Strah – opijum za zaborav stvarnosti

Piše Vladislav Panov

Naše vreme postalo je era filmskih priča o kraju sveta. Novi-stari trend u vrhunskoj holivudskoj produkciji jesu filmovi katastrofe u kojima za naš svet nema više nikakve nade

Iako se čini da se loši periodi u društvu poklapaju sa crnim prognozama o budućnosti naše civilizacije opisanim u filmovima, istraživanja pokazuju da to izgleda i nije tačno. Da je istina u obrnutoj proporciji. Kada je sve potaman, tada se najviše razmišlja, dela i konzumiraju maštarije o groznom sutra, o nestanku sveta ili njegovom užasnom degradiranju. Kako god, odnosno za koju god da se varijantu odlučite, poslednjih godina, a posebno tokom prethodne dve, svedoci smo sve veće najezde najskupljih i samim tim u bioskopima najprisutnijih, pa otuda i najposećenijih, holivudskih hitova koji se direktno ili posredno, ali sistematski, bave crnom slikom naše bliske ili dalje budućnosti.

Još uvek aktuelni (sada kao originalno izdanje na DVD-u) Roland Emerihov spektakl o kraju sveta, „2012“, odlučio se za prirodnu katastrofu i opisao nam je uništenje svega što smo smatrali svojim svetom u biblijskom potopu. Mnogi su skloni da prihvate ovu verziju našeg kraja koja je u skladu sa religioznim „tumačenjima“ svakojakih proroka i osoba „bliskih bogu“ jer on, Bog, nije zadovoljan nama i naš sve poročniji, nemoralniji i neljudski odnos prema nama samima i svetu, prenaseljenost, oholost, gramzivost i nezajažljivost, on će kazniti resetovanjem ovog sveta uz pomoć potpunog uništenja potopom. Samo će odabranima, u filmu su to najbogatiji (a ko bi drugi?), biti omogućen spas, ukrcavanje u Nojeve arke i privilegija da počnu iz početka. Dakle, tokom još ove dve godine koje su nam preostale do te toliko najavljivane kataklizmične 2012. godine, valjalo bi da se obogatimo, kako bi uspeli da se učlanimo u miljenike Boga.

Ljudi vole da gledaju druge kako se pate, posebno ako je to pokazano u imaginarnom svetu, dakle realno neškodljivom za bilo koga: scena iz filma „Avatar“

BEZNADEŽNOST

U još uvek aktuelnom „Avataru“, novom najkomercijalnijem filmu svih vremena, druga je priča. Autor Džejms Kameron, koji je stvorio poseban ogranak u distopijskim filmovima kada je pre četvrt veka nenamerno pokrenuo serijal „Terminator“, opisavši u njemu apkolaptični svet u kome rat sa ratobornim robotima ljudska rasa samo što nije izgubila, sada je nastavio tu nit priče od mesta kada je svet odavno poražen. U „Avataru“ je Zemlja „potrošena“ i njeni visokotehnološki razvijeni stanovnici silom osvajaju nova staništa u svemiru.

Još dva filma najnovije holivudske A-produkcije bave se detaljnim opisivanjem postapokaliptičnog života na našoj planeti. Zapravo, preciznije, neživota. „Put“ australijskog sineaste Džona Hilkota je zastrašujuće potresna i crna priča o poslednjem putovanju kroz opustošenu zemlju na kojoj uskoro neće biti nikakvog života. To je, zapravo, ekranizacija romana Kormaka Makartija, urađena, začudo, sasvim dosledno i bez uobičajenih holivudskih sapunjanja. U ovoj priči nema više nade za Zemlju i njena živa bića, a mi posmatramo simbolično putovanje verovatno poslednjih ljudi, oličenih u ocu i sinu, koji se bore za nadu u bolje sutra, izbegavajući poživotinjene kanibale u koje se pretvorila većina preostalih preživelih, a koji poslednje dane provode proždirući se i mučeći se međusobno. Neko je ovu sagu nazvao kataklizmičnom verzijom „Čekajući Godoa“. U svakom slučaju, sumornije vizije našeg kraja skoro nije bilo na celuloidu ili na stranicama neke knjige.

A onda se, pre nekoliko nedelja, pojavio visokobudžetni distopijski spektakl „Ilajeva knjiga“ sa najskupocenijim i najcenjenijim crnoputim američkim glumcem u glavnoj ulozi, Denzelom Vošingtonom. To ostvarenje mešavina je „Pobesnelog Maksa“ i klasičnih vesterna, u svom crnilu sličan i sa prethodno pomenutim „Putem“, „Ilajeva knjiga“ je u postapokaliptični, takođe beznadni, opustošeni svet bez povratka, unela dominantnu religijsku crtu. Sveta više nema, ali Bog ipak nije digao ruke od njega. Njegov izaslanik oličen u Denzelu Vošingtonu, ultra-ratniku koji bi možda pobedio i Pobesnelog Maksa, ima za zadatak da spase poslednji primerak Biblije. On, kao svojevrsni novi Isus, trideset godina kao omađijan pešači pustim svetom vođen idejom da mora da stigne do „druge strane“ i isporuči Knjigu „pravim osobama“ i tako, možda, obezbedi duhovni, a samim tim i fizički opstanak ono malo ljudi koji se još nisu potpuno pretvorili u zveri.

Samo će odabranima, u filmu su to najbogatiji (a ko bi drugi?), biti omogućen spas, ukrcavanje u Nojeve arke i privilegija da počnu iz početka: scena iz filma „Put“

OD STRAHA SE NE VIDE LAŽI

Uz dolazak još jednog talasa u pravoj pošasti filmova o zombijima, koji svi, ti filmovi, za podrazumevajuću premisu postojanja svoje priče imaju kolabirajući svet koji iz raznih razloga, inficiran virusima koji ljude zauvek pretvaraju u „nemrtve“ zveri željne mesa drugih, jasno je da se odlazak u biskop sastoji i od svojevrsnog sadističkog poriva da se uživa u najstrašnijim stradanjima, dok je još moguće bez stvarnih posledica, u ideji da nam je ipak i dalje prilično dobro jer će loše i to kataklizmično loše uskoro doći. Mnoga su objašnjenja popualrnosti ovakvih filmova i njihove brojnosti, posebno u najnovijoj ponudi. Nijedno, međutim, ne uspeva da ovu pojavu objasni u potpunosti. Neki su skloni da tvrde da je ovakva zabava plod psihološke devijacije. Ljudi vole da gledaju druge kako se pate, posebno ako je to pokazano u imaginarnom svetu, dakle realno neškodljivom za bilo koga. Zašto se patnje i ovakva stradanja uopšte smatraju zabavom, daleko je zanimljivije od svega drugog. Ljudi zaglavljeni u bezbednim foteljama vole da sagledavaju sve mogućnosti za nebezbedan svet. Opet, mediji i ustrojstvo takozvane industrije zabave ih hrane ovakvim idejama. One su odlično oruđe manipulacije pošto se njima instalira stalno prisutni strah od svega, a od budućnosti najpre. U tom strahu od svega i svačega se manje misli na tekuđe stvari, nepravde i probleme. Tako su na filmu servirani potop, raznoliki krajevi sveta i civilizacije, a u stvarnom životu pandemije i teroristi. Priča se i o kataklizmičnim erupcijama supervulkana „koje samo što nisu“, o nebeskim telima koja će se sručiti na našu planetu, o nuklearnim ratovima i novim supervirusima koji će nas temeljno i za svagda zbrisati sa lica zemlje. Zastrašeni time lakše će te podneti gubitak posla, bednu platu, dugove, nepravde, neefikasnu državu i njene organe, sistematsko laganje, eksploatisanje i korupciju, moralni kolaps i degradaciju društva. I sve drugo što je potrebno. Jer, dolazi 2012. i kraj svega! Dolaze kanibali i zombiji, večna zima i glad…

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *