Vavilonska kula balkanska

Piše Aleksandar Dunđerin

Da li geografija ima prednost u odnosu na istoriju, i da li su jezička i književna raslojavanja na prostoru nekadašnje Jugoslavije posledica gubitka racionalne istorijske svesti, odnosno života u bunilu sadašnjosti, zaboravljene prošlosti i sumnjive budućnosti?

Jednom prilikom, slavista Gerhard Gezeman uočio je kako Crnogorci poseduju suštinu srpsko-dinarske duše i jedno, kako se izrazio, plemenito takmičenje – ko je bolji Srbin. Možda su i zato, tokom proteklih vekova, zdušno ratovali za srpski jezik, prihvatajući ga kao svoj maternji, te obogatili srpsku književnost antologijskim delima, obezbeđujući joj identitet, afirmaciju i potvrdu. Vremena su se, u poslednjoj deceniji 20. veka, i u prvoj deceniji 21. veka, bitno promenila, a rat za srpski jezik pretvorio se u rat protiv srpskog jezika, kojem su se, pored Hrvata i Bošnjaka, odazvali i Crnogorci. Naime, od školske 2004/2005. godine u Crnoj Gori pohađa se maternji jezik i književnost, ove godine odobrava se izrada Pravopisa crnogorskog jezika, a namerava se i preštampavanje Njegoševih dela na „izvorni crnogorski jezik“.
Paralelno sa ovim tendencijama u Crnoj Gori odvija se – sakriven u senci političkih dešavanja oko rešavanja statusa Autonomne Pokrajine Vojvodine, ali u neraskidivoj vezi sa njima – proces prikupljanja naučnih pretpostavki za projekat „Književnosti Vojvodine naroda i nacionalnih zajednica“, u kojem srpski književnici koji su stvarali na tom području polako bivaju označavani kao vojvođanski pisci srpskog jezika. Imajući u vidu da je trenutno u toku obnavljanje Vojvođanske akademije nauka i umetnosti, i budući da određeni intelektualni krugovi u severnoj srpskoj pokrajini ne žele da prihvate ustavne norme u vezi sa upotrebom jezika i pisma, nije bez osnova pretpostaviti da pomenuti projekat može, u ne tako dalekoj budućnosti, postati baza za stvaranje nove vojvođanske istorije književnosti, koja će se izučavati na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Novom Sadu, sasvim odvojeno od srpske.
Iako lingvisti i pisci iz Beograda, Podgorice i Novog Sada na crnogorske i vojvođanske lingvističke i književne tendencije gledaju i dalje, uporno, sa nevericom i nipodaštavnjem, ne bi trebalo zaboraviti da je pre petnaestak godina    za stručnu javnost sa prostora nekadašnje Jugoslavije bilo nezamislivo izdavajanje hrvatskog i bošnjačkog jezika iz srpsko(-hrvatskog) dijasistema, te stvaranje istorije bošnjačke književnosti, a da je danas to već deo rane istorije Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine.


PREUZETA TUĐA LEPOTA I MUKA

Malo ko se u Srbiji danas seća „Proglasa profesora i nastavnika srpskog jezika“, napisanog u Nikšiću, na početku školske 2004-2005. godine, povodom preimenovanja nastavnog predmeta srpski jezik i književnost u maternji (srpski, crnogorski, bošnjački i hrvatski) jezik i književnost. Tada je nikšićki Aktiv profesora srpskog jezika i književnosti srednjih i osnovnih škola, „braneći profesionalni status, i pružajući otpor nasilju nad Ustavom RCG i naukom“, odbio da drži nastavu maternjeg jezika i književnosti, te zatražio da se „poništi odluka Savjeta za opšte obrazovanje i rešenje (tadašnjeg, prim A. D) ministra prosvjete Slobodana Backovića kojim je ona stavljena u funkciju“. Međutim, umesto poništenja sporne odluke na desetine profesora dobilo je otkaz, neki od njih, kao i pojedini studenti i đaci, nastavili su da žive i rade izvan Crne Gore; nastava se od tada odvija bez većih problema.
Tadašnja (odnosno i sadašnja) crnogorska vlast, zaokupljena buđenjem (zapravo stvaranjem) novog nacionalnog identiteta – preuzimajući retoriku i argumente koje su, takođe povodom lingvističkih i književnih pitanja, prethodne decenije iznosili hrvatski, a potom i bošnjački političari, i njihovim idejama odani jezikoslovci, a koje danas, u donekle modifikovanom obliku, afirmiše i nova „vojvođanska intelektualna elita“ – povodom ove problematike uopšte nije konsultovala veći deo stručne javnosti koji je uporno ukazivao na pogubnost preimenovanja nastavnog predmeta. Tako je, recimo, prof. dr Miloš Vukićević predviđao da će maternji jezik postati osnov za stvaranje crnogorskog jezika i crnogorske književnosti, i da će se prema novom konceptu iz „te književnosti izuzeti (oni) crnogorski pisci koji se (osećaju i) iskazuju kao Srbi, odnosno pišu (ne crnogorskim već) srpskim jezikom“. Vukićević je takođe ukazivao i na to da će tadašnji prosvetni reformatori „prvo, uz određene prepravke osobito ‘Gorskog vijenca’, prisvojiti Njegoša, ne priznajući mu njegovu (srpsku) nacionalnu svijest i njegov srpski jezik“. A onda će, upozoravao je nikšićki profesor, na red doći i ostali srpski pisci, pa srpske narodne pesme, „a u programe će, jasno je, ući i mnoga od onih slavnih djela ‘svjetske književnosti’ koja nijesu preveli /…/ Crnogorci već Srbi – srpskim jezikom. Premalo će to, dakle, biti crnogorska (u crnogorskom jeziku stvarana) književnost. Biće to srpska, a ne crnogorska književnost. Preuzeta tuđa ljepota. (I muka.)“
Ta konstatacija sutra će takođe moći da se odnosi i na dela napisana na srpskom jeziku ukoliko budu proglašena literarnim nasleđem vojvođanske književnosti. Ona će, istina, ostati deo srpske literature, ali uz napomenu da predstvljaju književnost Vojvodine, čije je osnovno obeležje „multinacionalna, multijezička i multikulturna književnost u živom prožimanju i ukrštanju“ (kao što već stoji na sajtu www.kultura.vojvodina.gov.rs). Ako se deo srpske književnosti koji je prethodnih vekova nastajao na tlu Vojvodine definiše na ovakav način, onda iz toga proizlazi da je taj korpus srpske literature po karakteristikama bliži mađarskoj, hrvatskoj, rumunskoj, slovačkoj, rusinskoj književnosti, nastaloj u istom razdoblju i na istom području, nego srpskoj književnosti. Ukoliko se čitava osamnaestovekovna književnost, kao i književnost većeg dela 19. veka (klasicizam, romantizam, pa i realizam) stvarana na području Vojvodine i Mađarske (odnosno nekadašnje Austro-Ugarske monarhije), izdvoji u zaseban i autonoman sistem, dosadašnja (celovita) moderna srpska književnost biće najmlađa u Evropi – datiraće od kraja 19. i početka 20. veka. Nije nezamislivo da se i pojedinim srpskim piscima iz Vojvodine, kao i Njegošu, ne prizna srpska nacionalna svest. Recimo Jovanu Steriji Popoviću, koji je upućivao veoma oštre primedbe Srbima sa one strane Dunava i Save, kritikovao srpsko rodoljublje, takođe i Vukovu jezičku reformu, ne prihvatajući novi pravopis.
Biće to, naravno, srpska, a ne vojvođanska književnost. Opet preuzeta tuđa lepota. I muka.

IDEJE NE TRNU SAME OD SEBE
Za razliku od lingvista iz Crne Gore, srpski stručnjaci, a među njima i mnogi koji su poreklom Crnogorci, kao što je, na primer, prof. dr Mate Pižurica, univerzitetski profesor i autor trenutno važećeg Pravopisa srpskog jezika i član Odbora za standardizaciju, nisu previše pažnje poklanjali stvaranju novog crnogorskog jezika. Tako je, upravo pomenuti Pižurica, na početku ovoga veka, kada se već uveliko, i sve glasnije razgovaralo o stvaranju crnogorskog jezika, izjavio tek da „sažaljeva ljude koji su u promašenu ideju – postojanja crnogorskog jezika – utrošili grdnu energiju“, konstatujući da ta ideja treba da „umre tamo gdje se i rodila, nek ‘utrne’ sama od sebe“. (Sama od sebe treba da utrne i ideja književnosti Vojvodine na srpskom jeziku.)
Ipak, tokom ove decenije, ideja ne samo da nije „utrnula“ (a kamoli umrla), već se u leto ove godine materijalizovala kroz Pravopis crnogorskog jezika i rječnika koji je odobrio ministar prosvjete i nauke Crne Gore Sreten Škuletić, a uradila „tročlana ekspertska grupa“ koju su činili profesori Milenko Perović, Ljudmila Vasiljeva i Josip Silić. Naravno, veći deo stručne javnosti, što iz Crne Gore, što iz Srbije, generalno se protivi postojanju crnogorskog jezika, ali zanimljivo je to što čak i unutar lingvističkih krugova koji se zalažu za standardizaciju novog jezika, ne postoji konsenzus oko pravopisa. Tako su čak i neki članovi Odbora za standardizaciju crnogorskog jezika izneli svoje neslaganje što je pravopis rađen u tajnosti i usvojen dekretom ministra prosvete, što glas z sa apostrofom iznad (meka varijanta glasa „ž“) nije trebalo standardizovati jer je njegova upotreba ograničena na svega nekoliko reči, te što je pravopis izradila „eksperstska grupa“ čiji nijedan član ne živi u Crnoj Gori (Perović je sociolog iz Novog Sada, Silić medijalista iz Zagreba, a Vasiljeva dolazi iz Ukrajine).
Sa druge strane, lingvisti i književnici u Srbiji žestoko su reagovali na novi crnogorski pravopis, jednodušno ocenjujući kako je on politička konstrukcija, kako je taj novi jezik sastavljen od dijalekata kojim se ne služe ni sami Crnogorci u svom javnom izražavanju, još jednom konstatujući da crnogorski jezik nije ništa drugo do srpski jezik u jekavskom izgovoru, priznatom i u Srbiji. I pored ovih argumentovanih tvrdnji novi crnogorski pravopis – koji, iako polazi od premise Vuka Stefanovića Karadžića („piši kao što zboriš, čitaj kako je napisano“), broji 32 glasa („s“ i „z“ sa apostrofima, odnosno meke varijante „š“ i „ž“) – po najavi Ministarstva prosvete Crne Gore postaće predložak za sve nove udžbenike i gramatiku koji će se koristiti u školama, a Centralna biblioteka „Đurđe Crnojević“ na Cetinju već formalno priprema predlog za međunarodnu kodifikaciju novog crnogorskog jezika.
Možda optimizam dela srpske i crnogorske lingvističke i književne javnosti, koja i dalje ističe kako Srbe i Crnogorce (kao i Srbe iz Srbije i Srbe iz Vojvodine) veže isto poreklo, vera, jezik, kulturno nasleđe, geopolitički položaj, ekonomski interesi, te kako je projekat dukljanske kroatizovane Crne Gore anahron (baš kao i autentični vojvođanski identitet koji datira, navodno, od vremena Austro-Ugarske monarhije), bez nacionalnog, duhovnog i kulturnog utemeljenja – ima osnova u (budućoj) stvarnosti, ali ipak ne bi trebalo prećutati činjenicu da ideja o crnogorskom jeziku nije nova (kao što nije nova ni ideja o Vojvođanskoj akademiji nauka i umetnosti, Vojvođanskoj pravoslavnoj crkvi, vojvođanskoj istoriji književnosti). Nju je pokrenuo još 1968. godine Vojislav Nikčević (profesor Filozofskog fakulteta u Nikšiću, član Matice crnogorske i predsednik Odbora za jezik i književnost Crnogorskog PEN-a), približno u isto vreme kada se u Londonu (1971. godine) pojavio Hrvatski pravopis Stjepana Babića, Božidara Finke i Milana Moguša. Nikčević je tekstove sa tom idejom objavljivao u hrvatskim listovima za vreme maspoka, a kasnije se ta ideja prenela i u Crnu Goru, da bi institucionalnog zastupnika dobila tek početkom devedesetih kada je osnovana Matica crnogorska. Veoma je interesantno da ni Nikčević nije nikada osporio da u standardnom jezičkom izrazu u Crnoj Gori ne postoji nijedna osobina koja se ne bi našla u drugim izrazima srpskog jezika. Ali on je tradicionalnu „vukovsko-belićevsku koncepciju genetskog pristupa“ po kojem je jezički dijasistem srpski (odnosno srpsko-hrvatski), suprotstavio „novom sociolingvističkom pristupu“ „koji osim jezičkog sistema uvažava i ostale jezičke i nacionalne odrednice“, odnosno „polazi od pretpostavke da je štokavski dijasistem zajednički Crnogorcima, Srbima, Hrvatima, Bošnjacima, i da svako ima pravo da svoj ‘deo’ naziva svojim narodnim i nacionalnim imenom, u skladu sa etničkim, državnim, kulturološkim i drugim određenjima. Ne radi se, dakle“, konstatuje Vukčević, „o sistemski različitim jezicima već o ‘sociolingvističkim jezicima’ – srpskom, hrvatskom, bošnjačkom, pa tako i – crnogorskom. Ključno je, dakle, to što se Vukčević pozivao na Deklaraciju Svetskog PEN centra prema kojoj tamo gde postoji narodna postoji i jezička zajednica.
Doslednom primenom „sociolingvističkog pristupa“ sasvim bi logično bilo, iako zvuči apsurdno (no, svet je satkan iz paradoksa), da se u doglednoj budućnosti iz srpskog jezičkog dijasistema izdvoji i vojvođanski jezik (naravno, kao sociolingvistički jezik). Potrebno je samo da Deklaracija svetskog PEN centra pretrpi neznatnu izmenu, i da glasi: „tamo gde postoji regionalna postoji i jezička zajednica“.

Rat za srpski jezik dobijen je jezičkim reformatorstvom Vuka Karadžića 1847. godine

IZMEĐU NARODNOG IZVORA I NAPORA KNJIŽEVNIKA
Danas je pomalo uzaludno tragati za naučnom utemeljenošću, validnošću i relevantnošću pojedinih lingvističkih pristupa, jer je rešavanje jezičkih problema, a posebno stvaranje pravopisa, u novijoj istoriji gotovo redovno bilo stvar (političkog) dogovora manje grupe odabranih filologa. Međutim, kada je reč o stvaranju srpsko-hrvatskog jezika (u to vreme o crnogorskom nije moglo biti reči, pošto vodeći mislioci u Crnoj Gori nisu poznavali drugi identitet do srpskog; nije, dakako, moglo biti reči ni o vojvođanskom, jer ni Srbi iz Vojvodine nisu poznavali drugi identitet do srpskog), odnosno „štokavskog dijasistema“, njegovu „srpsku osnovu“ (onakva kakvu je postavio Vuk Stefanović Karadžić) ne dovodi u pitanje ni „sociolingvistički pristup“. Rat za srpski jezik dobijen je još 1847. godine, najpre jezičkim reformatorstvom Vuka Karadžića, potom objavljivanjem Njegoševog „Gorskog vijenca“ i zbirke „Pesama“ Branka Radičevića, te, što je od posebnog značaja, raspravama Đure Daničića „Rat za srpski jezik“ i njegovim pravopisom. Dakle, taj „rat“ nije vođen ni sa Hrvatima (niti uz njihovu pomoć), a kamoli sa Crnogorcima, već unutar srpskih vodećih intelektualaca prve polovine 19. veka. Vukovi protivnici, a među njima pre svih Jovan Hadžić, zamerali su jezičkoj reformi to što ona predstavlja diskontinuitet u razvoju dotadašnjeg književnog jezika, umesto da je izraz kompromisa između „neiscrpnog narodnog izvora“ i „stvaralačkog napora književnika“. Ipak, zastupnici „srednjeg rešenja“ u ovoj bici poraženi su, a narodni jezik, u čijoj se osnovi nalazio štokavski dijalekat, proglašen je književnim.
Mnogi srpski pisci i lingvisti, među njima čak i Jovan Sterija Popović, nisu ni posle 1847. godine prihvatali reformisani srpski jezik, niti su svoja dela pisali na njemu. Međutim, malobrojna crnogorska inteligencija, Vukovu reformu, (štokavski dijalekat, što je posebno značajno, dominantno je bio zastupljen na teritoriji srpskog etnikuma), prihvatila je sa oduševljenjem, a hrvatski lingvisti i književnici iz krajnje pragmatičnih razloga. Naravno, ideje jugoslovenstva u Ilirskom pokretu te otpor protiv uticaja italijanskog, nemačkog i mađarskog jezika, uticala je na to da hrvatski kulturni poslenici potpišu 1850. godine u Beču književni dogovor, kojim je Vukov narodni srpski jezik imenovan kao srpsko-hrvatski jezik (dakle, nije Bečkim dogovorom stvoren neki novi jezik, već je postojeći /srpski/ preimenovan u srpsko-hrvatski). Hrvati su i tada bili svesni da proglašavaju srpski jezik kao svoj, i da istovremeno napuštaju svoje autentično kajkavsko narečje za koje je, inače, Pavle Ivić utvrdio da se od štokavskog razlikuje toliko da bi se moglo govoriti o dva različita jezika. (Ipak, kajkavski nije postao zaseban jezik, upravo zato što nisu postojali sociolingvistički uslovi – kajkavci, naime, nikada nisu razvili posebnu nacionalnu svest, kao, recimo Crnogorci, ili Srbi iz Vojvodine, niti su stvorili poseban književni jezik, iako bi on to po nekim fonetskim, morfološkim i sintaksičkim karakteristikama mogao da funkcioše kao zaseban pre nego najnoviji hrvatski, bošnjački ili crnogorski jezik.) Vodeći hrvatski pisci i mislioci sredinom 19. veka opredelili su se za štokavsko narečje ne isključivo zbog nadahnutosti idejom jugoslovenstva. Oni su bili svesni da jedino prihvatanjem štokavskog dijalekta mogu da (jezički) objedine sve hrvatske teritorije. Osim toga, hrvatski ilirski pokret u književnosti (zapravo razdoblje romantizma) činili su malobrojni pisci koji uglavnom nisu poznavali ni novi srpski (štokavski), ni stari hrvatski (kajkavski i čakavski), a neki od njih uopšte nisu ni bili Hrvati. Stanko Vraz je bio Slovenac koji nije vladao nijednim dijalektom srpsko-hrvatskog jezika, te je, ni kriv ni dužan, ostao upamćen u istoriji književnosti po nekim nepostojećim leksičkim rešenjima koje je potonja kritika proglasila za „neologizme koji su znatnoj meri osvežili jezik hrvatskog pesništva“; Petar Preradović (inače po majci Srbin), i sam je priznao da je boraveći dugo vremena kao oficir u Austro-Ugraskoj vojsci, gde se služio isključivo nemačkim jezikom, zaboravio maternji jezik, što su hrvatski proučavaoci književnosti smatrali jedinim razlogom zbog kojeg „pesništvo, inače neosporno talentovanog Preradovića, ponekad deluje isuviše infantilno“; Dimitri Demetar je bio poreklom Grk, a Ivan Mažuranić jedini svestan kakva situacija vlada u hrvatskoj književnosti, i kakvu bi korist buduća hrvatska literatura mogla imati ukoliko bude pisana na srpskom jeziku.

Đura Daničić je Vukovoj reformi dao legitimitet stvaranjem novog pravopisa

I nije pogrešio: tokom narednih 150 godina hrvatska književnost biće obogaćena literaturom na sasvim zavidnom nivou, u pojedinim razdobljima sa dometima koji prevazilaze vrednosti srpske književnosti, a srpski jezik, pretvoren najpre u srpsko-hrvatski, pa potom u hrvatsko-srpski, naposletku je, na mnogim prostorima bivše Jugoslavije, postao hrvatski jezik. Čitav taj proces praćen je izuzetno kvalitetnom i osmišljenom izgradnjom hrvatskih institucija kulture i nauke, a posle Novosadskog dogovora (1954) – kada je još jednom, čitav vek posle Vukove reforme, konstatovano da je narodni jezik Srba, Hrvata, ali i Crnogoraca, jedan jezik, sa dva izgovora, ijekavskim i ekavskim – Zagreb postaje centar jugoslovenske (zapravo srpsko-hrvatske) nauke o književnosti, filologije i prevodilaštva. Kao primer za to dovoljno govore podaci da se, recimo, svi vodeći južnoslovenski teoretičari književnosti okupljaju oko Zagrebačke škole, te da su i dan-danas studenti na filološkim fakultetima širom Srbije prinuđeni da osnove teorije književnosti proučavaju iz izdanja koja su svojevremeno bila prevedena na hrvatski (odnosno /hrvatsko-/srpski) jezik.

Jovan Sterija Popović nikada nije prihvatio reformisani srpski jezik, te je svoja dela do kraja života pisao po pravilima starog pravopisa

SUŽAVANJE OKVIRA SRPSKE KNJIŽEVNOSTI
Pojedini srpski mediji zaokupljeni su idejom da pokažu kako u normiranju svog novog jezika i izradi svog novog pravopisa i Hrvati imaju sve do danas velikih problema, kao što će ga, uostalom, sasvim sigurno ubrzo osetiti i Crnogorci koji ne prihvataju srpski jezik kao maternji. Istina je to da se u Hrvatskoj vodi velika borba za „čistoću jezika“, da se sukobljavaju različita mišljenja, radikalna i umerena, „prohrvatska“ i „projugoslovenska“ koja, između ostalog, za posledicu imaju i štampanje različitih verzija pravopisa, ali je to, istovremeno, znak da se kod naših zapadnih suseda lingvističkim i književnim problemima poklanja izuzetno značajna pažnja. Neosporno je i to da je u Hrvatskoj u poslednjoj deceniji Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje objavio niz publikacija od životnog značaja za standardizaciju hrvatskog jezika (od rečnika, terminoloških priručnika, savetnika o gramatici, dijalektologiji), te da ova institucija, zajedno sa Hrvatskom akademijom znanosti i umjetnosti, Leksikografskim zavodom „Miroslav Krleža“, Maticom hrvatskom, i nekim drugim, čini mrežu organizacija koje koordinara Vijeće za normu hrvatskog standardnog jezika, direktno odgovorno Vladi Republike Hrvatske, koja ulaže ogromna finansijska sredstva za njihov rad.
Za sve to vreme, može se reći od Novosadskog dogovora do danas, srpska nauka o književnosti, ali i srpska nauka o jeziku i srpsko prevodilaštvo, zaostaju krupnim koracima za hrvatskim. Naši istoričari i proučavaoci književnosti ni do dana današnjeg nisu uspeli da publikuju sva dela iz prošlosti, pogotovo ona koja su nastajala tokom 18. i prve polovine 19. veka; objavljivanje rukopisnih dela naše prošlosti, ponovno priređivanje pojedinih ostvarenja publikovanih pre više od dva veka, ili sakupljanje umetničkih tekstova rasutih po nekadašnjoj periodici – prepušteno je grupama entuzijasta koji uopšte nisu koordinarani od strane relevantnih institucija, pre svega univerziteta ili Matice srpske.
Sa druge strane, iako se sve češće mogu čuti veoma oštri glasovi naših istaknutih kulturnih radnika, lingvista i književnika da, recimo, Crnogorci pokušavaju „da prepariraju srpsko stvaralaštvo kao da je njihova darovna košulja“, ni danas ne postoji konsenzus oko toga koji bi to korpus literarnog nasleđa trebalo da bude deo srpske tradicije. Sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog veka naš istaknuti istoričar književnosti Milorad Pavić pokušavao je da okvire srpske književnosti 18. i prve polovine 19. veka proširi i na područja jadranskog primorja, pronalazeći u počecima moderne literature pisane na srpskom jeziku i barokna obeležja, ali je zbog toga morao da posveti isključivo književnoj delatnosti, budući da je (sve do danas) od svojih kolega, pre svega sa novosadskog Filozofskog fakulteta, optuživan da je mistifikator koji ne iznosi naučno validne pretpostavke, a od ondašnjih političara i da svojim proučavanjima podstiče velikosrpski hegemonizam. Sličan neuspeh doživeo je devedesetih godina prošlog veka i jedan od naših najznačajnijih teoretičara književnosti Petar Milosavljević insistirajući na tome da i dubrovačka književnost na katedrama za srbistiku bude proučavana kao deo starije srpske književnosti.
Ne snose li i naši intelektualci, nekadašnji i sadašnji, veliki deo odgovornosti što nisu podržali davnašnje napore Milorada Pavića, i skorašnje Petra Milosavljevića, da područja srpske literature u prošlosti pomeraju izvan granica nekadašnje Austro-Ugarske monarhije? Jer: ukoliko neki pesnici s jadranskog primorja u 18. veku nisu mogli juče da budu posmatrani kao srpski barokni stvaraoci, zašto bi se sutra proučavao Njegošev doprinos srpskom romantizmu?; ukoliko dubrovačka književna tradicija nije u istoj meri srpska koliko i hrvatska (mada je, ruku na srcu, u najvećoj meri bila pod uticajem italijanske literature), zbog čega bi to sutra trebalo da bude književnost i umetnost koja se stvara na području Crne Gore?; ukoliko Vladan Desnica nije srpski autor (koliko je i hrvatski), zašto bi to sutra bio Meša Selimović ili Njegoš? Konačno, zašto pesništvo Branka Šimića i Tina Ujevića ne bi moglo biti proučavano na Katedri za srpsku književnost (i jezik), u istoj meri kao i stvaralaštvo Miloša Crnjanskog ili Momčila Nastasijevića? Jer, čitava novija literatura (bilo srpska, bilo hrvastka, a da ne govorimo o „crnogorskoj“ ili „bošnjačkoj“), a pogotovo ona nastajala tokom 19. i 20. veka, stvarana je na (tada) istom jeziku, i, tipološki, veoma je srodna, uz prisustvo i kontaktnih veza.
Sa druge strane, u budućnosti će se moći postaviti i sledeća, danas nezamisliva pitanja, ali sutra jednako logična kao i ova dojučerašnja: ukoliko Njegoš ne pripada korpusu srpske književnosti, zašto bi u njen sastav ušla dela Jovana Sterije Popovića, koja čak ni na Vukovom pravopisu, i Vukovom azbukom, nisu ispisana; ukoliko Vladan Desnica, kao (delom) Srbin, pišući na (tadašnjem) srpskom jeziku (odnosno hrvatsko-srpskom), nije predstavnik srpske književnosti, zašto bi to bio Vasko Popa koji je takođe pisao na srpskom jeziku (odnosno srpsko-hrvatskom), a uz to je još bio i Rumun; ukoliko književno stvaralaštvo Dubrovčana nije deo srpske literarne tradicije zbog toga što je u njima na stilsko-poetskom planu primetan uticaj italijanske književnosti, prisutan uglavnom u istorijskim razdobljima hrvatske književnosti, zašto bi onda klasicistička poezija srpskih autora, nastala na području nekadašnje Austro-Ugarske monarhije, predstavljala deo srpske književnosti, kada je i u njoj primetan strani uticaj, u ovom slučaju nemačke i mađarske poezije?
Problem, koji najveći deo naše „patriotske javnosti“ ili ne želi, ili, naprosto, nije u stanju da uoči, jeste u tome što je već više decenija unazad srpska nauka o književnosti konstantno, malo po malo, sužavala okvire i granice srpske književnosti. Ukoliko takvim stopama bude išla i srpska nauka o jeziku, i prenebregne činjenicu da se srpskim jezikom govori i u Hrvatskoj, i u Bosni i Hercegovini, i u Crnoj Gori – ali i u Vojvodini – postoji realna opasnost da srpski jezik vremenom bude preimenovan u srbijanski jezik, odnosno jezik (dela) Srbije.

Srpska lingvistika mora da se pre svega bavi negovanjem jezika Srbije, a ne kobajagi nekakvom celinom srpskog ili srpsko-hrvatskog jezika, zalazeći pritom u tuđe državne atare: Dragoslav Mihailović, povodom raslojavanja jezika

SRBIJANSKI JEZIK – JEZIK (DELA) SRBIJE
A da bi neki budući Pravopis srpskog jezika mogao standardizovati samo ekavski vojvođansko-šumadijski dijalekat, može se naslutiti i iz razmišljanja određenog broja naših intelektualaca koji već duže vremena osporavaju Vukovu reformu, pa time i sve pravopise srpsko(-hrvatsko)g jezika posle njega, prvenstveno zbog toga što je, po njima, većinski dijalekt srpskog jezika uvek bio ekavski, ali i pored toga ekavica nije u normiranju bila zastupljena kao dominantna. Istina, u prošlosti, ekavski dijalekat prevladavao je u državama Nemanjića, Lazarevića i Brankovića, a u novijoj istoriji, ekavicom se govorilo i govori u oblastima od Makedonije do Vojvodine, a na zapadu do Drine i Slavonije, dok je ijekavski dijalekat dominirao, i dominira i dalje, u zapadnim krajevima, Bosni i Hercegovini, Krajini i Crnoj Gori. Protivnici „(i)jekavštine“ konstantno ističu da se u osnovu bilo kog književnog jezika stavlja jedan nacionalni dijalekat, i to onaj sa centralnog nacionalnog područja ili onaj kojim govori najveći deo stanovništva. Međutim, čak i ukoliko se negativno konotira činjenica da je Vuk nametao istočno-hercegovački dijalekat kao standard za književni srpski jezik, ekavski govor zbog toga nije bio ni ugrožen, a kamoli iskorenjen; ali je zato njegovo nametanje svojevremeno u Republici Srpskoj bilo do te mere besmisleno, da su, na primer, voditelji i voditeljke na ondašnjim televizijama delovali kao osobe koje tek sriču osnove srpskog jezika.
Koliko, međutim, rasprave za i protiv Vuka, u vezi sa pomenutom problematikom, mogu biti opasne za opstanak srpskog jezika kakvog ga poznajemo u prethodnih bezmalo dva veka, najbolje svedoči razgovor koji je sa našim piscem Dragoslavom Mihailovićem vodio nemački profesor Robert Hodel. Mihailović u tom intervjuu, iako zastupa stanovište da su i srpski i hrvatski i bošnjački i crnogorski jezik jedan te isti jezik, iznosi pretpostavku o raspadu srpskog jezičkog dijasistema: „Srpska lingvistika, koja se, pod okriljem Beogradskog univerziteta i Srpske akademije nauka, najvećim delom razvija u Beogradu, mora da se pre svega bavi negovanjem jezika Srbije, a ne kobajagi nekakvom celinom srpskog ili srpskohrvatskog jezika, zalazeći pritom u tuđe državne atare“. Dakle, po Mihailoviću, briga za jezik naših sunrodnika iz susednih država, koji ne govore „jezikom Srbije“ (dakle ekavicom), uopšte ne treba da bude predmet lingvističkih istraživanja. Ukoliko bi se ovakve teze dalje budu razvijale nije daleko dan kada Srbi koji se budu služili ijekavskim dijalektom, ne budu posmatrani kao deo srpske nacionalne zajednice, već kao Hrvati ili Bošnjaci.
Istovremeno je sasvim moguća i situacija da u dogledno vreme Vojvođanska akademija nauka i umetnosti, ili profesori sa Filozofskog fakulteta u Novom Sadu, ukoliko novi pravopis srpskog jezika, poput starog, takođe standardizuje (i)jekavska narečja, iniciraju stvaranje vojvođanskog (srpskog) pravopisa koji bi normirao samo ekavicu, budući da je na prostoru Vojvodine ona izrazito dominatna.
Problemi u vezi sa normiranjem savremenog srpskog jezika, naravno, ne datiraju od pre dve denecije, ali je indikativno da se baš u tom periodu inteziviraju polemike o tome da li je Vuk Stefanović Karadžić, prekidajući svojom jezičkom reformom prirodnu razvojnu liniju srpskog jezika, u velikoj meri osiromašio književni jezik. Zanimljivo je da glasovi protiv Vuka već duže vreme bruje po katedrama za jezik i književnost, pre svega na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu, preteći da se uskoro pretvore u veoma glasnu graju. Protivnici Vukove reforme konstantno ponavljaju argument Jovana Hadžića koji je, zastupajući već pomenuto „srednje rešenje“, isnistirao na tome da novi književni jezik uzme u obzir ne samo narodni govor, nego i jezik kojim su pisana dela pre Vukove reforme: „Jer, ako se jezik samo stihijno razvija ostaće neblagorodan, a ako se odvoji od naroda usahnuće njegovi tvorački tokovi“. U osnovi, ovo je tačno zapažanje, i činjenica je da tako radikalna reforma nije zadesila neke druge slovenske jezike (pre svega ruski i poljski, koji su danas mnogo bliži svojim izvornim jezicima, nego što je to srpski). Takođe je tačno i da se preštampavanjem dela srpske srednjovekovne literature (kao i osamnaestovekovnih ostvarenja, te klasicističkih pesama) na Vukov pravopis, gube stilske i leksičke karakteristike koju našu staru književnost čine vrednim artefaktima i u svetskim razmerama. Možda je čak ispravno zaključiti i da „Njegoševo delo stavlja krunu na hiljadu godina razvijani i usavršavani srpski jezik“, ali pored toga dodati da je „Vukovo nedelo pokušaj uništavanja tog desetvekovlja”, pa još razvijati tezu na osnovu koje je Vuk odgovoran za situaciju u kojoj se srpski jezik danas rastače na niz govora koji dobijaju legitimetit posebnog jezičkog sistema, deluje sasvim neodmereno, netačno i, pogotovo u ovom trenutku, kontraproduktivno.
Ali u senci svih tih, u osnovi jalovih rasprava (jer apsurdno je danas žaliti nemogućnost potpunog saživljavanja sa srednjovekovnim delima pisanim na srpskoj redakciji staroslovenskog jezika, a istovremeno ne obraćati pažnju na savremene, mnogo pogubnije reforme srpskog jezika), koje još beznadežnijim čine večite nedoumice da li je pojedine reči potrebno pisati sastavljeno ili rastavljeno, odigrava se prava drama u vezi sa današnjim standardizovanjem srpskog jezika. A o njoj se nedovoljno govori. Tako se ne pridaje velika važnost činjenici da je poslednji Pravopisni rečnik srpskog jezika urađen još 1960. godine (nastao kao posledica Novosadskog dogovora, pa u skladu sa njim pratio zajednički pravopis Matice srpske i Matice hrvatske), i da je objavljivanje novog plod privatne inicijative dr Milana Šipke i Zorana Kolundžije, vlasnika novosadske izdavačke kuće „Prometej“. I dok su takvi poslovi u Hrvatskoj povereni institucijama pod strogim nadzorom Vijeća za normu hrvatskog standardnog jezika, odnosno Vlade Republike Hrvatske, u Srbiji ne samo da ga ne realizuje Matica srpska, nego na njemu neće biti angažovan ni tim kompetentnih stručnjaka, ni nekoliko recenzenta, niti stručna komisija (a to su neophodni uslovi da bi ovakva publikacija stekla stručnu relevantnost i bila prihvaćena u lingvistici). A svemu tome, autor trenutno važećeg Pravopisa prof. dr Mato Pižurica, razlog vidi u tome što ljudi koji bi radili za Maticu srpsku ovakve projekte ne bi bili motivisani, zato što ne bi bili dovoljno plaćeni (!?). I tako će posle pola veka nastati novi, inače prekopotreban, Pravopsni rečnik, a da se za sada ne zna ni u kojoj meri će on biti usklađen sa aktuelnim pravopisom, niti po kojoj će se metodologiji, na osnovu kojih kriterijuma, i na bazi kakve stručne rasprave, obogatiti leskički fond srpskog jezika. A najavljeno je da će se u njemu „dopuniti nezadovoljene potrebe prakse, obraditi strane reči koje su poslednjih godina masovno ušle u naš jezik i olakšati sitem norme“.
Kada su u pitanju strane reči u srpskom jeziku, inicijative za stvaranjem vojvođanskog rečnika (srpskog jezika) bile bi više nego opravdane, jer se leksički fond Srba u Vojvodini bitno razlikuje od fonda reči u nekim drugim krajevima Srbije.

NEBO OPASANO REČJU
Možda opisani „pravopsini ratovi“ – i oni koji su danas neizostavni deo lingvističke stvarnosti, i oni, posebno markirani, koji predstavljaju deo (za sada zamišljene) lingvističke futurologije – nekome deluje smešno, možda se neko žalosti sluteći propast jezika srpskog, ali jedno je sigurno: ovakva jezička i književna politika u Srbiji, gde posao institucija zamenjuju privatni izdavači, a posao države pojedini entuzijasti, sasvim sigurno će dovesti do toga da usled postojanja raznih Pižuričinih i Šipkinih pravopisa i rečnika, pitanja postojanja srpskih, hrvatskih, bošnjačkih, crnogorskih – ali i vojvođanskih – pravopisa i rečnika postane krajnje nebitna.
Poznavaoce jezika i književnosti – barem one koji u političko-lingvističkom ludilu 21. veka nisu izgubili razum, ali ni sposobnost da opšte i na druge načine osim brojvima – sva naša jezička i književna raslojavanja, neodoljivo podsećaju na priču, ovoga puta malu, balkansku, o građenju Vavilonske kule. Oni patetičniji među njima, verovatno su se već mnogo puta do sada zapitali: „Šta smo to skrivili Gospodu, te nam posla vetrove koji razvejaše knjige i izazva pometnju da nam se jezici, do apsolutnog nerazumevanja, počeše razlikovati?“
Odgovor se možda nalazi u jednom odlomku iz književnog dela, čiji se naziv, kao i ime autora namerno izostavljaju. Taj odlomak glasi:
„I vide Gospod da sinovi čovečiji sobe knjigama pune, sprat po sprat podižu, sve više i više, bez namere da stanu i kulu zakrove. I još vide Gospod da se sinovi čovečiji, kada kula do visoka stiže, nebom umivaju.
Ali, kada sinovi čovečiji stadoše nebo vedricama zahvatati i na zemlji starcima i bolesnima prodavati, Gospod se razgnevi. Kada sinovi čovečiji nebom angele stadoše loviti zbog pera njihovih mekih, Gospod se razgnevi. Kada sinovi čovečiji uzoholiše pameti svoje toliko da stadoše nebo jazovima deliti, Gospod se razgnevi.
I u podnožje kule Gospod odasla pometnju i učini da se jezici sinova čovečijih razlikuju, da jedni druge ne razumeju. A u vrh kule Gospod posla vetrove koji sprat po sprat smicahu gradnju, sobe prepune knjiga uzvitlahu, knjige ravnicom i brdima balkanske zemlje rasuhu.
Od mesta razvaline sinovi čovečiji se raziđoše noseći svak svoje. Da se nebom ponovo umiju moći će tek kada na oholost zaborave, reči u slogu spoje i razvejane knjige prema plavoj visini slože.“
Ukoliko je naša „patriotska javnost“ u stanju da iz ovog odlomka prepozna deo uzroka koji su izazvali naša jezička i književna raslojavanja, postoji nada da će nemirno more (jezika i knjiga) u (bližoj) budućnosti biti ukroćeno; ali ako nije, daviće se u njemu, i sve grčevitije boriti za vazduh, dok jednom, za svagda, ne potone.

4 коментара

  1. Na srpski jezik je u nekoliko pokušaja uticala hrvatska jezička kultura, nametanjem hrvatskog (katoličkog) pisma, nametanjem glasova kojih nije bilo u srpskom pre saradnje sa Hrvatima (H i F), uticajem hrvatskog rečnika (reči koje su skovane u Zagrebu za hrvatski jezik nikako ne pristaju u srpski jezik, mnogo reči koje su iz kajkavskog i čakavskog dijalekta ušle u hrvatski takođe su preko jezičkog dogovora iz 1954 godine ušle u srpski jezik). Da se od reči do reči proveri poreklo daleko je više onih koje su iz hrvatskog ušle u srpski nego je to obratno. Srbi koji su se nekoliko vekova školovali u Hrvatskoj i Bosni bili su pod tuđom lingvističkom naukom i za srpski jezik nikako nemogu da se prihvate njihovi uticaji, to bi značilo prihvatanje trojanskog konja.

    Pre svega mi bi trebali da očistimo srpski jezik od hrvatskih reči, od hrvatske latinice i od svih pravila koja su stvorena u Zagrebu, a to je i odbacivanje ijekavice, Srbi su svoj jezik istorijski uniformisali na ekavici i sada odjednom neki strani špijuni iz susedstva i njihovi pomagači među Srbima žele da nam podvale književni jezik stvoren u Hrvatskoj na ijekavskom principu, (niko ne kaže da mi nemamo ekavske i ijekavske dijalekte ali naš izbor za normu srpskog jezika bio je ekavski i to je istorijski fakt za koji postoje dokazna dokumenta).

    Potpuno je u pravu naš profesor Dragoslav Mihailović i on želi da sačuva naš jezik!

  2. A da usput ocistimo i upotrebu engleskog, francuskog, italijanskog..itd jezika zbog upotrebe *latinice*..pa da, odstancujemo neke note i komuniciramo preko vuvuzela..?

  3. Uticaj hrvatske jezičke kulture nije baš problematičan… Ja kao Srbin iz Slovenije koji je pohađao slovenačku školu, vidim možda malo bolje kako se naš Srpski jezik promijenijo u ”Srblish”. Mnogo puta čujem, kako se mi izsmijavamo Hrvatima zbog njihove jezičke čistoće, e pa onda bi se morali i Slovencima. Slovenci naime u školama daju veliku, da ne kažem čak ogromnu pažnju na jezičku čistoću. Ako postoji slovenačka riječ za neku stvar, ta se i upotrebljava, a ne neka druga, strana. Toga se drže i u medijima. Za razliku od nas Srba, koji volimo da poprimamo sve što je tuđe, takav nam je i jezik. Naježim se svaki put kad gledam srpsku televiziju i čujem sav taj anglicizam odnosno ”amerikanizam”, germanizam itd.. Mada u našem jeziku ima i premnogo turcizma i grcizma, ti su previše ukorijenjeni u ljudima, da bi se mogli mnogo promijeniti ali ove novo komponavne riječi za koje mi imamo svoje ustrezne riječi, nebi se smele upotrebljavati u književnom jeziku i u medijima. Pitam se kad će mo mi Srbi početi da očistimo svoj jezik od tipa riječi ”veb sajt, potparol, atak, samit, lider, pa i mnogih drugih za koje sve postoje naše prekrasne srpske riječi ali jih na našu veliku štetu i žalost zaboravljamo.
    A to što imamo i ekavicu i ijekvicu samo nas bogati. Ja nemogu umjetno da pređem na ekavicu zato što to neko drugi misli da je dobro. Ne diraj mi ijekavicu!

  4. Po strukturnom principu i srpski i hrvatski i bosanski i crnogorski su isti jezici, jer imaju isti broj padeža i iste glagole. Takođe, osnovica im je ista: istočnohercegovačka.Da bi dva jezika bila isti jezik, potrebno je da imaju najmanje 85 odsto zajedničkih reči.Pomenuta tri jezika, nastala od srpskog, imaju čak 98 odsto istih reči.Svako može svaki dan da ode na sud i promeni svoje dotadašnje ime i prezime, ali ima jedno pitanje: da li ste tada i zauvek postali druga osoba?….

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *