OSKAR 2010 Bolni katanac i holivudsko zlato

Piše Vladislav Panov

Kauboji na džipovima dele pravdu na Divljem Istoku, pomažu i odmažu narodu koji osvajaju, ginu od strane bombi koje im u znak zahvalnosti postavljaju primitivni domorodci – eto priče koja je ove godine donela svojim autorima šest Oskara. Ona se zove „Katanac za bol“

Neočekivano-očekivani ubedljivi oskarovski trijumf filma „Katanac za bol“ („Hurt Locker“), koji u aprilu na radost amerofila u ovoj zemlji i uživanje u ovako lepo primenjenoj glorifikaciji njihove tako nepokolebljive, pravične pre svega, borbe za svetski mir i demokratiju, blagostanje i jednakost, stiže konačno i u naše bioskope, dokaz je stare priče o Holivudu i veličanstvenim nagradama koje dodeljuje sam sebi. Šest osvojenih pozlaćenih statua Američke akademije za nauku i film (tri iz ključnih kategorija – najbolji film, režija i scenario – i tri iz tehničkih) koje su pripale ovom filmu, ko tu priču prati i poznaje, odnosno ume i želi da je spozna i pročita „između redova“, nije mogao da omane na kladionicama tipujući na „Katanac za bol“. Kauboji na džipovima dele pravdu na Divljem Istoku, pomažu i odmažu narodu koji osvajaju, bore se za njihovu dobrobit i ginu od strane bombi koje im u znak zahvalnosti postavljaju primitivni domorodci – ta priča jednostavno nije mogla da ostane nenagrađena. Ona se zove „Katanac za bol“. Sasvim na mestu, što se bola tiče…

PATRIOTSKI „ŠTIMUNG“
Igrarija sa specijalnim efektima namenjena retardiranom delu gledališta, Džejms Kameronov „Avatar“, nije imao šanse u ovoj podeli statua jer Akademija obožava „ozbiljni“, „politički hrabri i angažovani“, takozvani umetnički i „mali“ film, posebno kada je u klinču sa megalomanskom, haj-tek ponudom za neuke mase koje služe samo za punjenje kasa holivudskih studija. Za one sa mozgom i odgovarajućim zahtevima u vezi sa njegovim posedovanjem, a koji su velikobratovski politički napredni i iznad svega patriotski naštimovani, „Katanac za bol“ je morao biti jedini izbor. Iz mnogo razloga i iz jednog jedinog – rat u Iraku, o kome tako vojno-linijaški i bajkovito nerealistički pokušava da govori, još je u toku. Kao što su nekada holivudski studiji sa najvećim zvezdama u tom momentu snimali propagandne ratne spektakle ne bi li mobilisali Amerikance za Drugi svetski rat, tako je sada i jadna Ketrin Bigelou iskorišćena u sličnu svrhu. Iz Iraka se neće izaći skoro, bio na čelu dobrodušne svetske sile koja se zarekla za svetski mir i borbu protiv nepravde, crnoputi Nobelovac ili ne. Ići će se i dalje. U Iran i svuda gde svetski mir i teroristi koji sede na naftnim nalazištima budu na putu nasilnom uvođenju prosperiteta, sloboda svih vrsta, kao i prava da budu otpuštani i suvišni zarad globalizacije u ime koje imaju pravo i da budu lišeni svega što je njihovo. Dakle, „Katanac za bol“ je važna karika u propagandi namenjenoj za promociju vojne mašine Amerike.
A zašto je izabran baš ovaj film. Iračke i avganistanske američke „oslobodilačke“ vojne kampanje ispraćene su sa mnoštvom filmova i dve vrlo značajne i gledane televizijske serije („Tamo“ i „Generacija ubica“) koje su u svakom pogledu superiornije u odnosu na film koji je ove godine osvojio američke filmske akademce. Ali, nijedan od tih filmova nije imao ženu iza kamere. Vrlo važan detalj. Jer, davanje tolikih Oskara bilo kom drugom filmu slične tematike, snimljenom muškom rukom ne bi imalo ovako veliki marketinški potencijal. Prva režiserka u preko osam decenija dugoj istoriji dodele ove nagrade koja je konačno dobila Oskara za svoj rad! Pa to mora biti u najmanju ruku istorijsko remek-delo. Ta konstatacija će vratiti ovaj film u bioskope i pretvoriti ga u komercijalni hit s obzirom da ga skoro niko, potpuno s pravom, nije želeo da gleda pre nego što su objavljene nominacije za Oskara. Malo ko je čak i znao za njega. „Katanac za bol“ je prošao distribuciju skoro neprimećen. Koliko je bila minorna njegova pojava na tržištu govori podatak da je u Americi, u premijernom vikendu zaradio samo 145 hiljada dolara, a ukupno jedva dvanaest miliona! To je, otprilike jednodnevna zarada „Avatara“! S obzirom da je koštao oko jedanaest, a da je za „pozitivnu nulu“ potreban barem dvostruko veći prihod od uloženih sredstava, film je, dakle, bio ozbiljan „gubitnik“. Malo ko je, dakle, hteo da ga gleda. Čak i u Americi. Tako je ispalo da je najbolji film godine film koji skoro niko nije video!
„Katanac za bol“ je, dakle, bio tek još jedan šraf u ratnoj propagandnoj mašini, sa nepoznatim glumcima u glavnim rolama i dva neverovatno nesuvisla gostovanja slavnih glumaca u minornim epizodama likova koji su brzo izgubili glave (Ralf Fajns i Gaj Pirs), sa jedva izdržljivo sladunjavom agit-prop banalizacijom o herojskim američkim vojnicima koji kao kauboji (sada u fensi džipovima, a ne na konjima) jurcaju muslimanskim peskom sve u želji da pomognu lokalnom stanovništvu koje nikako da shvati da su oni tu za njihovo dobro. Ista priča se poturala i za vreme bezumne i ratno-zločinačke vijetnamske kampanje. Ali je barem Holivud, doduše, posle rata, uspeo da snimi nekoliko pravih remek-dela („Apokalipsa danas“ i „Rođen četvrtog jula“) i koliko-toliko pokaže kajanje zbog istinske slike tog rata. Vijetnamci, naravno, nisu uspeli da gaženje američkom čizmom, trovanja svim mogućim otrovima, besomučna bombardovanja i višegodišnje temeljno, brutalno i psihopatsko devastiranje svoje zemlje, prihvate kao dobročinstvo milosrdnog anđela. A neće to biti slučaj ni sa Iračanima. Čak i ako ih po cenu života od mina budu štitili neustrašivi kauboji Ketrin Bigelou.

Kao što su nekada holivudski studiji sa najvećim zvezdama u tom momentu snimali propagandne ratne spektakle ne bi li mobilisali Amerikance za Drugi svetski rat, tako je sada i jadna Ketrin Bigelou iskorišćena u sličnu svrhu

DALEKO OD – NEZABORAVNOG
Ove godine su, inače, prvi put proširili listu kandidata za najbolji film sa pet na deset. Ali, kakva je konkurencija „Katancu za bol“? Izuzev „Avatara“, predstavnika Holivuda kao visokotehnološke industrije zabave, tu su i rasno-socijalno-romantično-porodično-sportski, površni, isprazni i beznadežno sapunasti i naivni rivali sve na čelu sa ratnim filmom, ali iz Drugog svetskog rata, Kventina Tarantina koji je podišao svakoj mogućoj pretpostavci za dobijanje vrhunskih priznanja, uključujući i Oskare. Međutim, Tarantinovi „Prokletnici“, i pored veličanja ratničke crte (?) buntovnih Jevreja, što je i te kako oskarovski potez (nagradu je, avaj, dobio samo epizodista koji je ponudio još jednu od bezbrojnih izdanja psihopatskog naciste u američkim i svetskim filmovima koji su se bavili ovim ratom), nisu mogli da odvuku pažnju na svoju stranu. U istom košu ostale su „babe i žabe“, priče o monstruozno debelim i priprostim crncima koji nadmašuju svoje hendikepe i osvajaju svet („Mrtav ugao“ i „Draga“), o životu „čudnih“ Jevreja („Jednostavni čovek“), o bizarnoj ljubavi u vazduhu korporacijskih vukova („U vazduhu“), najezdi „ala Osmi putnik“ vanzemaljaca u Južnoj Africi („Distrikt 9“)…
Daleko je sve to od nezaboravnog. Kriza se produbljuje i agonija holivudskog filma se nastavlja. Između politike dodeljivanja najvažnijih nagrada za pregnuća i dostignuća na polju sedme umetnosti, koja je najpre politika pa sve ostalo, i brojanja para kao merila svega, nije ostalo ništa od hrabrog pomeranja granica, kvalitetnog komentarisanja socijalnih problema i pojava, otkrivanja istine i zavera, dubinskog provetravanja ljudske duše, studiranje razloga dekodiranja moralnih nazora i načela, devastacije svega što je do skoro činilo ozbiljno i kvalitetno društvo. To bi sve mogle da budu suštinske teme u holivudskim filmovima, ali njima se on odavno ne bavi, barem trideset godina. Umesto toga dobijamo „Avatare“ i bolne katance za propagandu ratne mašinerije „najveće i najnaprednije sile na planeti“.

Један коментар

  1. Beznadežan film. Mada, mora se odati priznanje onome ko je preveo naslov, čineći tako da nemaštovito „pancirno odelo“ dobije romantičan pandan koji može da asocira na sve i svašta… pa tako i na to da ćete po završetku filma gajiti prema njemu bar neku pozitivnu emociju…

    Međutim, iako je u pitanju dobitnik „Oskara“, ovo je baš šuplje ostvarenje iz koga voda curi na sve strane.

    Prvo, priča o američkim vojnicima-deminerima u Iraku je baš nekako „Pro, bez kontre“, odnosno „na liniji“, da bi dozvoljavala bilo kakav kritički pristup fenomenu „svetskog policajca“ o kome govori.

    Više pročitajte na http://djordjemijuskovic.wordpress.com/category/katanac-za-bol-the-hurt-locker/

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *