Koliko srebrnjaka za Srebrenicu?

Piše Aleksandar Pavić

Možda se još uvek može „spinovati“ domaća javnost, ali „svet“ (kako ga shvataju ovdašnji „evropejci“) zasigurno ne, jer taj svet izglasavanje Deklaracije o Srebrenici tumači komentarom: „Vladajuća koalicija prozapadnih Demokrata i Socijalista se nada da će se ovom merom dodvoriti Evropskoj uniji i zapadnim ulagačima“

Sudeći prema većini od 390 medijskih izveštaja na temu „Srbija se izvinjava za masakr iz 1995. godine“ (zaključno sa 16:00, 31.3.2010), koju je najposećeniji portal na svetu „Gugl“, postavio na svojoj naslovnoj strani, kao vest broj jedan u rubrici „Svet“ koja je obeležila utorak 30. mart 2010, Judini srebrnjaci kojima je kupljeno „istorijsko“ izglasavanje Deklaracije o Srebrenici u Skupštini Srbije, mogu se svesti na sledeće: „Vladajuća koalicija prozapadnih Demokrata i Socijalista se nada da će se ovom merom dodvoriti Evropskoj uniji i zapadnim ulagačima“ (Rojters, citirano u „Njujork tajmsu“). To je, dakle, ta cena. Ne „katarza“, ne „pravda za žrtve“ – već to. Tako se na taj gest uglavnom gleda u vodećim zapadnim medijima. Možda se još uvek može „spinovati“ domaća javnost, ali „svet“ (kako ga shvataju ovdašnji „evropejci“) zasigurno ne. Izgleda da su dosta dobro upoznati sa tim šta pokreće njihove srpske „prijatelje“.

VAŽAN PRVI KORAK
Dakle, još jedan dobitak za spoljno-politički imidž Srbije. I nismo čak morali ni da plaćamo pola miliona dolara Si-En-Enu i sličnima da nas pominju. Oni to rade besplatno, s povodom i očiglednom „draži“. Jedino, umesto idiličnih srpskih pejzaža – evo kakvom dopunom imidža nas je častila sadašnja vladajuća koalicija:
Možda su konkretniji, kao i obično, bili Nemci. U rečitom i slikom iz sela Kravice potkrepljenom komentaru „Špigla“, na primer, nema ni reči o masakru 49 srpskih meštana tog istog sela Kravice na Božić 1993, od strane lokalnih muslimanskih snaga. Ni reči. (Uzgred – kako finski forenzičar zna već na terenu da je ovo „žrtva iz Srebrenice“? Možda je pohađao forenzičke studije kod Helene Rante?) Ali zato jeste rečeno da je ovim „Srbija učinila važan prvi korak ka suočavanju sa svojom problematičnom prošlošću“. I, razume se, da se „rezolucijom želi trasirati put ka članstvu u Evropskoj uniji“. Opet ti srebrnjaci, u sredu, „slučajno“ dan Judine izdaje, na koju se izdajnik Gospoda rešio usred noći, kao i vladajuća većina.
Naravno, (zvanični) Nemci ne bi bili Nemci kada bi se zaustavili na ovome. Jer, mora se još jednom utvrditi gradivo u vezi sa „zvaničnom verzijom“ o Srebrenici, pa čak malo i pojačati: „1995, fanatični Srbi su ubili oko 8.000 većinom muslimanskih muškaraca i dečaka u gradu Srebrenica u istočnoj Bosni… Masakr se smatra najgorim ratnim zločinom počinjenim u Evropi posle Drugog svetskog rata. Tela žrtava su kasnije nađena u masovnim grobnicama“.
A zašto bi, uostalom, u potrazi za „novim Nemcima“ koje treba okačiti na novi stub srama, dobri stari Nemci pominjali podatak na koji je više puta ukazivano u „Pečatu“ i još nekoliko časnih medija tokom poslednja tri meseca – da je u svim masovnim grobnicama do sada pronađeno nešto više od 3.600 „slučajeva“, od kojih se može govoriti o najviše 1923 celih tela, od kojih je, opet, oko 450 nađeno sa neoborivim tragovima streljanja? Zašto, kada to neće da dozvoli, niti čak uzme u razmatranje sadašnja, veštačka, izborno nelegitimna vladajuća koalicija u Srbiji?
Bol muslimanskih majki je, kao i svih majki, neutešan. Ali, donošenjem jednostrane rezolucije koja pominje samo srebreničke žrtve iz jula 1995, poslanici ZES su strahovito olakšali posao Si-En-Ena, u smislu da ga ni na koji način nisu obavezali da postavi i sliku srpskih majki iz okoline Srebrenice koje oplakuju svoje mrtve sinove – ili kćeri, ili decu mlađu od 5 godina. To se zove marketing. Ali svakako ne u korist Srbije i Srba. Stručnjakinja za geopolitiku i marketing, Nada Kolundžija, citirana je u istom članku: „Srbija će usvajanjem rezolucije povratiti svoj međunarodni kredibilitet i imidž“. Komentar nije potreban. Samo buduća lustracija…
Na istoj strani udarne Si-En-Enove reportaže su i linkovi na tri kraća video klipa:
Prvi klip govori o jednom holandskom vojniku koji, „progonjen sećanjima“ na jul 1995. godine, posećuje današnju Srebrenicu i memorijalni centar u Potočarima. Tamo ga dočekuje žena predstavljena kao majka jedne od žrtvi, koja, veoma agresivnim tonom, usput „sasvim slučajno“ prolazeći pored spomen-ploče sa brojem „8372“ (za koju, razume se, izveštaču ne pada napamet da kaže da predstavlja ukupan broj nestalih, a ne poginulih), verbalno napada utučenog vojnika zato što su UN „razoružale“ stanovništvo Srebrenice, zbog čega se „genocid“ i desio. Tim Ripli, izveštač jednog od najuglednijih vojnih časopisa na svetu, „Džejns defens“, video je, međutim, stvar nešto drugačije tog jula 1995: „… holandske snage su… videle bosanske snage koje su bežale iz Srebrenice kako prolaze pored njihovih posmatračkih punktova naoružani najnovijim protivtenkovskim naoružanjem. Ovi i drugi slični izveštaji uneli su sumnje među UN-ove oficire i međunarodne novinare.“ Ali – zašto bi Si-En-En o tome izveštavao, kada niko iz trenutne vladajuće većine u Srbiji nije spreman da tako nešto iznese čak ni u skupštinskoj debati, a kamo li da glasa za formiranje skupštinske komisije za ispitivanje događaja u Srebrenici?

„ZASLUGOM“ KOALICIJE ZES…
Na drugom video klipu, naš stari znanac, Kristijana Amanpur intervjuiše Harisa Silajdžića, koji svetskom auditorijumu strpljivo objašnjava kako se „Dejtonski sporazum ne sprovodi“, kako treba prestati sa „sprovođenjem politike Radovana Karadžića“ (za kog na kajronu piše da je optužen za „genocid“) i kako „treba slušati ono što govore Evropska komisija, Evropski parlament, Evropski savet i američki Kongres“ i pozabaviti se „načinom glasanja koji legalizuje etničko čišćenje“. Tj. treba sprovesti „ustavne reforme“ – a zna se koja uloga je tu rezervisana za Republiku Srpsku. Hvala, dakle, koaliciji ZES, što je omogućila još jednom pažnju svetskog auditorijuma – za iznošenje najnovijih ideja Harisa Silajdžića o eliminisanju „genocidne tvorevine“ Srba u BiH.
Treći klip je zapravo hronika karijere Radovana Karadžića, od 1990. do danas. Za 1992. godinu, hronika kaže da je Karadžić „samog sebe proglasio za predsednika“ Srpske, a da je „njegova vojska, prema izveštajima, masakrirala preko 200.000 muslimana i Hrvata“. Ko će sada u zaglušujućoj buci vesti o tome da se Skupština Srbije izvinila „u ime svih nas“ insistirati na tome da je Mirsad Tokača iz Sarajevskog centra za istraživanja i dokumentaciju još 2007. utvrdio da ukupan broj žrtava na sve tri strane tokom rata u B-H iznosi „oko 97.000“. Pa zato buka i jeste služila – da zatrpa istinu. Čestitke ZES-u i njegovim magovima marketinga i na ovom dobro obavljenom poslu.
Još jedna zanimljiva vest može se naći u ovoj reportaži. Naime, „ranije u utorak, Apelacioni sud u Hagu je presudio da grupa žena ne može da tuži UN za nesprečavanje masakra. Sud je rekao da je za Majke Srebrenice nemoguće da podnesu tužbu zbog imuniteta koji uživaju Ujedinjene nacije prema međunarodnim konvencijama, dodavši da ove žene imaju druge puteve za naplatu štete“. A ko je upravo priznao, aktom Narodne skupštine, odgovornost za „nesprečavanje masakra“ i uputio izvinjenje – a pri tome ne uživa „imunitet prema međunarodnim konvencijama“? Nije teško pogoditi ime te nesrećne države.
Uostalom, poslušajmo profesora međunarodnog krivičnog prava na Univerzitetu u Utrehtu, Herta van Knopsa koji za Bi-Bi-Si kaže sledeće:
„Kao što je poznato, 2007. godine, Međunarodni sud pravde je presudio da Srbija nije odgovorna za genocid u Srebrenici i time su zahtevi za odštetu izgubili osnov. Međutim, izvinjenje iz Deklaracije podrazumeva i priznanje da je Vlada Srbije mogla da interveniše i da spreči zločin. Upravo je to pravni osnov za pokretanje postupaka pred srpskim sudovima o nadoknadi. Verovatno na svetu ne postoji nijedan drugi sud koji bi bio nadležan za ove slučajeve i koji bi eventualne zahteve za kompenzaciju prihvatio.“ Ako ovo nije osnov ne za tužbu, već za ustanak protiv onih koji su nam ovo priredili, onda se ne zna šta je. No, o tome posle Vaskrsa.

„SRBIJA TREBA DA IDE JOŠ DALJE – OD IZVINJAVANJA“
A evo još nekih „pejzaža“ Srbije za koje je Skupština Srbije dala povod da se prikažu celom svetu:
Srbija se izvinjava za Srebrenicu, ali treba da ide još dalje;
Srbija je napravila velike korake, ali njeno izvinjenje za srebrenički masakr treba da potvrdi da je ono što se tamo desilo genocid.
Tako kaže londonski Telegraf, uz „pejzaž“ fotografiju koja nam ništa specifično ne govori, ali čija je sugestija kristalno jasna, piše: „Snage bosanskih Srba na čelu sa generalom Ratkom Mladićem ubile su oko 8.000 bosansko-muslimanskih muškaraca i dečaka nakon preuzimanja ove istočne enklave. Tekst, međutim, počinje sledećim rečima: „Zastrašujuća stvar vezana za srebrenički masakr je da se brojke stalno menjaju. Da li je 6.000 muslimanskih muškaraca i dečaka saterano do ivice jame i streljano od strane etničkih srpskih vojnika 1995. godine? Ili je broj 7.000?“
Jasno je da se u dva pasusa pominju tri različite cifre, i da su to sve samo nagađanja. Gde je Srpska skupština koja će svetskoj javnosti upravo da istakne – i stalno da ističe – da se brojke „stalno menjaju“ upravo zato što ništa definitivno nije utvrđeno u vezi sa Srebrenicom jula 1995? Odgovor – ona još nije izabrana, jer ovo „srpska skupština“ nije. A šta na opasku o „etničkim srpskim vojnicima“ imaju da kažu ZES-ovi „rezolucionaši“, koji nas varaju o „individualizaciji“ i „deetnizaciji“ krivice? Da neće možda da protestuju da je jedini pravnosnažno optuženi do dan-danas bosanski Hrvat, Dražen Erdemović? Naravno da ne. Srebrnjaci su im zapušili usta. Ali neka ne zaborave, tokom ove Strasne sedmice, kako se to sa Judom i srebrnjacima završilo.
NOVA „BROŠURA“ O SRBIJI
Evo još promotivnih slika iz nove „brošure“ o Srbiji koju nam je priredila vladajuća većina, sve na tragu vesti o usvajanju rezolucije o Srebrenici:
Londonski „Tajms“: „Srbija osuđuje masakr 8.000 muslimanskih muškaraca i dečaka iz 1995. “I tako dalje, i tako dalje.
Što je najgore, prema rečima lokalnog ZES božanstva Jelka Kacina – „džabe ste krečili“. To jest, „slanje nedovršenih poruka nije ona evropska politika i preuzimanje odgovornosti za pomirenje, koju Srbija i njeni građani zaslužuju i koju ceo region tako dugo iščekuje… Da bi deklaracija imala svoju istinsku svrhu, vrednost i odziv, potrebno je da Srbija u potpunosti uvaži odluke Međunarodnog suda pravde i da se eksplicitno prizna da je u Srebrenici počinjen genocid“, naveo je Kacin u saopštenju iz njegove kancelarije u Ljubljani, a prenosi „Fonet“.
To jest – možda i niste „džaba…“. Jer, posle lustracije, od nečega će morati da se živi.

________________________

Dan posle: svođenje računa

Piše Stefan Karganović

Deklaracija o Srebrenici je propala. Bez obzira na apsolutnu fizičku, materijalnu i medijsku nadmoć snaga koje su iza nje stajale, ona je prošla samo tankom većinom koja se u suštini podudara sa brojem robotizovanih poslanika vladajuće koalicije. To znači da oni čak ni iz svog kruga instrumentima koji su im na raspolaganju nisu uspeli da namame ili ubede nikoga, da bi mu politički bilo korisno da im se pridruži. Očigledno je da je sa matematičkom natpolovičnom većinom od jednog ili dva glasa vladajuća koalicija mogla da donese rezoluciju bilo kakve vrste, čak i da je Zemlja ravna a ne okrugla. Zato, bez mnogo šire podrške ta rezolucija, koju su izglasali, nema nikakvu politički obavezujuću snagu i ona je lišena moralnog značaja.
Rezolucija o Srebrenici koja je bila usvojena jednostavno ne ispunjava dodeljenu svrhu. Ona je mrtvorođena, i to je sada postalo ireverzibilna stvarnost koju nikakve političke akrobacije više ne mogu da izmene. Kada je predsednik Tadić 5. januara pokrenuo  inicijativu, očekivanje političke nomenklature Srbije bilo je da će, za nedelju ili najviše desetak dana, zadatak brzo i glatko biti  izvršen. Naravno da su sve institucionalne opcije bile pokrivene i da se odatle nije očekivalo nikakvo protivljenje, kao što ga stvarno nije ni bilo. (Gde je bila Crkva, da svojim apostolskim glasom pastvu uzme u zaštitu od etikete genocidnosti? Gde je bilo „leglo velikosrpske ideologije“, SANU, da svojim naučnim argumentima i autoritetom ospori falsifikate koji su osnova ovog pokušaja da se nametne istorijski žig srama čitavom jednom narodu?) Sa druge strane, masovna reakcija građana jeste bila jednoglasno negativna, ali taj otpor je bio uglavnom intuitivne prirode. Građani su prepoznali da nešto drastično nije u redu, ali oni su bili dezorijentisani. Njihovom instinktivnom gnušanju nedostajala je jedna važna potpora: činjenička i argumentovana dimenzija. Tu prazninu, i tu žeđ za činjenicama i za pravom slikom, uspešno je popunilo i zadovoljilo samo nekoliko upornih i odlučnih ljudi.
Bez obzira na preskromne materijalne i medijske resurse, uspeh te protivofanzive prevazišao je sva očekivanja. Osiona nomenklatura, nenaviknuta na efikasno protivljenje bilo kakve vrste, lišena mogućnosti da pred probuđenim građanima argumentovano opravda svoj naručeni i pogubni naum, našla se u šoku i dva meseca je bespomoćno i ošamućeno mucala.
Podrazumeva se da je realni odnos političkih snaga morao na kraju formalno da prevagne, ali ne bez ozbiljne štete za položaj i dalju perspektivu trenutno nadmoćnije strane. Samo nekoliko elementarnih napomena.
1. Dvomesečna zbunjena paraliza protagonista rezolucije, propust da odmah nakon prve najave predsednika Tadića odlučno produže dalje i da svoje ogromno preimućstvo u resursima iskoriste da  još početkom januara nametnu tekst koji im je – kako sada od Jelka Kacina saznajemo („Pečat“, br. 107) – još odranije bio pripremljen i naložen, skupo  ih je koštao i tek će ih koštati. Ako je samo o Srebrenici i o tome šta se tamo stvarno dogodilo reč, njihova dvomesečna pasivnost omogućila je provođenje široke informativne delatnosti koja je javnost u Srbiji (u Republici Srpskoj to, naravno, nije ni potrebno) adekvatno i multimedijski obavestila o pravoj prirodi tih događaja. Tradicionalno apatični građani su se uskomešali i počeli su da reaguju i da postavljaju pitanja. Duh je sada pušten iz boce i on se više nikakvim sredstvima u nju ne može vratiti.
2. Rezolucija o Srebrenici samo uslovno ima političku funkciju. Njena prava svrha je „edukativna“. Ona je u prvom redu bila zamišljena, i to sa „genocidom“ kao neophodnim sastavnim delom i normativnim stožerom, da bude ključna poluga u operaciji masovnog prevaspitavanja Srbije i menjanja identiteta njenog naroda. Arogantna intervencija Nenada Čanka tokom skupštinske diskusije, gde je on tu stratešku nameru otkrio i nedvosmisleno istakao u funkciji planirane „denacifikacije“ Srbije, upravo na to ukazuje.
Ova zamisao je sada propala.
3. Svojom nespretnošću po ovom pitanju, nomenklatura je neinteligentno dozvolila otkrivanje urbi et orbi zjapeće provalije koja je deli od populusa. Ako je to donedavno bilo predmet osnovane sumnje, sada je postalo jasno: predstavničke ustanove su zatvoreni, autistički, klub koji ne predstavlja nikoga; klovnovska izvršna vlast nema autonomiju da samostalno postupa ni po jednom bitnom pitanju; legitimitet njihovih akata je u dubokoj krizi. Ako su zapali u situaciju da na svom terenu ne mogu ni da usvoje tekst rezolucije o Srebrenici, koji bi u potpunosti zadovoljio kriterijume njihovih sponzora, i da to učine na politički kredibilan način, to znači da je njihova kriza zaista akutna.
4. Naravno da perfidne zaobilaznice, kao što je pozivanje na ono što je navodno „utvrđeno presudom Međunarodnog suda pravde“, ne ostavljaju mesto za sumnju o čemu se u deklaraciji radi i na šta se cilja. Ali činjenica stoji da reči koja počinje sa slovom „g“ u tekstu nema, a da je naređenje glasilo da ta reč tamo mora da bude. Rezolucije Evropskog parlamenta i svih ostalih klijentskih režima tu reč sadrže, i ona zapravo i jeste poenta svega ovoga. U jednom kratkom periodu, na početku ove dvoipomesečne drame, srpska nomenklatura mogla je solidno da odradi svoj zadatak, i da kroz Skupštinu formalizuje onakvu redakciju teksta kakva joj je bila naložena, i to uz snošljivu političku štetu. Kada su je živci izdali, i kada je počela da odugovlači i pravi pogrešne proračune, ona je protivnicima dopustila da se priberu, a građanima da se informišu. Na taj način, omogućila je stvaranje kritične mase koja je blokirala sprovođenje zamišljenog plana u njegovom idealnom obliku.
5. Najzad, ono što je možda najvažnije. Na početku naše informativne akcije – a to je bilo apsolutno najviše što smo mi mogli da preduzmemo, zato što pored moralne odlučnosti mi nismo raspolagali ni sa jednim drugim resursom – skoro svi su nam govorili, rukovođeni defetističkim srpskim refleksom, da „od tog posla nema ništa“. Ishod sučeljavanja u vezi sa rezolucijom pokazao je u kolikoj meri ta škola mišljenja nije u pravu.

16 коментара

  1. Bio je rat, desila se nesreca, ali ja se nikom ne izvinjavam, nemam zasta…a cekam izvinjenje od 1941…Jadovno…*postansko sanduce prano*..to bi bila moja *skola misljenja*…

  2. Пакт је склопљен. Све је познато,потписници,цена и улог.

  3. Одговарајући наслов који упућује на групу људи, њихов рад и стање духа дотичне господе.Тај наслов превазилази групу посланика чије је стање духа и морал за свако жаљење,већ је метафора за систем вредности који карактерише један део друштва и њихов однос према својој држави и народу.
    Празнословље,језичке и менталне акробација, немогу сакрити ништавило ”њихових” идеја, етичку и моралну руинираност и њихову суштину -ситни преваранти и шибицари неспособни да схвате последице својих дела.

  4. А у данашњој Политици чланак: http://www.politika.rs/rubrike/region/Na-spisku-stradalih-i-500-zivih-Srebrenichana.lt.html

    Да ли ће оне са списка на првој страни Печата бар мало да гризе савест? Што су, како је недавно наслутио Ђорђе Вукадиновић, направили будале од нас.

  5. У коментарима на чланак Мирослава Лазанског у јучерашњој Политици један човек је написао: “Да је гласање било тајно, пола владајуће коалиције би било против”. Жива истина.

  6. Политичко-тајкунска ”елита” Србије (?) и сарадници су прешли Рубикон већ давно и кренули срамним путем без повратка.Декларацију ”о Сребреници” сматрам ништавном.Донели су је антисрпски лобисти који се лажно представљају као народни посланици.

  7. Komentatorovu stilsku figuru “Srebrnjaci za Srebrenicu” treba uslovno shvatiti jer se korupcijom alavih arsenal stranih obaveštajnih službi ne iscrpljuje. Ima tu sigurno i ucene onih sa puderom na glavi. Da ne govorimo o tipovanju, odnosno pripremi onih koji će uvek terati vodu na neprijateljsku zgodu…
    I ptici na grani jasne su neke stvari. Prvo, moralni sunovrat Zapada, koji preti opštoj kataklizmi bez popravnog i nade u preporod. Bez nade u preporod jer su sve moralne vrednosti i mesijanske devize i pokliči izblamirani i izvrgnuti ruglu, tako da je svaka nova vizija sa sebi imanentnim devizama osuđena na nepoverenje kao naivan pokušaj prevare. Drugo, taj truli i dekadentni Zapad je vekovima jedinstven u jednoj stvari: “Srbiju treba uništiti”.Dovoljna potvrda ove teze je proces stalnog sužavanja etničkog prostora Srba i smanjivanja nacionalnog korpusa,. Treće, završetkom Nato bombardovanja, međunarodna razbojnička banda nije završila sa ratom protiv Srbije drugim sredstvima. A po svemu viđenom, reč je o totalnom ratu: ekonomskom, pravnom, političkom, medijskom, biološkom i dr.Četvrto, maskiranje stvarnog naručioca i inicijatora, forsiranje ove teme pre utvrđivanja relevantnih činjenica, voluntarizam, odnosno zaobilaženje kompetentnih srpskih institucija i pojedionaca, razdvajanje zločina i selektivan pristup prema žrtvama i zločincima, ukazuje na to da je Srbija okupirana iznutra. Peto, masa nas naslućuje kako uspeše da parališu sve naše samozaštitne i odbranbene mehanizme, ali ne može da se pomiri sa činjenicom da srpski Parlament nema snagu da kaže istinu: GENOCID NAD ISTINOM I NAD SRBIMA!

  8. Несумњиво је морално ништавна декларација 127 среброљубивих посланика која на темељу лажних оптужби лажног Трибунала, недопустиво пристрасно и без провере преузетих од стране Међународног суда правде, омогућава продужавање злочина у садашњости и сагледивој будућности против једне стране у насилно подстрекаваном и интернационализованом грађанском рату, имплицитно аболирајући све остале локалне и стране учеснике. Неопходни су конкретни кораци да се она учини и правно ништавном, на пример захтевом да се о њој изјасне грађани Србије на референдуму, ускраћујући среброљупцима могућност да и на другим пољима наставе своју штетну делатност по грађане Србије без да их консултују.

  9. Најлицемерније могуће објашњење (или оправдање) за доношење резолуције је да се она доноси у циљу помирења(!?). Па 45 година ”братства и јединства” то није донело, а донеће је мазохистичка резолуција заснована на сумњивим чињеницама о неразјашњеном злочину на основу једне ”пресуде” лакрдијашке представе назване ”хашки трибунал”!?

  10. Treba osuditi kolektivno stradanje naroda BSFRJ a ne razdvajati po vjeri. Kuzmanovic je donekle u pravu, i vrapci na grani znaju sta se desava. Ali, mora se shvatiti ovaj potez kao mali kompromis pred odluku MSP-e o legalnosti “Kosova” nezavisnosti. Ovo treba posmatrati kroz prizmu spoljne politike i potrebnih kompromisa zbog EU i US pritisaka, a ne kroz prizmu unutrasnjeg trvenja izmedju lijevice (SPS), centra(DS, SDPS, LSV,), desnog centra (SPO, SNS, DSS, LDP, G17+) i desnice(SRS). Slazem se, ne treba pokleknuti i priznati nametnutu krivicu, ali treba biti diplomata i pokazati da smo sposobni da igramo i po njihovim pravilima i da nece imati razloga da nas i dalje blokiraju upravo zbog principijelne politike i moralnog odnosa prema zrtvama rata. Uprkos tome, smatram da je potrebno istraziti sve detalje vezane sa dogadjajima u Srebrenici i odgovornosti drzave i individualaca, kao i detalje vezane za sva srpska stradanja tokom bosanskog rata, i hrvatskog i kosovskog pogroma naseg naroda. bratski pozdrav iz Crne Gore!

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *