Srbi i papin drang nach osten

Piše Vladimir Dimitrijević

Nastojanja da se rimski papa dovede u Beograd nisu od skora. Rimski poglavar pozivan je u posetu Srbiji još od osamdesetih godina prošlog veka, ali su ti pokušaji mudrim delovanjem patrijarha Germana i, kasnije, Pavla bili osujećeni. Zbog čega je papin eventualni dolazak u Srbiju sporan?

Odnos Srba prema papi rimskom, proglašenom, na I vatikanskom koncilu, nezabludivim ex cathedra po pitanjima vere, u praksi su najbolje pokazala dva dična arhijereja – Petar II Petrović Njegoš i patrijarh srpski Gavrilo. Kada je bio na oporavku u Italiji, Njegoš je odbio da izađe iz kočija i pozdravi papu koga su nosili u nosiljci (kako je zakon to nalagao) – nije želeo da bruka svoje pravoslavno vladičansko dostojanstvo. Takođe, odbio je da u Vatikanu poljubi i okove Sv. apostola Petra, rekavši da „Crnogorci ne ljube lance“. I to je bio simboličan gest – ne iz nepoštovanja prema Sv. Petru, nego zbog poricanja papinog tvrđenja da je on – „naslednik Petrov“ i „namesnik Hristov“. Patrijarh Gavrilo je, dok je čekao povratak u Beograd (komunističke vlasti ga još nisu želele), u teškim materijalnim uslovima posleratnog izgnanstva, odbio materijalnu pomoć pape Pija XII, Stepinčevog duhovnog oca, rekavši da posle papine podrške krvoloku Paveliću, nikad mu ne bi otišao na noge, ma kakvu pomoć da dobije. Patrijarh Gavrilo je napomenuo da cilj Srba nikada nije bio ugodan život i izobilje, nego je to put ranih hrišćana – stradanje za Istinu i Pravdu.
Sveti Nikolaj Žički i Sv. Justin Ćelijski su odnos Srba prema papi bogoslovski utemeljili – Sv. Nikolaj  je rekao da bogoodstupnička Evropa počiva na papi i Luteru (i da su ustaše za svoju revnost u zlu „pohvale dobile iz pakla i Rima“), dok je otac Justin isticao da su tri najveća pada u istoriji – pad Adamov (otpadanje od Boga), pad Judin (izdaja Boga) i pad rimskog pape (proglašavanje sebe za boga).

PAPINE IMPERIJALNE ZASTAVE
Sve ovo znamo. Znamo za unijaćenje i katoličenje Konavala, Sinja, Dalmacije, Slavonije, Srema, Žumberka, Zapadne Hercegovine. Znamo za zločine „crno-žute“ K und K monarhije i NDH prema Srbima: i jedni i drugi poticali su od vatikanofilije koja je značila srbofobiju. Znamo i da Vatikan, u savezu sa Vašingtonom (o čemu piše En Lakroa Riz u svojoj knjizi o spoljnjoj politici papskog trona od Prvog svetskog do hladnog rata), zida Evropsku uniju (sadašnji predsednik EU je odani rimokatolik, zar ne?). Kao što je Pije XII Amerikancima ponudio „hrišćansku demokratiju“ Konrada Adenauera, negda nacističkog gradonačelnika Kelna, a Vojtila s Reganom radio na osmišljavanju rusofobske „perestrojke“ (o papinoj ulozi u tom procesu pisao je 1992. Gorbačov, u svom tekstu „Moj prijatelj papa“), tako je i papa Benedikt XVI svoj rođendan 2008. proslavio u društvu Džordža Buša Mlađeg. Uostalom, Benedikt XVI je od mladosti blizak superglobalistima Bilderberg grupe.
Znamo da je, od 1999, kad je bio u Rumuniji, Karol Vojtila posetio i Grčku, Bugarsku, Gruziju, Ukrajinu (uprkos protivljenju patrijarha Alekseja II). Vatikan i Carigrad se, od doba Pavla VI i Atinagore, redovno sreću, a molitveno opštenje (osim sapričešćivanja) postalo je uobičajeno. Dakle, u okviru Drang nach Osten ostali su neposećeni samo Moskva i Beograd. Ozbiljni i odlučni Benedikt XVI ne krije svoje pretenzije: i 2000. godine, kad je, kao kardinal Racinger objavio deklaraciju “Dominus Jezus”, i 2007, kad je odobrio odgovore na neka eklisiološka pitanja, koje je objavila Kongregacija za propagandu vere, Benedikt XVI je više nego jasan: Rimska crkva je Crkva u punom značenju te reči, a svi ostali hrišćani, koji ne priznaju papu, pate od izvesnog „nedostatka“.
Dakle, papi je cilj da pobode svoje imperijalne zastave u Srbiji i Rusiji, još jednom demonstrirajući moć (koju, realno, ima).

SFRJ I PAPSKI TRON
Nastojanja da se rimski papa dovede u Beograd nisu od skora. Pokušaji otupljivanja svesti o tome da između Srba i Vatikana ne stoji ružičnjak, nego Jasenovac, počeli su nakon II vatikanskog koncila, kada je papa Pavao VI, skupa s carigradskim patrijarhom Atinagorom, krenuo u ekumenski zagrljaj koracima od sedam milja. Pavao VI je naložio svojima da svakog januara drže „osmine za jedinstvo hrišćana“ (zajedničke molitve rimokatolika, pravoslavnih i protestanata). Prva takva „osmina“ održana je u katedrali u Splitu 1966. Molitvu je predvodio biskup splitsko-makarski Frane Franić, a pridružio joj se srpski sveštenik Marko Plavša (uprkos izričitom protivljenju episkopa dalmatinskog – kasnije žičkog! – Stefana Boce).
Te iste, 1966. godine, Tito se miri s Vatikanom (zaboravljaju mu suđenje Stepincu, a on njima podršku ustašama), i dolazi do uspostavljanja diplomatskih odnosa između SFRJ i papskog trona. To za posledicu ima okrilaćenje „Crkve u Hrvata“; stiže se dotle da nadbiskup zagrebački Franjo Kuharić 1979. zvanično uvodi svakogodišnju komemoraciju Stepincu u zagrebačkoj katedrali, čemu režim ne postavlja prepreke (dok je 1978. godine vlast Titoslavije zvanično ZABRANILA unošenje dela vladike Nikolaja Velimirovića u zemlju, jer je to „neprijateljska propaganda“).
Od sedamdesetih godina 20. veka, pa sve do raspada SFRJ, stalno se održavaju ekumenski susreti, bogoslovski dijalozi i zajedničke molitve pravoslavnih i rimokatolika. Režim je sve naklonjeniji Vatikanu, zbog čega papa štedro uzvraća – državni sekretar najmanje zemlje na svetu, kardinal Silvestrini, prisustvuje sahrani Josipa Broza Tita u maju 1980, a 1983. godine papski tron daje podršku multietničkoj socijalističkoj i nesvrstanoj Jugoslaviji. Zato će predsedik Predsedništva SFRJ, Cvijetin Mijatović, 1981. godine pozvati papu da poseti Beograd. Vlada Hrvatske je te iste godine preporučila saveznoj vladi da dozvoli papinu posetu jer ista „pod uvjetom da se pravilno shvati i dobro organizira, može proizvesti dugoročne pozitivne političke efekte i posledice“. Papa Ivan Pavao II 18. marta 1983. godine traži od biskupa u SFRJ da nastave dijalog s pravoslavnima i čuvaju međuversku harmoniju, a posebno pozdravlja jugoslovenske muslimane. Hrvatski biskupi pozivaju papu da im dođe na Nacionalni euharistički kongres 1984. U toku januara i februara te godine, papski nuncije Kekini i bečki nadbiskup Franc Kenig pregovarali su s vlastima u Beogradu o poseti pape, ali pregovori su propali – patrijarh German je pristao da se sretne s papom u Beogradu tek pošto se s njim vidi u Jasenovcu, gde Ivan Pavao II treba da se pokloni pravoslavnim žrtvama katoličke Endehazije.

Patrijarh Pavle mudro je stavljao do znanja papi da je on samo prvi među jednakima, a ne „Hristov namesnik na zemlji“, kome su biskupi pokorni kao „nasledniku Petrovom“

„LUDE DEVEDESETE“
A onda su došle „lude devedesete“. Vatikan više nije podržavao multietničku Jugoslaviju. Štaviše!
Usred krvavog rata u bivšoj Jugoslaviji, iako je znao šta to znači, Papa je ovlastio svog državnog sekretara da 26. novembra 1991. zemljama Konferencije o evropskoj bezbednosti i saradnji uputi Memorandum sa zahtevom za priznavanje Slovenije i Hrvatske u avnojevskim granicama. U Memorandumu se, između ostalog, kaže: „Sveta Stolica, pred ogorčenim borbama koje se vode u Hrvatskoj, poziva zajednicu država da ponovo razmotri potrebu poštovanja prava na nezavisnost naroda Hrvatske i Slovenije i naroda koji bi željeli da ostvaruju to pravo“. Hrvatski biskup Ratko Perić, u svom predavanju o „crkvenoj diplomaciji“ (Glas koncila, 7/1994), kaže da je Papa 26. 11. „pozvao predstavnike država KEBS-a i tom prilikom im uručio Memorandum u kojem je zatražio da te zemlje priznaju Hrvatsku, a kad je uočio da se one kolebaju, onda je učinio iskorak i 13. siječnja 1992. na temelju javno iznesenih uvjeta priznao Republiku Hrvatsku i kasnije 20. kolovoza Republiku Bosnu i Hercegovinu“. U svojoj knjizi Razbijanje jugoslovenske države 1989/1992 – zločin protiv mira, dr Milan Bulajić je zaključio: „Odluku o konačnom razbijanju jugoslovenske države pokrenuo je Vatikan – sveta Stolica, Memorandumom država KEBS-a 26. novembra 1991; dogovoreno je na sastanku pape Jovana Pavla II sa nemačkim ministrom X. D. Genšerom 29. novembra u Vatikanu – da se ostvari prije katoličkog Božića 25. decembra 1991.“ Tim povodom, patrijarh Pavle je Papi uputio pismo bolnog protesta, podsećajući ga da će takvom odlukom da „blagoslovi i osvešta i sredstva koja su upotrebili nosioci mlade hrvatske demokracije, istorijski naslednici nacističkog zločinca Pavelića, pri čemu su ne malo učešće uzeli i mnogi klirici Rimokatoličke crkve u Hrvatskoj“.
Papa je bio protiv bombardovanja NATO-a 1999, ali je bio za bombardovanje Srba u Bosni 1995, kada je od Klintona tražio da „objavi rat ratu“. Odnos Pape prema Srbima u Bosni najbolje je opisao vladika Bački Irinej u svom intervjuu NIN-u (NIN, 20. jun 1997): „Čak je i papa Jovan Pavle II, povodom ulaska Vojske Republike Srpske u Žepu i Srebrenicu, govorio o „porazu civilizacije“ i „sramoti čovečanstva“, ali nije ništa izjavio dok su redovne hrvatske jedinice iz raznih oružja tukle beskrajnu kolonu srpskih izbeglica i njihove nejači iz Krajine 1995. godine“.
Neizmerno „voleći“ srbski narod, Papa je proglasio blaženim Alojzija Stepinca, kardinala „Crkve u Hrvata“, člana ustaškog državnog sabora, čoveka koji je oduševljeno pozdravio dolazak Pavelića i Endehazije, tražeći da se u svim crkvama služi „Te Deum“ (blagodarenje Bogu). Stepinac je od pape Pija XII (koga je Ivan Pavao II takođe proglasio „blaženim“) dobio pravo da bude vojni vikar ustaške vojske SINE TITULO, a rukovodio je prekrštavanjem oko 250 hiljada pravoslavnih Srba i njihovim „povratkom“ u zagrljaj „Svete Stolice“. Ivan Pavao II, taj srboljubac, Stepinca je nazvao „slugom Božjim“, „mučenikom vjere“, koji je simbol „čvrstog lika Crkve u Hrvata“. Sve se ovo zbilo u jesen 1998.
U leto 2003, Papa je nastavio da šalje poljupce Srbima: proglasio je blaženim Hansa Ivana Merca, jednog od ranih ideologa hrvatskih križarskih bratstava, iz kojih će se regrutovati mnoge ustaše. Papa je, svesno i izazovno došao da beatifikaciju izvrši u Banja Luci, i učinio je to kod samostana Petrićevac, iz koga je poticao poznati fratar Miroslav Filipović-Majstorović, „fra Sotona“, logornik u Jasenovcu i monstrum koji je izvršio pokolj u banjalučkim selima Drakulići, Motike i Šargovac, koljući srbsku decu u školi, pred učiteljicom.
Rimokatolička crkva na Kosovu je pokazala svoje pravo lice u aktivnostima kosovskog biskupa Marka Sopija, koji je, između ostalog, tvrdio da su tamošnje svetinje srbskog Srednjeg veka u stvari podigli Šiptari rimokatolici, kasnije nasilno prevedeni u pravoslavlje. Sopi je ustvrdio da su Srbi, posle ulaska NATO-snaga na Kosovo, morali da beže u Srbiju zato što su se „ponašali veoma loše u poslednjih deset godina, a naročito za vreme rata, pa je bilo sasvim prirodno da se boje za svoj život“. Najzad, Vatikan je Kosovu dao status apostolske administrature (kao nezavisnoj oblasti), a Sopi je postavljen za papinog administratora.
Međutim, uprkos svemu, pojedini Srbi su vapajno želili papin dolazak. Vuk Drašković je, u svom intervjuu NIN-u 23. septembra 1994. izričito tražio da papa „doleti“ u Beograd i tvrdio da je to jedini način da nam „međunarodna zajednica“ ukine sankcije. Tada je tražio i da patrijarh srpski Pavle „služi liturgiju“ sa šefom države Vatikan.

PAPA ZA 21. VEK
I za vreme Slobodana Miloševića bilo je, pre svega u JUL-u, onih koji su smatrali da bi papina poseta bila politički korisna. A onda je, uoči izbora 2000. godine, u Srbiju iznenada stigao zagrebački nadbiskup Josip Bozanić. NIN od 24. avgusta te godine pisao je da je Bozanić poslat da, u ime Vatikana, podrži antimiloševićevske snage u SPC. U to vreme je i episkop šabačko-valjevski g. Lavrenije, sa 36 svojih sveštenika, posetio papu Ivana Pavla II u Kastel Gandolfu.
Po dolasku DOS-a na vlast, opet je prizivan papa. Početkom maja 2001, novine su objavile vest da Ivan Pavao II ipak stiže, i da će njegovu posetu, s 10 miliona dolara, finansirati kompanija „Braća Karić“. Početkom 2002, čelnik katoličkog ekumenskog „ofisa“, kardinal Valter Kasper, u Beogradu je izjavio da bi papa rado došao u Beograd, zagrlio patrijarha Pavla i „blagoslovio srpski narod“ – ali, prilike još nisu zrele (to je u maju 2002. izjavila i Biskupska konferencija SRJ). Vatikan je uložio novac i u medijsku pripremu papinog dolaska – novinari „Politike“, NIN-a, TANJUG-a, „Glasa Podrinja“, „Pravoslavlja“ i „Danasa“ posetili su Rim i razgovarali s tamošnjim zvaničnicima.
Kardinal Kasper je tada pozvao Srbe da ne gledaju u prošlost, nego u budućnost („Politika“, 7. jul 2002.), a don Celestin Miljore iz Državnog ureda Vatikana je smatrao da će papa posetiti Srbiju „u bliskoj budućnosti“ („Politika“, 8. jul 2002.)
U avgustu 2002, episkop Lavrentije je obišao papu Ivana Pavla II u Torontu, a s njim su se sreli, krajem te godine i mitropolit Amfilohije i episkop Irinej (Bulović).
Papu su u Beogradu želeli da vide mnogi NVO delatnici i „drugosrbijanci“, od kojih je najgrlatiji vatikanofil, maskiran u „teoretičara teologije“, Mirko Đorđević. Svetozar Marović, predsednik Državne zajednice SCG, uoči otcepljenja Crne Gore (za koje su crnogorski rimokatolici, na čelu sa don Brankom Sbutegom, zdušno bili), zvao je papu u Beograd i poručivao SPC da je došlo vreme da se „reformiše“ u skladu s „duhom vremena“ (što su neki izgleda ozbiljno shvatili, pa su, prvi put u istoriji Bogoslovskog fakulteta SPC, nedavno, kao gostujućeg profesora doveli iz Zagreba Jureta Zečevića, hrvatskog stručnjaka za ekumenizam.)
Ono što je ključno za papin nedolazak u Srbiju bio je odlučan stav blaženopočivšeg patrijarha srbskog g. Pavla: papa ne može doći u posetu SPC dok se Sv. Arh. Sabor naše Crkve s tim ne saglasi, govorio je on. Time je patrijarh srbski mudro stavljao do znanja da je on samo PRVI MEĐU JEDNAKIMA, a ne „Hristov namesnik na zemlji“, kome su biskupi pokorni kao „nasledniku Petrovom“. „Mistički“, nije slučajno da je predsednik Srbije Boris Tadić, papu ponovo pozivao dok je patrijarh Pavle umirao u Beogradu, novembra 2009.
Kao poglavar države Vatikan, bitnog saveznika EU, papa Benedikt XVI je dobrodošao vlasti koja hrli u EU i NATO.
On ima pravo i da poseti svoje vernike u Srbiji (kojih je, u SR Jugoslaviji, prema popisu iz 1991, bilo 5,1 odsto). Ali, kad je u pitanju poseta Crkvi Svetog Save, tu bi stvar trebalo staviti na „referendum“, na kome ne bi glasali samo živi, nego i pokojni Srbi, od Jadovna do Jasenovca. Oni iz Prebilovaca, Gline i Gospića, muškarci, žene i deca (naročito deca iz ustaških logora u Sisku i Jastrebarskom), zaslužili su da glasaju na tom referendumu – svojom krvlju i suzama, koji do neba, i danas, vapiju za pravdom. A na Sv. arhijerejskom saboru koji će odlučivati o pozivu papi trebalo bi da glasaju i sveštenomučenici – episkopi Dositej Zagrebački, Petar Sarajevski, Platon Banjalučki i Sava Gornjokarlovački, koje su ustaše umučile kao pravoslavne Srbe.
Rezultati takvog referenduma su nam, čini mi se, jasni. Jer, kako reče Ivan. V. Lalić: „Glasovi mrtvih – to nisu mrtvi glasovi“. A narod je, po Vladimiru Solovjovu, zajednica mrtvih, živih i nerođenih.

6 коментара

  1. Samo ako narod na referendumu odluci sa da ili ne,moze papa u srbiju.U suprotnom trenutno na demonstracije.Rusenje vlade i ovog laznog patrijarha.Muka mi je od njega.Upokojenje Pavla je prava propast za nasu veru i crkvu.Uh.

  2. Samo ako narod na izborima najuri papolosku vlast papa nece doci..a na vlast ce doci Pokret socijalista !

  3. Vladimir Dimitrijevic ne propusta priliku da oskrnavi uspomenu na najlepsi period nas koji smo rodjeni i stvarali u socijalizmu. Dimitrijevic je desnicar i nastoji da pokrsti i ovo malo levicara sto se nije prodalo za saku dolara!
    Dakle, da preciziram:
    Za vreme Josipa Broza i SKJ, poglavar rimokatolicke crkve NIJE bio POZELJAN gost u Beogradu, pa ni u Zagrebu! Razlog je opstepoznat: Jasenovac. Trazili smo od njega da prvo ide u Jasenovac. Kako nije bio voljan, nije dobio vizu za Zagreb, pa ni za Beograd.

  4. Gospodja Daric bi u godinama koje nosi morala da prestane da bude vernik, sve jedno koje vere bila, ako misli da dodje do istine. Celog je zivota radila u tzv. internom informisanju, te mora da zna da postoji ono sto narod sme i ono sto ne sme da zna. Tako je bilo u socijalizmu, tako je i danas. Stoga, ne treba dirati gospodina Dimitrijevica. On samo pokusava da dodje do svoje istine. Ni manje, ni vise od toga. Pozdrav Zika

  5. Ako jozef rajcinger odluči da dođe u Srbiju, momentalno protest, blokada aerodroma i isterivanje zločinca, vatrom, dimom i sumporom. Pozdrav Marjan

  6. Eto kako prolazimo zbog svoje neodgovornosti prema životu i potomstvu nekad najači i ponosan narod Jugoslavije zamjenit će drugi puno bezobzirniji i bezobrazniji ali i uporniji .Već danas Hrvati vode narod od oko 4 miliona stanovnika rađa 46.000 beba s tendencijom prema 50.000 .Hrvata se sada rađa samo 7.000 godišnje manje a Srba oko 35.000 pa dobro razmislite o posljedicama .Dok naš narod s manjinama koji je skoro duplo veći daje tek oko 68.000 od toga 56.400 beba Srba s daljnjom tendencijom pada . Tako da ako ovako nastavimo izjednačit ćemo se s brojem rođenih Hrvata . A to će biti kraj mita o najvećem narodu bivše Jugoslavije . Mesto Srba koji se ne žele rađati preuzet će vitalniji narodi Hrvati ili Albanci .Našem narodu treba velika biološka obnova i jedino tako možemo mirnim putem vratiti sve Srpske krajeve srpskom narodu. Ali taj narod mora biološki ojačati na oko 10.000.000 Srba i tada će procvijetati sada uništena Republika Srpska Krajina, Republika Srpska, Srpska Crna Gora, Kosovo , i stara Južna Srbija ( Makedonija ) Nastavimo li mi Srbi sa nerađanjem neće nam trebati niti Beogradski pašaluk , nego ćemo da živimo u Velikoj Albaniji sa glavnim gradom Beogradom. Europska unija i Amerika centar sotonizma na sve načine želi uništiti srpski narod nesmemo to dozvoliti.Ući u savez sa Rusijom jedini je garant da će Srpski narod preživeti. Najbolji Srbin kojeg sada imamo je Dodik drugo su sve nesrbi, petokolonaši i vazali zapada . Srpski se narod treba pokazati zrelim , ljubavlju i potomstvom osigurati našu Republiku Srpsku , Srbiju, Vojvodinu , Srpsku Crnu Goru i staru Srbiju ( Makedonija ) kao trajnu državu Srpskog naroda.Srpski narod mora naučiti lekciju od šiftara “ čije su ovce onoga je i livada “ niskim natalitetom jedincima i sa dvoje dece gubimo teritoriju za teritorijom i to će se nastaviti. U Hrvatskoj delom zbog proterivanja ali puno većim delom zbog izumiranja izgubljen je srpski teritorij i ljudstvo. Nekada su Srbi bili 30 % hrvatske. To piše u hrvatskim novinama Gospodarski list a danas ? Samo hrpa nemoćnih bakica i dekica bez potomstva. Kosovo smo isto tako izgubili kao i Makedoniju. U Crnoj Gori Srbi prizovite se pameti i svaki par minimalno petero dece i nedajte se. Republika Srpska će kao i Kosovo i Hrvatska biti izgubljena baš zbog velike površine a premalog broja Srba. BH federacija na istoj površini godišnje ima oko 25.000 beba a Srpska od 10.000 do 11.000 i sve je jasno da bi zadržali taj teritorij moramo imati minimalno beba kao i druga polovica države. U Vojvodini isto tako Srbi treba da puno više rađaju jer samo ako brojčano ojačaju mogu spriječiti secesiju. Znači ako si rodoljub, Srbin, Srpkinja prihvatite se ljubavi i pobedimo naše neprijatelje njihovim oružjem bez ratova samo visokim NATALITETOM .

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *