Ko sa mačem krene na Rusiju…

Piše Bogdan Đurović

Dok Evropljani pozivaju Moskvu na izgradnju zajedničke budućnosti, Amerikanci grade vojne aerodrome na Baltiku i izvode manevre poručujući da neće dozvoliti širenje ruskog uticaja



Mnogo velikih i lepih reči proteklih nedelja izgovoreno je i napisano na račun Rusije u evropskim medijima. Ako im je verovati, Moskva uopšte ne treba više da brine za svoju budućnost i bezbednost, jer u EU i NATO-u jedva čekaju da im se Rusi pridruže pa da zavlada večni mir i blagostanje. To što Kremlj sa velikom skepsom gleda na ovakve predloge, može biti samo razlog više za analitičare da se zamisle oko razloga tolike iznenadne ljubavi Brisela prema „istočnom susedu“. Jer, mnogi Evropljani i Amerikanci su Rusiju pre samo godinu i po dana nazivali „agresorom na malenu Gruziju“, pozivali na uvođenje sankcija, a bilo je i onih koji su smatrali da pored ekonomskih treba primeniti i vojne mere. Zapadno klatno se, zapravo, već godinama njiše između ova dva ekstrema.

PROZOR U EVROPU

Ne treba, ipak, zaboraviti da su četiri i po decenije hladnog rata stvorile određeni mentalitet, navike, ali i zamašne vojne budžete i manihejske političke ideologije – kojih se mnogi neće tako lako odreći. U svemu tome, ne treba da čudi što žar hladnog rata i dalje tinja, raspirivan prekoatlantskim vetrovima. I mnogi su se na njemu opekli, ne razumevajući pravu prirodu osnovnog američkog (post)hladnoratovskog instrumenta – NATO-a. Taj obruč, koji je (u)gušio Sovjetski Savez, nastavlja i dalje da se steže, iako naizgled više nema ideološkog protivnika na istoku. Moskva nikome ne preti, ali ne može da ne vidi kako jedna za drugom niču nove tvrđave u blizini njenih granica: Kavkaz, Crno more, Mala Azija, Balkan, centralna i istočna Evropa, Skandinavija. I – naravno Baltik, na kome će Amerikanci ove godine biti veoma prisutni. Pre svega, vojno.
Ovo prohladno severno more u poslednje vreme uzavrelo je od aktivnosti. Njegova strateška važnost za Rusiju je višestruka. Još od Petra Velikog, Rusija održava svoje prisustvo u ovom regionu, boreći se vekovima sa Šveđanima i Poljacima za svaku stopu. To je njen „prozor u Evropu“, a Sankt Peterburg 300 godina odoleva invazijama sa zapada i severa. Dovoljno je setiti se dvogodišnje nacističke opsade ovog grada, kada su njegovi stanovnici kao snoplje padali od gladi  hladnoće. Upravo je sa Baltika krenuo talas koji je srušio rusku, ali i sovjetsku imperiju, kada su Estonija, Letonija i Litvanija proglasile nezavisnost. Deceniju kasnije, već su se pridružile NATO-u i sve donedavno bile u fazi relativnog mirovanja. Neprijatnosti Moskvi zadavali su samo njihova izražena rusofobija i kult nacizma koji posebno plodno tlo ima u Letoniji i Estoniji.
A onda je Rusija najavila izgradnju Severnog toka i od tada Baltik postaje sve veća američka kasarna. Na 600 kilometara od Moskve, grade se aerodromi za američke lovce i bombardere, mornarica SAD-a redovno je prisutna u regionu, njihovi instruktori obučavaju lokalne snage. Sa druge strane, od dolaska na vlast Vladimira Putina, koji je jednom prilikom raspad SSSR-a nazvao „najvećom geopolitičkom katastrofom 20. veka“, Rusija stvara sve čvršće veze sa nekadašnjim članicama zajedničke države. Posle formiranja Carinskog saveza sa Belorusijom i Kazahstanom, kao osnove za buduće mnogo dublje integracije, nedostajala je samo Ukrajina da bi se kompletirao teritorijalni okvir nekadašnje Ruske imperije. Sa ustoličenjem Viktora Janukoviča u Kijevu, ni taj cilj više ne izgleda nedostižan.
Zbog toga su se uznemirili na Zapadu. Sve više jačaju glasovi koji upozoravaju da su baltičke države sledeće „na meniju Moskve“. U Rusiji to i ne kriju, ističući jedino da nemaju nikakve agresivne namere prema nekadašnjoj braći, već da žele sa njima da uspostave što tešnje ekonomske i političke odnose. Rečju, da njihov evropski prozor bude zaštićen od kamenica sa Baltika.

TRENING NA BALTIKU
No, Amerikanci ne misle tako. Posle mnogobrojnih izjava Dmitrija Medvedeva, u kojima poziva na stvaranje nove evropske bezbednosne arhitekture (u prevodu: demontažu američkog političko-bezbednosnog monopola na kontinentu, oličenog u NATO-u, kao sredstvu kontrole Evropljana), u Vašingtonu su se upalila sva svetla za uzbunu. Kao po komandi, podigli su se Estonija, Letonija, Litvanija i Poljska, koje se protive bilo kakvom povezivanju Evrope sa Rusijom. Iz naftalina je izvučena „sovjetska okupacija“, a Putinu su počeli da docrtavaju hitlerovske brčiće. Očekivano, sledeći korak bili su sve češći i ozbiljniji vojni manevri.
Upravo ovih dana su započeli jedni od njih, pod nazivom „Trening na Baltiku“, a oni samo najavljuju seriju takvih događaja do kraja godine. Kako se ističe, glavni cilj manevara je integracija Letonije, Estonije i Litvanije u sistem zaštite vazdušnog prostora zemalja NATO-a. U saopštenju štaba zajedničke komande vazdušnih snaga alijanse u nemačkom Ramštajnu navode da je to „demonstracija jedinstva NATO-a i primer ispunjavanja obaveza bloka pred zemljama baltičkog regiona“. „Treninzi na Baltiku“ održavaju se već peti put od jeseni 2008. (posle rata u Gruziji). Ovoga puta, uz učešće borbene avijacije šest zemalja, među kojima je i Francuska, koja mora nekako da se iskupi pred Amerikancima za ugovorenu prodaju četiri najmodernija ratna broda Rusiji.
Za leto su već isplanirane vojne aktivnosti u Letoniji i na severu Estonije, kada će biti uvežbavano iskrcavanje sa mora, uz učešće 500 američkih marinaca. Do kraja godine, biće izvođene i druge vežbe, u kojima će se simulirati podrška domaćih snaga pristizanju NATO pojačanja. Ove vežbe će biti najmasovniji NATO manevri na Baltiku, od pristupanja tri republike ovom savezu 2004. godine. Prema najavama iz estonskog Ministarstva odbrane, vežbe će se nastaviti i u budućnosti, uz povećanje složenosti, a njihove američke kolege dodaju da „NATO ne namerava da se pomiri sa namerama RF da uvećava svoj uticaj u baltičkim zemljama“. U tom slučaju, postavlja se pitanje: kako će SAD to da spreči? Vojnim akcijama? U Moskvi ne sumnjaju da je pravi cilj ovih manevara da se ojača „sanitarni kordon“ prema Rusiji i da se pokaže ko je gazda na Baltiku.
Tri male baltičke zemlje traže od NATO-a, navodno po sopstvenoj inicijativi, da se za njih izradi poseban plan odbrane i Estonci tvrde da je taj proces uveliko u toku. Zapovednik njihove vojske general-poručnik Ants Laneots nazvao je nedavno NATO sporazum o kolektivnoj bezbednosti „mačem“ estonske vojne doktrine. Ali, kada Estonci govore o Rusiji, oni se pozivaju na iskustva iz Gruzije, ukazujući na vojnu pretnju iz Moskve. Međutim, i Evropska komisija je zaključila da je rat na Kavkazu u avgustu 2008. započela Gruzija. Imajući u vidu da je u Južnoj Osetiji mnogo državljana Rusije i da su se i njeni mirovnjaci našli na udaru gruzijskih artiljerijskih sistema „grad“, u Tbilisiju su bez sumnje znali da granatiranje Chinvalija znači objavu rata Moskvi.
Sa druge strane, baltičkim republikama ne preti nikakva agresija iz Moskve, pa je zato indikativno njihovo pozivanje na „gruzijsko iskustvo“ i zahtev NATO-u da im da u ruke „mač“ kojim bi zamahivali prema Moskvi. Ruski mediji su zato već opomenuli bivšu braću da se ne igraju sa tim stvarima, citirajući reči Aleksandra Nevskog: „Ko sa mačem k nama dođe, od mača će i poginuti“.

________________________
Kult nacizma

I ove godine, 16. marta, letonskom prestonicom Rigom marširali su nacistički veterani i njihovi mladi sledbenici, u čast formiranja dve letonske SS divizije u Drugom svetskom ratu. Mada je gradska vlast i ove godine zabranila ovaj događaj, kao i prošle, policija toleriše tradicionalno okupljanje SS veterana. Antifašisti i predstavnici ruskojezičnih organizacija, koji pokušavaju da spreče nacistički marš, svake godine, pak, bivaju hapšeni i odvođeni u policijske stanice. Da ne ometaju esesovce u trijumfalnom polaganju venaca na riški Spomenik slobode.
Skoro niko u Evropi nije podigao glas protiv otvorene demonstracije fašizma u jednoj od prestonica EU. Za takav marš, u Nemačkoj ili Francuskoj sledovale bi oštre kazne. Pobunile su se jedino jevrejske organizacije i Rusija, ali kult nacizma ima podršku državnog vrha Letonije, čija ministarka policije Linda Murniece kaže: „Treba poštovati one organizacije za koje je 16. mart značajan datum sećanja“. Ili predsednik Letonije Valdis Zatlers, koji smatra da „mi živimo u slobodnoj zemlji i mora da se garantuje pravo na okupljanje“. Za letonske antifašiste ovo pravo očito ne važi, jer ih policija rasteruje gde god ih sretne. Da li Evropa ponovo, kao i pre sedam decenija, zariva glavu u pesak pred fašizmom? Dok ne zakuca i na njihova vrata…

Један коментар

  1. Pravda,jednakost,istina,radnicka klasa.To su vrednosti za koje se danas bori samo Rusija i Putin.Hvala vam sto nam vracate veru u zivot!

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *