Na Zapadu nešto novo

Piše Dejan Lukić

Velika Britanija se u širokoj percepciji doživljava kao američki „nosač aviona“ na domak evropskog kopna ili kao Trojanski konj SAD-a u Evropskoj uniji



Od Prvog svetskog rata do danas jedna konstanta britanske spoljne politike tzv. „specifična veza“ sa Amerikom, uvek je preživljavala i najveće krize. Veza je preživela i momente tako krupnih turbulencija kakva je, na primer, bila čuvena Suecka kriza (1956) kada je Vašington odbio da stane na stranu trojne agresije – Britanije, Francuske i Izraela – na Egipat. Desant padobranaca na zonu nacionalizovanog Sueckog kanala završio se u debaklu.

MEĐUNARODNA KRIZA
Ruski predsednik vlade Bulganjin zapretio je da bi Rusija mogla da pritekne u pomoć Egiptu, suecka afera razvila se očas u međunarodnu krizu i Amerika je otkazala političku i vojnu podršku intervenciji napadačke trojke. Egipat se odbranio, Kanal je definitivno iz nekadašnje britanske kontrole prešao pod egipatski suverenitet; lišeni američke podrške napadači su se povukli; u Londonu je pala vlada Entioni Idna, sve se završilo u velikoj brljotini i poniženju, ali „specifična veza“ je preživela.
Ovih dana, na površini sve izgleda u redu kao i pre, ali ispod privida stvari ne stoje najbolje, veza prekomorskih rođaka je u iskušenju.
„Dugi niz godina bio sam iskreni obožavalac Amerike i za sve to vreme nikada nisam posumnjao da naša politika greši što stoji rame uz rame sa Amerikancima u svemu što su preduzimali. Sada vidim – mada se osećam užasno bolno da to izgovorim da američke vrednosti u koje sam fanatično verovao, nisu više civilizacijske vrednosti“.
Kada preko cele stranice londonskog „Dejli mejla“ (tiraž dva miliona) ovo napiše (11. marta) Piter Oborn, čovek iz plejade britanskog žurnalizma, sva je prilika da u zemlji „Magna karte“, i bez obzira na podanički odnos aktuelnog premijera Gordona Brauna i njegovog prethodnika Tonija Blera prema svemu američkom, mnogi nisu više spremni da se automatski potpišu ispod postupaka prekomorskog rođaka. Oborn se ne libi da za neke od tih američkih postupaka otvoreno kaže da su „varvarski“. Problem američke strane u „specifičnoj vezi“ sa Britanijom je što ni „Mejl“ ni Oborn nisu više usamljeni na Temzi. Na najslušanijoj britanskoj radio stanici Bi-Bi-Sija 4, komentator (22. februara) kaže i to da je već „došlo vreme za politiku izvesnog distanciranja“ od Velikog brata i pogađa u žicu narastajućeg raspoloženja kada navodi da su „već suviše dugo britanski političari padali ničice pred američkim predsednicima, a Toni Bler je tu ponižavajući primer… Takva strategija, ako se može nazvati strategijom, očigledno je bila promašena politika od koje je naš ugled u svetu uveliko trpeo“.

„Bračno neverstvo“ u odnosima američke vlade i, posebno, CIA prema partneru u „specifičnoj vezi“, ostavilo je u Londonu neprijatan ali intenzivan osećaj o pojavi „antibritanizma“ u najvišim krugovima američke administracije: Dejvid Miliband i Hilari Klinton

SPECIFIČNA VEZA
Britanija se u širokoj percepciji doživljava kao američki „nosač aviona“ na domak evropskog kopna ili kao Trojanski konj SAD-a u Evropskoj uniji. Ali to se, ipak, vari kao manje političko opterećenje od jedne sve prisutnije, dvostruke, dileme kojom se u poslednje vreme bave britanski mediji i političke elite. Jedna je: koliko će još zvanična Britanija moći da bez preskupe političke štete prati i podržava američke „necivilizovane“ ekscese po svetu, i (drugo) koliko je Amerika, iskren saveznik u „specifičnoj vezi“. Drugim rečima, koliko Vašington ima obzira prema najbližem savezniku. „Mejl“ dodaje da je još više za brigu to što „administracija Baraka Obame više ne predstavlja časne, humane vrednosti kojima se Britanija tako dugo ponosila“.
Serija događaja u poslednje vreme je prilično opteretila transatlantsku vezu, a neki od tih događaja još su i duboko povredili sujetu britanskog  Gordog Albiona. Prošlog meseca u Domu Lordova parlamenta u Vestminsteru, baronesa Elizabet Maningam – Baler, donedavno šef unutrašnje službe bezbednosti (MI5), izašla je sa šokantnim podatkom – do sada nepoznatim – da su Amerikanci obmanuli Britance i sakrili od njih da su (2003) mučili uhapšenog islamistu Al Kaide, Khalid Šejk Muhameda.
„Tek kada sam se povukla iz službe saznala sam (iako je imala svakodnevnu vezu sa CIA) da je Muhamed 160 puta bio podvrgnut ‘voterbordingu’ (simulirano davljenje zatvorenika)“.
Ovo otkriće značajno je što pokazuje da je, nasuprot raširenom mitu o prisnim obaveštajnim i drugim odnosima u „specifičnoj vezi“, američka strana držala u potpunom mraku agente britanskih obaveštajnih servisa i od njih krila „neophodne“ informacije o raznim vrstama mučenja. Situacija je još bolje objašnjiva podatkom da su u zatvorima CIA po svetu, veliki broj islamista ispitivali simultano američki i britanski agenti. S britanske strane, ispitivani su oni koji su bili britanski građani – obično stranog, pakistanskog, arapskog, avganistanskog i drugog porekla. Ali, nakon saslušanja zatočenici su „obrađivani“ od strane američkih islednika i mučitelja. Ovo je značilo da je britanska strana automatski postala saučesnik u „varvarskom i nezakonitom ponašanju“ (Tajms).

BRAČNO NEVERSTVO
Slučaj britanskog građanina arapskog porekla Binjama Muhameda nedavno oslobođenog iz američkog zatvora Gvantanamo na Kubi, takođe pripada ovoj seriji. Muhamed je tužio britansku državu da je saučesnik terora nad njim budući da su ga u toku isleđivanja u američkoj bazi Bagram (Kabul), tajnom zatvoru CIA u Maroku i, na kraju, u Gvantanamu, mučili  tzv. „unapređenom tehnikom“ isleđivanja koju su američki predsednik Džordž Buš i potpredsednik Dik Čejni lično odobrili. Ali, zna se da je Muhamed, pre nego što bi bio „propušten kroz ruke“ američkih islednika, bio, takođe, ispitivan od strane britanskih agenata, a da vlada u Londonu nije intervenisala (za svog građana) kod Amerikanaca iako je, po njegovom tvrđenju, morala da zna šta se sa njim radi.
Iz dosadašnjeg sudskog postupka u slučaju Binjam Muhamed, zna se da je po njegovom dolasku iz Gvantanama u London, američka vlada vršila agresivan pritisak na Vajthol da ne dostavi sudu u Londonu materijal iz osetljivog raporta o „tehnici“ ispitivanja islamista. Reč je o retkom, poverljivom raportu koji je CIA, konačno, na više intervencija, bila prisiljena da dostavi Britancima. Iz raporta se nazire kakvim je sve sredstvima „unapređenog isleđivanja“ i Muhamed bio podvrgnut.
Na osnovu odluke suda koji je o postojanju američkog raporta saznao iz medija Forin Ofis i MI6 (kontraobaveštajna služba) morali su da predsedavajućem sudiji proslede materijal. Amerikanci su pobesneli i odmah uputili ultimativni zahtev da vlada spreči objavljivanje detalja iz raporta. Upozoravaju da će objavljivanje ugroziti „nacionalnu bezbednost“ (!?) SAD-a, pa prete da će -obnaroduje li sud dokument – prekinuti u budućnosti saradnju na razmeni osetljivih obaveštajnih podataka sa britanskim špijunskim servisima.
„Bračno neverstvo“ u odnosima američke vlade i, posebno, CIA prema partneru u „specifičnoj vezi“, ostavilo je u Londonu neprijatan, ali intenzivan osećaj o pojavi „antibritanizma“ u najvišim krugovima američke administracije. Ali je afera ojačala i struju „antiamerikanizma“ na Temzi. Posebno u jednom delu britanske štampe, srednjim strukturama u Vajtholu i u tzv. „tink tank“ kućama kao što je, na primer, renomirani „Čatam haus“. Poznavaoci transatlantskih prilika u Londonu pretpostavljaju da ovaj novi duh „antibritanizma“ seže sve do Baraka Obame. Obama prema ovoj pretpostavci, lično gaji jak „antikolonijalizam“ (čitaj: Britanija) nasleđen od svog oca koji je bio zatočen i mučen tokom pedesetih godina prošlog veka, od strane britanskih kolonijalnih vlasti u Keniji, tadašnjoj britanskoj koloniji.

NAČELNI PRIGOVORI

Dobitnik Pulicerove nagrade za novinarstvo Ron Suskind, piše nedavno da pored načelnih prigovora američkoj politici, Britancima teško pada upravo to „neverstvo“ sa kojim se Veliki Brat odnosi prema njima. Tako, Suskind tvrdi da je CIA pred početak iračkog rata imala definitivnu potvrdu da Sadam Husein ne poseduje oružje za masovno razaranje, ali je tu vitalnu informaciju sakrila od Britanaca. Bler je, kao što je poznato, upravo tada izašao pred Parlament sa senzacijom da Sadam svoje oružje za masovno razaranje može da lansira protiv Zapada u roku do 45 minuta.
„U momentu kada se Toni Bler pred Džordžom Bušom prostirao do zemlje, bosovi CIA nisu oklevali da nas zavedu i ostave u potpunom mraku“ (Oborn u „Mejlu“).
Intervencija Amerikanaca da spreče objavljivanje poverljivog obaveštajnog raporta o slučaju Binjam Muhad, nije uspela. Forin ofis i MI6 morali su da izruče sudu sve što su dobili od Amerikanca, a sud je, uz oštar komentar predsedavajućeg u procesu, obznanio materijal. Američka packa partneru iz „specifične veze“ usledila je već prvom prilikom.
Britanske kompanije počele su u januaru petrolejska istraživanja u vodama Foklandskih ostrva u Južnom Atlantiku na domak Argentine. Britanska imperija je ova ostrva kolonizirala 1883. godine. Pri pokušaju Argentine da vrati suverenitet nad otetom teritorijom (1992), Margaret Tačer je uputila ratnu mornaricu u Južni Atlantik. U kratkotrajnom ratu sa Argentinom Britanija je izgubila 225 vojnika, ali su Argentinci bili potučeni. Prva zahvalnica za bratsku pomoć u aferi, poslata je iz Londona u Ameriku, a koja je odmah na početku sukoba, podržala saveznika i blokirala svaku potencijalnu pomoć latinskih suseda Argentini.
Sada kada su argentinski ratni brodovi počeli da „manevrišu“ oko britanskih bušotina u vodama Foklanda, Obama se nije oglasio. U Londonu je shvaćena poruka, pa se na Temzi nije začela ni ideja o vojnoj intervenciji u slučaju daljih argentinskih „provokacija“.
Amerika nije nikada lošije stajala u Latinskoj Americi, pa je Obama vodio računa o svojim interesima u susedstvu i glatko ohladio Britance. U Londonu su progutali packu za svoje „nepristojno“ ponašanje u slučaju Binjam Muhamed i cela stvar oko Foklanda se sada krčka na tihoj vatri u Ujedinjenim nacijama. Ponašanje Obame prema  prekomorskom savezniku u slučaju Foklanda ostavilo je na Temzi gorak ukus sećanja na „izdajstvo“ Amerike u sueckoj krizi.
„Obamin tim hladno je iskalkulisao da ostane neutralan u našem novom ogledanju sa Argentinom u stvari koja je toliko bliska našem srcu i važna za naše nacionalne interese“, komentariše radio Bi-Bi-Si 5 i zaključuje da je „ipak došlo vreme da naši političari stanu na liniju našim američkim rođacima kako bi nas tretirali malo časnije i sa više respekta“.
Specifična transatlantska veza nije, treba reći, pukla još uvek. Britanija i dalje ostaje američki „nosač aviona“ na obalama Evrope; Gordon Braun je, nema sumnje, i dalje nameran da, uprkos većinskom javnom raspoloženju u zemlji, lunatički sledi avanture Obame u Avganistanu i drugde. Ali je očigledno da je u specifičnoj vezi poremećen lagodni mir dosadašnjih činjenica, da dva oka u glavi gledaju pomalo razroko, da su se dve obale Atlantika pomalo razmakle.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *