Živimo kao sav normalan svet

Otpočeli smo 21. vek sa željom i borbenim pokličom: „Da živimo kao sav normalan svet“! Sve generacije u Srbiji imaju pravo na snove za koje se bore.
Nedavno je jedna profesorka uoči polaganja pismenih ispita upozorila studente da ne pomažu jedni drugima i da se svim sredstvima zaštite od eventualnog prepisivanja od strane svojih kolega. Učinila je to kao zagriženi pristalica kapitalizma i novog demokratskog poretka sledećim rečima: „Ne pomažite kolegama ili koleginicama da polože ovaj ispit. Ne dajte im da prepisuju, nemojte im šaptati ili na bilo koji drugi način pomagati. Imajte stalno na umu da će vam oni sutra biti konkurenti i protivnici prilikom borbe za zaposlenje. Biće vam možda prepreka za uspešnu karijeru. Zato svoje potencijalne konkurente eliminišite i potisnite blagovremeno. Razračunajte se konačno sa pogubnim nasleđem devedesetih“.
Svima je poznato da se izraz „devedesete“ odnosi na devedesete godine prošlog veka. Petog oktobra 2000. su se konačno u vidu božanstava obznanile tranzicija i reforma. Tako je u Srbiji počelo novo doba.
„Devedesete“ su neka vrsta čarobne formule. Ove 2010. godine se na nesreću noževima izbode grupa četrnaestogodišnjih dečaka. Razlog se odmah pronađe „nasleđe devedesetih“. Trinaestogodišnjaci se drogiraju. Razlog „nasleđe devedesetih“. Privatizaciona pljačka izvršena, inače, strogo po zakonima ove vlasti je „nasleđe devedesetih“. Obezglavljeni leševi su „nasleđe devedesetih“. Izgladneli i s posla izbačeni samoubica je „žrtva devedesetih“. Svako nezaposlen i osiromašen je „žrtva devedesetih“. Svaki narkodiler i narkobos „nasleđe su devedesetih“.
Ako neko potegne oružje i ubije nekog to je „nasleđe devedesetih“. Pucnjavi i pucaču odmah u pomoć stiže objašnjenje u vidu „vijetnamskog sindroma“. Povlači se ekspertski znak jednakosti između američkog vojnika koji je sa jednog kontinenta otišao na drugi da ubija narod koji tamo živi sa nekim ko je od pogroma branio svog sunarodnika koji je živeo u istoj državi i na samo tri kilometra daleko od njega. Loznica i Višegrad su ovim stručnjacima dublje razdvojeniji nego ulica Bostona od prašume Vijetnama. Odlazak na polja maka u Avganistanu njime je draže i bliže nego otići na kosidbu na Rajac. I Vijetnam i Avganistan su posledica „devedesetih“.
Ovih dana otkrivamo da su i radnici bolesni od „devedesetih“. Odučili su se od rada „devedesetih“. Navikli da ne rade ništa i sada ne mogu da dostignu tempo rada koji im nameću kapitalisti. Pri svemu tome za mnogo manju platu nego nekada. U javnosti nikom i ne pada na pamet da pomisli da je možda reč o eksploataciji i očajnim radnim uslovima u kojima se danas nalazi gola radna snaga koje na tržištu ima tušta i tma. Ni to nije dosta ovim našim ekspertima i analitičarima koji odmah dodaju da naši radnici nikad ništa posle rata nisu ni radili. Zaboraviše da se upitaju pa šta su to oni svih ovih deset godina prodavali i privatizovali i sve to uludo straćili ako generacije pre njih ništa nisu radile?
I general Trifunović je žrtva „devedesetih“ i stoga je oslobođen svih optužbi i rehabilitovan. Pa ne znam šta nam stoji na putu da povučemo sve optužbe protiv Ejupa Ganića i on je „žrtva devedesetih“? Što ga ne bi i rehabilitovali jer on je naredio da se u Dobrovoljačkoj ulici u Sarajevu ubije „samo“ 42 vojnika JNA, a mogao ih je sve pobiti. Koliko je tek on života spasao?!?
Korišćenjem magične formule o „devedesetim“ neki su eksperti izračunali nedavno da svakom građaninu Srbije Slobodan Milošević duguje preko 37.000 evra! Pa ko još da misli od onih bednih 1.000 evra od obećanih besplatnih akcija! Pitamo se, onako uzgred, što te metode procenjivanja ne primeniše na onu imovinu Srbije koju su budzašto prodali, nego se tek sada setiše tih metoda procene? Eto, tako saznadosmo da nam onaj ko nam je uveo sankcije devdesetih ništa ne duguje, ni NATO koji je izvršio agresiju na Srbiju nema nikakva dugovanja prema nama. Mi smo ih se sami odrekli.
Tako se i pokazuje pravi smisao upotrebe volšebne formule „nasleđe devedesetih“ ili „devedesete“. Ta hokus-pokus formula služi da prikrije sve konkretne odgovornosti, krivice i zločine NATO-a, EU, tzv. međunarodne zajednice i svih terorista od OVK na Kosovu pa nadalje. I privatizacionu pljačku u poslednjoj deceniji. I to što u deset godina napravismo tek nekoliko desetina kilometara autoputa i nijedan most.
Današnja vlast i njeni nevladini saveznici magičnom formulom „devedesete“ beže od svake svoje odgovornosti. Oni su pravi rentijeri prevarne borbe protiv „nasleđa devedesetih“.
I tako dok se oni uporno bore protiv „nasleđa devedesetih“, za okončanje „reforme i tranzicije“, Srbija je konačno dočekala da živi „kao sav normalan svet“. San je postao java.

3 коментара

  1. Bio je to zaista normalan svet..*Најупечатљивији пример у позоришту био је Љубиша Ристић са својом КПГТ трупом (КПГТ: скраћеница за „казалиште, позориште, гледалишче, театар”), која је окупила глумце, писце, редитеље и сценографе у самосвесној наднационалној уметничкој идеологији и постала симбол заједничке културе у бившој Југославији.*

  2. Zeleli smo mir.Da li smo ga dobili?Nismo.Jedan od uzroka je nasa poslovicna nesloga uz nemanje
    osecaja za vaznost zajednistva i zajednice,koja je veliki zivi organizam i jaka je koliko je jak njen najslabiji deo.Izabrali smo sami da nas vode ljudi slabih karaktera i nevicni u upravljanje velikom zajednicom kao porodicom.Kad je licni inters iznad zajednickog tu sledi prvo stagnacija a zatim potpuna propast.Narocito kad se ne dopusta narodu da kaze sta misli o stvarnosti oko njega.A stvarnost je veoma surova-glad,bolesti,ubistva,samoubistva,lazi,kradje,otimacine raznih vrsta,kolektivno etiketiranje da smo genocidni…Veselo je ziveti ovde…I pozoriste bi nam pozavidelo.

  3. Ma ovo je dobro…enzaposlenost,nemoral,kriminal,glad…to je nasa Srpska demokratija donela!Super ste ovo gospodo demokrate izveli,samo jos da nas dokusurite.Eeeee a lepo je govorio Sloba sta ce da se desi i sve je pogodio!

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *