NEMAČKA Malerozne diplomate i ambiciozni ljubavnici

Piše Miroslav Stojanović

Autoritet nemačkog ministra spoljnih poslova Gvida Vestervelea ozbiljno je uzdrman posle teške optužbe da privatizuje i zloupotrebljava funkciju, poslovno favorizujući rodbinu i prijatelje, a pre svih svog „životnog saputnika“ Mronca

Loš start crno-žute koalicije u Berlinu, konzervativaca i liberala, i gotovo katastrofalan start Gvida Vestervelea, raspetog između tri važne funkcije: predsednika partije, šefa diplomatije i vicekancelara. Ne pamti se, naime, da je neko u posleratnoj istoriji SR Nemačke na tako politički profitabilnom položaju, kakav je položaj šefa diplomatije, brzo prokockao politički kapital koji mu je bio praktično zagarantovan: ko zemlju predstavlja u inostranstvu, pogotovo u ovoj medijskoj eri, stiče veliki bonus i simpatije u zemlji. Čak i kada je taj bonus bez kvalitetnog pokrića.
Ilustrativni su u tome primeri prethodnika Gvida Vestervelea i partijskih kolega, Hansa Ditriha Genšera i Klausa Kinkela. Prvi je zapamćen kao ministar spoljnih poslova s najdužim stažem u Evropi, posle Andreja Gromika – u vladama Vilija Branta, Helmuta Šmita i Helmuta Kola – a da nije zapamćena gotovo nijedna njegova „udarna“ rečenica za citiranje. Priman je, međutim, izvan kuće svuda s naglašenim respektom – stajala je iza njega ekonomski izuzetno moćna a i politički uticajna zemlja – i uvek se veoma visoko kotirao na listi popularnosti u kući. Na toj listi se, zahvaljujući atraktivnosti samog položaja šefa diplomatije, takođe visoko nalazio i Klaus Kinkel, politički suvarak i aparatčik, koji je pao u duboki zaborav i u sopstvenoj zemlji čim je sišao s „trona“.

TRIJUMF I PAD
Gvido Vestervele je stigao na taj „tron“ posle nezapamćenog i neobjašnjivog trijumfa – liberali su pod njegovim vođstvom, usred dramatične krize koju je (pro)uzrokovao neoliberalizam, na poslednjim izborima za Bundestag (27. septembar 2009) ostvarili najbolji rezultat (14, 6 %) u svojoj istoriji – i uspeo da za samo nekoliko meseci gotovo sve prokocka.
Prema poslednjim istraživanjima liberali bi u ovom trenu jedva osvojili osam odsto glasova, a samo 26 procenata nemačkih građana veruje da sadašnji šef diplomatije dobro predstavlja svoju zemlju pred svetom. Njegovog prethodnika, socijaldemokratu, političara bez harizme i čoveka iz Šrederove senke (bio mu je dugo šef kabineta, potom šef kancelarevog ureda) Franka Valtera Štajnmajera visoko je ocenjivalo i respektovalo 67 procenata građana, a „zeleni“ Joška Fišer imao je još bolji „skor“: uživao je poverenje čak  77 odsto Nemaca!
Pretvaranje gotovine u sitniš, i kad su u pitanju partija i njen lider, odvija se, gotovo nesustalo po istoj „mustri“: u neprimerenom i politički nedopustivom preplitanju privatnih, i kad je reč o firmama i pojedincima, i zvaničnih, državnih interesa, na šta građani i javnost reaguju veoma osetljivo i alergično.
Ispostavilo se, naime, tek kad su izbori minuli, da su liberali ostali ono što su i bili. Lobisti krupnog kapitala i dobrostojećih građana. S otkrićem da je njihovo žestoko zalaganje u koalicionim pregovorima za povlašćeno tretiranje, pored ostalog, hotelijera i apotekara, imalo svoju prikrivenu pozadinu, potvrdila se na drastičan način njihova priroda.
Hotelijerima je, na primer, na izričito insistiranje liberala i Vestervelea, porez na dodatnu vrednost sa devetnaest smanjen čak na sedam odsto. Učinjeno je to, dakako, kako obično biva, uz baratanje višim interesima i za dobrobit turizma i gastronomije, a predstavljalo je u stvari protivuslugu darežljivim darodavcima, donatorima stranke: jedan od nemačkih milijardera, vlasnik velikog lanca luksuznih hotela, prebacio je na konto liberala više od milion evra.
Opozicija je posle tog otkrića „zalepila“ liberalima etiketu „stranke klijenata“, zastupnika bogatih pojedinaca i određenih „šihti“, što osetno otežava uporno upinjanje njenog lidera da se verbalno predstavi kao političar i državnik kojem je na srcu dobro svih građana.
Zbog nedopustivog mešanja privatnog i državnog i omogućavanja koristi i  privilegija pojedincima i firmama po principu ličnog, porodičnog ili stranačkog interesa, Gvido Vestervele se našao na žestokom udaru medijske i političke javnosti, s kakvim se nijedan njegov prethodnik nije suočavao.

Ambiciozni Vesterveleov ljubavnik Mihael Mronc nije se mirio s pozicijom „partnera u senci“ pa je počeo da prati ministra u njegovim diplomatskim misijama u inostranstvu, stavljajući domaćine i njihov protokol na prilična iskušenja

HOMOSEKSUALCI I KARIJERE
U aferama koje se nižu, jedan od uzročnika i aktera je Vesetrveleov ljubavnik, iako još ne i zvanično bračni drug, nego samo „životni saputnik“ Mihael Mronc.
Gvido Vestervele nije jedini homoseksualac u Nemačkoj na visokom političkom položaju. I prvi ljudi tako važnih i velikih gradova, kao što su prestonički Berlin i lučki Hamburg, koji imaju i status federalnih pokrajina, Klaus Voverajt i Ole fon Bojs, nikada nisu krili da su homoseksualci. Oni su to javno obznanili, i kad god im se činilo kao politički unosno, demonstrirali – Voverajt je, na primer, predvodio povorke u čuvenim paradama ljubavi, koje su u Berlinu okupljale i po nekoliko stotina hiljada homoseksualaca, lezbejki i prostitutki, sve dok nije presahla državna kasa – ali su odnos sa svojim partnerima držali u strogoj privatnosti.
Ta činjenica sa homoseksualcima prihvaćena je u Nemačkoj i kod onih koji nisu baš spremni da aplaudiraju takvim sklonostima uticajnih javnih ličnosti kao znak narasle tolerancije u nemačkom društvu i visoke demokratske kulture.
U mirenju s tom činjenicom, bar verbalno i makar uz škrgut zubima, odgovarajuću ulogu odigrala je svakako i sumorna nemačka prošlost: nacisti su brutalno proganjali i homoseksualce.
Za razliku od Voverajta i Bojsa, s Vesterveleom su stvari bile, i teku, nešto drugačije. On je svoju seksualnu sklonost i „orijentaciju“, bar javno, dugo potiskivao. Prvi put je svog „partnera“ predstavio na svečanosti upriličenoj povodom pedesetog rođendana Angele Merkel. Ne zna se da li je to učinio po nagovoru i savetu svog ljubavnika, vlasnika markentiške firme, ali je efekat bio zaista spektakularan. Slavljenica je, kažu, bila ljuta zbog „pokradene“ medijske ekskluzivnosti: blicevi i kamere su se okrenule ka ljubavnicima.
Zbilo se to dok su i Merkelova i Vestervele bili u opoziciji, 2004. godine. Vestervele se potom, kad god su to prilike dozvoljavale, pojavljivao u pratnji Mihaela Mronca. I nikom, čini se, to nije smetalo. Problemi su, međutim, nastali kad je Vesetrvele, prvi put i tek u zrelim godinama (48), stigao na važan položaj.
Ambiciozni Mronc se, očigledno, nije mirio s pozicijom „partnera u senci“ i ulogom kakvu su do tada praktikovale supruge ranijih šefova diplomatije. I kakvu, konačno, igra suprug Angele Merkel: naučnik Joahim Zauer se izuzetno retko, kada je to zaista neophodno, pojavljuje uz kancelarku.

IRITIRANJE JAVNOSTI
Mronc je počeo da prati ministra u njegovim diplomatskim misijama u inostranstvu, stavljajući domaćine i njihov protokol, kao što je to bilo prilikom poseta Kini i Japanu, na prilična iskušenja. Ako su, međutim, ti protokolarni detalji, uglavnom, ostajali u domenu medijske egzotike, domaću javnost je počela da iritira okolnost da je Vesterveleovom pratilac Mronc poslovan čovek, i da bi mogao da profitira od tih putovanja i privilegovane pozicije. Očigledno ne bez razloga. Mediji su nedavno pisali o velikoj fešti povodom otvaranja jednog luksuznog hotela u Bonu. Gvido Vestervele je među hiljadu zvanica bio glavni gost i – govornik, a čitav posao oko promocije i pozivanja zvanica obavio je njegov ljubavnik, dakako uz izdašan honorar.
Uz naknadna otkrića da su se u ministrovoj pratnji na brojnim putovanjima u inostranstvo našli predstavnici firmi u kojima svoj udeo ima brat šefa diplomatije, ili je s njima u poslovnim vezama neko iz kruga ministrovih najbližih prijatelja i saradnika, planula je afera kojom se mediji i opozicija bave danima.
Činili su to, mimo uobičajene prakse, žestoko optužujući ministra i tokom njegove nedavne posete Latinskoj Americi. Ovde je, naime, uglavnom poštovan princip da nemački političari kad su u inostranstvu ne komentarišu i ne kritikuju prilike i događaje u zemlji, a da se, takođe, domaći političari i mediji uzdržavaju od napada na zvaničnike dok se nalaze u nekoj službenoj misiji u inostranstvu. Šef diplomatije je, uprkos svemu, tvrdoglavo nastavio s praksom izbora privilegovanih poslovnih ljudi koji ga prate na putovanja i posle Kine, Japana i Bliskog istoka – mediji su kao posebno „pikantan“ i iritirajući detalj zabeležili da je ministra tokom posete Turskoj, u državnom aranžmanu, pratila sasvim nepoznata „umetnica“ iz Bona, a da je bivši glavni grad njegova izborna jedinica – što je izazvalo gnev u javnosti. I tu je ljubavnik šefa diplomatije bio u „igri“: Mronc se specijalizovao za marketing velikih sportskih priredbi, a u Brazilu će se 2014. održati svetsko prvenstvo u fudbalu, a dve godine kasnije olimpijske igre.
Čim se vratio iz Južne Amerike, ministar je krenuo u takođe žestoku kontraofanzivu. Sam je ocenio svoju latinoameričku turneju kao „veoma uspešnu“. I najavio da će i ubuduće nastaviti da „otvara vrata“ stranih tržišta za nemačke proizvode. (U Berlinu se, inače, procenjuje da Nemci prilično zakasnelo „otkrivaju“ prosperitetne zemlje ovog kontinenta, i da su u tome bili brži i uspešniji njihovi evropski partneri, Francuzi, Italijani i Španci). Optužio je opoziciju za „prljavu kampanju“, koja je uperena, kaže, više u njegovu partiju nego u njega, pokušavajući da na taj način dovede levičare na vlast u Severnoj Rajni Vesfaliji.

FLERT CRNIH I ZELENIH

U najmnogoljudnijoj nemačkoj pokrajini i nekadašnjoj tvrđavi socijaldemokrata, kojom poslednjih godina vladaju konzervativci i liberali, početkom maja se održavaju parlamentarni izbori. Kako stvari trenutno stoje, svi su izgledi da bi sadašnja vladajuća koalicija mogla da doživi poraz. I da vlast preuzmu crveno (socijaldemokrate) – crveno (Levica) – zeleni.
Za koaliciju u Berlinu, čiji partneri su obuzeti međusobnim optužbama i podozrenjima, to bi predstavljalo težak i bolan udarac. Za Vestervelea i njegovu stranku posebno. Ne zato što se očekuje poraz liberala. Veći gubitnici na izborima mogli bi da budu konzervativci. U opticaju su, međutim, spekulacije o „flertu“ u potaji crnih (konzervativci) i zelenih: kombinacija koja Vesterveleu uliva strah i koja bi na sledećim izborima za Bundestag mogla liberale izbaciti iz „sedla“.
Šefa diplomatije, u tom kontekstu, očigledno dodatno čini nervoznim činjenica da je kancelarka u njegovu odbranu stala uočljivo mlako i uzdržano. Preko vladinog predstavnika za štampu, i to ne prvog u rangu, poručila je javnosti da je sastav delegacije koja će pratiti ministra na putovanjima u njegovoj isključivoj nadležnosti. To su mnogi protumačili i kao indirektnu ali jasnu poruku da on sam snosi i sve posledice i konsekvence takvog izbora.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *