Budućnost Evrope u postameričkoj eri

Piše Zoran Milošević

U nastupajućoj postameričkoj eri formira se nova politička i finansijsko-ekonomska arhitektura, koja govori da budućnost EU leži u približavanju Rusiji

U svetskim medijima, političkim i stručnim analizama budućnost EU ponovo je aktuelna tema. Koncepcija ustrojstva Unije doživljava sumrak. Izvesnost te krize otvara mogućnosti za stvaranje drugačijeg svetskog poretka, a to – kada je reč o narodima i državama, znači da bi trebalo (re)definisati i ponovo tražiti svoje mesto u njemu. Na sreću, evropski intelektualci to već rade.

DRŽAVE U OPADANJU
Podaci demografa i ekonomista su dramatični i zahtevaju novo ustrojstvo EU, kako na ekonomskom, tako i na (geo)političkom nivou. Prema projekcijama demografa broj stanovnika u Evropi će opasti za 7 – 8 odsto, a BND, za 20 posto, što će, prema sadašnjim merilima, biti nivo kineskog dohotka. U Francuskoj to znači da će se broj stanovnika u narednih nekoliko decenija smanjiti na oko 70 miliona, a većina omladine neće biti evropskog, već arapsko-afričkog porekla. Tako misli i Daniel Korski („Foreign Policy“), koji ističe činjenicu da je u Evropi 1900. godine živela četvrtina stanovništva Zemlje, 1950. godine oko 15 odsto, a sada sedam odsto. Očekuje se da će do 2050. godine taj procenat opasti na pet odsto. BND EU sa 28 odsto svetskog BND 1950. godine pao je na 21 procenat 2009. godine, a pretpostavlja se da će do 2050. godine biti umanjen na 18. Zato Korski EU i SAD naziva „države u opadanju“!
Francuski autor Aleksandar Latsa (Geostrategie.com) iznosi tim povodom zanimljivu tezu da je u nastupajućoj postameričkoj eri budućnost EU u približavanju Rusiji!
Zapravo u postameričkoj eri formira se nova međunarodna arhitektura, kako politička, tako finansijsko-ekonomska.
Agresivni anglosaksonski obrazac socijalno-ekonomskog razvoja počeo je da sam sebe uništava, a na drugoj strani uzdiže Kinu, Indiju, Rusiju, Brazil – čiji položaj očevidno ne odgovara njihovoj ekonomskoj moći, te stvara policentrični svet.
Kako podaci govore, narodi stare Evrope su u svojevrsnoj „metastazi“, pre ili kasnije otići će u drugi plan. Zanimljivo je razmotriti i kakvu će ulogu u novom poretku imati narodi Evrope?
Aleksandar Latsa smatra da je najbolja šansa za beg iz samoubilačkog „atlantskog“ kursa, proširenje saradnje sa Rusijom! Dvojac Evropa – Rusija mogao bi, smatra on, da popravi ekonomsku situaciju na kontinentu i ostvari značajan doprinos mnogopolarnom i policentričnom svetu.
U vezi sa tim, izlazak iz EU i povratak nacionalnom suverenitetu nije rešenje, iako je jasno da Unija u čitavih 99 odsto svoje strukture nije savršena. Brisel nije ništa drugo do filijala američke partije, koja posmatra Evropu kao svoju koloniju. Amerikanci, želeći da sačuvaju svoju dominantnu ulogu, ne žele da Evropa ojača, postigne jedinstvo i otkaže svoje učešće u američkim nezakonitim vojnim kampanjama, kao i da joj se diplomatski suprotstavlja. Zbog toga Amerikanci guraju svog trojanskog konja u EU – Tursku, koja treba da unese dodatni razdor i destabilizuje evropsko jedinstvo.
Drugi aspekt uništavanja Evrope je politika njene regionalizacije (fragmentacije). Ovaj proces Amerikanci i njihovi eksponenti predstavljaju kao progresivnu političku pojavu (region je obavezan da postane finalni subjekt evropske političke integracije), a u suštini je usmeren na slabljenje EU. U takvim regionima nema ekonomske nezavisnosti ni vojnog suvereniteta. Zadivljujuća ali i opominjuća pojava je da baš regionalisti najviše žele proširenje NATO-a i evroatlantskih integracija. Tako se briselski komesari javljaju kao najvatreniji zaštitnici američkih interesa u Evropi. Evropa koju vodi Brisel zbog toga je protiv jačanja i nezavisnosti EU od SAD.
Međutim, u novom postameričkom svetu koji se formira, najvažniji zadatak EU je da obezbedi svoj sistem odbrane, koji će omogućiti zaštitu vlastitih i interesa njenih građana. U tom smislu, predlog predsednika Dmitrija Medvedeva o formiranju panevropskog sistema bezbednosti (kao zamena NATO-u) predstavlja za Evropu veoma zanimljiv i važan projekat.

Predlog predsednika RF Dmitrija Medvedeva o formiranju panevropskog sistema bezbednosti (kao zamena NATO-u) predstavlja za Evropu veoma zanimljiv i važan projekat

NOVI SVET BEZ NATO-a
NATO je instrument porobljavanja Evrope – bio i ostao! U tom smislu njegovo širenje, koje se pravda „strahom od Rusije“, samo je nastavak američke politike – podele kontinenta, ovog puta pred ruskim granicama. Takođe, od 11. septembra 2001. godine NATO je u očima islamskog sveta armija krstaša koja radikalizuje ovaj deo sveta i koja seje mržnju prema Evropljanima. Cilj NATO-a je okupacija samog srca evroazije, kako bi ovladao tamošnjim energo-resursima, skoncentrisanim na Bliskom Istoku, Centralnoj Aziji i Rusiji. Zbog toga on izaziva etničke sukobe. Zapravo zauzimanjem Kosmeta NATO je pokazao da Evropu koristi kao plac-darm za napad na Evroaziju i posebno Rusiju, stvarajući mržnju i neprijateljstvo među narodima Evrope i Rusije.
EU je prišla NATO-u, a Rusija je stvorila Šangajsku organizaciju saradnje (ŠOS), čiji je cilj suprotstavljanje Amerikancima i NATO-u u Aziji. Takođe, širenje NATO-a dovelo je do zbližavanja Rusije i Kine.
Američki nastup na Istoku (od Berlina do Kijeva) moguće je pratiti u dve etape. Godine 1996. stvorili su organizaciju GUUAM (u koju su ušli Gruzija, Uzbekistan, Ukrajina, Azerbejdžan i Moldavija). Ove države su želele da se navodno „izvuku“ iz postsovjetskog prostranstva posle raspada saveza i na talasu urušavanja ruske države. Zatim su tu bile obojene revolucije, koje je finansirala CIA i nevladin sektor. Posle propasti organizacije GUUAM, kampanja je dobila novu formu (GUA – Gruzija, Ukrajina, Arktik). Tako se desio i konflikt Gruzije (čitaj SAD) sa Rusijom, koji je SAD izgubio.
U ovoj američkoj politici okruživanja, blokade i destabilizacije postoji nekoliko ciljeva:
– Kontrolisati Crno, Kaspijsko i Baltičko more koje predstavlja osnovu za tranzit između Istoka i Zapada;
– Kontrolisati buduće energetske koridore (gasa i nafte);
– Maksimalno proširiti NATO-a na Istok, u srce Evroazije, kako bi se suzbila sfera uticaja Rusije (u zagraničju i posebno Evropi), a takođe sprečiti uticaj Kine u Centralnoj Aziji.
Tako se vidi da Amerikanci i Rusi, zapravo, nisu prekinuli konflikt započet 1945. godine završetkom Drugog svetskog rata, nego da on i dalje traje.
Naime, ako se EU „odreže“ od Rusije u civilizacijskom, geopolitičkom i energetskom planu, pri čemu novi zid neće ići kroz Berlin, već Ukrajinu, onda je perspektiva podele kontinenta na rimokatolički i pravoslavni deo, sa svim posledicama nekog himeričkog „sukoba civilizacija“ – kako je to svojevremeno opisao Hantigton.
U slučaju opisanog razvoja EU će se naći u konfliktu sa državama i organizacijama koji imaju više od trećine stanovništva, 32,3 odsto teritorije Zemlje, 20 odsto svetskih rezervi nafte, 38 odsto gasa, 40 odsto uglja i 50 odsto urana. To znači da bi svekolika šteta, a posebno ekonomska bila na strani stare Evrope.
Evropa ima potrebe za Rusijom, pre svega, zbog njenih energetskih resursa, a pokušaj SAD-a da Rusiju zameni Turskom kao tranzitnom zemljom energije („Nabuko“ umesto „Južnog toka“) i učešće u ratovima za energiju nije adekvatna alternativa. Za EU energetska bezbednost je jednaka nacionalnoj bezbednosti. A neki autori smatraju da je danas za Evropu gas važniji od demokratije.

„Mi smo dužni da budemo partneri Rusije, ako želimo da se koristimo ogromnim resursima Sibira. Ako mi nećemo, Kina hoće“: bivši nemački kancelar Gerhard Šreder

SAVEZ EVROPE I RUSIJE
Osim toga, govori se (na primer, Karel Dolejši iz Češke) o 10 ključnih slabosti Evropske unije (i Zapada). To su:
dalji pad konkurentnosti evropskih roba i usluga; sa vojnog aspekta Zapad se našao u slepoj ulici; Zapad je zamenio svoje „organsko“ jedinstvo, kako je to rekao E. Dirkem, sa protezom. Naime, solidarnost u EU posle decenija neoliberalne propagande je postala mehanička i nedelotvorna; Evropska unija raspolaže postratovskim mehanizmima rešavanja socijalnih pitanja koji blokiraju neophodne promene; najslabija tačka zapadno-evropske civilizacije je porodica, gde samoaktuelizacija članova porodice potiskuje druge njene funkcije; posle revolucije u poljoprivredi, sistematski se truju ljudi raznim hemikalijama; demografska situacija je veoma kritična i predstavlja slabu tačku Evropske unije; u EU je „potrošena“ svest o zajedničkoj sudbini zapadnoevropskih naroda, dok kod drugih regiona ova svest jača, ograničeni resursi EU nisu dovoljni za izdržavanje postojećeg stanovništva.
Evropi je potrebna ruska energija, ljudski resursi (140 miliona), ogromna teritorija (17 miliona kvadratnih kilometara) i izlaz na Tihi okean. Blagodareći tome Evropa može postati igrač iz prve lige, posebno zbog „brzorazvijajuće“ Azije.  Takođe, Rusiji je potrebna Evropa, kako zbog izvoza tako i zbog kupovine tehnologija i korišćenja ljudskih resursa za borbu protiv „bele kuge“. To su, dakle, zaključuje Aleksandar Latsa prirodni saveznici. Ovaj savez predstavlja političko-ekonomski imperativ i tom smo dužni da stremimo, posebno jer i Rusi i Evropljani pripadaju istoj hrišćanskoj civilizaciji – zbog toga je budućnost Evrope u Rusiji!
Energetika doprinosi ne samo očuvanju ekologije i klime, već i racionalnom korišćenju resursa. Međutim u Evroaziji gas i nafta, ali i električna energija, posebno atomska, jesu ključ političkog uticaja na geostrateškom nivou.
Gas i nafta dobijaju na značaju, jer je u EU planirano da se većina atomskih i neke hidro centrale zatvore i pređe na obnovljive izvore energije. Radi se o direktivi EU „Large Combustion Plant Directive“, koja predviđa zatvaranje električnih centrala od 2015. godine. („The Wall Street Journal“).
U Francuskoj, Nemačkoj i Italiji ovakva svest je sve prisutnija, kako u medijima, tako i na političkom nivou. To najbolje svedoči bivši nemački kancelar Šreder: „Mi smo dužni da budemo partneri Rusije, ako želimo da se koristimo ogromnim resursima Sibira. Ako mi nećemo, Kina hoće“! Zato se predlaže formiranje ‘Saveza Evrope i Rusije’, a osim ekonomske i integracije ljudskih resursa, iz Evrope se insistira i na energetskom savezu. Radi se o realizaciji ideje koju je pre više od jedne decenije izložio ruski geopolitičar A. Dugin, da bi Rusija trebalo da ponudi pre svega Nemačkoj, potom Francuskoj i Italiji, zajedničku eksploataciju Sibirskih bogatstava, pošto sama Rusija to ne može. To treba da bude osnova ujedinjenja kontinenta, ali, rasuđuje Dugin, Evropa mora da se odrekne SAD-a.

Један коментар

  1. Samo ujedinjenje sa Rusijim može da da nas spase od finansijskog i ekonomskog kolapsa i da se svaka država vrati nacionalnim vrednostima.ameriku treba otkaciti u svakom pogledu.mislim da su oni sami sebi dovljni. Neka se brckaju u svom sistemu vrednosti zasto prihvatati njihov sistem kad to nije u nasem mentalitetu. Mi bi trebali da se okrenemo jedni drugima, da obnovimo nas nacionalni identitet, nacionalnu ekonomiju, poljoprivredu, i

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *