ne treba dodati ni jedno jedino slovo. Treba ih se samo držati ali avaj tu su komunisti i kapitalisti da nam odrede kako treba živeti u skladu sa prirodom i etikom. Davne 1914 godine prvi put se u Srbiji proslavljao 8 mart. Još jednom grubo falsifikujete srpsku istoriju ne spominjanjem ovog datuma. Za Vas je nevažno kako se krvavo proslavljao 8 mart 1915 godine pos Austrougarskom okupacijom. Da su četnici kojim slučajem pobedili u II. sv. ratu ništa manje ostrašćeno nebi govorile četnikuše od Vaših partizanki. Bogu hvala da ste i jedni i drugi samo deo istorije. Bili i da Bog da nepovratili se nikada.

  2. Mozda se slavio 8 mart u Srbiji 1914. godine, ali se proslavio u ustavu tek posle…1945, velika je razlika, a *bog* je danas dao sta je dao…uzivajte *zapovedima dos*.

  3. Zanimljiv tekst iz kojeg vidimo da i četnici mogu počiniti zločine, čak i nad srbima. Nisu ni Ustaše bili nešto bolji. Tito je kad povućeš crtu više good nego bad guy.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *